Plosnata Zemlja i ostale besmislice

Suočavanje s idejama kojih ne bi ni bilo da nije bilo interneta

Objavljeno: 13. rujna 2016, posljednje ažuriranje 27, rujna 2017.

Uvod

Izreke 18:17 Onaj koji izlaže svoj slučaj prvi izgleda kako je u pravu, sve dok drugi ne dođe i ispita ga.

Zbunjuje nas vidjeti kako je vjerovanje u “plosnatu Zemlju” stjecanje trakcija. Ova zamisao gotovo nije postojala sve donedavno, ipak ta posebna grana pseudoznanosti čini provale. Vrijedno je istaknuti da članak Mit o plosnatoj Zemlji, netom prije 2013., nije dobio nikakve negativne osvrte od onih koji vjeruju da je Zemlja plosnata. Zašto? Zato jer je teško vjerovati kako su postojali ikoji ljudi koji su to vjerovali! Radije, čitatelji su bili zahvalni da mogu vidjeti kako Crkva nikad nije naučavala ovu besmislicu. Nekoliko časnih ateista čak su oštro kritizirali ljude iz svoje vlastite sredine koji su gurali netočnu pseudo-povijest što optužuje Crkvu za naučavanje o Zemlji kao plosnatoj površini.¹

Postoje ljudi koji vjeruju da su slijetanja na Mjesec snimljena s primitivnom video tehnologijom godine 1969. bila lažna. Ipak oni su posve zaboravili činjenicu da video tehnologija iz godine 2016. lako može napraviti lažnom Zemlju kao da je ona plosnata površina!

Tako, ako gotovo nitko to nije vjerovao prije, zašto to neki ljudi vjeruju sad? Ovo uključuje nekoliko komentara članka objavljenog ranije ove godine: Knjiga proroka Izaije 40:22 i ovaj oblik Zemlje. Većina utjecaja danas dolazi od nizova online videa što se naširoko dijele. Ovi su bili napravljeni od šarlatana i, nažalost, obmanuli su mnoge. Još žalosnije, neki su kršćani bivali uhvaćeni u to u hipu.

Nije naš posao upozoravati ljude o svakoj pojedinoj i baš svakoj krivoj zamisli što se pojavljuje, nego samo kad zamisao izravno krši jasno biblijsko naučavanje. Tako, mi izbjegavamo 9 - 11 urota, ali izravno se bavimo s ljudima koji pokušavaju tvrditi da slijetanja na Mjesec od naših Dokaza kreacionista ne bi smjeli zauzeti niti jednu stranicu. Zašto? Zato jer kao prvo, čak iako se izravno suočava s fizikom, to je zapleteno u previše konspirativnih črčkarija. Drugo, međutim, zalazi u to kako mi vidimo svijet, kako djeluje svemir, kako to nastavlja znanost, i kako mi možemo reći što je istina a što nije.

Čak premda smo često držali govor o Mitu o plosnatoj Zemlji (vidjeti članke što se odnose na to, dolje), i čak iako smo ušli u biblijske i znanstvene dokaze protiv toga, ljudi su nas nedugo prije počeli pitati o tome (ili nas kritizirati za naše čvrsto stajalište o okrugloj Zemlji). Naš jedini zaključak jeste taj da internet umnožava ljude koji imaju poteškoću s razmišljanjem idući kroz važne zamisli.

Prošle godine, stavili smo prvo predmet o geocentrizmu (i ranije ove godine dalje smo pobijali one koji su podupirali geocentrizam). Nažalost, isto tako moramo nastaviti s predmetom o tome je li Zemlja ili nije plosnata.

Po potrebi, ovaj članak ima za cilj biti vrlo temeljitim slikovitim prikazom kako je pogrješno poimanje plosnate Zemlje na toliko mnogo razina: biblijski, povijesno, i znanstveno. Ali čitatelji mogu preskočiti na neke od glavnih točaka dolje.

Slučaj sferične² Zemlje

Možemo se koristiti promatranjem i obrazloženjem kako bismo ovo shvatili. Toliko je lako vidjeti da su čak drevne uljudbe to razumjele. Postoji nekoliko dokaza za koje mislimo da ih je nemoguće pobiti:

Zemlja i Mjesec

Sjena Zemlje, kad padne na Mjesec tijekom lunarnoga zamračenja, zaobljena je. To je bilo poznato u drevnim vremenima. Ali primijetite kako se lunarna zamračenja ne događaju uvijek kad je Mjesec na istome mjestu na nebu. Ako bi Zemlja bila plosnata, sjena Zemlje ne bi imala isti oblik kad je Mjesec izravno odozgo kao kad je Mjesec bliže na horizotu. Budući je moguće promatrati potpuna i djelomična lunarna zamračenja tijekom prosječnoga životnog vijeka, ovo ne bi moglo promaći niti jednoj osobi koja promatra, čak ni onoj u dalekoj prošlosti (zabilježite kako je to jedan drzak model o plosnatoj Zemlji, onaj gdje se Sunce i Mjesec križaju ispod Zemlje dok putuju natrag na istok). Isto tako, ako su Sunce i Mjesec kružili odozgo, kao u nekima nedavnim modelima plosnate Zemlje, onda kako je uopće Zemlja prvenstveno mogla doći između njih kako bi bacala sjenu?

Mjesečeve mijene također su dokaz da se radi o kruženju okrugle Zemlje. U stvarnome životu, kod ikojega mjesečevoga kruga, svi ljudi na Zemlji vide istu mijenu, i Mjesec je uvijek otprilike iste veličine. Ako bi on i Sunce uvijek kružili iznad plosnate Zemlje (različit model plosnate Zemlje nego onaj spomenut gore), onda bi oboje drastički promijenili veličinu, i ljudi bi u različitim područjima vidjeli različite mjesečeve mijene. Nečije gledanje prema Mjesecu moglo bi biti predstavljeno s različitih gledišta od onih kad netko promatra s drugoga kraja Zemlje.

Umjesto toga, osoba s teleskopom može zapravo promatrati sjenu što gmiže preko mjesečeve površine a netko drugi s druge strane Zemlje može onda uzeti promatranje sjene što gmiže kad se Mjesec spusti dolje na horizontu prve osobe. Postoje ljudske očne lopte koje su svugdje nad ovom našom zemaljskom kuglom, a napredak Mjeseca (i Sunca) predstavlja kontinuum.

Isto tako, promatranjem sjena što pužu preko kratera i ravnica Mjeseca, jasno je da je Mjesec sfera /kugla. Također, polumjesec i izbočene mijene, što mogu imati zakrivljene granice, moguće su jedino na sferičnome Mjesecu, ne na disku.

Također zabilježite, ako su Mjesec i Sunce bili plosnati diskovi, onda bi njihov vidljiv oblik postao eliptičniji dok su se spuštali u nebeskome svodu. Činjenica da Mjesec i Sunce uvijek izgledaju okruglo s bilo kojega kuta pokazuje da su oni sfere /kugle, ne diskovi.

Stvari nestaju nad horizontom

Ljudi su često zapisivali da se kod brodova što dolaze iz horizonta prvo pojavljuju jedra. To jest, najviši dio lađe ugleda se prvo dok su najniži dijelovi još uvijek skriveni zemljinom izbočinom. Vrlo je dobro poznato da za to postoji stari pomorski pojam: ‘trup dolje’. Mornari su čak mogli okvirno procijeniti udaljenost od svoje vlastite visine i koliko je daleko dolje bio drugi brod. I isto se događa obrnuto, s promatračima na brodovima koji su gledali predmete za kopnu. Također, viši promatrači mogu vidjeti dalje, odakle prednost ‘gnijezdo vrane’ (vidjeti za izračunem, okvir, dolje).Doduše, ovo je dobro objasnio u Srednjem vijeku John Sacrobosco (oko 1195.–oko 1256.) u svome radu Tractatus de Sphaera (Treatise on the Sphere [Rasprava o Sferi], tj. Zemlji):

To što voda ima izbočinu i okvirno je obla pokazuje ovo: Ako je znak postavljen na morskoj obali i brod napušta luku i plovi toliko daleko da su oči osobe na podnožju visokoga stupa znak se više ne može razaznati. Ipak ako brod stane, oči iste osobe, ako se popne na vrh visokoga stupa, vidjet će znak jasno. Ipak oči osobe koja je na dnu visokoga stupa moraju vidjeti znak bolje od onoga koji je na vrhu, kao što je pokazano povlačenjem ravnih crta od obojice prema znaku. I ne postoji nijedno drugo objašnjenje ovoga nego da se radi o izbočini vode. (Tractatus 1:11)

Pobornici plosnate Zemlje često proizvode fotografije stvari što su vidljive čak iako su toliko udaljene da bi trebale biti ispod horizonta. Međutim, one su gotovo uvijek iznad vode, ili u rijetkim prigodama (obično u proljeće) mogu proizvesti temperaturnu inverziju, tj. hladan zrak ispod toplijeg zraka. Ovo, zauzvrat, uzrokuje refrakciju /prelamanje, svijeno svjetlo oko krivulje, pa tako vidimo stvari što obično ne bismo mogli vidjeti, što se naziva superiorna optička varka. To je posve neuobičajeno, i fotografije istoga područja u većini uvjeta neće pokazivati optičku varku, čak niti u najjasnijim danima. Isto tako, optičke varke mogu biti smanjene kad su predmet i gledatelj visoki nekoliko metara, tako da linija pogleda uglavnom poništava inverziju sloja.

