Explore
Also Available in:

Ernst Haeckel

Evanđelist za evoluciju i apostol obmane

napisao 
preveo Zlatko Madzar

Haeckel

Poznat kao ‘Darwinov buldog na kontinentu’ i ‘Huxley Njemačke’, Ernst Heinrich Philipp August Haeckel poznat je kao znanstvenik koji je izvršio prijevaru na prijevaru kako bi promicao Teoriju evolucije.

Rođen je u Potsdamu, Prussia (sad Njemačka), 16. veljače 1834., Haeckel je studirao medicinu i znanost u Würtzburgu te na Sveučilištu u Berlinu, bio je profesor zoologije u Jeni od 1865.g. sve do svoga umirovljenja godine 1909. Prekretnica u njegovu razmišljanju bilo je njegovo čitanje knjige Charlesa Darwina Origin of Species [Podrijetlo vrsta], što je na njemački prevedena godine 1860.

U pismu svojoj ljubavnici, pisanome kad je bio star 64 godine i stekao nadimak ‘Der Ketzer von Jena’ (obad iz Jene),1 on je objasnio kako je započeo kao kršćanin ali je nakon proučavanja evolucije postao slobodni mislitelj i panteist2 

Darwin je vjerovao kako je Haeckelovo entuzijastičko širenje doktrine o organskoj evoluciji bilo glavni čimbenik u uspjehu te doktrine u Njemačkoj.3 Ian Taylor piše:

‘On je postao Darwinov glavni europski apostol koji je naviještao Evanđelje evolucije sa žarom evanđeliste, ne samo sveučilišnoj inteligenciji nego i običnome čovjeku popularnim knjigama i radničkoj klasi na predavanjima u iznajmljenim dvoranama.’4

U tome je koristio ogromne kulise pokazujući embrije, kosture, itd., što je dovelo da njegova prezentacija bude opisana kao nekakva ‘Darwinovska igra strasti’!

Izmišljena Monera

eating-habit
Haeckelovi crteži navike jedenja i reproduktivnog ciklusa navodnoga Monerona kome je on dao znanstveno ime, Protomyxa aurantiaca, kao što je objavljeno u njegovoj knjizi The History of Creation [Povijest stvaranja]. Opseg pojedinosti jeste mjera njegove prijevare, kao što je to Monera koja nije postojala niti ne postoji sad!

Haeckelov entuzijazam za Teoriju evolucije vodio ga je do lažne izradbe ‘dokaza’ kako bi podupro svoja gledišta. On je bio prva osoba koja je nacrtala evolucijsko ‘obiteljsko stablo’ za čovječanstvo. Kako bi ispunio jaz u tome između anorganske ne-žive materije i prvih znakova života, on je izmislio nizove minuta protoplazmičkih organizama koje je nazvao Monera (množina od Moneron). Ovi, rekao je:

‘nisu bili uopće sastavljeni od ikojih organizama, nego se sastoje u potpunosti od bezoblične, jednostavne homogene materije… ništa više od bezobličnoga, pokretnoga, malog grumena sluzi ili blata, koji se sastoji od bjelančevinaste kombinacije ugljika.’5,6

Godine 1868., prestižan njemački znanstveni časopis objavio je 73 stranice njegovih nagađanja, s više od 30 crteža ove izmišljene Monere, kao i znanstvena imena kao što su Protamoeba primitivia, te proces fisije kojim se one navodno razmnožavaju,7 čak iako su njegovi detaljni opisi i razrađeni crteži bili u potpunosti zamišljeni, kao što su i ove ‘čestice života’ bile posve ne-postojeće.

Kasnije iste godine, Thomas Huxley, Darwinov pobornik u Engleskoj, izvijestio je o pronalasku nečega što odgovara Haeckelovim opisima u uzorcima blata što su bili iskopani iz dna sjevernoga Atlantika i očuvani u alkoholu. Huxley ih je nazvao Bathybius haeckelii.8

Nažalost za Huxleyja, Haeckela, Moneru, i Teoriju evolucije, godine 1875. kemičar ukrcan na ekspedicijski brod otkrio je da ovi navodni protoplazmatski primjerci nisu bili ništa više nego amorfni gips, istaložen iz morske vode pomoću alkohola!9 Haeckel je odbio biti maknut ovim zbunjujućim dokazom, i daljnjih otprilike 50 godina javnost je nastavila biti obmanjivana nerevidiranim ponovnim tiskanjima njegove popularne knjige The History of Creation (1876.), zajedno s crtežima Monere, sve do konačnoga izdanja godine 1923.10,11

Nepostojeći nijemi primat

pithecanthropus
Sve o Pithecanthropus alalusu, ili ‘nijemome primatu’ bilo je proizvod Haeckelove mašte.

