Je li Hitler ponovno napisao Bibliju?

napisao Russell Grigg
preveo Zlatko Madzar

Eliminacija Židova iz nacističke Njemačke nije bila ograničena na holokaust. Ona je također imala oblik ponovnoga pisanja Novoga zavjeta kako bi ga se ‘dejudaiziralo’, tj. uklonilo reference na judaizam i preinačilo Isusa kao Arijevca, stvaranjem onoga što bi se zvalo ‘Nacistička Biblija’. Ovo je bila tema nekih senzacionalnih i vrlo pogrješnih tvrdnji, uključujući i to da je taj projekt bio Hitlerova zamisao.

Dakle što su činjenice? Ovaj je članak temeljen na knjizi The Aryan Jesus: Christian Theologians and the Bible in Nazi Germany od Susannaha Heschel,¹ profesorice Židovskih studija na Dartmouth Collegeu. Brojevi stranica u zagradama u ovome članku upućuju na njenu knjigu.

Njemačka crkva u 1930.-im godinama

Godine 1930. u Njemačkoj, nastao je pokret ‘Njemački kršćani’ (Deutsche Christen). To su bile teološki liberalne protestantske crkve i teolozi zaneseni pro-nacistički, nazivajući Hitlera ‘Vođa /Führer Isus’ i ‘Božji posrednik našega vremena’ (str. 67). Politički slavohlepni i protu-semitski, oni su željeli vjeru bez ičega židovskog u Bibliji, i bez preobraćenih Židova u Crkvi. Njihovo ukupno članstvo od 600.000 činilo je oko 30 posto njemačkih protestanata (str. 3).

U suprotivosti s tim, nastao je takozvani pokret ‘Ispovjedna Crkva’, što je najzad privukla nekih 20 posto protestantskih pastora. Ona je uključivala istaknute protivnike Hitlera kao što su Karl Barth, Martin Niemöller, i Dietrich Bonhoeffer. Međutim, neki od njenih članova bili su skloni uzimanju drugih sloboda s običnim značenjem biblijskoga teksta, a neki su čak bili ideološki protu-semitski, usprkos želji da zadrže kršćanske Židove u crkvi.

Institut

Istraživačka ruka i organ propagande pokreta ‘Njemački kršćani’ bio je njegov Institut za Proučavanje i iskorjenjivanje židovskoga utjecaja na život njemačke Crkve (Institut zur Erforschung und Beseitigung des jüdischen Einflusses auf das deutsche kirchliche Leben).² Ovaj je služio nacističkome protu-semitizmu programom dejudaizacije Biblije, i davanju protu-semitske teološke obuke kleru i laicima putem predavanja, tečajeva, školskih knjiga, i popularnih letaka.

Njegov vizionarski osnivač i akademski ravnatelj bio je Walter Grundmann (1906.–1976.), član Nacističke partije od 1930. godine. Iako je Hitler osobno potpisao godine 1938. imenovanje Grundmanna na Sveučilištu Jena kao profesora Novoga zavjeta, ne postoji dokaz (usprkos nekih senzacionalističkih suprotnih tvrdnji) da je Hitler naredio projekt ‘Nacistička Biblija’.

Grundmann je očito bio glavni poticatelj toga i sâmoga Instituta, koji je 1942. godine imao 180 članova – uglavnom profesora teologije, učitelja, pastora, biskupa, i crkvenih upravitelja (str. 99). Institut nije bio financiran od vlade nego donacijama podupirućih crkava, pojedinačnih crkvenih vođa, i prodajom svojih publikacija (str. 96).

Cilj je bio ponovno odrediti kršćanstvo kao njemačku religiju, čiji osnivač, Isus, nije bio samo ne-Židov, nego je bio anti-Židov (proto-nacist [str. 71]), koji se morao boriti kako bi uništio judaizam, umirući kao žrtva u toj borbi. Prema Grundmannu, Biblija je trebala biti obnovljena u njeno prvobitno stanje – pročišćena od svoga židovstva što je nastalo zbog iskrivljavanja povijesti. Protestanti su morali nadvladati judaizam, izjavio je, kao što je Luther nadvladao katolicizam (str. 2) u Reformaciji.

