Darvinistička jezgra, i fundamentalna protukršćanska priroda, nacizma

recenzirao John Woodmorappe
preveo Zlatko Madzar

Ovaj rad je tour de force. To je ta ključna knjiga o odnosu darvinizma i nacizma. Ona traži podršku iz stotina referenci za proučavanja u nacizmu, Trećem Rajhu, Darwinu, eugenici [nauka o stvaranju zdravoga potomstva – op.prev.], i srodnim temama. Autoriteti za nacizam navedeni u ovome radu uključuju Richarda Breitmana, Christophera R. Browninga, Johna S. Conwayja, Joachima C. Festa, Iana Kershawa, Leona Poliakova, Bryana Mark Rigga, Paula Rolanda, Williama L. Shirera, Hugha R. Trevor-Ropera, Richarda Weikarta, i mnoge druge.

Neki nevjernici, očito zainteresirani za napadanje kršćanstva, insinuirali su da su Hitler i vrhovni nacisti bili pobožni kršćani. Ovo je vrlo daleko od toga, kako je odlučno pokazao Bergman.

Uobičajena zabluda o ‘social-darvinizmu’ jeste ta kako je to neka vrsta intelektualnoga hira. Moguće je tako bilo negdje drugdje, ali ne u Njemačkoj! Tamo je bio uzet vrlo ozbiljno, kao što je očito prikazano u ovoj knjizi, i pretvoren u taj središnji čimbenik oživljavanja njemačke političke filozofije i djelovanja. Povijest pangermanizma, ili Deutschtum, slijedila je isti put. Dok je davno prethodio Darwinu, on je također postao jedino genocidno zarazan kad je bio povezan na, i sintetiziran s, darvinizmom. Isto je tako bilo glede njemačkoga rasizma i njemačkoga antisemitizma.

Mnoge žrtve nacizma

U suprotivosti s uobičajenim radovima o nacizmu što se usredotočuju prvenstveno ili posve na Židove, Bergman razmatra druge žrtve. Prve žrtve plinskih komora nisu bili Židovi: one su bile ‘darvinistički neprikladni’ Nijemci, kao što su mentalno retardirani (str. 258).

Nacisti su imali i genocidne planove za Slavene. Poljaci, i ostali Slaveni, bili su Untermenschen (pod-ljudi) koji bi morali živjeti samo po potrebi kao robovi za Treći Rajh (str. 44–45). Opsada Lenjingrada bila je planirana za uzrokovanje izgladnjivanja žitelja (str. 33, 215), čija predaja ne bi smjela biti prihvaćena niti čak ako bi bila ponuđena. Martin Bormann (str. 166) oslikao je njemačku invaziju SSSR-a kao genocidni rat protiv Slavena, a ne samo kao vojni poraz Sovjetskoga Saveza i eliminaciju komunizma (str. 166). Himmler je predvidio početnu etapu Operacije Barbarosa, koja bi izazvala smrt 30 milijuna Slavena (str. 188). Oko 250.000 ‘rasno poželjne’ slavenske djece bilo je oteto i odgojeno kao Nijemci prema programu Lebensborn, i samo mali dio ovih bio je ponovno združen sa svojim roditeljima nakon poraza Njemačke. Nacisti su do smrti izgladnili 3,6 milijuna sovjetskih Poljaka (str. 167). Dugotrajni nacistički planovi imali su dio predviđen za zamjenu slavenskoga stanovništva u osvojenome Istoku, s njemačkim naseljenicima, tijekom razdoblja više od dvadeset godina (p. 215).

Rasizam u perspektivi

Iako je istina da je Biblija ponekad bila tumačena tako da opravda rasizam i ropstvo, kršćanstvo je, povijesno i u osnovi, prepoznalo jednakost rasa, u najmanju ruku u duhovnoj i moralnoj kraljevini. Na primjer, o tome govori praksa slanja misionara ne-bijelim narodima. To je podrazumijevalo aktivno uvjerenje kako su ne-bijelci, ništa manje od bijelaca, ljubljeni od Boga, kako imaju dušu, sposobni su razumjeti i živjeti religijske i moralne istine, itd. [Čak u glavnim danima kolonijalizma, dobrohotno tumačenje ‘tereta bijeloga čovjeka’ podrazumijevalo je kako su bijelci bili obvezni koristiti svoje povlastice da pomognu ne-bijelcima. Takvi stavovi također su neophodno podrazumijevali priznavanje činjenice da nedostaci što imaju ne-bijelci nisu bili ni prirođeni niti nepromjenjivi.]