Za Haeckela, ljudsko razmišljanje bilo je daleko važnije od činjenica i dokaza. On je vjerovao kako je jedina glavna razlika između čovjeka i majmuna bila ta što čovjek može govoriti a majmuni ne mogu. On je stoga uzeo kao istinito kariku što nedostaje koju je nazvao Pithecanthropus alalus (nijemi primat) i čak je umjetnik, Gabriel Max, nacrtao zamišljeno stvorenje, iako nije postojao ni komadić dokaza što bi podržao ikoju pojedinost u tim crtežima.

Suvremenik Haeckela, profesor Rudolf Virchow (poznat kao osnivatelj stanične patologije i dugogodišnji predsjednik Antropološkoga društva u Berlinu), bio je oštar u svome kriticizmu - glede Haeckela koji je dao zoološko ime stvorenju za koje nitko nije dokazao da postoji za Virchowa je bila veliko ruglo znanosti.

Nizozemski znanstvenik, profesor G.H.R. von Koenigswald, opisao je crtež ovako:

‘Pod stablom sjedi žena s dugom tankom kosom prekriženih nogu dojeći dijete. Njen nos je ravan, njene usne debele, njene noge velike, s palcem postavljenim znatno niže od ostatka. Pokraj nje stoji njen muž, debeloga trbuha i niskoga čela, njegova leđa prekrivena su bujnom kosom. On promatra gledatelje dobroćudno i neinteligentno, sa sumnjičavim izrazom okorjeloga pijanice [običan pijanac]. To je morao biti sretan brak; njegova žena nije mu se mogla suprotstaviti, jer nijedan od njih nije mogao govoriti.’12

Nikakva takva ‘karika što nedostaje’ nikad nije nađena.

Sramotni ‘stupanj ribe’ u ljudskome embriju

fake-dog-human-thumb
Haeckelovi krivotvoreni crteži psa i ljudskoga embrija kako su prikazani u njegovoj knjizi The History of Creation [Povijest stvaranja]25

Od svih dvojbenih Haeckelovih aktivnosti, po kojima je najpoznatiji, ili moguće najnečasniji, njegovo je proglašavanje u potpunosti pogrješne teorije da je ljudski embrio /zametak prvotno identičan s onim od drugih sisavaca i onda ide kroz nizove stupnjeva gdje ima škrge kao riba,13 rep kao majmun, itd. Ponekad nazvana ‘zakon rekapitulacije’ ili Haeckelovim pojmom ‘biogenetski zakon’, ova je zamisao bila sažeta u malim zalogajima, ‘ontogeneza rekapitulira filogeniju’, što znači da razvitak pojedinačnoga embrija ponavlja svoju navodnu evolucijsku povijest.

Prva stvar što treba reći o ovoj izreci, ta je da to nije ‘zakon’! Sad je poznato da je zamisao u potpunosti kriva. Zato nije iznenađujuće da Haeckel nije mogao naći dostatan anatomski dokaz kako bi svoju teoriju učinio uvjerljivom. Kako mu nikad niti jedan dokaz ne bi stajao na njegovu putu, Haeckel je izradio ‘dokaz’ lažnim mijenjanjem crteža embrija od dva druga znanstvenika.

U svojoj knjizi Natürliche Schöpfungs-geschichte (The Natural History of Creation [Prirodna povijest stvaranja]), izdanoj u Njemačkoj godine 1868. (i u Engleskoj godine 1876. pod naslovom The History of Creation), Haeckel je koristio crtež embrija psa starog 25 dana kojeg je objavio T.L.W. Bischoff godine 1845., i crtež ljudskoga embrija starog 4 tjedna kojeg je objavio A. Ecker godine 1851. –1859.14 Wilhelm His, Sr (1831.–1904.), slavni komparativni embiologist toga vremena i profesor anatomije na Sveučilištu u Leipzigu, razotkrio je prijevaru.

