Pitanja o Postanku: Logika Stvaranja

6. poglavlje: Kako su stvari krenule po zlu?

Don Batten (pisac-urednik), David Catchpoole, Jonathan Sarfati, Carl Wieland
Prijevod’s engleskoga: Anton Žagar (madzar.ch)

• Ako je prvotno Božje stvorenje bilo „veoma dobro“, zašto je danas priroda puna krvoprolića?

• Je li Bog stvorio životinje sa strukturama za obranu i napad?

• Jesu li životinje redizajnirane nakon Pada? Ne bi li došlo do populacijske eksplozije kad životinje ne bi jele jedna drugu?

U svijetu prije Pada nisu postojali smrt, bolesti ni patnja jer je Bog proglasio dovršeno stvorenje „veoma dobrim“ (Postanak 1,31). U skladu’s time, Bog je životinjama dao biljke za hranu (Postanak 1,29–30). Danas mnoga stvorenja imaju strukture koje izgleda da su dizajnirane za napadanje, ozljeđivanje, hvatanje, ubijanje ili jedenje drugih ili pak za obranu od takvih struktura. Tako opažamo npr. zmijske zube za ubrizgavanje otrova, velike mesojede mačke, paukovu mrežu i sl. Kako su nastale te strukture, prikladne za pali svijet, ali nepotrebne u svijetu prije Pada? Ne postoji jedinstven stav koji odgovara na ovo pitanje’s kojim bi se složili svi kreacionisti. Zato ćemo ukratko iznijeti korisne uvide nekih od stavova. Kao prvo, moramo pogledati jasan nauk Pisma o ovom pitanju, uzimajući u obzir da nam Biblija pruža točne, ali ne i iscrpne informacije. Zatim možemo promišljanjem pokušati popuniti rupe u našem znanju, što će u određenoj mjeri biti pomalo spekulativno, koristeći znanje o živom svijetu. Biblija naučava sljedeće:

• Ljudima i životinjama na početku su biljke bile određene kao hrana (Postanak 1,29–30). Prije Pada ni ljudi ni životinje nisu jeli meso. Mesojedi dio „ prehrambenog lanca“ kakvog danas opažamo nije postojao. Bog je prikladno opisao svoje stvorenje kao „veoma dobro“ (Postanak1,31).

• Biblija jasno razlikuje status biljaka i životinja. Ljudi i životinje opisani su u Knjizi Postanka kao bića koja imaju ili jesu nephesh (hebrejski) – vidi Postanak 1,20.21.24, gdje se nephesh chayyah prevodi kao „živa bića“, i Postanak 2,7, gdje je Adam postao „živa duša“ (nephesh chayyah). Nephesh prenosi misao o „biću koje diše“. Također se često koristi u Starom zavjetu, zajedno’s drugim riječima, kad se govori o emocijama, osjećajima i sl. Možda se nephesh odnosi na život’s određenim stupnjem svijesti. Biljke nemaju takav nephesh i zato je Adam mogao pojesti mrkvu bez uzrokovanja smrti u biblijskom smislu.

• Svijet će jednog dana biti vraćen u prijašnje stanje (Djela 3,21) kad opet neće postojati nasilje i smrt među životinjama. Bez obzira odnosi li se Izaija 11,6–9 na Tisućgodišnje kraljevstvo ili novu Zemlju, ideja je jednaka. Janjci, vukovi, leopardi, djeca, medvjedi, goveda i zmije živjet će u miru. Lavovi će opet postati biljojedi. Jasno je da ova vizija budućeg blaženstva odražava nekadašnji raj izgubljen zbog grijeha.

• Jasno je da prije Pada nisu postojali bolesti, patnja ni smrt među životinjama (nephesh bićima). Time se postavlja pitanje što je točno nephesh životinja. Imaju li jednostanične životinje poput bakterija i kvasaca, ili beskralježnjaci poput crva, kukaca i škampa nephesh život? Pismo nam daje nekoliko smjernica. Kaže nam da je „život“ (nephesh) živog bića u krvi“ (Levitski zakonik 17,11. Vidi također Postanak 9,4). Ako po ovom kriteriju razvrstamo organizme u one sa i bez „nephesh života“, za sada je korisno isključiti mikroorganizme iz skupine koja ima nephesh život. Ali i dalje postoji problem što se smatra pod krvi. Na primjer, kukci i rakovi imaju određenu vrstu krvi, iako se ona ponešto razlikuje od krvi kralježnjaka. Postojanje hemoglobina ne može biti presudan kriterij jer ga nalazimo i kod nekih biljaka.