Crkveni hodočasnici bili su uvjeravani da Institut promiče povratak anti-židovskome kršćanstvu prakticiranome u danima Isusa (str. 116). Međutim, izvan toga, Institut je osigurao školski i vjerski ogrtač što je dalo nacizmu religijski i moralni autoritet (str. 16). Opisujući Isusov cilj kao iskorjenjivanje judaizma “učinkovito je preustrojio nacizam kao potpuno ispunjenje kršćanstva” (str. 17).

Takozvana Nacistička (ili Hitlerova) Biblija

Najozloglašenija publikacija Instituta bila je njena verzija dejudaizacije Novoga zavjeta (NZ), naslovljena Die Botschaft Gottes (Božja poruka), i objavljena godine 1940. Ova je knjiga imala nekih 304 stranice, s oko 60% manje riječi nego u njemačkome Lutherovu NZ-u. Grundmannov Predgovor i drugi rekli su kako je to bio odabir iz NZ-a što je bacio novo svjetlo za njih.³ Nije sadržavala nijednu SZ-nu Knjigu, i nikad nije bila nazvana Biblijom, a kamoli Hitlerovom Biblijom.⁴ Tekst je bio podijeljen u četiri odjeljka (str. 109 i dalje):

1. Isus Spasitelj – Isusov život temeljen na izvadcima iz sinoptičkih Evanđelja, s izbrisanim SZ-nim proročkim ispunjenjem, i preuređen kako bi se Isus predstavio kao ratnik, ne kao sluga ili krotak ili Janje Božje
2. Isus Sin Božji – sažeta verzija Evanđelja po Ivanu kako bi se pokazala teološka važnost Isusovih djelovanja
3. Isus Gospodin – kratki izvadci iz raznih Poslanica glede nade, utjehe, zajednice Božje, itd.
4. Nastanak kršćanske zajednice – temeljeno na Djelima apostolskim, Pavlovim Poslanicama (bez njegova židovskog životopisa), njegova misija k poganima, i njegov prijekid s judaistima Palestine.

Židovske reference bile su zadržane jedino tamo gdje su smatrane negativnima za judaizam. Izostavljena su bila Isusova rodoslovlja što ga povezuju sa SZ-nim patrijarsima. Beba Isus bio je donesen u Hram kako bi Ga se prinijelo Bogu, ali primio je samo ime, ne i obrezanje. U Propovijedi na gori, nije bilo blagoslova za milosrdne. Sabat /subota postala je ‘blagdan’.

Tekst je povezivao Isusa s Galilejom. Liberalni njemački teolozi učili su od ranih 1900.-ih godina da je Galileja vjerojatno bila naseljena rasnim arijevskim poganima u 8.-ome stoljeću prije Krista slijedeći osvajanje Izraela od Asirije, što se suprotstavlja Isusovu identitetu kao Židovu (str. 57).

U svojoj knjizi, Jesus the Galilean, Grundmann je zagovarao da Marija nije bila Židovka, a Isus je imao nezakonitoga oca: rimskog vojnika imenom Panter (ili Pantera) (str. 155). Ironično, ovo je drevna kleveta Celsusa i protu-kršćanskih Židova koji napadaju Isusovu zakonitost (“sin /od Pantera /Panderaˮ). Međutim, Evanđelje je jasno predstavljeno u Isusovoj raspri s Nikodemom, posebice u Ivanu 3:16.

Do kraja 1941. godine, bilo je prodano ili razdijeljeno 200.000 preslika Die Botschaft Gottes članovima njemačkoga kršćanskog pokreta, uključujući vojnike (str. 111). Neki pastori i znanstvenici u “Ispovjednoj Crkviˮ napisali su letke ili su govorili protiv. Nakon Rata, većina preslika bilo je uništeno, sa samo dvije ili tri za koje se zna da još postoje.