Značajno, videozapisi, ipak suprotno fotografijama, pokazuju kako se optičke varke mijenjaju vrlo brzo (one streme svjetlucanju, zrcaljenju, podvostručenju, utrostručenju, itd.), zahvaljujući kolebanjima u zraku, kao što bismo očekivali od optičke varke. Pitamo se zašto pobornici plosnate Zemlje gotovo nikad ne pokazuju videozapise ovih značajki ispod horizonta.

Također se pitamo zašto ne prolaze kroz prolazak Sunca, jer kad ono izlazi i zalazi mi ga zapravo ne vidimo na mjestu gdje bismo očekivali. Ono ‘izlazi’ nešto ranije i ‘zalazi’ nešto kasnije nego što bismo očekivali zbog atmosferskih leća. U suštini, svaki zalazak Sunca je optička varka!

Credit: Jeff Conrad, Wikipedia

Udaljenost do horizonta iz različitih visina

Udaljenost do horizonta (d) od promatrača na visini iznad razine mora (h) na sferi radijusa R može biti riješena Pitagorovim teoremom. Ona dolazi do √(h(2R + h)). Budući su visine promatrača mnogo, mnogo manje od prosječnoga radijusa Zemlje od 6.371 km, ova se formula približava √(2Rh). To jest, udaljenost horizonta proporcionalna je kvadratnome korijenu visine promatrača, npr. promatrač na gnijezdu vrane s očima 8 m iznad razine mora vidio bi dvostruko više od promatrača na palubi s razinom oka iznad 2 m. Posebice, ako je udaljenost horizonta u km a visina promatrača u m, dolazi do d ≅ 3.57√h. Za udaljenost u miljama i visine u stopama, formula je d ≅ 1.22√h. (Štoviše na Distance to the Horizon Calculator online stoji kako to djeluje za obje skupine jedinica)

Suprotno je točno: ako ste plovili u niskoj jahti s očima na razini mora po jasnome danu, mogli ste vidjeti vrh brda 100 m visokog iz udaljenosti od 35,7 km, ali brežuljci od samo 1 m visine ne mogu se vidjeti sve do 10 puta veće blizine: 3,57 km udaljenosti.

Kako biste izračunali udaljenost (D) kod koje će neki objekt h2 biti vidljiv promatraču na visini h1, jednostavno dodajte udaljenost horizonta od h1 do udaljenosti horizonta zamišljenoga promatrača kod h2. Dakle formula za km i m je D ≅3.57(√h1 + √h2). Primjerice, promatrač na 9 m visine može vidjeti 100 m visok toranj s udaljenosti od 3,57 (3 + 10) km = 46,41 km.

Također zabilježite, budući je udaljenost horizonta proporcionalna kvadratnome korijenu navedene visine, iznos plohe udaljava se obzirom da je zakrivljenost Zemlje (c) proporcionalna udaljenosti na kvadrat. To jest, c ≅ (d/3.57)² za km i m, i c ≅ (d/1.22)² za milje i stope (što daje pravilo za palac: c ≅ ⅔d²). Na primjer, mnogi su točno čuli da je Zemlja zakrivljena 8 inča (⅔ stope) na 1 milju. Ali do zakrivljenosti od 6 stopa ili 72 inča, devet puta više, ne zahtijeva se udaljenost od devet puta dalje nego samo tri (√9) puta.

Ali postoji mnogo veći dokaz što se može promatrati koji pokazuje zaobljenost Zemlje. Svatko tko stoji na obali može vidjeti da postoje točke duž obale što nisu vidljive. Ali ako ta osoba hoda po obali do kuta iz kojega može vidjeti početnu točku, nove se stvari pojavljuju ispred njih i stvari što su jednom bile vidljive u drugome smjeru nakon toga su nestale. Najjednostavnije objašnjenje za ovo jeste to da je Zemlja zaobljena. To možete napraviti i sami. Samo se provozajte duž obale po jasnome danu i fotografirajte ono što vidite iz različitih točaka tijekom vašega putovanja.

123rf.com

Izlazak i zalazak Sunca

Nadalje, Sunce izlazi svakoga jutra, i Sunce zalazi svake večeri. Mi možemo jasno vidjeti okrugli disk što se postupno pojavljuje i nestaje. Ono ne postaje manjim u promjeru, što bi bilo da je ono sve dalje i dalje. Ovo se odnosi posebice na model plosnate Zemlje gdje su sunčeve orbite odozgo u ravnini što je usporedno s diskom Zemlje. Jednostavnom trigonometrijom, njegova prividna veličina bila bi proporcionalna sinusu njegova kuta prema horizontu. Tako kad bi se pojavilo ono bi bilo oko pola veličine na 30° (sinus 30° = ½) dok je izravno odozgo (sinsu 90° = 1), a vertikalno Sunce pojavilo bi se gotovo šest puta veće nego što se pojavljuje kod 10° (sinus 10° = 0.173).

Također zabilježite, ako pobornici plosnate Zemlje tvrde da su biblijski literalisti [oni koji bibliju tumače doslovno – op.prev.], ovo Sunce koje je neprekidno odozgo suproti se odlomcima o izlasku i zalasku Sunca, npr. Propovjednik 1:5 i Psalam 113:3. Ovi tekstovi u skladu su s globalnom rotacijom Zemlje, koristeći Zemlju kao referentni okvir (vidjeti Biblijski fenomenološki jezik), ali ne s ovim novim modelom plosnate Zemlje.

Relativne veličine i udaljenosti Sunca i Mjeseca

Credit: Andonee, Wikipedia

Nadalje, takvi suvremeni modeli plosnate Zemlje apsurdno tvrde da je Sunce mnogo manje od Zemlje, iako je u stvarnosti Sunce mnogo veće. Zapravo, čak je u XV.st., kardinal Nikola Kuzanski (1401.–1464.) ispravno zaključio iz sjena eklipse /pomrčine da je Zemlja manja od Sunca i veća od Mjeseca, a on je to zaključio daleko kasnije od prvih koji su to učinili.³

Redoslijed veličina bio je poznat barem od Aristarha sa Samosa (oko 310. – oko 230.g.pr.Kr.), koji je napisao On the Sizes and Distances (of the Sun and Moon) [O veličinama i udaljenostima (Sunca i Mjeseca)]. U njegovo vrijeme, Pitagora iz Samosa (oko 570. – oko 495.g.pr.Kr.) i Platon (427. – 347.g.pr.Kr.) naučavali su da je Zemlja sferična, a Platonov najbolji učenik Aristotel (384. – 322.g.pr.Kr.) dao je razloge. Eratosten je (276. – 194.g.pr.Kr.) ipak morao mjeriti opseg Zemlje, ali Aristarh je znao da opseg mora biti velik. Dakle kako on rješava relativne veličine?

Prvo, iz promatranja, on je znao da Mjesec i Sunce imaju iste kutne veličine na nebeskome svodu (oko 31 kutnih minuta [′] ili ½°), tako bi njihove relativne veličine bile proporcionalne njihovima relativnim udaljenostima (koristeći slične trokute). Drugo, Mjesec blokira Sunce u pomrčini Sunca, tako da Mjesec mora biti bliži, ne manji. Treće, koliko manji? On se koristio onime što danas nazivamo trigonometrijom (vidjeti dijagram): kod prve ili treće četvrtine mjesečevog ciklusa, kad se pojavljuje kao polu-Mjesec (polukružni), kut Zemlja-Sunce-Mjesec mora biti 90°. Prema tome omjer udaljenosti Zemlja-Mjesec (L) prema udaljenosti Zemlja-Sunce (S) je kosinus kuta Mjesec-Zemlja (φ). Aristarh je mjerio taj kut na 87°, i kosinus 87° je oko 1/19. Dakle Sunce je, mislio je on, bilo 19 puta dalje, time i 19 puta veće. Zapravo, nije bilo lako biti toliko točan, jer je bilo teško mjeriti od središta Sunca i Mjeseca, i također znati kad je Mjesec točno u etapi četvrtine. Sad mi znamo da je kut 89°51′10″, što znači kako je Sunce zapravo 389 puta dalje, i precizna mjerenja pokazuju da je Sunce 403 puta promjera Mjeseca.

