Noin potop i Ep o Gilgamešu

napisao Jonathan Sarfati 
preveo Zlatko Madzar

Ništa u Bibliji nije pod većim napadom od Božje kataklizmičke presude u obliku Noina potopa. Taj napad započeo je škotski liječnik James Hutton (1726. – 1797.), koji je godine 1785. izjavio, prije nego što je provjerio dokaze:

‘Prošla povijest našeg planeta mora se objasniti  onime što se može vidjeti da se događa sada… ne smiju se upotrebljavati sile koje se ne javljaju prirodno na svijetu, nikakve postupke ne smije se primijeniti osim onih kojima znamo načela’ (naglasak dodan).¹

Photo wikipedia.org

Ovo nije bilo pobijanje biblijskog učenja o stvaranju i Potopu, već dogmatsko odbacivanje da ih se uopće uzme u obzir kao moguće objašnjenje, baš kao što to čine podrugljivci koje je Petar najavio u 2 Petrova 3.

Međutim, nevjera u Potop postala je toliko ukorijenjena da čak i mnogi kršćanski fakulteti više ne naučavaju Potop. Međutim, Isus je naučavao da je Potop bio povijesna stvarnost, kao što će to biti i njegov budući drugi dolazak:

‘I kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi.’ (Luka 17:26–27)

U ovom odlomku Isus izravno govori o Noi kao o stvarnoj osobi (koji je bio njegov predak—Luka 3:36), o arki kao o stvarnom brodu, a o Potopu kao o stvarnom događaju. Dakle, oni koji su općenito konzervativne teološke dispozicije neće nijekati Potop u potpunosti, ali tvrde da je on bio samo lokalni događaj, najčešće u Mezopotamiji (u drevnom Iraku).² Međutim, liberali, koji ne mare za Isusove riječi, otići će i korak dalje. Vrlo često gledište je da biblijski opis Noina potopa nije uopće povijesni događaj, nego da je posuđen iz legende o poplavama u Mezopotamiji.

Ep o Gilgamešu

Godine 1853. arheolog Austen Henry Layard i njegov tim sudjelovali su u iskapanjima dvorske biblioteke drevnog asirskog glavnog grada Ninive. Među njihovim nalazima je i serija od 12 pločica velikog epa. Pločice su datirane oko 650 godina prije Krista, ali sama pjesma je mnogo starija. Junak, Gilgameš, prema popisu sumerskih kraljeva,³ bio je kralj prve dinastije Uruk koji je vladao 126 godina.⁴

Međutim, prema legendi, Gilgameš je dvije trećine božanski i trećinu smrtan. On ima ogromnu inteligenciju i snagu, ali tlači svoj narod. Ljudi su pozvali bogove u pomoć, a bog neba Anu, glavni bog grada, načinio je divljeg čovjeka po imenu Enkidu s dovoljno snage da odgovara Gilgamešu. Na kraju su se obojica borili, ali nitko nije mogao pobijediti. Njihovo neprijateljstvo postaje uzajamno poštovanje, a zatim i predano prijateljstvo.

Dvojica novih prijatelja kreću zajedno u avanture, ali na kraju bogovi su ubili Enkidua. Gilgameš je bolno tugovao zbog svog prijatelja i shvatio je da i on na kraju mora umrijeti. Međutim, saznao za onoga koji je postao besmrtan, Utnapištima, preživjeloga u globalnom potopu. Gilgameš putuje morem da pronađe Utnapištima te mu ovaj ispriča priču o svom izuzetnom životu.

Gilgamešov potop

U stvarnosti, to je bio Utnapištimov potop, koji je zapisan na 11. pločici. Vijeće bogova odlučilo je potopiti cijelu zemlju da uništi čovječanstvo. Ali Ea, bog koji je stvorio čovjeka, upozorio je Utnapištima iz Šuruppaka, grad na obalama Eufrata, i rekao mu da sagradi ogroman brod:

‘Čovječe iz Šuruppaka, sine Ubartutua:
Sruši kuću i sagradi brod!
Napusti bogatstvo i potraži živa bića!
Prezri imetak i pripazi da živa bića ostanu na životu!
Natjeraj sva živa bića da uđu u brod.
Brod koji budeš sagradio,
Njegove dimenzije moraju točno odgovarati jedna drugoj:
Njegova duljina mora odgovarati širini.’⁵

Utnapištim posluša:

‘Jedno (cijelo) polje bila je njena površina, (200 x 200 m) 
Deset tuceta lakata visina svakog od njegovih zidova,
Deset tuceta lakata svaki rub kvadratne palube.
Oblikovao sam njegove bokove i sastavio brod.
Napravio sam šest paluba,
i podijelio ga (tako) na sedam dijelova.’ …⁶

Utnapištim je zabrtvio svoju arku paklinom,⁷ uzeo sve vrste kralježnjaka i članove svoje obitelji, uz još neke druge ljude. Šamaš, bog sunca, zasuo ih je kruhom i kišom pšenice. Tada je nastupila poplava, tako žestoka da se dogodilo sljedeće:

‘Bogovi su se uplašili potopa,
i povukli se, uspeli se do neba Anua.
Bogovi su se šćućurili kao psi, čučeći uz vanjski zid.
Ištar je vrištala poput žene pri porodu,
i jaukala slatkim glasom ljubavnica bogova:
“‘Ah, prošla su stara vremena, raspadnuta kao prah,
zato što sam izgovorila zle riječi u Skupštini bogova!
Kako sam mogla izreći zlo u Skupštini bogova,
te izazvati katastrofu da uništiti moje ljude!!
Čim sam rodila svoje ljude
oni su ispunili more kao i toliko riba!”
Bogovi-oni od Anunnakija-plakali su s njom,
bogovi su ponizno sjedili plačući, jecajući od tuge(?),
njihove su usne bile spaljene i osušene od žeđi.’⁵

Međutim, poplava je bila relativno kratka:

‘Šest dana i sedam noći 
došao je vjetar i poplava, oluja je izravnala zemlju.
Kad je došao sedmi dan, oluja je bila najsnažnija,
i poplava se borila kao u ratu sama sa sobom kao žena 
u svojim grčevima (u porođaju).’⁵

Tada se arka zaustavila na planini Nisir (ili Nimuš), gotovo 500 km od planine Ararat. Utnapištim je ispustio golubicu i zatim lastavicu, ali nijedna nije mogla naći tlo pa su mu se vratile. Zatim je poslao gavrana, koji se nije vratio. Zatim je pustio životinje na slobodu i žrtvovao ovcu. Ovo nije bilo prerano jer jadni bogovi su gladovali:

‘Bogovi su osjetili miris,
bogovi su osjetili sladak miris,
te se sabrali kao muhe oko (ovce) žrtve.’

Zatim je Enlil ugledao arku i bio je bijesan jer su neki ljudi preživjeli. No, Ea je strogo ukorio Enlila za iskorjenjivanje dovođenjem potopa. Poslije toga Enlil dodjeljuje besmrtnost Utnapištimu i njegovoj supruzi, te ih je poslao da žive daleko, na ušću rijeka.

Ovo je mjesto gdje ga je Gilgameš pronašao i čuo ovu nevjerojatnu priču. Prvo je Utnapištim testirao Gilgameša je li dostojan besmrtnosti izazivajući ga da ostane budan sedam dana. Ali Gilgameš je bio previše iscrpljen i ubrzo je zaspao. Utnapištim je zamolio svoju ženu da ispeče kruh i stavi ga do Gilgameša svaki dan dok je spavao. Kada se Gilgameš probudio, mislio je da je zaspao samo na trenutak. Ali Utnapištim je pokazao Gilgamešu kruhove u različitim fazama starenja, što pokazuje da je spavao danima.

Gilgameš je još jednom zakukao zbog svoje neizbježne smrti, a Utnapištim se sažalio nad njim. Tako mu je otkrio gdje može pronaći biljku za besmrtnost. To je trnovita biljka u području pod vlašću Apsua, boga podzemne slatke vode. Gilgameš je otvorio cjevovod prema Apsuu, vezao teško kamenje na svoje gležnjeve, zaronio duboko i dohvatio biljku. Iako ga je biljka ubadala, on je odsjekao kamenje i otišao na površinu.

Nažalost, na povratku, Gilgameš se zaustavio na hladnom izvoru da se okupa, ali zmija mu je odnijela biljku. Gilgameš je gorko zaplakao jer se više nije mogao vratiti u podzemne vode.

Što je bilo prvo?

