Explore
Also Available in:

Table of Contents

Refuting Evolution

Purchase

Book Index

Foreword & Introduction


Chapter 1

Facts & Bias
See Study Guide, Lesson 1

Chapter 2

Variation and Natural Selection Versus Evolution
See Study Guide, Lesson 2

Chapter 3

The Links Are Missing
See Study Guide, Lesson 3

Chapter 4

Bird Evolution?
See Study Guide, Lesson 4

Chapter 5

Whale Evolution?
See Study Guide, Lesson 5

Chapter 6

Humans: Images of God or Advanced Apes?
See Study Guide, Lesson 6

Chapter 7

Astronomy
See Study Guide, Lesson 7

Chapter 8

How Old Is the Earth?
See Study Guide, Lesson 8

Chapter 9

Is the Design Explanation Legitimate?
See Study Guide, Lesson 9

Chapter 10

Conclusion

Opovrgavanje evolucije—Poglavlje 8

napisao
preveo Mladen Čirjak

Priručnik za studente, roditelje i učitelje koji opovrgava najnovije argumente u korist evolucije

Koliko je Zemlja stara?

Prvi put objavljeno u Refuting Evolution (Opovrgavanje evolucije), Poglavlje 8

Evolucionisti pogrešno smatraju da milijarde godina čine evoluciju od čestica-do-ljudi mogućom. S obzirom na to Teaching about Evolution and the Nature of Science (Učenje o evoluciji i priroda znanosti) iznosi ono za što vjeruje da je dokaz ogromnih vremenskih raspona. Ovo je grafički ilustrirano na stranicama 36-37: postojanje čovjeka je u tako malenom segmentu na kraju vremenske linije duge 5 milijardi godina da ga je potrebno dijagramski dva puta povećati kako bi ga se prikazalo.

S druge strane, temeljenje nečijih ideja na Bibliji daje veoma drugačiju sliku. Biblija tvrdi da je čovjek stvoren 6 dana nakon stvaranja, prije približno 6,000 godina. Dakle, vremenska linija svijeta konstruirana prema biblijskim podatcima imala bi čovjeka gotovo na početku, a ne na kraju. Kada bi uzeli tu istu liniju vremena dugu 15 inča (39 cm) kao što to čini Teaching about Evolution kako bi predočili biblijsku povijest Zemlje, čovjek bi bio približno 1/1000 dio milimetra udaljen od početka! Također, kršćani, po definiciji, uzimaju izjave Isusa Krista ozbiljno. On je rekao: 'A u početku stvorenja muža i ženu stvorio je Bog' (Marko 10:6), što bi imalo smisla uz predloženu biblijsku liniju vremena, ali je dijametralno suprotno liniji vremena u Teaching about Evolution.

Ovo poglavlje analizira formacije stijena i metode datiranja u smislu što bi ova dva suprotstavljena modela predviđala.

Stijene

Ogromne debljine sedimentnih stijena diljem svijeta uobičajeno se koriste kao dokaz velike starosti. Prvo, Teaching about Evolution pruža korisnu definiciju na stranici 33:

Sedimentne stijene se formiraju kada se kruti materijali nošeni vjetrom i vodom talože u slojevima, te su potom komprimirani gornjim naslagama. Sedimentne stijene ponekad sadrže fosile nastale od dijelova organizama nataloženih zajedno s drugim krutim materijalima.

Indoktrinacija 'dugo vremensko razdoblje' ide uz izjavu 'često doseže ogromne debljine tijekom dugih vremenskih perioda'. Međutim, ovo ide dalje od dokaza. Velike debljine mogu biti stvorene ili s malo vode kroz duge periode ili mnogo vode u kratkom vremenu. Već smo razmatrali na koji način različita polazišta mogu rezultirati drugačijim interpretacijama istih podataka, u ovom slučaju slojeva stijena. Budući da se sedimentacija danas obično događa polako, pretpostavlja se da se oduvijek odvijala polako. Ako je tako, tada su se slojevi stijena morali formirati tijekom ogromnih vremenskih perioda. Filozofija da su se procesi uvijek događali približno istim tempom ('sadašnjost je ključ povijesti') naziva se uniformitarizam.