Analiziranjem geometrije pomrčina Mjeseca, on je mogao dati i grubu procjenu udaljenosti u pojmovima polumjera Zemlje. I zato jer je Sunce bilo očito najveće od svih, Aristarh je mislio da je ono središte solarnog sustava. Većina astronoma nakon njega složilo se s relativnim veličinama, ali trebalo je gotovo dva tisućljeća da se astronomi slože s njegovim zaključkom.

Isto tako, koliko je mnogo ljudi svjedočilo sunčevu svjetlu što udara visoke planine netom prije izlaska Sunca ili netom nakon njegova zalaska? Ovo je moguće samo zato što zaobljenost Zemlje ne priječi isijavanje svjetla od Sunca na planinu, dok ona priječi pogled na Sunce s niskoga tla.

Postoji i fenomen noctilucent clouds, što znači oblaci što svijetle noću. Oni su preslabo osvijetljeni da bi se mogli vidjeti tijekom danjega svjetla, jer su to zapravo oblaci na vrlo velikim visinama (~80 km) sastavljeni od sitnih ledenih kristala, ali mogu biti vidljivi kad je ostatak neba mračan. Oni se lako objašnjavaju sunčevim isijavanjima ispod horizonta koja se odbijaju od leda, dok su oblaci na nižim visinama zapriječeni od Sunca zaobljenošću Zemlje.

Također, bez obzira koliko jake teleskope koristite, nikad nećete biti kadri vidjeti Sunce noću. To je zato što ne možete vidjeti kroz Zemlju! I ne, usprkos tome što ove lažne snimke tvrde, Sunce se ne “ponaša kao reflektor”; Sunce je sferično, što je razlog njegova pojavljivanja uvijek nalik disku, bez obzira s kojega se smjera ono gleda.

Apsurd ‘reflektora’ Sunca

Pokušati izbjeći velike probleme s vremenskim zonama (vidjeti dolje), zajednička ‘suvremena’ zamisao o plosnatoj Zemlji jeste ta da je Sunce kao reflektor, koje pluta nekoliko tisuća milja iznad Zemlje i sije dolje u lokalnome području. Dodajući jednostavnim opažačkim proturječnostima gore, svatko tko je ikad imao đepnu lampicu /svjetiljku u uporabi noću zna da ju možete vidjeti sa strane. Ali čak ako je svjetlo što dolazi od Sunca bilo savršeno ravnomjerno u svome početnome smjeru, prije nego svjetlo udari zrak ono se započinje raspršivati (doduše, proučavanje raspršivanja bio je dio doktorske dizertacije jednoga od autora [JS]). To je razlog zašto je nebo plavo kadagod Sunce svijetli, čak i na nebeskoj točki što je najudaljenija od Sunca. Ako je Sunce bilo iznad Zemlje ‘ali ne i vidljivo zato jer je Suce kao reflektor’ najveći dio neba ipak bi bio plav.

Postoji još jedna teška zagonetka što ne mogu riješiti. Ovo ima veze s oblikom područja obasjanih sunčevom svjetlošću na Zemlji i načinom kako se to mijenja kroz godišnja doba. Ispitajmo to promatrajući ono što biva osvijetljeno tijekom siječnja, lipnja, i ožujka /rujna.

To jest, kod solsticija i ekvinocija. Za one koji ne znaju što ovi pojmovi znače, solsticiji se pojavljuju u zimi i ljeti kad je sunčev vidljiv put najviši na nebeskome svodu (ljetni solsticij) ili najniži na nebeskome svodu (zimski solsticij) — ‘solsticij’ dolazi iz latinskoga u značenju ‘Sunce stoji mirno’, tj. njegov put nije niti uzlazni ni silazni. Svake godine postoje dva ekvinocija, u proljeće i jesen, kad svaki dio Zemlje prima svjetlo 12 sati i mrak 12 sati (‘ekvinocij’ dolazi iz latinskoga u značenju ‘jednaka noć’, tj. jednaka danu). Kako to izgleda na plosnatoj Zemlji?

U sjevernoj hemisferi ljeti, Sjeverni pol prima 24 sata svjetlost, poznato ‘ponoćno Sunce’. Ustvari, sve unutar Artičkoga kruga kupa se čitav dan tijekom ljetnoga solsticija – dan kad Sunce ne zalazi. Istovremeno, Antarktika u osnovi uopće ne dobiva svjetlost jer je Sunce ispod horizonta poprijeko 99% kontinenta. Bilo gdje na Antarktičkome krugu, Sunce ostaje ispod horizonta neprekidno 24 sata najmanje jednom na godinu čak i u podne. Ako ste planirali nacrtati područje Zemlje što doživljava dnevnu svjetlost u podne u Africi, na primjer, to bi izgledalo kao ovaj crtež.

Credit: Przemyslaw Idzkiewicz, Wikipedia

Tri mjeseca poslije, međutim, sve je temeljito drukčije. Kao što smo rekli gore, kod proljetnoga i jesenskoga ekvinocija, sva mjesta na Zemlji primaju 12 sati sunčevu svjetlost i 12 sati mraka. To nije sporno. Ali ako promatrate u to vrijeme u različitim mjestima Sunce kako izlazi i zalazi u vrijeme ekvinocija, postaje potpuno jasno da okruglo Sunce ne može proizvesti potreban učinak na plosnatu Zemlju. Uzmite liniju nacrtanu duž sjevera od juga Južne Amerike. Izlazak Sunca događa se istovremeno u Patagoniji (sjever Sjeverne Amerike), Kolumbiji (jug Južne Amerike), i Nunavutu (na sjeveru Američkoga Arktika), dok je istovremeno nalazi na Bajkalskom jezeru (istok Središnje Azije) i u Knox Coastu na Antarktici.

Kako može okrugli reflektor proizvesti ravnu crtu kao što je ova na plosnatoj Zemlji? Taj ‘mlaz’ sunčeve svjetlosti bio bi u najmanju ruku okruglast, ali umjesto toga on osvjetljava čitavu polovinu karte plosnate Zemlje sa savršenom ravnoj crtom između svjetlosti i tame. Zašto Kolumbija prvo ne vidi kut Sunčevog kruga, i zašto ne dobiva više sati dnevne svjetlosti, budući je ovo mjesto gdje će ogroman dio Sunca proći iznad glave? Odgovori na ova pitanja su jednostavni: Zemlja je zapravo kugla, i Sunce je zapravo vrlo veliko i vrlo daleko.

Tri mjeseca poslije, situacija je očito nemoguća za okruglo ‘reflektor’ Sunce. Tijekom zimskoga solsticija sjeverne hemisfere, ništa unutar Artičkoga kruga ne prima nikakvu sunčevu svjetlost barem u neprekinutih 24 sata. Ali u isto vrijeme, Sunce nije postavljeno u Antarktici – sad je Antarktika okrenuta za ponoćno Sunce. Ako biste morali otkriti koja su područja Zemlje osvijetljena, to bi izgledalo nešto kao ova slika. Ne samo da se približno kružno područje kod prvoga zimskog solsticija pretvorilo u oblik polu-lubenice kod ekvinocija, nego se nastavljalo mijenjati sve dok se područja sunčeve svjetlosti nisu omotala oko čitave Zemlje i preklopila se u Antarktici.

A ako je ovo ‘reflektor’ Sunce zračilo svjetlost u konusu, onda bi podnožje planine bilo osvijetljeno prije vrha kod zalaska Sunca. Lako je potvrditi da je vrh osvijetljen prvo, jer zaobljenost Zemlje sprječava sunčevu svjetlost od podnožja.

‘Reflektor’ Sunce? Ne! Okrugla Zemlja? Da!

Problemi paralakse

Jedan od najgorih vidova tvrdnje o plosnatoj Zemlji jeste taj da je vjerovati u to isto kao da jednostavno niječete trigonometriju. Vidite, ako dva čovjeka stoje na različitim mjestima na Zemlji, ali na poznatoj udaljenosti, istovremeno mjereći kut prema Suncu (od teorijske žice povučene kroz Zemlju), oni dobivaju otprilike isti odgovor. Zašto? Zato jer je Sunce toliko mnogo udaljeno da paralaksa gotovo ne postoji. Ona broji nešto više od 8″ od kuta (0,000407 stupnjeva).

Što se događa ako je Zemlja plosnata i dva čovjeka to pokušavaju? Recimo nekome neka izmjeri kut do Sunca pri njegovu izlasku. Točno u isto vrijeme netko drugi na drugoj strani svijeta mjeri to pri zalasku Sunca. Obojica će dobiti vrijednost kuta nula. To znači da Sunce mora sjediti na Zemlji! U sjever-jug smjeru, zvijezde koje se pojavljuju noću iznad glave nekoga promatrača na ekvatoru pojavit će se kao da sjede na tlu za promatrača na Sjevernom polu, i suprotno. Ipak, obojica mogu tvrditi da su zvijezde uistinu vrlo daleko iznad njihovih glava.

