Explore
Also Available in:

Vrijeme—neprijatelj Evolucije

Naše genetsko klizanje nizbrdo odgovara vremenskome slijedu biblijskoga stvaranja

napisao 
preveo Zlatko Madzar

©Philcold | Dreamstime.com

Mnogi evolucijski biolozi kažu kako ne mogu shvatiti da kreacionisti, “čak oni razumni s doktoratom u biologiji”,1 mogu poricati evoluciju kad “mi vidimo da se evolucija događa pred našim očima”. Za njih, lako vidljive genetske promjene u današnjoj populaciji živih bića ‘očita’ su demonstracija da su mikrobi-na-čovjeku evolucijska činjenica. Samo nam dajte dovoljno vremena, kažu, i ove vidljive male promjene nakupit će se, i, filtrirane prirodnim odabirom, moguće će se svesti na velike promjene što će preobraziti ribnjak šljama u ljude, itd.

Zvuči dovoljno logično. Dakle gdje je greška?

Problem nije količina promjena što možemo opaziti, nego njihov smjer.2 Vidljive promjene što evolucionisti navode kao dokaz za svoju paradigmu, kao što su kod gregorca,3 američkog muflona,4 atlantskoga bakalara,5 crva otpornih na onečišćenje,6 otpornih na antibiotike i pesticide,7,8,9 svi oni idu u pogrešnom smjeru. Oni su izravna suprotnost od onoga što evolucija mikrobi-na-čovjeku zahtijeva.

Zbrajanje tih promjena što idu ‘nizbrdo’ nikada ne može ishoditi u ‘penjajućem’ napretku od žabe-do-princa.

Nadalje, vrijeme neće riješiti problem—ustvari, što je više vremena, problem postaje gorim. Vrijeme nije prijatelj evolucije! Primijenimo li analogiju iz trgovine, ako trgovina neprekidno ima gubitak od 1 $ po danu, onda vrijeme nikada neće dovesti do dobitka, nego će u konačnici dovesti do stečaja.

Nažalost, to je naša biološka sudbina, što potvrđuje i naše povećano znanje o ljudskom genomu.

Nemilosrdna degradacija zbog mutacija

Poznati genetičar i izumitelj genetskog pištolja, Dr John Sanford,10 u svojoj poznatoj knjizi Genetic Entropy and the Mystery of the Genome, ukazuje na problem.11 Nemilosrdni neto učinak slučajne mutacije (za koje evolucionisti pretpostavljaju kako se radi o ‘motoru’ evolucije) zapravo je degradacija ili potpuno uništenje funkcije.

To nije tek mišljenje dr. Sanforda - šire zajednice za istraživanje genetike, tj. ili kreacioniste ili evolucioniste, dakle prihvaćanja kako postoji stotinu ili više mutacija po pojedincu iz svakoga naraštaja u ljudskim reproduktivnim stanicama.12 A postoje i dodatne vrste mutacija, npr. brisanja i mitohondrijske mutacije, što pogoršavaju stanje. Ukupni doprinosi impliciraju otprilike oko 1000 nukleotidnih promjena kod svakog čovjeka, svakoga naraštaja.

Otvorena knjiga dr. Johna Sanforda o lošim vijestima glede naših nazadujućih gena završava s dobrim vijestima kako postoji “čamac za spašavanje”:
“Vjerujem da Autor Života ima moć pobijediti smrt i degeneraciju. … On nam je dao život na početku, tako On nam može dati novi život danas. … ponizno vam nudim ovu alternativnu paradigmu na vaše razmatranje—Isus je naša jedina istinska nada. 159, Genetic Entropy and the Mystery of the Genome.

Dr. Sanford bilježi: “Tako svatko od nas je mutant, mnogo puta!13

Sad stopa mutacije od samo nekoliko njih po osobi po naraštaju bila bi problem jer svako shvaća da je većina mutacija štetna, čak ako su neznatne, a prirodna selekcija može odstraniti jednu ili dvije po naraštaju. Nekoliko mutacija u genomu ljudske veličina značilo bi da se štetne mutacije moraju nakupljati.14 U većem broju ovo stvara ogroman problem.