Neispravno je smatrati da je Darwin samo oponašao rasističku kulturu oko sebe. Kao što je profesor David Hull istaknuo, Darwin je bio neovisni mislitelj, a ne neki koji je samo upio i kao jeku prenosio stavove svoga društva (str. 97). [Ironički, bio Darwin samo onaj koji upija i onaj koji prenosi kao jeku viktorijansku kulturu, on nije promicao gledište što niječe stvaranje.]

Dok je točno da je rasizam dugo prethodio Darwinu, rasizam nikad nije bio raširen i nikad nije bujao toliko kao u 19. i 20. stoljeću – sad uzdignut i ozakonjen pod utjecajem znanstvenoga autoriteta. Bergman navodi vodećega evolucionistu s Univerziteta Harvard Stephana Jay Goulda, koji je napisao kako su se biološki čimbenici za rasizam povećali “po redovima veličine” nakon prihvaćanja Teorije o evoluciji od većine znanstvenika (str. 82–83) (slika 1). Obzirom na krajnje uvjerenje što je znanost i znanstveni napredak držalo tijekom 19. i ranoga 20. stoljeća, ovo poprima dodatnu važnost.

Ernst Haeckel bio je glavni promicatelj darvinizma u Njemačkoj. Ubrzo nakon izlaska djela The Origin of Species [Podrijetlo vrsta], on ga je žurno preveo na njemački jezik. Odrastao kao kršćanin, on se okrenuo protiv vjere svoga djetinjstva, a posebice je omalovažavao izvješće iz Knjige Postanka naročito zbog njenog učenja kako su svi ljudi potomci od jednoga para roditelja (Adama i Eve, str. 112), budući to podrazumijeva jednakost svih ljudi.

Neki su ateisti napredovali glupim dokazom da je Darwin bio zabranjen u nacističkoj Njemačkoj. Slučaj je upravo oprečan. Nakon što su nacisti došli na vlast, oni su promicali učenje o darvinizmu u učionicama kao nikad prije u Njemačkoj (vidjeti Bergmanovo poglavlje 16, na stranici 265).

Povjesničar Daniel Gasman naglašava kako se ni u jednome drugom narodu zamisli o darvinizmu nisu razvijale toliko ozbiljno (str. 79). Naglo širenje znanstvene literature govori o predanosti tome predmetu. Prije godine 1933., njemački znanstvenici izdali su 13 znanstvenih časopisa posvećenih rasnoj higijeni i srodnim temama. U dobu nacizma, ovo je eksplodiralo na skoro 150 znanstvenih časopisa, od kojih su mnogi još uvijek visoko cijenjeni i danas (str. 81). Štoviše, darvinističko utemeljeni rasizam prodirao je u sve vidove njemačkoga života. To je u tolikoj mjeri bilo tako, da je profesor Robert Lifton nacističku državu nazvao biokracijom – to jest, vladavinom biologije (p. 106).

Luther, Darwin, i nacistički eliminacijski antisemitizam

Kao i s rasizmom, antisemitizam ima dugu povijest. Međutim, samo ga je nacizam, usporedno s rasizmom, stavio u okvir darvinizma, i uzdignuo na točku eliminacijske filozofije potpomognutu djelatnom politikom. Iako su nacisti zasigurno koristili učenja Martina Luthera kad je to služilo njihovim svrhama, očigledno je neispravno prikazivati Luthera kao neku vrstu preteče Hitlera.

Lutherove svađe sa Židovima bile su posve religijske naravi, i nikad nisu dale čak niti naslutiti darvinistički ili eliminacijski antisemitizam. Lutherove ružne religijske raspre bile su odaziv na jednako ružne židovske napade na Isusa Krista. Stavljene u povijesni okvir, uvredljiv ton religijskih raspri bio je općenit u to vrijeme. Primjerice, Luther je papu nazvao Antikristom, a onda je vjerni katolički kralj Henri VIII. vratio uslugu nazvavši Luthera ‘najgorim vukom pakla’. Luther je također izmijenio opscenu zajedljivost s katoličkim savjetnikom kralja Henrija, Thomasom Moreom (autorom djela Utopia [Utopija]).