Obzirom na bezličnu površinu Sunca, teško je za obojicu promatrača na različitim mjestima izabrati točno (manje od 4/10.000 stupnja) isto mjesto za promatranje. Morali smo čekati sve do 1700.-ih kako bismo točno odredili udaljenost do Sunca, i onda su tek poslije toga godine 1761. bila napravljena mnogostruka paralaksička mjerenja za Veneru koja prelazi preko Sunca (o tome smo pisali u našem članku protiv geocentrizma). Napravljena mnogostruka mjerenja tijekom vremena uhvatila su Veneru kako prelazi preko površine Sunca, ali sva mjerenja morala su biti vrememenski usklađena do najmanje sekunde kako bi bila korisna. Ona su bila, i izmjerena udaljenost (153 milijuna km) više od 97% točna (suvremeno mjerenje je 149,6 milijuna km). Stvarna, izmjerljiva udaljenost do Sunca daleko je prevelika za modele o plosnatoj Zemlji. Tako, oni su također morali odbaciti matematiku, ili tvrditi da je čak i više ljudi lažaca.

Možete, međutim, koristiti paralaksu za mjerenje udaljenosti do Mjeseca. Hiparh je to učinio u II. stoljeću prije Krista (tako, i vi to možete napraviti). Njegovo odstupanje bilo je manje od 10% i morao je predvidjeti da za sferičnu Zemlju mora napraviti izračune. Danas, mi znamo da je Mjesec udaljen 384.400 km. To nije sporno. Ili je trigonometrija laž. Kao i Sunce, Mjesec je isto tako previše daleko od modela za plosnatu Zemlju.

I Mjesec i Sunce imaju gotovo istu kutnu veličinu (oko pola stupnja), čineći potpuna solarna zamračenja mogućima. Od sličnih trokuta, slijedi da Sunce mora biti kao što i jeste mnogo puta veličine Mjeseca dok je ono vrlo daleko (400 puta). Pobornici plosnate Zemlje (kao i neki geocentrici) niječu jasan trigonometrijski dokaz za ogromnu veličinu ovih tijela, posebice Sunca.

Vremenske zone

Kad većina ljudi razmišlja o plosnatoj Zemlji, oni misle o Suncu koje ide ispod Zemlje noću. To bi značilo da bi čitava površina morala biti osvijetljena tako dugo dok je Sunce gore, i svi bi dijelovi Zemlje morali iskusiti isto vrijeme izlaska i isto vrijeme zalaska Sunca. Međutim, znamo da različite zemljopisne dužine imaju različite vremenske zone. John Sacrobosco naglasio je:

Da je Zemlja, isto tako, okrugla pokazano je ovako. Znakovi i zvijezde ne izlaze i ne zalaze podjednako za sve ljude bilo gdje oni bili nego izlaze i zalaze prije za one na istoku nego za one na zapadu; a za ovo ne postoji drugi uzrok nego zaobljenost Zemlje. Štoviše, nebeski fenomen dokazao je da oni izlaze prije za istočnjake negoli za zapadnjake. Jer jedno i isto zamračenje Mjeseca što se događa nama u prvome satu noću događa se istočnjacima otprilike u trećem satu noću, što dokazuje da su oni imali noć i zalazak prije nas, za što je uzrok okvir zaobljene Zemlje (Tractatus 1:9)

Sjetite se on je pisao u XIII. stoljeću!

Međutim, sad to što mi imamo mogućnosti komunicirati poprijeko Zemlje, ovaj je dokaz još jači. Mnogi od nas moramo biti pozorni kad zovemo nekoga u drugoj državi, u slučaju da ih dobijemo usred noći, i oni postanu razdraženi kod bivanja probuđenima! Isto tako, kad ljudi iz CMI-USA imaju skype sastanak sa svojim kolegama u CMI-Au, u Americi je uobičajeno večer a u Australiji jutro (i Amerikanci dobro znaju da Australci imaju sastanke tijekom normalnih radnih sati!).

Isus, Stvoritelj, dobro je poznavao taj fenomen. Govoreći o Svome drugom dolasku, što će biti u hipu, On je rekao:

Ja vam kažem, u toj noći bit će dvoje u jednome krevetu. Jedno će biti uzeto a drugo ostavljeno. Bit će dvije žene koje melju zajedno. Jedna će biti uzeta a druga ostavljena. (Luka 17:34–35).

To jest, na jednome mjestu, bit će noć, s ljudima u krevetu; dok bi na drugome mjestu, u isto vrijeme, to bilo tijekom jutra kad žene melju žito. I u usporednome odlomku Evanđelja po Mateju 24:40, postoji smjeranje na čak različitu vremensku zonu, glavni dio dana: “Onda će dva čovjeka biti u polju; jedan će biti uzet a drugi ostavljen.”⁴

Različite vremenske zone jasno dokazuju da je Zemlja zakriveljena u najmanju ruku u smjeru istok-zapad. (Vidjeti gore Izlazak i zalazak Sunca za pobijanje suvremene plosnate Zemlje što tetura oko Sunca koje kruži iznad ravne površine Zemlje). Ali Zemlja nije valjak. Postoji bogat i jasan dokaz da je ona zakrivljena i od sjevera prema jugu.

Različite zvijezde

Jedna stvar što vole činiti sjevernjački posjetitelji skloni astronomiji koji idu na južnu hemisferu jeste vidjeti Južni križ. Ova konstelacija nije točno na Južnome nebeskom polu, ali ona se ne može vidjeti u većini sjeverne hemisfere. Ljudi u Europi i Sjevernoj Americi ne mogu je vidjeti bez obzira koliko jaki njihovi teleskopi bili. Ipak ova je konstelacija istaknuta na zastavama dviju država s CMI službama, Australiji i Novome Zelandu. Brazilska zastava ističe Križ i više zvijezda vidljivih samo iz sjeverne hemisfere.

Ali kao utjeha, sjevernjaci mogu vidjeti Polaris, Sjevernjaču. Ljudi ne mogu to nikad vidjeti iz južne hemisfere, čak niti s najboljim teleskopima, i bez obzira koliko daleko gledaju prema sjeveru. Ovo se primjenjuje čak i na zemlje u istoj vremenskoj zoni. Primjerice, Južna Afrika i Njemačka dijele istu vremensku zonu, ljudi iz Južne Afrike mogu vidjeti Sjeverni Križ noću dok u isto vrijeme ljudi iz Njemačke gledaju Svjevernjaču.

Ovo je bilo dobro poznato drevnim ljudima, iako oni nisu došli toliko daleko na jug kao što su došli ljudi danas, npr. John Sacrobosco:

Da Zemlja ima i izbočinu od sjevera prema jugu i obratno pokazano je ovako: za one koji žive prema sjeveru, određene su zvijezde uvijek vidljive, to jest, one blizu Sjevernoga pola, dok su druge koje su blizu Južnoga pola uvijek skrivene od njih. Ako bi, onda, itko nastavio ići od sjevera prema jugu, on bi morao ići tako daleko da bi se zvijezde koje su mu prije bile stalno vidljive sad kretale prema svome odredištu. I što dalje on išao prema jugu, one bi se to više kretale prema svome odredištu.

Opetovano, taj isti čovjek ne bi mogao vidjeti zvijezde koje su prije stalno bile skrivene od njega. I obratno bi se dogodilo bilo kome tko bi išao od juga prema sjeveru. Uzrok ovoga je jednostavna izbočina Zemlje. Ponovno, ako bi Zemlja bila ravna površina od istoka prema zapadu, zvijezde bi izašle prije za Zapadnjake nego za Istočnjake, što je pogrješno. Isto tako, ako bi Zemlja bila ravna površina od sjevera prema jugu i obratno, zvijezde koje su uvijek bile vidljive bilo kome nastavile bi biti takvima bilo kuda netko išao, što je pogrješno. Ali ona izgleda ravna ljudskome pogledu zato jer je toliko obimna. (Tractatus 1:10)

Nadalje, Novi Zeland je gotovo na suprotnoj vremenskoj zoni, tako da je dan dok je u Južnoj Africi noć, ali oni vide iste plejade svake noći. U modelu plosnate Zemlje, Novi Zeland i Južna Afrika gotovo su dijametralno suprotno, tako oni bi morali imati različite plejade odozgo /nad glavom.