Prof. Wilhelm His pokazao je godine 1874. kako je Haeckel dodao 3,5 mm glavi embrija Bischoffova psa, odrezao 2 mm od glave Eckerova ljudskog embrija, udvostručio duljinu ljudske stražnjice, i bitno izmijenio pojedinosti ljudskoga oka. On je sarkastički naglasio da je Haeckel učio u Jeni, dom tada dostupne najfinije optičke opreme, i tako nije imao ispriku za netočnost. Zaključio je kako je svatko tko je sudjelovao u takvoj napadnoj prijevari izgubio sve poštovanje te da je Haeckel eliminirao sâm sebe iz redova djelatnika ikoje vrste znanstvenih istraživanja.15,16 [Vidjeti također Enciklopedijaska ‘istina’ … ili svjetovna mudrost?]

Haeckelova ispovijed o prijevari

Uspjeh u njemačkima znanstvenim krugovima bio je toliko velik da je Haeckel našao nemogućim ustrajati u svojoj lukavoj šutnji. U pismu Münchener Allegemeine Zeitung, ‘tjedne međunarodne (novine – op.prev.) za znanost, umjetnost i tehnologiju’, izdane 9. siječnja 1909., Haeckel je (prevedeno) napisao:

‘… mali djelići mojih slika embrija (moguće 6 ili 8 od stotinu) stvarno su (u smislu riječi dr. Brassa [jedan od njegovih kritičara]) “krivotvoreni”— u svima, naime, u kojima je otkriven materijal za pregled on je toliko nepotpun ili nedostatan da je jedan primoran na obnovu povezanih razvojnih nizova kako bi ispunio jaz kroz hipoteze, i rekonstruirao članove koji nedostaju kroz komparativne sinteze. Na koje poteškoće ovaj zadatak nailazi, i kako se olako može u tome prevariti crtač, samo embriologist može suditi.’17

Pronicljivi čitatelji koji uspoređuju slike Haeckelova krivotvorenog psa i ljudskog embrija s izvornicima (vidjeti fotografije), odmah će vidjeti kako je Haeckelova ‘ispovijed’ bila promišljeno netočno iznošenje činjenica i u osnovi pokušaj opravdavanja i ovjekovječivanja njegovih sramotnih prijevara.

Usprkos ovog nepoštenja i mučne štetne osnove za Teoriju o embrijskoj rekapitulaciji, te činjenice kako je to dugo znanstveno diskreditirano, posve kriva zamisao da se ljudska bića vraćaju u svoju evolucijsku prošlost u maternici bila je učena kao dokaz za evoluciju u školama i sveučilištima u prošlosti, i još je uvijek uključena u mnoge znanstvene knjige.18,19

Čak i gore, čimbenik da je ‘fetus još uvijek u stupnju ribe tako da ste vi samo rezanje ribe’ korišteno je do današnjega dana od nekih vršitelja abortusa kako bi uvjerili djevojke i mlade žene da je njihovo ubijanje potomstva u redu.

Glede ovoga, dr. Henry Morris piše:

‘Opravdano možemo optužiti evolucijsku besmislicu o rekapitulaciji s odgovornošću za ubijanje milijuna bespomoćne, prenatalne /nerođene djece – ili barem za davanje pseudo-znanstvenoga opravdanja.’20

Haeckel i uspon nacizma

Žalosno, usprkos svih njegovih bljutavih djelatnosti, Haeckel je bio nadmoćno uspješan u Njemačkoj, ne samo u širokome učenju o evoluciji kao prihvaćenoj priči o podrijetlu, nego i u nametanju jedinstvenoga oblika socijalnog darvinizma i rasizma na njemački nacionalni etos. ‘On je postao jedan od njemačkih glavnih ideologa za nacizam, nacionalizam, i imperijalizam.’21,22

Ovo uključuje zamisao kako su Nijemci bili članovi biološki nadmoćne zajednice (srodno Nietzscheovom ‘super-čovjeku’ [nad-čovjeku]).