Uniformitarizam je definiran na ovaj način na mom sveučilišnom satu geologije 1983. godine i doveden je u kontrast s katastrofizmom. No u novije vrijeme, riječ 'uniformitarizam' primijenjena je u drugim konceptima također sa značenjem konstantnosti prirodnih zakona, ponekad nazvanoj 'metodološki uniformitarizam' nasuprot onome što neki nazivaju 'stvaran uniformitarizam' (eng. substantive uniformitarianism).

Također treba naglasiti da uniformitaristički geolozi već dugo dozvoljavaju povremene (lokalne) katastrofalne događaje. Međutim, moderna povijesna geologija proizašla je iz ovog općenitog 'polaganog i postupnog' principa, koji je i dalje pretežno poželjan okvir za objašnjavanje bilo koje geološke formacije. Ipak, dokaz katastrofalnog formiranja je toliko učestao da se javlja sve veći broj neo-katastrofičara. No zbog njihova naturalističkog stajališta, oni preferiraju, naravno, odbacivanje objašnjenja globalnog potopa.

Međutim, kataklizma sveopćeg potopa (koja dovodi do stvaranja fosila) erodirala bi ogromne količine sedimenta, i nataložila ih drugdje. Mnogi bi organizmi bili brzo zatrpani i fosilizirani.

Također, nedavne katastrofe pokazuju da bi razorni događaji poput potopa opisanog u Knjizi Postanka mogli formirati brojne slojeve stijena veoma brzo. Erupcija Mount St. Helen u državi Washington proizvela je 25 stopa (7,6 metara) fino položenog sedimenta u jedno popodne!1 Rapidno nošen pijesak svakako je opažen kako taloži 3 do 4 stope (oko 1 metar) finih slojeva na plaži preko površine nogometnog igrališta. Eksperimenti sa sedimentacijom koje je izveo kreacionist Guy Berthault, ponekad radeći s ne-kreacionistima, pokazali su da fini slojevi mogu nastati mehanizmom samo-sortiranja (eng. self-sorting) tijekom taloženja čestica različitih veličina.2,3

U jednom od Berthault-ovih pokusa, fini pješčenjak i dijatomit razdvojeni su njihove komponentne čestice, te im je omogućeno taloženje pod tekućom vodom pri različitim brzinama. Ustanovljeno je da se reproduciraju jednake debljine slojeva, bez obzira na protok. Ovo sugerira da je originalna stijena stvorena sličnim samo-sortirajućim mehanizmom, nakon kojega je uslijedilo međusobno cementiranje čestica.4 Časopis Nature objavio je slične eksperimente evolucionista desetljeće nakon Berthault-ovih prvih pokusa.5

Prema tome, kada krenemo od osnove da je Biblija riječ Božja i da je istinita, možemo proizvesti osnovane interpretacije podataka. Nije da su time svi problemi riješeni, ali mnogi jesu.

Nasuprot tome, kako stoji 'polagano i postupno' objašnjenje? Razmislite koliko dugo mrtvi organizmi traju. Strvinari i truljenje obično uklone sve tragove unutar nekoliko tjedana. Uginule meduze uglavnom nestanu za nekoliko dana. Unatoč tome, Teaching about Evolution sadrži fotografiju fosila meduze na stranici 36. Očito je da nije mogla biti polagano zatrpana, već je morala biti brzo zatrpana sedimentima nošenim vodom. Ta bi voda također sadržavala otopljene minerale, koji bi prouzročili da se sedimenti međusobno zacementiraju, dakle brzo očvrsnu.

Knjižica Stones and Bones6 prikazuje druge fosile koji su morali nastati brzo. Jedan je i 7 stopa dugačak (2 m) ihtiosaur (izumrli riboliki morski reptil) fosiliziran u trenutku poroda. Još jedan je riba fosilizirana uslijed obroka. Postoji i vertikalno deblo koje prodire kroz nekoliko slojeva stijena (od toga i naziv polystrate fossil). Da su gornji sedimentni slojevi zaista nastajali milijunima ili čak stotinama godina, tada bi gornji dio debla istrunuo.

Ironično, NASA-ini znanstvenici prihvaćaju da su se 'katastrofalni potopi' koji su formirali kanjone8 događali na Marsu,7 iako tamo danas nema vode u tekućem stanju. No negiraju da se globalni potop dogodio na Zemlji, gdje postoji dovoljno vode da se cijeli planet pokrije vodom dubine 1,7 milja (2,7 km) kada bi bio potpuno ravan, a čak i sada pokriva 71 posto ukupne površine Zemlje! Da nema činjenice da Biblija tako tvrdi, oni vjerojatno ne bi imali problema s općim potopom na Zemlji. Ovo još jednom demonstrira na koji način stajalište znanstvenika utječe na njihovu interpretaciju dokaza.

