Prevara o evoluciji kitova
Pad još jedne ikone evolucije
U muzejima i udžbenicima tvrdi se da fosili kitova danas pružaju najjasniji dokaz evolucije (evolucija konja uglavnom više nije popularna jer ne odolijeva kritikama1). Tri su ključna fosila: Pakicetus, Ambulocetus i Rodhocetus, za koje se tvrdi da povezuju kopnene životinje s kitovima poznate kao basilosauridi.2 Bez ova tri fosila, priča ne drži vodu.
Dr. Carl Werner, autor knjige Evolution: the Grand Experiment, provjerio je tvrdnje koje se iznose o tim fosilima intervjuirajući istraživače koji su objavljivali o njima, pri čemu je otkrio da nijedan od tih fosila ne ispunjava uvjete za prijelazni oblik prema kitovima. Grubo rečeno, dr. Werner otkrio je obrazac prevare ili u najmanju ruku priželjkivanja i pričanja izmišljenih priča bez dokaza među fosilima.
Pakicetus
Već smo istakliekstremno pričanje priča u slučaju Pakicetusa, u koje je bio uključen dr. Philip Gingerich.3 Zamišljalo se da jedna necjelovita fosilizirana lubanja pripada biću koje je sličilo kitu. Prikazana je kao umjetnikova predodžba na naslovnici prestižnog časopisa Science 1983. Nekoliko godina kasnije pronađen je ostatak Pakicetusa, što je objavljeno 2001., te se pokazalo da nimalo nije nalik kitu. Suprotno onome što je dr. Gingerich zamislio, nije bilo dišnog otvora, nije bilo peraja (samo kopita), niti kitovskog vrata (samo vrat tipičan za kopnene životinje). Bez obzira na to, dr. Werner otkriva da Prirodoslovni muzej u New Yorku i Prirodoslovni muzej u Londonu nisu prestali koristiti pogrešno rekonstruiranu lubanju s dišnim otvorom.
Dr. Werner otkriva da je u dokumentarnom filmu kanala National Geografic 2009. dr. Gingerich i dalje tvrdio da Pakicetusa treba svrstavati među kitove temeljeno na kosti uha. Međutim, ta kost uha nije kao kod kitova, koja ima prstoliki nastavak (sigmoidni proces), već pločasta, kao kod fosila kopnenih životinja poznatih kaoartiodactyles.
Ambulocetus
Ambulocetus se prikazuje kao prijelaz između Pakicetusa i Rodhocetusa. Dr. Hans Thewissen, nekadašnji Gingerichov student, rekao je da postoji osam karakteristika koje pokazuju da je Ambulocetus bio predak kitova. Također smo izvještavali o Ambulocetusu,4 ali dr. Werner snimio je videozapis s dr. Thewissenom u kojem ovaj priznaje da ključni ‘dokaz’ porijekla kitova, sigmoidni proces sustava kosti uha, (opet) nije bio sličan kosti uha kita. Također, jagodične kosti, za koje je Thewissen tvrdio da su tanke kao jagodične kosti kita, uopće nisu tanke; na primjer, konj ima mnogo tanje jagodične kosti od Ambulocetusa (vidi sliku). Osim toga, laboratorij dr. Thewissena isporučio je različitim muzejima modele Ambulocetusa na kojima se vidi dišni otvor na gubici lubanje, ali ne postoje fosilni dokazi za postojanje dišnog otvora. Dr. Werner kaže: “Svih osam karakteristika koje je pripisao značajkama kitova uznemiravajuće su značajke koje nisu kitovske.”
Rodhocetus
Za Rodhocetusa tvrdi se da je vodena životinja na kojoj se razvijaju prednje peraje i rep koji sliči repu kita s vodoravnim perajama, što znači da je navodno daleko napredovao na putu da postane kit. Međutim, kad je dr. Werner ukazao paleontologu koji je otkrio Rodhocetusa, dr. Gingerichu, da ne postoje fosilni koštani dokazi za postojanje repa ili peraje, dr. Gingerich priznao je da je to tako. Također je priznao da sada misli da to biće nema nijednu od tih ključnih značajki kita. Neke od ovih informacija objavili smo učlanku našeg časopisa Creation godine 2011.5 Međutim, rep i peraje i dalje se prikazuju u mnogim člancima i očekuje se da će, poput Haecklovih embrija,6 ostati tako još mnogo godina.
Pala je još jedna ikona evolucije!
Dr. Philip Gingerich, otkrivač Rodhocetusa, priznaje da su rep i peraje prikazani na muzejskim rekonstrukcijama Rodhocetusa netočni i da daljnja otkrića fosila pokazuju da nije imao te značajke.
‘Kitolikost’ Ambulocetusa uvelike se temelji na tvrdnji da je kost uha, nazvana timpanička, poput one kod kita. Dr. Hans Thewissen priznaje da je to upitno.
Dr. Hans Thewissen priznaje da fosili Ambulocetusa ne uključuju dio lubanje s dišnim otvorom iako se u muzejima Ambulocetus prikazuje dišnim otvorom. To znači da je otvor imaginaran.
Reference i bi
- Sarfati, J., The non-evolution of the horse, Creation 21(3):28–31, 1999; creation.com/horse. Natrag na tekst.
- And according to evolutionary vertebrate paleontologist Barbara Stahl, a basilosaurid “could not possibly have been the ancestor of modern whales.” Stahl, B.J., Vertebrate History: Problems in Evolution, p. 489, McGraw-Hill, New York, 1974. Natrag na tekst.
- Williams, A. and Sarfati, J., Not at all like a whale, Creation 27(2):20–22, 2005; creation.com/pakicetus. Natrag na tekst.
- Batten, D., A whale of a tale (last updated May 2012); creation.com/ambulo. Natrag na tekst.
- Batten, D., Rodhocetus i druge priče o evoluciji kitova, Creation 33(3):54–55, 2011; creation.com/rodhocetus. Natrag na tekst.
- Van Niekerk, E., Ernst Haeckel, prijevara je dokazana, Journal of Creation 25(3):89–95, 2011; creation.com/haeckel-fraud. Natrag na tekst.
Readers’ comments
Comments are automatically closed 14 days after publication.