Pogrješno shvaćanje darvinizma?

U današnje vrijeme, rasizam je općenito omalovažavan na akademiji (osim kad se koristi za politički identitet od skupina uvjerenih članova ljevice). Ipak darvinizma se čvrsto drži kao nikad dosad, posebice kad se koristi kao oružje protiv religije. Usprkos tome, rečeno nam je kako je neuko misliti da darvinizam opravdava, ili čak podrazumijeva, rasizam.

Preuzeto iz logičkoga zaključka, ovaj stav znači kako su svi oni njemački znanstvenici u osnovi pogrješno shvatili darvinizam. Ovo je teško prihvatiti. Započnimo s ovim, Njemačka je imala najviši stupanj obrazovanja u svijetu u to vrijeme (str. 205). Bergman ističe kako su u ranome 20. stoljeću Nijemci stajali na samome vrhu znanosti. Sve do Drugoga svjetskog rata, njemački su znanstvenici osvojili najveći dio Nobelovih nagrada, i znanstvenici, diljem svijeta, morali su učiti njemački jezik zato da čitaju znanstvenu literaturu (str. 103–104).

Daleko od gledanja nacizma kao pogrješnoga razumijevanja – mnogo manje zloporabe – Darwina, njemački su znanstvenici entuzijastički poduprli nacizam (str. 103), i postojao je samo pregršt njemačkih intelektualaca koji se nisu slagali s tim (str. 128, 130). Niti je bila podrška za predaju nacista neizbježna. Nijedan znanstvenik nije bio prisiljen pridružiti se Nacističkoj partiji, ipak više od 50% biologa zaposlenih od vladine institucije učinilo je tako (str. 125). Unatrag godine 1938., austrijski etologist Konrad Lorenz pridružio se Nacističkoj partiji i posvetio svoj sav znanstveni napor jačanju nacionalsocijalizma (str. 125), kojeg je svesrdno javno podupirao (str. 270). Desetljećima poslije, godine 1973., njegova je željena nacistička prošlost očito bila zanemarena, on je (zajednički) primio Nobelovu nagradu za ‘otkrića glede organizacije i izazivanja obrazaca ponašanja pojedinca i društva’.

Dakle tko je dobio Darwina kao ‘pravo’? Jesu li to suvremeni mislitelji, ili su to bili raniji mislitelji? U svakome slučaju, zašto bismo slijepo vjerovali intelektualcima – kao onda dok oni neprekidno govore kako je evolucija molekule-do-čovjeka zapravo van svake rasprave?

Razmišljanje daleko iznad ‘moć čini pravim’

Nastavljajući temu prethodnoga odjeljka, ‘socijal-darvinizam’ je obično odbačen kao pojednostavljenje 19. stoljeća – ako ne i karikatura – darvinizma kao razmišljanje ‘moć čini pravim’, bilo da je bio primijenjen na rasnu politiku, geopolitiku, bojno polje, ili poslovni svijet. Naposljetku, postoji mnogo različitih oblika darvinističke podobnosti u prirodnome svijetu. Postoje brojni načini za mogućnost uspješnosti organizma u prenošenju njegovih gena do njegovih potomaka na prešutan trošak drugih organizama. Primjerice, jedan organizam može uistinu posjedovati darvinističku podobnost kroz ‘moć čini pravim’ bivanja izvanredno vještim u borbi u napadima grabežljivaca. Drugi pak, međutim, može svladati darvinističku podobnost netipičnom sposobnošću željenja više potomaka, tako nadoknađujući gubitke iste vrste (i njihovih gena) zbog apetita grabežljivaca, i osiguravajući da njegovi geni što kôdiraju obilnu reprodukciju moguće postanu norma u populaciji.