Radiometrijsko datiranje

Kao što je pokazano, geološki dokazi su konzistentni s katastrofama, a postoje mnoga obilježja koja je teško objasniti polaganim i postupnim procesima. Međutim, evolucionisti ističu metode datiranja koje navodno podupiru dugo vremensko razdoblje. Najpoznatije je radiometrijsko datiranje. Ono je detaljno opisano na stranici 35 knjige Teaching about Evolution.

Neki elementi, poput uranija, prolaze kroz proces radioaktivnog raspada kako bi proizveli druge elemente. Mjereći količine radioaktivnih elemenata i elemenata u koje se oni raspadaju unutar stijena, geolozi mogu odrediti koliko je vremena proteklo od kada se stijena ohladila iz početnog rastaljenog stanja.

Međutim, 'determinacija' dugog vremenskog razdoblja je interpretacija; stvarni znanstveni podatci su omjeri izotopa. Svaki kemijski element obično ima nekoliko različitih oblika, ili izotopa, koji imaju različite mase. Postoje i druge moguće interpretacije, ovisno o pretpostavkama. Ovo se može ilustrirati pomoću pješčanog sata. Kada je uspravljen, pijesak curi iz gornjeg dijela u donji brzinom koju je moguće mjeriti. Ako promatramo pješčani sat dok pijesak još curi, možemo odrediti prije koliko vremena je sat uspravljen iz količina pijeska u oba dijela i brzine curenja. Ili ne? Prvo moramo pretpostaviti nekoliko stvari:

12144-hourglass-croatian

Pješčani sat daje nam proteklo vrijeme usporedbom količine pijeska u gornjoj posudi ('Roditelj') s količinom pijeska u donjoj posudi (‘Kćer’).

  1. Poznate su nam količine pijeska u obje posude na početku. Obično, pješčani sat je uspravljen kada je donja posuda prazna. No da to nije tako, bilo bi potrebno manje vremena da pijesak napuni donju posudu do određene razine.

  2. Brzina istjecanja je ostala konstantna. Primjerice, da je pijesak nedavno postao vlažan, istjecao bi sporije sada nego u prošlosti. Da je istjecanje bilo brže u prošlosti, bilo bi potrebno manje vremena da pijesak dosegne određeni nivo nego što bi to bio slučaj da je pijesak uvijek istjecao sadašnjom brzinom.

  3. Sustav je ostao zatvoren. To jest, pijesak nije bio dodavan niti uklanjan iz bilo koje od posuda. Pretpostavimo da je, bez vašeg znanja, pijesak dodavan u donju posudu, ili uklanjan iz gornje posude. Tada, kada bi računali vrijeme od posljednjeg uspravljanja mjereći pijesak u obje posude, ispadalo bi da je proteklo više vremena no što zaista jest.

Teaching about Evolution apostrofira pretpostavku br 2.

Primjerice, zahtjeva da je brzina radioaktivnog raspada tijekom vremena stalna te da na nju ne utječu faktori poput temperature i tlaka – zaključci poduprti opsežnim istraživanjem u fizici.

Točno je da se u današnjem svijetu, brzine radioaktivnog raspadanja čine konstantnim, te da na njih ne utječu toplina ili tlak. Međutim, mi brzine raspada testiramo tek oko 100 godina, pa ne možemo biti sigurni da su one bile konstantne tijekom navodnih milijardi godina. Fizičar Dr Russell Humphreys predlaže da su brzine raspadanja bile veće tijekom tjedna stvaranja, te da su ostale konstantne nakon toga. Postoje neke osnove za to, primjerice analiza radio-aureola, no to je još nesigurno.

Teaching about Evolution apostrofira pretpostavku br 3.

Također pretpostavlja da stijene koje se analiziraju nisu izmijenjene tijekom vremena migracijom atoma u stijene ili iz njih, što zahtijeva detaljne informacije od geologa i kemičara.

Ovo je ogromna pretpostavka. Kalij i uranij, česti roditeljski elementi, lako se otapaju u vodi, te mogu iscuriti iz stijena. Argon, koji nastaje raspadom Kalija, je plin, pa je lako pokretan.

