Stvoren za let!

Ptice mogu letjeti, ali zašto ja ne mogu?

Robert Doolan
preveo Zlatko Madzar

Kad bi se dijelila nagrada pticama za najnespretnije slijetanje, nema sumnje koja bi ptica pobijedila. Bio bi to albatros. Na nebu u letu ova ptica je snažna i graciozna. Vješto koristeći struje vjetra, može jedriti iznad oceana satima čak i bez mahanja svojim krilima. No, kada treba sletjeti, obično doslovno sleti na nos! Tako je zaradila reputaciju najnespretnije ptice kod slijetanja.

Iako slijetanje nije jača strana ove ptice, let joj je to sigurno. Uz raspon krila i do tri metra, albatros može provesti mjesece u letu preko velikih udaljenosti iznad mora. Ponekad mora dodirnuti zemlju tek nekoliko puta u četiri ili pet godina. Spava na površini oceana, pije morsku vodu i hrani se malim morskim stvorenjima i smećem bačenim s brodova.

Mornari su već dugo fascinirani mogućnošću nekih vrsta albatrosa da lete cik-cak protiv jakog suprotnog vjetra. Ove graciozne ptice lebdjet će i kliziti iznad brodova danima, strmo zaranjajući u vodu da bi pronašle nešto za jelo. Albatros je savršeno dizajniran za let.

Nema dokaza za evoluciju ptica

Da bi se ptice letačice razvile iz gmazova koji ne lete, kao što to teorija evolucije predlaže, gotovo svaka struktura u životinji koja ne leti zahtijevala bi promjenu. Nema živućih niti fosilnih dokaza za to, a mnogo je toga protiv.

Razmislite sami. Tvrdi se da ste se razvili davno od istih predaka kao i ptice, ali jasno je da ne možete letjeti.

Kroz stoljeća ljudi su tražili načine kako letjeti. Mnogi maštoviti zamahujući uređaji, kao što su lake pernate naprave vezane za nečije ruke, brzo su vratili svoje izumitelje natrag na zemlju. “Zašto ljudi ne mogu letjeti?” pitali su se zapanjeni konstruktori.

Tražeći odgovor, neki ljudi uspoređivali su kosti ptičjih krila s onima u svojoj ruci. Postoji očita sličnost u dizajnu. Ipak, tu je i bitna razlika: krilo je dizajniran za letenje, ljudska ruka nije.

Čak i ako bi mogli prekriti svoje ruke perjem, još uvijek ne biste mogli letjeti. Vidite, kosti vaše ruke mogu izgledati slične poput onih u ptičjih krila, ali nikada ne mogu poslužiti istoj funkciji leta.

Da bi bio aerodinamično uspješan, kostur bi trebao biti jak, ali lagan. Ptičje kosti su gotovo šuplje, kao niti makarona ili slamke. One su iznutra poduprte potpornjima i saćasto prožete zračnim vrećicama. Ove lagane kosti ptice dizajnirane su tako dobro za let da ptičje perje obično teži više od cijeloga kostura!

Naše ljudske kosti nisu ovakve. Previše su teške. Zašto? Zato jer su dizajnirane kako bi podnijele težinu našeg tijela dok stojimo, hodamo, trčimo, itd. Da biste mogli letjeti, trebali biste imati ogromna krila. Ali kako biste mogli mahati takvim krilima? Vaši mišići brzo bi se umorili. Ptice imaju dvije skupine jakih prsnih mišića koji kontroliraju mahanje krilima prema dolje i manju skupinu za kontrolu zamaha prema gore.

Čak je i ptičji kljun tako osmišljen kako bi uštedio na težini, kako ne bi ometao let u zraku. Za razliku od ljudske čeljusti, koji se sastoji od teških kostiju, ptičji kljun izrađen je od laganog rožnatog materijala. Ovo je još jedna značajka koja prikazuje savršeno planiranje u stvaranju ptica.

Ali uzmimo na primjer da imamo velika krila potrebne duljine. Recimo da imamo čak i one nevjerojatne mišiće kako bismo njima zamahivali. Još uvijek ne možete letjeti kao ptica! Nemate zrakom ispunjene vrećice u svom tijelu, poput onih koje se nalaze između ptičjeg srca, pluća, želuca i drugih organa. Ptičje zračne vrećice povezane su s njihovim plućima, a tijekom leta zrak struji kroz njih. Ovakvo aranžiranje brzo hrani ptičje tkivo životno potrebnim kisikom i istovremeno čini pticu lakom u zraku.

Zadivljujuće vještine letenja

Baš kao što albatros može osvojiti naslov za izvrsnu vještinu jedrenja, postoji jedna ptica koja će vjerojatno osvojiti titulu stručnjaka za upravljivost. Maleni kolibrić može lebdjeti, zaustaviti se usred leta, napraviti oštre zavoje, pa čak i letjeti unatrag! Kako to uspijeva? Takve nevjerojatne vještine moguće su okretnim djelovanjem krila kolibrića, koja su pokretana jakim mišićima koji čine oko 30 posto težine ptice.

Svi kolibrići su mali, s dugim i vitkim kljunom. Najmanji je pčelasti kolibrić, koji nije puno veći od bumbara. Dvadeset takvih kolibrića mogu sjediti zajedno udobno na stranici koju sada čitate.