Možemo vidjeti iz tablice da postoje mnoge sličnosti koje ukazuju na zajednički izvor. No, postoje i značajne razlike. Čak je i redoslijed slanja ptica logičniji u izvještaju o Noi. Shvatio je da odlazak lešinara poput gavrana ne pokazuje ništa, a Utnapištim je prvo poslao gavrana. Ali Noa je shvatio da je logičnije da pusti prvo golubicu. Kad se golubica vratila sa svježe ubranom maslinovom grančicom, Noa je znao da se razina voda spustila. I kada se tjedan dana kasnije nije vratila, znao je da je našla dobro mjesto za prebivanje.

Neprijatelji biblijskog kršćanstva tvrde da je biblijski izvještaj posuđen iz Epa o Gilgamešu. Kristovi sljedbenici s tim se ne mogu složiti. Tako u skladu s apostolom Pavlom u 2 Korinćanima 10:5, važno je opovrgnuti ovu liberalnu teoriju.

Izvještaj iz Knjige Postanka je stariji

Stoga ima više smisla da je Postanak bio izvornik, a poganski mitovi nastali su kao izobličenja tog originalnog izvještaja. Iako je Mojsije živio dugo nakon tog događaja, on je vjerojatno bio samo urednik mnogo starijih izvora.⁹ Na primjer, Postanak 10:19 daje ustvari upute, “tako da se granica Kanaanaca protezala od Sidona prema Geraru sve do Gaze pa prema Sodomi, Gomori, Admi i Sebojimu sve do Leše”. To su bili gradovi u ravnici koje je Bog uništio radi njihove ekstremne zloće 500 godina prije Mojsija. Ipak, Postanak daje upute u vrijeme kada su poznate znamenitosti i nisu bile zatrpane ispod Mrtvoga mora.

Uobičajeno je da legende nastaju nakon povijesnih događaja, ali ne i povijest iz legende. Liberali također obično tvrde da je monoteizam kasni evolucijski religiozni razvoj. Biblija uči da je čovjek izvorno bio monoteist. Arheološki dokazi upućuju na to isto, što ukazuje da je tek kasnije čovječanstvo degeneriralo u idolopoklonički panteizam.¹⁰

Na primjer, u Postanku, Božji je sud pravedan, on je strpljiv s ljudima oko 120 god (Postanak 6:3), smilovao se Noi i vlada suvereno. S druge strane, bogovi u Gilgamešovom epu su hiroviti i skloni prepiranju, drhte zbog potopa i gladuju bez ljudi, koji ih hrane žrtvama. To znači da su ljudski pisci Epa o Gilgamešu opisali bogove prema vlastitoj slici.

Cijela teorija o Gilgamešu kao izvoru izvedena je na temeljima diskreditirane dokumentarne pretpostavke.⁹ Ona pretpostavlja da su Petoknjižje sastavili svećenici tijekom babilonskog sužanjstva u 6. stoljeću prije Krista. No, unutarnji dokazi ne pokazuje znakove toga, a svaki znak je dokaz da su ga napisali ljudi koji su upravo došli iz Egipta. Eurocentrični izumitelji dokumentarnih hipoteza, kao što je Julius Wellhausen, misle da pisanje nije još bilo otkriveno u Mojsijevo vrijeme. No, mnoga arheološka otkrića drevnih zapisa pokazuju da je to smiješno.

Sve skupine ljudi sjećaju se globalnoga potopa

Liberali često tvrde da Ep o Gilgamešu govori o velikom izlijevanju rijeka, tj. o lokalnoj poplavi. To bi moglo biti točno da postoje slične legende o poplavi samo oko drevnog Bliskog istoka. No, postoje tisuće takvih legendi o poplavi diljem svijeta - vidi tablicu u nastavku za neke primjere.¹¹

Čak i australski Aboridžini imaju legende o velikoj poplavi, kao i ljudi koji žive u dubokim prašumama u blizini rijeke Amazone u Južnoj Americi. Dr. Alexandra Aikhenvald, svjetski stručnjak za jezike te regije, rekla je:

‘… bez svog jezika i njegove strukture, ljudi su bez korijena. Bilježeći ga, sačuvali su i priče i folklor. Ako se to izgubi, onda nestaje veliki dio povijesti naroda. Te priče često imaju zajednički korijen koji govori o stvarnom događaju, a ne samo o mitu. Na primjer, svako amazonsko društvo koje je ikada proučavano poznaje i legendu o velikom potopu.’¹²

To ima potpunog smisla ako je stvarno bio globalni potop kako uči Knjiga Postanka, jer sve su skupine ljudi proizišle od preživjelih koji čuvaju uspomene na ovu kataklizmu.