Dok je ‘moć čini pravim’ bila gotovo izvjesno dijelom darvinizma kao što su shvaćali i primjenjivali nacistički Nijemci, i kao dosljedno očitovan, na primjer, s prijezirom prema kršćanskome učenju o suosjećanju za slabe (npr. str. 59), teško je bio ograničen na to. Jasnije, nacisti su već razumijevali darvinističku podobnost u mnogo širim, i suvremenim, pojmovima. Primjerice, Haeckel je razumio evolucijsku podobnost u ljudskoj evoluciji ne samo u pojmovima fizičke i mentalne snage, nego i u pojmovima “simetrija svih dijelova i podjednak razvitak” (str. 79). Udžbenici iz biologije u nacističkoj Njemačkoj upozoravali su na ono što se sad naziva ‘selekcija roda [odabir srodnika]’. Žrtvovanje nečijega vlastitog života može onesposobiti prenošenje na gene nekoga drugog kroz nečiji rod (str. 278). Ovo je često bilo korišteno od evolucionista za objašnjenje postojanja altruizma u prirodi.

Ironički, daleko od previše sužene zamisli o darvinizmu kao ‘moć čini pravim’, nacisti su zapravo shvaćali darvinističku podobnost u pojmovima koji su, prema današnjim mjerilima, bili previše široki. Na primjer, njemački su znanstvenici vjerovali kako su takva ljudska ponašanja kao kriminal, rastava, hernije, ‘voljeti ploviti po vodi’, itd., bila sva nasljedne osobine podložne prirodnome odabiru (str. 82)! Isto je vrijedilo za beskućnike (‘asocijalni ljudi’, str. 135). Nacističko uvjerenje kako su Židovi, usprkos njihovoj inteligenciji, bili neizbježno pogođeni prepredenošću i nećudorednošću, značilo je da su takve značajke bile naslijeđene (str. 69, 87).

Nadalje, sofisticirano nacističko razumijevanje darvinističke podobnosti bilo je pretvoreno u praktično djelovanje. Na primjer, eugenika u Njemačkoj bila je proširena do sterilizacije ljudi sa shizofrenijom, slaboumnošću, padavicom, sljepoćom, fizičkim deformitetima, ozbiljnom sklonošću k alkoholu ili drogama, itd. (str. 84). Ovo je podrazumijevalo kako su te osobine bile jednako nasljedne, i podložne prirodnome odabiru – potonje koje bi mogle (i morale) biti pospješene sustavnim uklanjanjem nositelja tih svojstava iz ljudskoga gena. S druge strane novčića, neslavan program Lebensborn (slika 2) uključivao je predmnijevanje kako su takve karakterne osobine kao hrabrost, odanost, odlučnost, osjećaj časti, itd., bile nasljedne. Takvi ljudi mogu (i moraju) nakanjeno biti uzgojeni zato da ove značajke učine još uobičajenijima među ljudima (str. 254).

Konačno, Nijemci su u potpunosti prakticirali ono što su propovijedali. Oni nisu koristili darvinizam samo kao podlogu za progon i uništenje drugih naroda, nego su darvinizam koristili i za progon svojih vlastitih ljudi, kao što je zabilježeno gore – sve u ime evolucijskoga napretka. To nije bila rijetkost. Bergman (str. 100) navodi procjenu od najmanje 275.000 ljudi, uglavnom Nijemaca, koji su bili eutanizirani zbog ‘rasne slabosti’ na ovaj način.

Mnogo liječnika kao Mengele

Joseph Mengele daleko je najpoznatiji od nacističkih liječnika. On je bio odgovoran za mnoge od ‘selekcija’ u logoru smrti Auschwitz-Birkenau, i poznat je po svojima strašnim opitima na bespomoćnim ljudima, uključujući djecu. Bergman je posvetio poglavlje tome čovjeku i njegovim djelovanjima.