Nažalost za čovječanstvo, Haeckelov evolucionizam položio je temelj za žestok njemački militarizam što je posljedično doprinio Prvome svjetskom ratu. I potom:

‘Socijalni darvinizam, rasizam, militarizam, i imperijalizam konačno je dosegnuo svoj zenit u nacističkoj Njemačkoj pod neizrecivo strašnim Adolfom Hitlerom … Hitler je osobno postao glavni evolucionist, a nacizam konačan plod evolucijskoga stabla.’23

Tako, kroz njegovu opsjednutost s protu-Božjim odredbama o evoluciji i njegovoj sramotnoj izradbi lažnih podataka, Haeckel je omogućio maligni utjecaj i pogubno nadahnuće što su bili neizravni uzrok dva svjetska rata i zvjerstva holokausta.24

real-drawings-thumb
Izvorni crteži embrija psa (4.-i tjedan) i ljudskoga embrija (4.-i tjedan) od Eckera.26 Omjer do kojeg ih je Haeckel prijevarom izmijenio očevidan je usporedbom sa slikom gore.

Preporučene bilješke

  1. Ian Taylor, In the Minds of Men, TFE Publishing, Toronto, 1984., str. 184, koji navodi Petera Klemma, Der Ketzer von Jena, Urania Press, Leipzig, 1968. [Urednička bilješka: Pošten prijevod za ‘Ketzer’ je ‘heretik’. Vidjeti osvrt Rocco P. dolje i naš odgovor.]  Natrag na tekst.
  2. Pismo nadnevka 22. veljače 1898., od Haeckela do Franziske von Altenhausen, pseudonim kako bi se prikrio identitet Fride von Uslar-Gleichen. Izvor: Ian Taylor, Referenca 1, str. 186 i 452 bilješke 8 i 10, koji navodi Johannesa Wernera, The love letters of Ernst Haeckel written between 1898 and 1903, Harper i Brothers, New York, izdanje 1930., str. 28. Natrag na tekst.
  3. Encyclopædia Britannica 11: 69, 1962. Natrag na tekst.
  4. Referenca 1, str. 185. Natrag na tekst.
  5. Ernst Haeckel, The History of Creation, preveo E. Ray Lankester, Kegan Paul, Trench & Co., London, 1883., III. izdanje, tom 1, str. 184. Natrag na tekst.
  6. Haeckelovi crteži životnoga ciklusa njegova navodnog Protomyxa aurantiaca ovdje su reproducirani iz Reference 5, toma 1, ploča I, nasuprotne stranice 184. Haeckel je opisao ovu nepostojeću tvar ovako: ‘Protomyxa aurantiaca razlikuje se od drugih Monera po ljepoti i sjajnoj narančasto-crvenoj boji na svome savršeno jednostavnome tijelu, koje se sastoji tek od prvotne /iskonske sluzi, ili protoplazme.’ Referenca 5, tom 2, str. 380. Natrag na tekst.
  7. Referenca 1, str. 187, 452 bilješka 11, što navodi Ernsta Haeckela, ‘Monografija Monere’, Jenaische Zeitschrift für Medizin und Naturwissenschaft, Leipzig 4:64, 1868. Natrag na tekst.
  8. Referenca 1, str. 187, 452 bilješka 12, što navodi Thomasa Huxleyja: ‘Na nekim organizmima što žive u velikim dubinama u sjevernome Atlantskome oceanu’, Quarterly Journal of Microscopical Science, London 8:204, 210, 1868. Natrag na tekst.
  9. Referenca 1, str. 188, 452 bilješke 14 i 15, što navode Johna Murrayja: ‘Preliminarno izvješće o znanstvenim rezultatima putovanja HMS Challengera’, Proceedings of the Royal Society of London, 1875–76, 24:471; i J.Y. Buchanan, isto, 4:593. Natrag na tekst.
  10. Referenca 1, str. 189–190, 452 bilješka 18. Natrag na tekst.
  11. Glede naslova ove knjige, Haeckel je napisao na str. 7 toma 1: ‘Moguće ništa neće učiniti puno značenje teorije o podrijetlu jasnijim od nazivanje toga “ne-čudesna povijest stvaranja”? Zato sam odabrao ime za ovo djelo.’ Ova je nakana prije očita u izvornome njemačkom naslovu, Natürliche Schöpfungsgeschichte, što znači The Natural History of Creation [Prirodna povijest stvaranja]. Natrag na tekst.