I tako što su ljudi dulje na Zemlji, ovo postaje sve gorim, s povećanjem učestalosti oštećenja ploda i drugih očitih simptoma genetskih poremećaja kao što je rak. (Rak je u osnovi ishod mutacija unutar naših tjelesnih stanica. A povećavanje dokaza ukazuju da je starenje nakupljanje mutacija unutar stanica našeg tijela.)

Stopa porasta mutacije u ukupnome broju nakupljenih mutacija u ljudskoj populaciji tako je alarmantno visoka (tj. genetskih opterećenja ili genetskog tereta) iz naraštaja u naraštaj, da su evolucijski genetičari zbunjeni zašto nismo već izumrli. Na primjer, evolucijski genetičar Alexey Kondrashov pita se: “Zašto nismo umrli više od 100 puta?”15 Međutim, njihova zbunjenost nastaje radi toga jer vjeruju kako ljudi na Zemlji postoje najmanje 100.000 godina (neki bi rekli milijune godina).

Drugim riječima, činjenica da nismo izumrli ukazuje kako ljudski genom nije bio dovoljno dugo ovdje da bi se pogoršao do smrtonosne razine, ipak to se ne uklapa u evolucijsku vremensku skalu - otuda njihova zbunjenost.

Ali za kršćane, sve ovo ne bi trebalo predstavljati iznenađenje (Rimljanima 8:21–22). Činjenica da smo još uvijek ovdje, s takvom visokom stopom mutacijske degeneracije, snažan je dokaz za biblijsko razdoblje od 6000 godina ljudske povijesti, sa samo oko 200 ili otprilike toliko naraštaja budući su naši preci Adam i Eva bili stvoreni sa svojim “vrlo dobrim” fizičkim tijelima (Postanak 1:31). Daljnja potvrda jeste ta da je nazadovanje genoma u skladu s kratkotrajnijim životnim vijekom nakon katastrofalnoga uskog grla populacije u Potopu (Postanak 6 i dalje(Postanak 6 i dalje).16,17 A to nam također pomaže da bolje razumijemo zabranu od Boga datu Mojsiju o generacijskome vremenu kojom se zabranjuje brak između bliskih rođaka (Levitski zakonik 18:9, 20:17; Ponovljeni zakon 27:22)—to je postalo neophodnim kako bi se smanjila opasnost od deformiranog potomstva koje bi moglo proizaći iz mutacija između genetički bliskih roditelja.18

Suočavanje s genetskim krahom

U svojoj knjizi, dr. Sanford oštro upozorava da “ne postoji realna metoda za zaustavljanje degeneracije”.13 To je loša vijest—kao Titanikidemo dolje, dolje, dolje; ne ‘razvijamo se gore, gore, gore’. Ali dr. Sanford ne bježi od toga. Ovdje je ponešto od onoga što on kaže u knjizi u svome ‘Osobnom zaključku’:

“Jedan od mojih recenzenata rekao mi je da je poruka ove knjige i zastrašujuća i depresivna. On je preložio da sam možda sličan sadističkome upravitelju na brodu Titanik, radosno šireći vijesti da brod tone. Ali to nije točno. Mrzim posljedice entropije (degeneracija). Mrzim je vidjeti u svome vlastitom tijelu, u slabome zdravlja ljubljenih, ili u deformaciji novorođenih beba. Mislim da je apsolutno odvratno, ali i apsolutno nepobitno. Zasigurno pravi upravitelj na Titaniku ima odgovornost da ljudima obznani kako brod tone, čak iako će ga mnogi ljudi zamrziti zbog toga. Mislim da sam u toj poziciji. Odgovorni bi ljudi morali biti zahvalni što znaju loše vijesti, tako da se na njih mogu konstruktivno odazvati. Ako polažemo svu našu nadu u brod što tone, ne bi li bilo svrsishodno prepoznati to i odbaciti lažnu nadu? Dakle samo u tom svjetlu možemo biti zahvalni za loše vijesti. Samo u svjetlu loših vijesti možemo stvarno cijeniti dobru vijest kako postoji “čamac za spašavanje.”19