Kad zaposlenici CMI US ureda u Atlanti posjećuju svoje kolege u Brisbaneu, Australija,⁵ i suprotno, oni se moraju nagnuti unazad kad promatraju zvijezde kako bi došle u njihov normalan vidik. Atlanta je otprilike iste udaljenosti gore od ekvatora (33,7°) kao što je Brisbane južno od ekvatora (27,4°). Obzirom na zakrivljenost Zemlje, ako promatrate Mjesec, planete, i zvijezde u jednoj okolini, sve izgleda bolje kad se promatra unazad u drugoj okolini! Zašto? Zato jer ako gledate ‘ravno naprijed’ s bilo kojega mjesta vi promatrate posve drukčije mjesto na nebeskome svodu.

Dobar primjer je konstelacija Oriona Lovca. U južnoj hemisferi, Orion izgleda kao da stoji na svojoj glavi, pa su njegova ‘ramena’ (Betelgeuse) dolje, a Rigel [najsjajnija zvijezda u Orionu – op.prev] na dnu njegove tunike je ‘gore’ i to je prva blistava zvijezda koja se pojavljuje dok se ova plejada diže na nebeskome svodu. Također, u prvotnoj plejadi kako je ona bila shvaćena od drevnih Grka u sjevernoj hemisferi, zvijezde su morale obojiti Orion držeći njegovu toljagu iznad njegove glave, ali u južnoj hemisferi, njegova toljaga izgleda kao da nešto kopa.

Sunce, Mjesec i planete kreću se u skladu s crtom nazvanom ekliptika, ali ekliptika je prema jugu na toj zemljopisnoj širini u sjevernoj hemisferi i prema sjeveru na toj zemljopisnoj širini na južnoj hemisferi. Zašto? Zato jer je Zemlja kugla! Još jedan zbunjujući vid življenja na kugli jeste taj da nakon izlaska Sunca na sjevernoj hemisferi ono se kreće sve do desne strane, ali kreće se dijagonalno sve do lijeve strane na južnoj hemisferi.

Zvijezde se okreću oko nebeskih polova u suprotnim smjerovima

Drugi slikoviti prikaz istoga fenomena je korištenje vremenskoga propusta fotografije kako bi se vidjelo zvijezde na sjevernoj hemisferi okretanjem protivno kazaljci na satu (suprotno od kazaljke sata) oko Sjevernjače (ili točnije, nebeskoga Sjevernog pola). Na južnoj hemisferi zvijezde što se pojavljuju okreću se u smjeru kazaljke na satu oko nebeskoga Južnog pola. Vidjeti video-zapise o vremenskome propustu dolje (lijevo: sjeverna hemisfera; desno: južna hemisfera).

Govoreći o rotaciji, u tropskim ciklonama ili uraganima, snažni vjetrovi pušu u smjeru suprotnome kazaljci na satu na jugu, zbog Coriolisovog učinka na kuglu. Oni bi se morali okretati u istome smjeru ako bi Zemlja bila rotirajući plosnati disk.

Varijabilna brzina zvijezda kroz neba

Iz naše točke gledanja na Zemlji, sljedeće tri točke nisu sporne:

1. Sjevernjača se ne kreće. Ona je preblizu onome što se naziva sjeverni Nebeski pol [osim ‘precesije ekvinocija’ (aksijalna precesija /precesija osi) što ima teoretsko razdoblje od oko 25.000 godina].
2. Što dalje idete od sjevernoga Nebeskoga pola, to dalje zvijezde moraju vizualno putovati svakoga dana kako bi se vratile na mjesto gdje su započele putovati. Zvijezde blizu Sjevernjače prate male krugove. Udaljenije zvijezde prate veće krugove.
3. Ovaj se trend nastavlja sve dok ne dosegnete zvijezde koje kruže iznad Nebeskoga ekvatora, na kojoj se točki teorije o plosnatoj Zemlji i okrugloj Zemlji razilaze.

Ovdje, Nebeski ekvator definiramo kao zamišljenu istok-zapad crtu kroz nebesa što je točno iznad nekoga na 0° zemljopisne širine. Pobornici plosnate Zemlje ne vjeruju da on zapravo postoji, ali ova odredba djeluje za obje strane (u globalnom viđenju Zemlje, on je veliki krug ‘nebeske sfere’ na istoj ravnini kao ekvator).

Raspra dosad može se činiti nepoštenom za pobornike plosnate Zemlje u južnoj hemisferi, pa samo okrenite dokaz, ako vam se dopada. Ovo postavlja zanimljiv test. Ako je Zemlja plosnata i ako zvijezde kruže oko Zemlje na kupolastome nebeskom svodu, vizualna brzina zvijezda nastavit će se povećavati sve dok ne dođete do ruba, za koji pretpostavljamo da će proći tobožnji “Antarktički ledeni zid”. Slično veseloj djeci što trčkaraju uokolo, zvijezde blizu središta rotacije putujući prolaze manju udaljenost po revoluciji [revolucija: kružno kretanje – op.prev.] od zvijezda na rubu.

Međutim, ako je Zemlja rotirajuća kugla, brzina zvijezda započet će padati pokraj Nebeskoga ekvatora sve dok se ne prestanu kretati kod onoga što mi nazivamo južni Nebeski pol.

Osim iz Sjevernoga i Južnog pola, s bilo koje točke u obje hemisfere, možete vidjeti zvijezde na drugoj strani Nebeskoga ekvatora. CMI-US ima ured u Atlanti, GA, na 33.7°N. Možemo vidjeti mnogo zvijezda izvan NE. Ustvari, zvijezde što vidimo točno su one koje možemo očekivati vidjeti obzirom na našu sjevernu zemljopisnu širini na okrugloj Zemlji. Sjevernjača je također točno u pravome kutu iznad horizonta, obzirom na naš položaj na okrugloj Zemlji. Ali, možemo staviti ove dvije točke na stranu neko vrijeme i jednostavno se usredotočiti na vidljivu brzinu zvijezda kroz noćno nebo. Zvijezde pored NE (⅔ svih zvijezda što vidimo!) morale bi se kretati sporije kroz nebeski svod, a vidljiva brzina morala bi se smanjivati dok gledamo bliže horizontu.

CMI ima ured i u Brisbaneu, Australija, na 27.5°S, što znači da oni mogu vidjeti više od zvijezda sjeverne hemisfere nego što mi možemo vidjeti zvijezda južne hemisfere u Atlanti. Imamo i ured u Aucklandu, Novi Zeland, na 36.8°S, gotovo zrcaljeni ured kao u Atlanti. Ako postoji južni Nebeski pol, naši bi ga ljudi u ova dva mjesta morali biti kadri vidjeti, i on bi morao biti bliže južnome horizontu za naše ljude u Brisbaneu.

CMI ima ured i u Singapuru, na 1.4°N. To je najbolje mjesto za ovaj test. Morat ćemo zanemariti činjenicu da zvijezde NE prate polu-kružni put kroz nebesa kao što bi trebale ako bi bile na kupoli što se brzo okreće iznad diska. Umjesto toga, u bilo koje vrijeme u godini, bilo koja zvijezda što je na krajnjem istoku diže se ravno gore, prolazi iznad glave, i spušta se ravno dolje, na točku gdje presijeca horizont još jednom. Zapravo, činjenica da zvijezde uvijek putuju usporedno s Nebeskim ekvatorom izravno pobija dokaz o plosnatoj Zemlji. Stavljajući i to na stranu, netko tko se nalazi na ekvatoru kadar je vidjeti zvijezde koje se kreću mnogo brže kad slijede crtu istok-zapad što prolazi neposredno iznad glave. Ali što se promatraju dalje prema sjeveru ili jugu, zvijezde bi se morale kretati sporije. Ovo se nastavlja do točke gdje stabla, zgrade, ili magla na horizontu pogled na zvijezde čine mutnim.

Zabilježite, obojica od nas provela je vrijeme na ekvatoru (JS u Singapuru; RC u Ekvadoru), južnoj hemisferi (Australija i Novi Zeland), i na sjevernoj hemisferi (Europa, Sjeverna Amerika, i Azija). Pobornici plosnate Zemlje s ograničenom zemljopisnom izloženošću budite na oprezu!

U redu, što mislite koji model odgovara onome što vidimo?

1. Zvijezde koje ‘prolaze’ ekvator uistinu putuju u manjim krugovima. To možete sami vidjeti bez obzira gdje živite. Mi smo to vidjeli s našima vlastitim očima. A vi?
2. Južni Nebeski pol uistinu postoji. Pogledajte videozapise ili fotografije online o vremenskome odmaku, ili otputujte južno od ekvatora. Mi smo ga vidjeli.