Kolibrić može posjetiti do 2000 cvjetova dnevno i kratko pijuckati visokoenergetske šećere koji su mu potrebni kao gorivo za njegove spektakularne letačke sposobnosti. On lebdi ispred cvijeta, zamahujući krilima nevjerojatnih 60 do 90 puta u sekundi. Tako brzo zamahivanje krilima stvara poseban zvuk. Kolibrić na zemlji ne može hodati. Noge su mu male i slabe. Ali kolibrić ima malo potrebe hodati po zemlji jer je dizajniran za vješte manevre u zraku.

Jedna stvar s kojom su sve ptice stvorene, a koju nismo primijetili kod niti jednog drugog bića je perje. Perje štiti ptice od sunčeve topline. Također ih štiti od hladnoće. Ono sprječava ptice da se previše smoči i čine važan dio krila koji je potreban za letenje. Perje na repu pomaže održavanju ravnoteže ptice u zraku, usmjerava let i djeluje kao kočnica kod slijetanja na zemlju.

Ptica mora održavati svoje perje u ispravnom stanju. To čini tako što čisti svoje perje kljunom, tako da čisti perje koje je postalo neuredno. U tom procesu ptica nanosi ulje na perje pritiskom kljuna na uljnu žlijezdu koja se nalazi blizu repa.

Izuzetan proces čišćenja koriste neke ptice, kao što su čavke, koji možemo nazvati “mravaranje”. Ptice sjede na zemlji s raširenim krilima i dopuštaju mravima da puze po njima. Čavke u prividnom oduševljenu trzaju, dopuštajući mravima da pužu kroz perje. Smatra se da mravlje izlučivanje jake mravlje kiseline pomaže u uklanjanju parazita koji se drže na ptičjem perju i na koži u velikom broju.

Dakle, postoji mnogo očitih razloga zašto ptice mogu letjeti, a vi ne. Ptice imaju lagani kostur; vaše tijelo je preteško. Ptice koje lete imaju jake skupine mišića koji pažljivo kontroliraju njihov let; vaši mišići umore se suviše lako. Ptice imaju zračne vrećice, laki kljun, mala pluća i krila dizajnirana za letenje; Vaše tijelo jednostavno nije oblikovano za let.

Jasno je da postoji jedan osnovni razlog zašto su ptice uvijek bili u stanju letjeti, a zašto su čovjekovi pokušaji tek s izumom zrakoplova postali uspješni. Što je tome razlog? Ptice su odmah od stvaranja bile sposobne letjeti (Postanak 1:20–21). Let poput ptičjeg nije evoluirao niti može evoluirati. Na početku je stvoren cjelovit.

Wikipedia.org

Nevjerojatna artikčka čigra

Nevjerojatna arktička čigra je ptica koja zna kako se putuje. Ona prelazi najdulju moguću seobu od bilo kojeg drugog stvorenja na zemlji. Svake godine polarna čigra putuje s jednog na drugi kraj svijeta i natrag! Ovo povratno putovanje od blizine sjevernog pola na južni pol iznosi nevjerojatnih 35 000 km svake godine!

Ove graciozne ptice provedu cijeli život uživajući svjetlo dana. One se množe u gotovo stalnom suncu arktičkog ljeta, u područjima kao što su Grenland i Island, a zatim odlijeću na jug dok sunce obasjava zemlju, da bi se hranile nedaleko od južnog pola, kada se sunce jedva spušta ispod horizonta. Potaknute zapadnim antarktičkim strujama zraka, arktičke čigre tada mogu obletjeti cijeli antarktički kontinent prije nego što se vrate natrag na sjever duž afričke obale do mjesta njihova gnijezda u Arktičkom krugu.

A ove čigre brzo putuju. Jedna od njih bila je prstenovana u Northumberlandu u Engleskoj 25. lipnja 1982. Ponovno je uhvaćena samo 115 dana kasnije u Melbourneu u Australiji, što iznosi 17 600 km. To znači da je ptica u prosjeku letjela 153 km na dan!

Energija koja je potrebna tim pticama na njihovom putu od pola do pola je ogromna. No, postoji dobra nagrada. Na kraju putovanja, one su u mogućnosti iskoristiti bogatu ponudu hrane koja im stoji na raspolaganju pola godine. No, kako polarna čigra zna da takvi izvori hrane postoje kada su toliko udaljeni? Obavljeni eksperimenti su pokazali da su ptice koje se gnijezde najsjevernije one koje završavaju na krajnjem jugu. One lete čak i preko Atlantskog oceana gotovo 3 000 km bez zemlje za orijentaciju.

Porijeklo ovakvih seoba životinja i ptica tajna je bar što se tiče teorije evolucije. Kako bi instinkti uopće mogli evoluirati? Kako je moguće da arktička čigra zna za zalihe hrane koje postoje tijekom cijele godine ako leti na drugi kraj zemlje? Njene nevjerojatne navigacijske sposobnosti bi trebalo razvijati zajedno s instinktom da migrira. Oboje bi bilo beskorisno ako nisu savršeni.

Takve iznenađujuće mogućnosti može zadovoljavajuće objasniti samo shvaćanje da je Bog stvorio sve ptice i životinje i da im je Bog dao njihove jedinstvene sposobnosti. Polarnoj čigri ne trebate reći kamo da ide i kako će tamo stići. Njihov Stvoritelj pobrinuo se da su te vitalne informacije ugrađene u njihov dizajn kada ih je stvorio.