• Adamovo imenovanje kopnenih životinja u drugom poglavlju Knjige Postanka daje još nekoliko smjernica. Adam je imenovao sva „živa bića (nephesh chayyah)“ (Postanak 2,19; Djaković). Koja bića je imenovao? „Čovjek (Adam) nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju“ (Postanak 2,20).¹ Ovdje bi valjalo istaknuti da remes bića, „gmizavci“ iz Postanak 1,24, nisu uključena – što je uočio cijenjeni teolog Leupold. Ako „gmizavci“ podrazumijevaju npr. kukce i crve, tada oni možda nisu nephesh život. Međutim, Pismo nije jasno po ovom pitanju pa ne trebamo išta dogmatično tvrditi.

• S druge strane, možemo sa sigurnošću tvrditi da nije postojala nasilna smrt, posebno ne ona koja uključuje prolijevanje krvi. Drugim riječima, stvorenja koja u svakodnevnom govoru nazivamo „životinjama“, nisu se borila, ubijala, prolijevala krv drugih životinja niti jela druge životinje kao što to mnoga čine danas.

fotografi ja: Anne Filip sxc.hu

• Čovjeku je dozvoljeno jesti meso tek nakon Potopa (Postanak 9,3). To je možda zato jer su u Potopu izumrle mnoge biljne vrste koje su nekada omogućavale zadovoljavanje čovjekove potrebe za svim bjelančevinama i vitaminima. Hraniti se uravnoteženo isključivo vegetarijanski danas je teško, ali ne i nemoguće. Naravno, ljudi su možda jeli životinje i prije toga, bez Božje dozvole. Ako je to bio slučaj, pojava vjerojatno nije bila vrlo raširena jer Pismo spominje da su se životinje tek neznatno bojale čovjeka prije Potopa (Postanak 9,2).

Današnje životinje posjeduju određene biološke strukture koje koriste za napadanje drugih ili za vlastitu obranu. Svrstat ćemo ih u jednu skupinu i nazvati „strukture za obranu i napad“. Prvo pitanje koje se postavlja jest: „Jesu li te strukture stvorene za npr. nanošenje štete?“ Sljedeće pitanje, povezano’s prvim, je sljedeće: „Kada su se pojavile te strukture?“ Strukture za obranu i napad bile bi prilično neumjesne u svijetu prije Pada. U nastavku donosimo nekoliko mogućih odgovora uz diskusiju o nekim problemima koje otvaraju.

Prvi stav

Strukture koje se danas koriste za obranu i napad nisu bile dizajnirane za tu svrhu i prije Pada korištene su u druge svrhe. Svoju sadašnju funkciju dobile su degeneracijom, npr. kroz mutacije. Možemo istaknuti da neka bića danas imaju oštre zube kojima bi mogla kidati meso, ali znamo da ih ne koriste za to. Dobar primjer takve životinje je šišmiš koji se hrani voćem. Neke ribe iz skupine piranja svoje zube i čeljusti koriste isključivo za hranjenje biljkama. Time se argumentira da su zubi lava možda služili za žvakanje voća prije Pada. I virusi koji danas ubacuju štetne gene u svoje domaćine možda su imali korisnu funkciju prije Pada.²