Katekizam tih vremena

Godine 1941., Institut je bio uključen u izradbu Germans with God: a German Catechism.⁵ “On izostavlja tradicionalna doktrinarna mjesta glede čudesa, djevičanskoga rođenja, utjelovljenja, uskrsnuća, i tako dalje, u korist određivanja Isusa kao ljudskoga bića koje je bori u korist Boga i umire ne samo kao mučenik, nego i kao ‘pobjednik’ na križu, bez obzira što je bio žrtva Židovaˮ (str. 126–27).

Ta (ne ‘Nacistička Biblija’, kao što je bilo objavljeno) sadržavala je 12 preuređenih Zapovijedi umjesto SZ-nih deset:

1. Štuj Boga i vjeruj u njega čitavim srcem.
2. Traži mir Božji.
3. Izbjegava svaku vrstu licemjerja.
4. Sveto je tvoje zdravlje i život.
5. Sveto je vaše blagostanje i čast.
6. Sveta je vaša istina i vjernost.
7. Štuj svoga oca i majku – tvoja su djeca pomoć i tvoj primjer.
8. Čuvaj krv čistom i brak svetim.
9. Nastavljaj i umnažaj baštinu svojih praočeva.
10. Budi spreman pomoći i oprostiti.
11. Štuj svoga Vođu/ Führera i gospodara.
12. Radosno služi ljudima radom i žrtvom.

Moguće su Božanske zabrane ubojstva, krađe, i gramzljivosti bile smatrane neprikladnima za ideologiju ‘preživljavanje-najjačih’ što je bila oruđe u tadašnjoj neprekidnoj pljački Europe.

Odnos prema nacistima

Izopačeno nastojanje Instituta da oženi kršćanstvo s nacizmom nije bilo uzvraćeno od nacista, koji su bili duboko sumnjičavi glede čitavoga kršćanskoga.⁶ Oni su podnosili Institut, ali ponekad su ga ismijavali (str. 148), i držali pod tajnim nadzorom obavještajne ruke SS-a (str. 149). U ožujku godine 1943., oni su potvrdili svoju nenaklonjenost prema Grundmannu regrutiravši ga u vojnu službu na zastrašujuću Istočnu (rusku) frontu (str. 161).

Nakon rata, Grundmann je tvrdio kako je on bio “nepristran znanstvenik koji je pao kao žrtva nacističkih napada kao ishod svojih napora u korist kršćanstva i svoje učenosti” (str. 253). U 1950.-im godinama, bio je imenovan rektorom Thuringian seminary u Eisenachu, u Istočnoj Njemačkoj. Od 1956. služio je komunistima kao špijun, dajući obavijest o svojim protivnicima u ‘Ispovjednoj Crkvi’ (str. 256 i dalje). Nastavio je objavljivati razne komentare o Evanđeljima, što su dosegli značajnu popularnost.

Važnost za nas danas

Kad je ono što je Bog rekao u Svojoj nadahnutoj Riječi, Bibliji, zanemareno od onih koji tvrde da su kršćani, ne postoji logično ograničenje ili uistinu postoji blasfemija kojoj to otvara vrata.

Danas mnogi pastori i teolozi misle kako čine crkvi milost zamjenom teističke evolucije za nedavno Stvaranje u Knjizi Postanka, te nijekanjem kako su biblijska izvješća o Potopu i Babelu dio istinite povijesti Zemlje. Međutim, takve osobe nemaju ovlasti cenzurirati Riječ Božju na takav način, ništa više nego su imali liberalni njemački kršćani dejudaizirati je.

Bez iznimke, sva nastojanja da se kršćanstvo oženi sa svjetonazorom nevjernika opiru se biblijskome autoritetu, i potkopavaju vjeru kršćana. Istovremeno, to ne reže led s ateistima i agnosticima. Baš kao što nacisti koje Grundmann pokušava impresionirati postupaju s njim s omalovažavanjem, mnogi protu-teisti nemaju ništa doli prijezir za kršćane koji ne vjeruju svojoj vlastitoj Svetoj Knjizi.⁷