3. Dodajmo ovome ove činjenice:

   1. dva Nebeska pola postoje, jedan na sjeveru i jedan na jugu
   2. visina sjevernoga ili južnoga Nebeskog pola točno se podudara s vašom zemljopisnom širinom
   3. polje zvijezda što vidite noću točno se podudara s vašom zemljopisnom širinom
   4. zvijezde koje ne možete vidjeti nisu predaleko kako biste ih vidjeli; Zemlja sprječava da ih vidite
   5. zvijezde ne slijede zakrivljeni put kako biste očekivali ako su učvršćene na rotirajuću kuglu
   6. ustvari, zvijezde uvijek putuju usporedno s Nebeskim ekvatorom.

Zašto su točke 1 – 3 i podtočke a – f istinite? Zbog toga jer je Zemlja rotirajuća kugla!

Nestajanje Južnoga pola

Još jedna poteškoća leži u tvrdnjama suvremenika o plosnatoj Zemlji da je Zemlja okružena ogromnim Antarktičkim prstenom ‘prema jugu’ bilo od kuda. I što smo napravili od Polarne stanice Amundsen–Scott na Južnome polu? Nju su izgradile Sjedinjene Države i dovršena je u otkrpilike u godini dana, i ima web kameru kojoj se može pristupiti bilo gdje u svijetu putem interneta. Ne postoji Južni pol na plosnatoj Zemlji.

Navigacija oko zemljine kugle

Za vrijeme dok je postojao mit kako je Kolumbo u svome vremenu bio jedini pobornik da je Zemlja okrugla, on je (i naravno svatko drugi) shvatio da ako plovite dovoljno daleko na zapad, možete se vratiti tamo odakle ste došli (izuzevši kopnene mase na putu). Zapravo, to je bilo dobro poznato najmanje jedno stoljeće prije njega u djelu o zamišljenim putovanjima pod nazivom The Travels of Sir John Mandeville. Jedna od priča uključuje takvo putovanje, a autor je očekivao od svojih čitatelja kako oni znaju da je Zemlja kugla.

Često sam razmišljao o priči što sam čuo, kad sam bio mlad, o dostojnome čovjeku naše zemlje koji je jednom sišao u vremenu kako bi vidio svijet. On je prošao Indiju i mnoge otoke iza Indije, kojih je više od pet tisuća, i putovao vrlo daleko kopnom i morem, opasujući zemaljsku kuglu, tako da se našao na otoku gdje je čuo kako se govori njegovim vlastitim jezikom … On se uvelike čudio, jer nije razumio kako to može biti. Ali pretpostavljam da je putovao toliko daleko kopnom i morem, oplovivši Zemlju, da je došao do svojih vlastitih granica; ako bi išao samo malo dalje, on bi došao u svoju vlastitu četvrt.

Kasnije, ekspedicije Ferdinanda Mageljana⁶ (1480.–1521.) i Sir Francisa Drakea (1540.–1596.) nisu oplovile kuglu, kao što je HMS Beagle s mladim Charlesom Darwinom na brodu kao s gospodinom-pratiocem kapetana Roberta Fitz Roya (revnim kršćaninom koji je kasnije postao kreacionist). Sad naravno imamo zračne linije da to napravimo. Dvojica od ukrcanih članova od CMI-US su piloti; dakle lažu li i oni kad kažu da lete preko zemaljske kugle (da ne kažemo ništa o tisućama njihovih putnika)?

Astronauti u svemiru

Međunarodna svemirska postaja dosad je letjela oko Zemlje više od 100.000 puta, prenijela više od 220 različitih astronauta u zadnjih 15 godina. Jedan astronaut, Col. Jeff Williams nedugo se vratio sa svoga četvrtoga puta u svemir. Ne samo da je Col. Williams postavio rekord sveukupno provedenih dana u svemiru (534) nego je i otvoreni kršćanin!⁷ On i drugi astronauti napravili su tisuće fotografija i stotine sati video zapisa Zemlje iz svemira, od kojih su mnogi dostupni online. Možete ih sastaviti bez poteškoća kako biste napravili montažu čitave Zemlje, i ona je dokazivo okrugla. Svi od ovih znanstvenika i astronauta ne lažu!

Zemljotresi i seizmički valovi

Credit: sbesson, Wikipedia

Tetiva u danom kutu uvijek je kraća od lûka. Za radijus R i kut θ, duljina luka je (θ/180°)πR (ili samo najkraća udaljenost na mapi kugle), dok je duljina tetive 2Rsin(θ/2).

Zemljotresi su često vrlo silni događaji, i njihovi valovi mogu prevaliti ogromne udaljenosti. Geofizičari su mnogo toga naučili o Zemlji iz takvih seizmičkih valova, što putuju s poznatom brzinom. Najvažnije za naše svrhe su dvije glavne skupine: valovi tijela i površinski valovi. Prvi idu kroz Zemlju, dok drugi stoje blizu površine.

I kao što se očekivalo, ako su valovi dovoljno jaki da budu otkriveni seizmografima na velikoj udaljenosti od mjesta potresa, valovi tijela doći će dosta vremena prije površinskih valova, čak premda površinski valovi iz snažnih zemljotresa mogu proputovati oko svijeta nekoliko puta. Razlog tome je jednostavan: valovi tijela ima manju udaljenost za putovanje.

Ali ovdje je ključ: na kugli, omjer između površinske udaljenosti i udaljenosti kroz Zemlju povećava se kako točke postaju udaljenije. Ovo se događa zbog toga jer je udaljenost kroz Zemlju tetiva kruga a površinska udaljenost je lûk (vidjeti dijagram). Na plosnatoj Zemlji, omjer bi bio isti za plitke potrese i gotovo isti za dublje potrese (udaljenost do detektora može se tretirati kao hipotenuza vrlo ravnoga pravokutnog [ili pravog] trokuta).

Ovo nam predlaže ipak još jedan test o modelu plosnate Zemlje. Za detektor što je blizu izvora zemljotresa, valovi tijela i površinski valovi dolaze zajedno u oba modela. Ako je detektor udaljeniji, površinski valovi dolaze kasnije. Površinski valovi putuju oko 90% od brzine valova tijela, ali ako je Zemlja plosnata oni će uvijek doći točno iza valova tijela i uvijek s omjerom od 0,9 bez obzira koliko je detektor daleko. Ako je Zemlja kugla, međutim, valovi tijela doći će proporcionalno brže nego površinski valovi budući se udaljenost između zemljotresa i detektora uvećava. Najveći test bio bi kad bi detektor bio na antipodu žarišta zemljotresa, jer po definiciji valovi tijela kreću se po promjeru Zemlje, dok površinski valovi moraju proći udaljenost π/2 puta ovog, tj. 57% dalje.

Credit: Vanessa Ezekowitz, Wikipedia

Seizmolozi bilježe zemljotrese iz čitavoga svijeta od zadnjeg desetljeća XIX.st., i naravno njihovi su rezultati u skladu s globalnom Zemljom. Ponovno, ova je obavijest poznata daleko prije NASA-e. Jednostavna je činjenica da valovi tijela dolaze ranije od površinskih valova, i taj se omjer mijenja s udaljenošću od epicentra. To može biti istina jedino ako su udaljenosti putovanja proporcionalno različita, tj. ako Zemlja nije plosnata.

Ipak još jedan test uključuje samo površinske valove. Ako imate niz detektora na različitim točkama na Zemlji, možete odrediti koliko je vremena potrebno za površinske valove za putovanje između točaka. Karta plosnate Zemlje stavlja mjesta kao što su Australija i Južna Amerika na suprotne strane. Ali vrijeme potrebno za površinske valove da proputuju između njih proporcionalno je mnogo manjoj udaljenosti. Ustvari, ako umrežite vremena između tisuća postaja trenutačno postavljenih uokolo Zemlje, nakon izračuna s različitima neznatnim odstupanjima, jedini način da se napravi bilo kakav smisleni podatak jeste ako ih projektirate na kuglastu površinu.

Nadalje, različite vrste valova tijela mogu nam čak reći o unutrašnjosti Zemlje. Primarni (p) valovi (nazvani tako jer oni moraju doći prvi) su tlačni valovi ili longitudinalni /uzdužni valovi, u osnovi zvučni. Sekundarni (s) valovi su sječni ili transverzalni /poprečni valovi. Ovi p-valovi mogu proći i kroz tla i kroz tekućine, ali s-valovi ne mogu proći kroz tekućinu. Seizmolozi su vrlo brzo dokučili kako je postojala “zona sjene” za s-valove – ne možemo otkriti ikoji od seizmometara što se nalaze više od otprilike 104° od zemljotresa. Dakle oni su shvatili da duboko unutar Zemlje, mora postojati tekuća jezgra na dubini od oko 2.890 km.

I zato jer je Zemlja kugla, jezgra također mora biti kugla manjeg promjera (3.480 km) od Zemlje. Zona sjene zemljotresa ne može biti objašnjena na plosnatoj Zemlji, čak niti s jednim dubokim tekućim slojem duboko dolje. A ova zona sjene postoji na određenoj udaljenosti površine od zemljotresa (oko 12.000 km ili 7.200 milja) u svim smjerovima, bez obzira gdje se zemljotres događa. To znači da Zemlja ima jednoobrazan oblik bez kutova, tj. oblik kugle.