Autor slike: Steve Cardno

Autor slike: Robert Smith

Možda su neke od struktura za nanošenje štete imale različitu funkciju prije Pada koja je izgubljena ili modifi cirana, izborom⁴ ili (kako se češće tumači) degenerativnim mutacijama. Velika panda ima oštre zube i kandže, ali te strukture koristi uglavnom za kidanje i jedenje uglavnom biljne hrane (bambusa). Povremeno je opaženo da pande jedu male životinje. Da su pande uglavnom jele životinje prije nego ih je čovjek počeo opažati, teško bismo mogli zamisliti da su svoje zube i kandže izvorno koristile za prehranu biljem. Imunološki sustav u osnovi razlikuje „svoje“ od „tuđeg“, što je bila važna funkcija za održavanje cjelovitosti tijela i u svijetu prije Pada. Naravno da je takav sustav postao još važniji nakon Pada u svrhu zaštite od organizama koji uzrokuju bolesti. Prvi stav izbjegava problem pripisivanja stvaranja struktura za nanošenje štete dobrom Bogu.⁵ Međutim, javlja se problem ako se ovim stavom pokuša objasniti postojanje svih struktura za obranu i napad. Gotovo sva bića posjeduju neku vrstu struktura za obrani i napad, makar u obliku vrlo osjetljivog živčanog sustava za upozoravanje na napad. To sigurno ukazuje na to da su dizajnirana za preživljavanje u palom svijetu. Mnoge strukture za obranu i napad pokazuju veliku kompleksnost i specijalizaciju u svom dizajnu. Činjenica je da većina primjera, ako ne i svi, koje kreacionisti koriste da bi ukazali na dizajn kod živih bića uključuje i strukture za obranu i napad. Ako kažemo da su te struktura ili barem neki njihovi vidovi njihove sadašnje funkcije nastali slučajnim mutacijama, onda ozbiljno potkopavamo glavni argument za dizajn. To je jednako kao da ustvrdimo da su milijuni različitih, kompleksnih i isprepletenih pojava nastali slučajno (mutacijama i prirodnim odabirom). Pomislimo na sofi sticirane kemijske procese koji stoje iza stvaranja paučine i inženjersko čudo paukove mreže, koju neki pauci koriste za hvatanje ptica. Sva ta kompleksna mašinerija za proizvodnju mreže povezana je’s programiranim instinktima (programima koji uključuju kodiranu informaciju) koji govore pauku gdje napraviti mrežu za postizanje najboljih rezultata lova te kada i kako pristupiti ulovljenom plijenu i ubiti ga. S obzirom da tvrdimo da kompleksne i svrhovito dizajnirane strukture ukazuju na inteligentno i svrhovito stvaranje, u doslovno milijunima primjera nalazimo prima facie dokaze da je Bog svrhovito dizajnirao i strukture za obranu i napad. Drugi problem ovog argumenta jest da je kod svakog slučaja opažene strukture za obranu i napad, funkcija prije Pada bila ponešto drugačija. Može se tvrditi da naše nepoznavanje funkcije prije Pada ne znači da funkcija nije postojala. To je naravno točno, ali ako to tvrdimo za svaku strukturu za obranu i napad od doslovno milijuna njih, riskiramo ulazak u područje lakovjernosti. Ne smijemo previdjeti što sve podrazumijeva pojedini mehanizam za obranu i napad. Na primjer, govoreći o oštrim zubima i kandžama možemo previdjeti činjenicu da dizajnirane karakteristike velikih mačaka za hranjenje mesom ne podrazumijevaju samo oštre zube. Lav ima precizno programirane lovačke instinkte i nevjerojatnu mišićnu snagu kojom može slomiti vrat drugoj divljoj životinji jednim udarcem. Njegov probavni sustav prilagođen je prehrani sirovim mesom (iako lavovi mogu preživjeti jedući povrće u kriznim vremenima, a’s obzirom da je meso lakše probavljivo, ovisnost o mesu možda je posljedica degenerativnih promjena). Sve to znakovito ukazuje da je lav vrhunski dizajniran stroj za lov i ubijanje. Ovakve pojave vrlo su česte. Što je bila funkcija zasljepljujuće brzine geparda prije Pada?⁶ Za što su kukci nekih vrsta iz porodice trčaka koristili svoj dvostruki „top“ (sada korišten za odbijanje napadača)?

Kad bismo se i dosjetili neke svrhe, i dalje bi ostalo otvoreno pitanje kako i kada su nastali instinkti za „pucanje“ na napadače. Jednak problem javlja se i kod tvrdnje da su zmiji zubi prije Pada služili za ubrizgavanje tvari za omekšavanje voća. Zašto, kako i kada (ako ne izravnim stvaranjem) su zmije promijenile ne samo svoj način prehrane, već i svoje ponašanje, koje izgleda kao da je programirano u njihov genetički kod, a ne stvar svjesnog odabira?⁷ U svakom slučaju, zmijski otrov sadrži kompleksne kemikalije koje izgledaju kao da su dizajnirane u svrhu koja nema nikakve veze’s jedenjem voća. Neke od tih kemikalija vrlo su specijalizirane za napad na središnji živčani sustav gdje uzrokuju prekid disanja, dok druge ciljano napadaju mehanizam za zgrušavanje krvi tako da žrtva umre od unutrašnjeg krvarenja. Unatoč navedenim problemima, ovo može biti ispravno tumačenje barem u nekim slučajevima, ako ne i u većini slučajeva. Ženke komarca sišu krv jer im je potreban hemoglobin za razmnožavanje. Međutim, mužjak komarca siše samo sokove iz biljaka. Možda su i mužjaci i ženke sisali sokove iz biljaka prije Pada, ali kasnijim izumiranjem nekih biljnih vrsta više nisu mogli tako jednostavno doći do hemoglobina (kao što je već spomenuto, neke danas živuće biljne vrste sadrže hemoglobin).

Drugi stav

Ovaj stav uzima u obzir da kompleksan dizajn svih struktura, bile one za obranu i napad ili ne, zahtijeva izravnu intervenciju Stvoritelja. Međutim, unutar ovog stave postoje različiti pristupi. Navodimo nekoliko primjera.