Dobro zaslužena Mengelova ozloglašenost ne smije zamračiti činjenicu da je on bio samo vrh ledenoga brijega. Bilo je vrlo mnogo ‘Mengela’. Najmanje 400 njemačkih liječnika poznati su po provođenju odvratnih djelovanja protiv ljudskih bića, ali samo 20 od njih bilo je dosad suđeno za ova zlodjela (str. 142). Niti jedan njemački liječnik nije ‘slijedio naredbe’. Zajedljivo, nijedan liječnik nije bio prisiljavan sudjelovati u eutanaziji. Zapravo, Hitlerov izvorni dopis iz godine 1939., u tome smislu, nije bio ovlaštenje (Vollmacht), niti naredba (Befehl) (str. 139). Sudjelovanje liječnika u nacističkome darvinističkom programu teško da je bilo slučajno. Već godine 1933., prema profesoru Michaelu Kateru, njemački su liječnici bili zastupljeni u Nacističkoj partiji i njenim pomoćnim organizacijama (str. 133). Jesu li ti liječnici, usprkos svima njihovim obukama u biologiji i srodnim poljima, svi ‘krivo razumjeli’ Darwina?

Darwin je animirao nacističko vodstvo

Hitlerovi osobni interesi pronalazili su jasnu ilustraciju u njegovoj osobnoj knjižnici, koju su zarobili saveznici na kraju rata. Bergman komentira:

“Znamo da je Hitler čitao mnoge knjige o eugenici, rasizmu, i srodnim temama jer je on uobičavao označiti knjige što je čitao, dodajući čak svoje bilješke s olovkom na neke.” (str. 38).

Jedna upadljiva osobina Bergmanova rada jeste ta kako je često Darwin postajao taj vjera-ubojica među vodećim nacistima, koji su ranije bili odgajani kao revni kršćani. Ovo je poglavito bila istina za Josepha Mengelea (str. 149–150), Heinricha Himmlera (str. 178), i Josepha Goebbelsa (str. 191–192). Tako, u njihovoj mladoj zreloj dobi, ovi ‘darvinizirani’ kolege studenti postali su lak plijen za nacističku ideologiju i kult osobnosti Hitlera.

Hitlerove ‘pro-kršćanske’ izjave

Klevetnici kršćanstva obično naglašavaju određene Hitlerove izjave što su bile sklone kršćanstvu kao dokaz kako je Hitler bio prijateljski prema kršćanstvu, ako ne i sâm aktivan kršćanin. Što moramo napraviti s tim?

Političari su skloni govoriti ljudima ono što ljudi žele čuti, i ono što kažu obično je čin poštovanja. Hitler je bio dobar simulant, i nije iznenađujuće kako su neki od crkvenih vođa vjerovali da je Hitler, u najgorem slučaju, dobrohotan prema kršćanstvu (str. 67). Zahvaljujući činjenici da je njemačka crkva bila snažno kompromitirana svjetovnošću (primjerice, općenito prihvaćajući darvinizam), i većina njemačkoga kršćanstva temeljila se na kulturi radije negoli na uvjerenju, nije iznenađujuće da je većina crkve vjerovala Hitleru o onome što je željela da bude istina.

Također je vrlo nevjerojatno da se Hitler pozivao na kršćanske teme kad je pokušavao sebe ocrtati kao spasioca njemačkoga naroda od njihovih stvarnih ili zamišljenih nesreća, i, kasnije, također kao protuboljševički križar. [U činjenju potonjega, on je prigodno zaboravio svoje ranije saveze s komunistima, poglavito sa Sovjetskim Savezom godine 1939.–1941., kao i protiv Poljske].

Dok je Treći Rajh izdisao svoj zadnji dah godine 1945., Hitler je davao mnoge nerazumne izjave. To je uključivalo njegovo inzistiranje da će on ipak izaći kao pobjednik. Njegove ‘pro-kršćanske’ izjave u to vrijeme moraju biti viđene u tome svjetlu (str. 303).

Hitlerovo zarazno protu-kršćanstvo

Znanstvenici, uključujući Georgea Constablea, Iana Kershawa, i Allana Bullocka, slažu se da je Hitler uvelike skrivao svoje protu-kršćanstvo zbog taktičkih razloga (str. 13–14, 64). On si nije mogao dopustiti stvaranje rata protiv crkve dok se borio s drugim neprijateljima. Dodatno, bolesno-zamišljene radnje Josepha Goebbelsa i Juliusa Streichera morale su služiti kao upozorenje. Goebbelsovi i Streicherovi česti pretjerani napadi protiv kršćanstva samo su izazvali žestok udarac, čak među nominalnim njemačkim kršćanima (str. 198, 250).