  12. Navedeno od Herberta Wendta, From Ape to Adam [Od majmuna do Adama], Thames i Hudson Ltd, London, 1971., str. 82. Natrag na tekst.
  13. Zapravo, nabori u ljudskome embriju na koje je Haeckel upućivao kao na ‘proreze škrga’ nemaju veze s disanjem, nego se razvijaju u uho i područja čeljusti. Natrag na tekst.
  14. Referenca 1, str. 276, 469, 472, što je referenca T.L.W. Bischoffa, Entwicklungsgeschichte des Hunde Eies, F. Vieweg, Braunschweig, Njemačka, 1845.; i A. Ecker, Icones Physiologicæ, L. Voss, Leipzig, 1851.–1859. Natrag na tekst.
  15. Prerađeno prema Referenci 1, str. 276, 475, što upućuje na Wilhelma Hisa, Unsere Körperform, C.W. Voegel, Leipzig, 1874. Natrag na tekst.
  16. Vrijedno je spomenuti da najnovije (XV.) izdanje Encyclopædia Britannica, odano evoluciji, ne spominje mnoge Haeckelove izmišljotine. Tiskanje iz 1992. samo kaže: ‘Haeckel je stremio nagađati’, ‘njegove zamisli o rekapitulaciji bile su pogrješka’, i on je ‘često bio uključen u nesuglasicu’, Encyclopædia Britannica, 5:610, 1992. Natrag na tekst.
  17. Navedeno iz ‘Istina o Haeckelovoj ispovijedi’, The Bible Investigator and Inquirer, M.L. Hutchinson, Melbourne, 11. ožujka, 1911., str. 22–24. Natrag na tekst.
  18. Primjerice, od Raymonda Hawkeyja trodimenzionalna knjiga, Evolution, Michael Joseph Ltd, London, 1986., što na naslovnici izjavljuje kako je to bilo ‘proizvedeno u suradnji s Britanskim muzejom (Povijest prirode)’, i na poleđini, ‘Kao mnoge druge životinje, ljudska bića vraćaju veći dio svoje evolucijske prošlosti u maternici … S vremenom [ljudski fetus] od 28 dana starosti sliči našemu najranijem pretku kralježnjaku, ribi. Kao i riba on ima … što se čini kao četiri proreza za škrge.’ Natrag na tekst.
  19. Profesor Stephen Jay Gould sa Sveučilišta Harvard napisao je: ‘i teorija [o rekapitulaciji] i “ljestve pristupa” za klasifikaciju koje to potiču su, ili bi trebale biti, mrtve danas.’ ‘Sindrom dr. Downa’, Natural History 89:144, travanj 1980.; navedeno od Henryja Morrisa, Referenca 20, str. 139. Natrag na tekst.
  20. Henry Morris, The Long War Against God [Dugi rat protiv Boga], Baker Book House, Michigan, 1989., str. 139. Natrag na tekst.
  21. Daniel Gasman, The Scientific Origins of National Socialism: Social Darwinism in Ernst Haeckel and the German Monist League, American Elsevier, New York, 1971., str. xvi, xvii, navedeno od Henryja Morrisa, navedeno djelo, str. 73. Natrag na tekst.
  22. Također vidjeti ‘Biološke znanosti i korijeni nacizma’, American Scientist 76: 56, siječanj-veljača 1988.; navedeno od Henryja Morrisa, navedeno djelo, str. 73. Natrag na tekst.
  23. Henry Morris, navedeno djelo, str.75. Natrag na tekst.
  24. Važno je napomenuti, prema iskustvu mnogih kreacionističkih službi, kako praksa zlonamjerne izradbe u slučaju evolucionizma nije izumrla s Haeckelom! Natrag na tekst.
  25. Ovi crteži pojavljuju se u Referencama 5, tom 1, ploča III, prikaz str. 306. Natrag na tekst.
  26. Ovi crteži uzeti su iz Creation Research Society Annual 6(1):31. srpnja 1969. Natrag na tekst.