Isto tako, granice između različitih slojeva mogu prouzročiti djelomičnu reflekciju /odbljesak valova, a refrakcija /prelamanje može se dogoditi ako valovi mogu biti preneseni na naredni sloj. Obje vrste valova putuju i u blagim zavojima, prouzročeno refrakcijom dok Zemlja mijenja konzistentnost na različitim dubinama. Ovo je slično razlogu zašto ne možete čuti raketno brujanje izvan određene udaljenosti – zvučni valova uvijaju se dok prolaze kroz površinski sloj zraka koji se hladi s nadmorskom visinom. Ovo znači da postoji i zona sjene za p-valove,⁸ između 104° i 140°. Međutim, danska znanstvenica Inge Lehmann (1888. –1993.) analizirala je razoran potres 1929. u Murchisonu na Novom Zelandu (7,3 po Rihterovoj skali, poginulo je 17 ljudi). Ona je bila iznenađena da su p-valovi bili otkriveni u zoni sjene, tako je shvatila kako mora postojati čvrsta unutarnja jezgra od koje su se odbijali. Njen radijus očito je manji od vanjske jezgre: oko 1.220 kilometara, oko 70% mjesečeva radijusa.⁹

Dakle u sažetku, seizmolozi diljem svijeta davno su pokazali da Zemlja mora biti kugla – doista, kugla uslojena u sferičnim omotačima, ili kugle unutar kugli. Jednostavno ne postoji ijedan drugi način da se podatak učini smislenim.

Dokažite to sami sebi

Uostalom, ne morate vjerovati nama. Za ove (većinom na sjevernoj hemisferi) ljude koji su razgledavali te video zapise, nađite osobu na društvenome mediju koja tvrdi da je iz južne hemisfere, i postavite video konferenciju s njima (koristeći nešto kao skype). Pitajte ih koje je vrijeme, zamolite ih neka postave kameru vani, pitajte ih koje su zvijezde vidljive, pitajte ih gdje je Mjesec, i u kojoj je mijeni. To je jednostavan opit i može biti napravljen s bilo kim tko ima prijatelje online. Za čak više zabave, razgovarajte s puno ljudi na različitim mjestima u svijetu u istome danu /noći. Osim ako vam netko od njih na drugoj hemisferi ne laže o ovim stvarima, to će pokazati da je Zemlja kugla.

Razlolikost u zvijezdama jasno dokazuje da je Zemlja zakrivljena u smjeru sjever-jug. Kombinirajmo ove dvije kategorije i imamo dokaz da je Zemlja zakrivljena u oba smjera i istok-zapad i sjever-jug. Sad koja vrsta oblika može učiniti to - kao i izlazak kružne sjene na Mjesecu kad sjene dolaze od bilo kojega poprečnoga presjeka na Zemlji? Točno, kugla.

Zašto Zemlja površno izgleda plosnata?

To je vrlo jednostavno objašnjenje: ako promatramo mali dio kruga, on približno odgovara ravnoj crti. Još jedan način razmišljanja o ovome: veći krug, manja zaobljenost. Jedna dobro poznata ilustracija dolazi od nesretnih planinara koji su izgubili svoj osjećaj o pravcu i lutali uokolo u krugovima. Mislili su da hodaju ravno naprijed, ali u stvarnosti, oni su se okretali vrlo neznatno. Na kraju, ova mala zaobljenost svela se na dolaženje punoga kruga. Zemlja je jednostavno toliko ogromna kad se usporedi sa strukturama na njoj da je zaobljenost vrlo mala. Ali ona je stvarna!

Ali očevidna plosnatost je samo područna. Možete napraviti pametnu mapu područja s kvadratićima što označavaju nekoliko kilometara s malom bojaznošću za distorziju /iskrivljenost na kutovima. Ali od osvita kartografije, izrađivači mapa borili su se kako označiti kontinente na mapi svijeta bez važnoga iskrivljavanja visoke zemljopisne širine kopnenih masa kao što je Grenland ili Antarktik.

Isto tako, ako idete na potpuno plosnato mjesto (recimo Hay, Australija, jedno od najravnijih mjesta na Zemlji) i krećete se u krug, horizont će se pojaviti gotovo savršeno ravan. Zašto? Zato jer stojite na kugli i možete vidjeti samo mali dio te kugle. Ako uzmete okruglo voće (kao što je naranča) i tangentno ju razrežete na male dijelove po rubu, to bi mogao biti dobar prikaz onoga što možete vidjeti – i odrezani komadić bio bi gotovo savršen krug.

Rasprava (glavne poteškoće s plosnatom Zemljom)

Što nek radimo s djelom dr. Marka Harwooda, koji je umirovljen iz dugotrajne karijere u svemirskoj industriji i bio specijaliziran u osmišljavanju geostacionarnih satelita [satelit nepokretan u odnosu prema točci za Zemlji]? Ovi se sateliti pojavljuju tako da budu stacionirani na nebeskome svodu ali oni se zapravi kreću uokolo oko 3 km po sekundi kako bi održali korak s rotacijom Zemlje. Ovo načelo djeluje jedino zato što je Zemlja kugla. Kad bi Zemlja bila plosnata, stacionarni sateliti bili bi ili kao visak prema Zemlji iako se oni zapravo ne bi kretali ili bi odletjeli u svemir ako bi se kretali. I kako možemo objasniti djelo dr. Johna Hartnetta, čiji kriogenički ohlađeni kristalni satovi od safira proizvode najtočnije mikrovalne signale na Zemlji, i koji je koristio i GPS satelite i geostacionarne satelite kako bi povezao svoje vrijeme i frekvenciju signala između gradova?

Pobornici plosnate Zemlje pobijaju i gotovo sve velike kršćanske vođe iz prošlosti i sadašnje koji tvrde da je Zemlja kuglasta. Pobornici plosnate Zemlje morali bi sebe zapitati zašto umjesto njima vjeruju videozapisima otvorenih neprijatelja Evanđelja kao što je Dubay.

Zapravo, mi bilježimo s nekom ironijom suvremena besmislena stremljenja o ‘besmislici slijetanja na Mjesec’ kako bismo se pridružili tvrnji o plosnatoj Zemlji (i geocentrizmu, ali to je neka druga priča). Unatrag godine 1969., iako je postojala prikladna tehnologija o ispaljivanju raketa što nas može odvesti na Mjesec, video tehhnologija bila je posve neprikladna da ovo krivotvori.¹¹ I pored toga, postoje ljudi koji vjeruju da je nekako bila izvedena krivotvorina. Ipak oni su posve zaboravili činjenicu da video tehnologija 2016. godine lako može krivotvoriti plosnatu Zemlju! Također, jedan od glavnih dokaza protiv spuštanja na Mjesec jeste taj da je Mjesec predaleko (384.399 km, 238.854 milje) da bi rakete došle do njega. Ali suvremeni modeli plosnate Zemlje tvrde da su i Sunce i Mjesec udaljeni samo 3.000 milja, tako da podrezuju svoj vlastiti argument.

Dakako, internet lako pobuđuje ljude. Vrlo je lako predstaviti nekoga s nizovima stvari što su očigledno istinite i ubaciti nešto krivo u tu mješavinu. Anketari već dugo vremena znaju da ako možete dobiti nekoga da odgovori na nizove pitanja potvrdno oni će vjerojatnije odgovoriti s “da” na jedno pitanje što ustvari želite postaviti.¹² U današnjem svijetu, lako je pronaći nekoga tko pokušava obraniti ikoju mogućnost što si možete zamisliti. Neki od ovih izgledaju vrlo profesionalno i oni osiguravaju zanimljive i često istinite činjenice (s pomiješanim obmanama). Ali ponekad dokazi izgledaju vrlo komplicirano i ne možete baš skvatiti što osoba govori. To čini da onaj koji predstavlja nešto izgleda vrlo pametno, iskusno, ali uglađena predstavljanja što su na samome rubu razumijevanja zapravo čine da se teže razmišlja o tim pitanjima.

Pitali smo se što pobuđuje ljude da silaze tom cestom. Neki jednostavno mogu biti prevareni lukavom prirodom predstavljenih “činjenica”. Neki mogu imati konsipativnu zamisao da se “znanost” izjednačuje s evolucijom, pa prema tome oni moraju odbaciti znanost općenito. Drugi mogu imati pseudo-pobožnjački način razmišljanja, da odbacivanjem znanosti i prihvaćanjem onoga što vide kao ‘razumljiva’ biblijska učenja oni bivaju svetijima. Mi smo vidjeli nešto od ovog u našem pobijanju geocentrizma. To je kao da neki ljudi vjeruju da će ih Bog blagosloviti više ako će prihvatiti stvarno luckaste zamisli, čak i onda kad se te zamisli izravno sukobljavaju i s Biblijom i s glasom logike.