1. Prije Pada nijedno biće nije imalo strukture za obranu i napad. Bića’s tim strukturama stvorena su kasnije.

To bi značilo da većina danas živućih bića nema svoje predstavnike u svijetu prije Pada. Biblija ne govori o takvom naknadnom stvaranju, a Izlazak 20,11 izravno se protivi takvoj zamisli. Zato nije ni čudno da ovaj pristup nije naširoko prihvaćen.

2. Informacije za dizajniranje struktura za obranu i napad postojale su prije Pada, vjerojatno u latentnom ili zastrtom obliku.

To podrazumijeva da je Bog predvidio Pad, što naravno odražava njegovo sveznanje i jasno je izrečeno u brojnim biblijskim odlomcima koji govore o odabiru „prije postanka svijeta“ (Efežanima 1,4). Tim informacijama bilo je dozvoljeno da se očituju, bilo izravnim otkrivanjem nakon Pada ili prirodnim procesima rekombinacije i odabira. Ako je ovo drugo slučaj, onda opet podrazumijeva Božje predznanje da će do Pada doći kratko nakon stvaranja. U suprotnom bi se strukture za obranu i napad počele ubrzo očitovati i u Edenu. Međutim, nije lako zamisliti kako bi se u genetičkom smislu pokrenula takva automatska aktivacija u tako velikom broju stvorenja koja moraju uzajamno djelovati u ekosustavu (pojava strukture za obranu mora se dogoditi ubrzo nakon što neprijatelj očituje novo oružje).

3. Nisu stvarana nova bića, već su mnoga postojeća „redizajnirana“ nakon Pada dodavanjem nove informacije u njihovu DNK.

Ovaj stav ima određenu neizravnu biblijsku potvrdu. Prokletstvo izrečeno nad stvorenjem nakon Pada uključuje biološke promjene na čovjeku – nakon Pada ljudi su počeli umirati (Postanak 3,19) i povećala se bol pri rađanju (Postanak 3,16). Zemlja je također prokleta tako da je počela rađati trnjem i korovom (Postanak 3,18), što sugerira da je došlo do bioloških promjena u biljkama. A čini se da je Bog radikalno i trajno redizajnirao barem zmiju izrečenim prokletstvom (Postanak 3,14). To znači da je došlo do promjena u čovjeku, životinjama, biljkama i zemlji uslijed Pada. Razum nalaže da ove promjene shvatimo kao suvereno djelo Božje uslijed Adamovog grijeha, a ne kao posljedicu puštanja stvari da idu svojim tokom.⁸ Ovakvo shvaćanje u skladu je’s navodima iz Pisma, kao što je Rimljanima 8, gdje se opisuje da je „sve stvorenje“ podloženo prokletstvu i očekuje otkupljenje od posljedica grijeha.

Zaključak

Pismo jednostavno ne daje dovoljno informacija na temelju kojih bi kršćani mogli dogmatski ustvrditi da je neko od ovih objašnjenja potpuno u pravu ili potpuno u krivu. Nekoliko objašnjenja možda bi trebalo prihvatiti zajedno. Kao pala stvorenja u palom svijetu, teško možemo zamisliti kako je uistinu izgledao svijet prije Pada. Osim toga, ograničena smo bića kojima nedostaju informacije. Zato trebamo biti posebno pažljivo kad na temelju sadašnjosti iznosimo argumente o prošlosti. Iz Božje riječi jasno je da sadašnja vladavina krvoprolića, nasilne smrti i okrutnosti nije imala mjesta u svijetu prije Adamovog grijeha niti će ga imati u obnovljenom stvorenju.

DODATAK

Eksplozivan rast populacije?

U današnjem palom svijetu opažamo da su smrt i činjenica da životinje jedu jedne druge korisni načini za izbjegavanje prenapučivanja Zemlje nekom od bioloških vrsta. Zato neki pitaju kako bi se izbjeglo takvo prenapučivanje bez smrti i prolijevanja krvi da se Pad nije dogodio. Ovo pitanje je nepotrebno jer Pismo daje do znanja da je Adamova pobuna (a time i potreba za prolijevanjem krvi Janjeta Božjeg, Isusa Krista) bila predviđena prije stvaranja. A i kad ne bi bilo tako, suludo je pomišljati da svemogući Stvoritelj ne bi bio u stanju osmisliti načine izbjegavanja ovog problema. Bog je zapovjedio bićima da „napune zemlju“ (Postanak 1,22.28), a kad bi se to jednom ostvarilo, zapovijed više ne bi važila i „punjenje“ bi prestalo. Već postoji jedan dobro poznat prirodan mehanizam za ograničavanje rasta populacije. Kod nekih životinja, kad dođe do pretjeranog rasta populacije, dolazi do drastičnog smanjenja brzine razmnožavanja, koja se opet povećava nakon što veličina populacije ponovno počne opadati.