Vjerojatno možete pretpostaviti da dr. Sanford ide na otkrivanje identiteta “čamca za spašavanje”, to jest, Isusa Krista. A tu postoji velika razlika između slobodno-ponuđenog ‘čamca za spašavanje’ uspoređeno s Titanikovim čamcima za spašavanje. Mnogo je ljudi poginulo u katastrofi Titanika uglavnom zbog nedostatka dovoljnih mjesta na čamcima za spašavanje u koje bi se smjestili svi putnici i posada. Ali Autor-Života 20 ‘čamac za spašavanje’ nema takvih ograničenja, ima puno prostora za sve koji zahvalno primaju Isusovu ponudu iskupljenja:

U domu Oca mojega ima mnogo stanova; ako ih ne bi bilo, ja vam to ne bih rekao. Idem tamo pripraviti mjesto za vas.” (Ivan 14:2)

Reference i bilješke

  1. Of whom there are many—see creation.com/creation-scientists. Natrag na tekst.
  2. See Wieland, C., The evolution train’s a-comin (Sorry, a-goin in the wrong direction), Creation 24(2):16–19, 2002. Natrag na tekst.
  3. Freshwater sticklebacks tend to have fewer armour plates and shorter spines than the saltwater populations from which they’re presumed to be descended. Catchpoole, D., The stickleback evidence of evolution?, 8 September 2009. Natrag na tekst.
  4. Catchpoole, D., Bighorn horns not so big, Creation 32(4):12–14, 2010. Natrag na tekst.
  5. Catchpoole, D., Smaller fish to fry, Creation 30(2):48–49, 2008. Natrag na tekst.
  6. Catchpoole, D., Worm evolution in pollution? Evolution in action turns out to be nothing of the sort, Creation 26(3):54–55, 2004. Natrag na tekst.
  7. Wieland, C., Superbugs not super after all, Creation 20(1):10–13, 1997. Natrag na tekst.
  8. Sarfati, J., Anthrax and antibiotics: Is evolution relevant?, 15 November 2001, updated 8 April 2005. Natrag na tekst.
  9. Catchpoole, D., Pesticide resistance, Creation 33(3):38–40, 2011. Natrag na tekst.
  10. See our interview with Dr Sanford in Creation 30(4):45–47, 2008; creation.com/sanford. Natrag na tekst.
  11. Sanford, J., Genetic Entropy and the Mystery of the Genome, 3rd edition, FMS Publications, New York, 2008. (See review by Truman, R., J. Creation 21(1):43–47, 2007; creation.com/sanford-review.) Natrag na tekst.
  12. Mutation rate varies between families, Creation 34(2):8, 2012. Natrag na tekst.
  13. Ref. 11, p. 34. Natrag na tekst.
  14. Ey, L., and Batten, D., Weasel, a flexible program for investigating deterministic computer demonstrations of evolution, J. Creation [TJ] 16(2):84–88, 2002; https://dl0.creation.com/articles/p118/c11803/j16_2_84-88.pdf. Natrag na tekst.
  15. Kondrashov, A., Contamination of the genome by very slightly deleterious mutations: why have we not died 100 times over? Journal of Theoretical Biology 175:583–594, 1995. Natrag na tekst.
  16. Wieland, C., Decreased lifespans: Have we been looking in the right place? J. Creation 8(2):138–141, 1994; see also creation.com/900. Natrag na tekst.
  17. Sanford, J.C., The Mystery of Our Declining Genes DVD, CMI, from his presentation at the Creation Supercamp in Australia, 2009. Natrag na tekst.
  18. Catchpoole, D., Church shock: Can you marry your relative?, 14 November 2008. Natrag na tekst.
  19. Ref. 11, p. 158. Natrag na tekst.
  20. I.e., Jesus. (Acts 3:15) Natrag na tekst.

Helpful Resources