Oblik arke

Arka je bila izgrađena da bude izuzetno stabilna. Bog je dao upute o dimenziji Noi 300x50x30 lakta (Postanak 6:15) što je oko 140x23x13.5 metara, tako da njezin volumen 43 500m3. Ovo je upravo dovoljno da brod bude siguran od prevrtanja i da mirno pluta. Postoje tri glavne vrste rotacije kod brodova (i zrakoplova) oko tri međusobno okomite ose:

1. Kod rotacije oko vertikalne osi, pramac i krma okreće se jedan ulijevo, a drugi nadesno.

2. Kod rotacije oko bočne osi, oko zamišljene linije slijeva nadesno, pramac i krma okreću jedan prema dolje, a drugi prema gore.

3. Kod naginjanja ili rotacije oko uzdužne osi, oko zamišljene linije od pramca prema krmi, postoji težnja da se brod nagne na bok.

Rotacija oko okomite osi nije opasna jer neće prevrnuti brod, ali ona čini plovidbu neugodnom. Rotacija oko bočne osi također vjerojatno neće prevrnuti brod. U svakom slučaju, ogroman duljina broda uskladila bi ga paralelno sa smjerom valova, tako da bi ti poremećaji bili minimalni.

Daleko najveća opasnosti je naginjanje, što arka rješava time što je mnogo šira nego što je visoka. Bilo bi gotovo nemoguće prevrnuti je. Čak i ako se arka nekako nagnula do 60°, još se uvijek mogla ispraviti sama, kao što je prikazano na slici (gore).

No, bilo bi gotovo nemoguće nagnuti arku i samo dio toga. David Collins, koji je radio kao brodograđevni inženjer, pokazao je da čak i vjetar od oko 210 čvorova (tri puta snažniji od uragana) ne može nadvladati sposobnost ispravljanja arke koja bi je zaustavila da se ne naginje preko 3°.¹³

Nadalje, korejski brodograditelji potvrdili su da bi teglenica dimenzija arke imala optimalnu stabilnost. Oni su zaključili da je drvo moglo biti debljine samo 30 cm i da je moglo izdržati uvjete na moru s valovima višim od 30 m.¹⁴ Usporedite to s cunamijem (“plimnim valom”), koji je obično samo oko 10 m visine. Također treba napomenuti da je bila mnogo manja opasnost od cunamija jer su oni opasni samo u blizini obale, dok su na moru jedva zamjetljivi.

Dr Werner Gitt pokazao je da je arka imala idealne dimenzije za optimizaciju stabilnosti i upotrebe materijala—vidi njegov DVD iz 2004 Supercamp, How Well Designed was Noah’s Ark.

Usporedite to s Utnapištimovom arkom koja je bila velika kocka! Teško da biste mogli smisliti smješniji dizajn broda koji bi se mogao prevrnuti u svim smjerovima na čak i najmanji poremećaj. Međutim, priču je lako objasniti ako je Postanak iskrivljen i utvrditi da je jednu dimenziju lakše zapamtiti nego tri: “njegove dimenzije moraju biti međusobno jednake“, što izgleda mnogo ljepše. Poganski autori nisu shvatili zašto su prave dimenzije arke morale biti baš takve. Ali ono druga je nezamislivo: da su židovski pisci, koji nisu poznavali vještine brodogradnje, uzeli mitsku arku i pretvorili je u najstabilniji mogući drveni brod!

Postanak je izvornik

Ep o Gilgamešu ima bliske paralele s Noininim izvještajem o Potopu. Njegove sličnosti su posljedica opisivanja stvarnog događaja. Međutim, postoje vrlo velike razlike. Sve u epu, od izraženog politeizma do apsurdne kockaste arke, kao i legende diljem svijeta o Potopu, pokazuje da je Postanak izvornik, a Ep o Gilgamešu izobličenje.

Nadopuna: vidi Nozomi Osanai, A comparative study of the flood accounts in the Gilgamesh Epic and Genesis, MA Thesis, Wesley Biblical Seminary, USA, 2004, tekst napisan neovisno o ovom članku, koji nudi dodatne detalje. Autorica je ljubazno dozvolila njegovo objavljivanje na našim stranicama—creation.com/gilg.