Usprkos Hitlerovu javnome držanju kao neutralnoga do prijateljskoga prema kršćanstvu, on je čak i onda ponekad pokazivao svoje prave zastave u svojim djelovanjima. On je navodno uživao u protu-kršćanskoj literaturi, i davao neprijateljske javne izjave protiv crkve i klera (npr. str. 64, str. 13–14). U jednome od svojih dnevnika, Goebbels je okarakterizirao Hitlera kao “duboko religioznoga ali duboko protu-kršćanskoga” (str. 199).

Osim u kratkome razdoblju ranoga djetinjstva, Hitler nikad nije bio čak ni otvoreno religiozan. On se sve više poistovjećivao sa svojim agnostičkim ocem. I tijekom kasnijega djetinjstva, on je uporno odbijao usrdne molbe svoje majke da ide u crkvu s njom, čak premda ju je vrlo volio (str. 57). Čak i u svome kasnom djetinjstvu, kao što je zapamtio prijatelj iz djetinjstva, Hitler je uživao u knjigama o inkviziciji i drugim temama što su čini se diskreditirale crkvu (str. 57).

Za potpuno razumijevanje što je Hitler stvarno mislio o kršćanstvu, netko bi morao istražiti što je rekao privatno povjerljivim ljudima. Alan Bullock navodi Hitlera kako je nazivao kršćane “prljavim gmazovima” koji iskorištavaju njemačke slabosti, i ponavljaju izmišljene židovske bajke (str. 303). Povjesničar George Constable naglašava kako je privatno Hitler rekao da je želio posve istrijebiti kršćanstvo u Njemačkoj, “korijen i mladicu” (str. 13–14). Hitler sâm jednom je rekao: “Ja sam osobno bezvjerac do srži.” (str. 57). Toliko o mitu da je Hitler bio kršćanin na ikoji način, ikojem stanju ili obliku.

Što bi se dogodilo da je Njemačka pobijedila u Drugome svjetskom ratu? Zanimljivo, Bergman poziva na pozornost na podugačku stavku, što datira od suđenja u Nürnbergu, dokumentirano od tužitelja Williama Donovana, nađeno u pismohranama Cornell Universityja. U dokumentu nazvanome Nacistički glavni plan, planirana je potpuna eliminacija crkava u Njemačkoj (str. 9).

Raznovrsne zanimljive informacije

Ovaj rad uključuje odabir malo poznatih činjenica. Na primjer, Hitlerovo navodno židovsko podrijetlo dugo je bilo predmet nagađanja. Genetsko proučavanje uvjetno je potvrdilo činjenicu o Hitlerovu djelomičnom podrijetlu – kao što je raspravljeno u članku Jewish World (str. 53).

Ubrzo nakon nametanja Nürnberških zakona, nacisti su zaplijenili židovsko vatreno oružje (str. 23).

Danas, barem odražavajući protukršćanski duh većine akademija i medija Zapada, mi čujemo izjave što tvrde kako je crkva bila u osnovi sudioništvo, makar samo svojom šutnjom, u razvijanju holokausta. Ironično ovome, nitko drugi osim Alberta Einsteina nije pohvalio crkvu, godine 1940., jer je pružala otpor nacistima dulje negoli ikoja druga institucija u Njemačkoj, to je činjenica što je postigla Einsteinova novootkrivena pohvala za crkvu (str. 70).

Zaključak

Postoji bogatstvo dokaza što pokazuju da je darvinizam igrao glavnu, ako ne i središnju, ulogu u nacističkim stavovima i djelovanjima. Isto stoji za dokaz kako su, daleko od bivanja kršćanima, Hitler i ostali nacisti bili vrlo protukršćanski.

Razumijevanje Darwina i darvinizma nacističke Njemačke vrlo je oprečno suvremenim zamislima o istome. Jesu li ih nacisti i svi oni teški intelektualci podržavali u ‘pogrješnome razumijevanju’ darvinizma, ili su se oni – za razliku od suvremenih akademika – ispravno suočili s punim domašajima darvinističkoga gledišta?