Postoji tragična pogreška u ljudskoj filozofiji. Ona se bavi s nevoljom što imaju ljudi kad im se predstavljaju činjenice suprotne nekom uvjerenju što imaju. Ljudi ne mijenjaju svoje razmišljanje kao što mijenjaju svoje čarape. Ne, njima obično treba dugo vremena kako bi došli do drukčijeg stajališta. Zašto? Zato jer moraju razmišljati kroz brojne različite poteškoće. U slučaju plosnate Zemlje, ljudi su siti lažnog razlaganja što za neke ljude znači ‘nerazumno’. S ovime na umu, mi ohrabrujemo ljude neka stave svoje vlastite kape za razmišljanje i ozbiljno razmotre što imaju za reći Biblija i znanost.

Vjerojatno možete razmišljati o nekoliko malih komadića dopupirajućega dokaza za ikoju teoriju, i to je jedna od poteškoća s kojom se mi ljudi suočavamo. Ali nikakakva količina dokaza ne može dokazati nešto. Umjesto toga, sva znanost je o krivotvorini. Kao što je Albert Einstein jednom slavno rekao: “Nikakva količina opita ne može dokazati da sam u pravu; jedan jedini opist može dokazati da sam u krivu.” Za svaki komadić dokaza što naizgled pokazuje da je Zemlja plosnata (i stvarno ih nema toliko mnogo), postoji mnogo više komadića dokaza što pokazuju kako to ne može biti istina. Pokušavate li shvatiti je li Zemlja okrugla ili plosnata? Mi vas ohrabrujemo na razmišljanje o stvarima što pobijaju ovu zamisao. Isto tako, pokušajte razmišljati o nečemu što pobija okruglu Zemlju (ako možete!).

Ako je Zemlja plosnata, netko mora odbaciti planine od jasnoga vidljivoga dokaza. Od sjene Zemlje na Mjesecu do činjenice da ljudi u sjevernoj i južnoj hemisferi vide različite zvijezde, ništa od toga ne može biti istina. Morate odbaciti eksperimentanu znanost, i gotovo čitav fizički dokaz što ide stoljećima unatrag. Morate odbaciti kršćansku učenost, idući unatrag na početak religije. Morate odbaciti svjedočsntva tisuća znanstvenika, i osobna promatranja milijuna ljudi kojima se dogodilo da žive na drugoj strani svijeta od vas.

Ništa što promatramo u znanosti ne suproti se Pismu. Ne samo to, nego Pismo ne uči o plosnatoj Zemlji, niti to čini ijedan ozbiljan kršćanski znanstvenik kroz čitavu kršćansku eru. O tome smo pisali nekoliko puta (vidjeti Srodne članke, dolje), naglašavajući kako je jasno da ne samo da je Zemlja obla nego da barem u zadnjih 2000 godina nijedan ugledan znanstvenik nije vjerovao u plosnatu Zemlju. Ipak, pitanje se nastavlja pojavljivati, a i sve češće, iz različitih četvrti, pa ga je bilo potrebno nasloviti ovdje.

Neke lako razumljive glavne točke

• CMI—i ti, čitatelju—morali biste biti za- Bibliju prvo i najprije, ne protiv tvrdnje naprosto zbog nje sâme. Mi se moramo oprijeti tvrdnji jedino ako se suproti Bibliji.

  • Kao posljedica, problem stvaranje /evolucija jeste o povijesnoj znanosti, dok je oblik Zemlje operativna znanost, koju CMI potvrđuje.
• Biblija ne uči o plosnatoj Zemlji. Ateisti i njihovi kompromitirajući crkveni suradnici tvrde to, ali u stvarnosti, neki odlomci u Bibliji naginju prema globusu, a drugi odlomci ne uče uopće ništa o obliku globusa.
• Usprkos vrlo rasprostranjenome mitu Kolumbo protiv pobornika plosnate Zemlje, gotovo svaki teolog i znanstvenik kroz crkvenu povijest koji se osvrtao na oblik Zemlje tvrdio je da je ona kuglasta. Tako očigledno oni nikad nisu vidjeli Bibliju kao Knjigu što uči o plosnatoj Zemlji. Dakle učenje o plosnatoj Zemlji zapravo je teološka novotarija, oprečna gotovo sveopćemu crkvenom učenju. Nije dakle iznenađujuće da su vodeći video zapisi o plosnatoj Zemlji protu-kršćanski.

• Stvari stvarno nestaju postupno ispod horizonta jer su skrivene zbog zemljine izbočine. Pomorci su koristili stoljećima pojam trup-dolje. Nije bilo sljučajno da su njihove promatračnice bile visoko na jarbolu kako bi mogli vidjeti dalje mimo zemljine zaobljenosti, i oni su vrlo dobro znali da će prije vidjeti brda nego plaže.

  • Agitprop [skraćenica od agitacija i propaganda – op.prev.] za plosnatu Zemlju često pokazuje slike stvari što bi morale biti ispod horizonta. Međutim, ovo su rijetke prigode kad velika, hladna površina vode u toplome danu stvara inverzijski sloj što zakrivljuje svjetlo oko krivulje vode, stvarajući ‘superiornu optičku varku’. Video zapisi ove iste scene (što pobornici plosnate Zemlje ne žele prikazivati) pokazuju veliko kretanje i izobličenje po optičkoj varci. I najčešće, čak i po najjasnijem danu, nećete vidjeti ove predmete ispod horizonta.

• Svatko tko telefonira ili se služi skypeom međunarodno poznaje problem različitih vremenskih zona. Na globalnoj Zemlji, to je lako shvatljivo: Sunce sja na nekim dijelovima Zemlje, proizvodeći danje svjetlo; budući je druga strana globusa zapriječena od Sunca tamo je noć.

  • Isus je potvrdio različite vremenske zone kad je rekao da će Njegov povratak biti trenutačan, ali neki će ljudi spavati noću, drugi raditi ranom ujutro, a neki kasno tijelom dana.

  • Suvremeni pobornici plosnate Zemlje pokušavaju okrenuti to tvrdeći kako Sunce kruži nad zemljinim diskom oko 3.000 milja iznad, ali:

    • Oni se moraju okaniti bilo kakve izlike kako Bibliju uzimaju otvoreno, jer ona ima brojne odlomke o Suncu koje izlazi i zalazi. Globalni geokinetički model može potvrditi kako Sunce izlazi i zalazi u zemljinome referentnome okviru.
    • Oni moraju zanemariti jednostavna zapažanja: očita veličina Sunca gotovo je konstantna, ne postajući manjom i manjom kad se udaljava, i možete vidjeti kako ono postupno nestaje nad horizontom, baš kao i brodovi.

• Konstelacije su vrlo različite na južnoj i sjevernoj hemisferi. Na plosnatoj Zemlji, zašto bi svi stanovnici južne hemisfere vidjeli Polaris (‘Sjevernu Zvijezdu /Sjevernjaču‘), ali na globusu, Zemlja dobiva na putu! Slično, većina stanovnika sjeverne hemisfere može vidjeti Južni križ, koji je na zastavi nekoliko južnih zemalja.

  • Isto tako, stanovnici sjeverne hemisfere promatraju zvijezde na sjeveru koje očito rotiraju suprotno od kazaljke na satu (protu-kazaljke na satu) oko sjevernoga Nebeskog pola, dok stanovnici južne hemisfere vide različite konstelacije koje rotiraju u smjeru kazaljke na satu oko juga. Model plosnate Zemlje sa Sjevernim polom u središtu naprosto nema uopće nikakav južni Nebeski pol!!

Zaključci

Svaka velika kreacionistička organizacija odbacuje zamisao o plosnatoj Zemlje, i uvijek je odbacivala. Mi smo svi za znanost, dobru promatračku znanost. Znanost nije upravljana većinom (ili bismo još uvijek vjerovali u flogiston!), ipak moraju hodati pozorno kad odluče odbaciti uobičajena gledišta u znanosti.

CMI posve odbacuju teoriju o evoluciji, ali mi smo to napravili nakon pozornoga proučavanja i biblijskih i znanstvenih zapisa. To nismo učinili olako. Nakon kritičkoga istraživanja o tome što možemo naučiti kroz operativnu znanost i uspoređujući to s povijesnom filozofijom nazvanom evolucija, sve je više crta od točke dokaza išlo dalje od evolucije a prema biblijskome stvaranju što smo prihvatili kasnije. U ovome slučaju, međutim, okruglost Zemlje jedan je od najjednostavnijih vidova operativne znanosti kojeg netko može poželjeti.