Anomalije

Postoji mnogo primjera u kojima metode datiranja, za stijene poznate starosti, daju 'datume' koji su pogrešni. Jedan primjer je stijena iz kupole magmatskog dacita vulkana St Helen. Iako znamo da se stijena formirala 1986, njena starost je metodom kalij-argon (K-Ar) određena na 3,35 ± 0,05 milijuna godina.9 Drugi primjer je datiranje metodom K-Ar pet magmatskih tokova andezita Mt Ngauruhoe na Novom Zelandu. 'Datumi' su u rasponu od 0,27 do 3,5 milijuna godina – no jedno izlijevanje lave se dogodilo 1949. godine, tri 1954. godine i jedno 1975. godine!

Ono što se dogodilo je to da se suvišak argona, produkta radioaktivnog raspada, (40Ar*) iz magme (otopljene stijene) zadržao u stijeni nakon što se ona skrutnula. Sekularna znanstvena literatura također navodi mnoge primjere suviška 40Ar* koji uzrokuje 'datume' koji iznose milijune godina za stijene poznate povijesne starosti. Taj višak izgleda dolazi iz gornjeg dijela plašta, ispod kore Zemlje. To je dosljedno s mladom Zemljom – argon je imao premalo vremena da pobjegne.10

  • Ako suvišan 40Ar* može prouzročiti preuveličavanje datuma stijena poznate starosti, zašto bi tada trebali vjerovati ovoj metodi u pogledu stijena nepoznate starosti?

Još jedan problem su različiti datumi dobiveni različitim metodama. Ako se dvije metode ne podudaraju, tada je barem jedna od njih netočna. Primjerice, u Australiji, nešto drveta je prekriveno bazaltnom lavom, kao što se može vidjeti zbog nagaranja. Starost drveta je određena analizom radiougljika (14C) na oko 45,000 godina, no bazalt je datiran metodom K-Ar na 45 milijuna godina!11 I drugo fosilizirano drvo iz slojeva stijena gornjeg permijana s još uvijek prisutnim 14C. Količina 14C koju je moguće detektirati bi se raspala da je drvo zaista starije od 50,000 godina, a da se ne govori o 250 milijuna godina koliko evolucionisti pripisuju tim slojevima stijena gornjeg permijana.12 [Ažuriranje: također pogledajte Radiometric dating breakthroughs (za više primjera 14C u ugljenu i dijamantima, navodno starim milijunima godina.]

Prema biblijskoj kronologiji, velike starosti ne mogu biti pravi uzrok opaženih omjera izotopa. Anomalije poput onih prethodno spomenutih su dobar potporni dokaz, no još nismo sigurni u pravi uzrok u svim slučajevima. Grupa kreacionista s doktoratima na poljima geologije i fizike pri the Creation Research Society i Institute for Creation Research trenutno rade na ovoj temi. Njihov je cilj ustanoviti precizne geokemijske i geofizičke uzroke opaženih omjera izotopa.13 Jedan trag koji obećava je preispitivanje pretpostavke br. 1 – početni uvjeti nisu onakvi kakvim ih evolucionisti zamišljaju, već na njih utječu, primjerice, kemija stijene koja je rastaljena kako bi nastala magma. [Ažuriranje: utvrđeno je da je pretpostavka 2 najranjivija, s jakim dokazima da su brzine raspadanja bile značajno veće u prošlosti. Pogledajte rezultate njihovih eksperimenata u Radioisotopes & the Age of the Earth volumes 1 and 2.]

Dokazi za mladu Zemlju

Zapravo, 90 posto metoda koje su korištene u procjenjivanju starosti Zemlje (age of the earth) upućuju na daleko manju starost od milijardi godina kako ističu evolucionisti. Evo nekih:

  • Crvene krvne stanice i hemoglobin pronađeni su u nekom (nefosiliziranim!) kostima dinosaura. No te tvorevine ne mogu trajati više od nekoliko tisuća godina – sasvim sigurno ne 65 milijuna godina nakon što su, kako smatraju evolucionisti, živjeli posljednji dinosauri.14

  • Magnetsko polje Zemlje slabi toliko brzo da ne može biti starije od 10,000 godina. Rapidni preokreti tijekom potopne godine i fluktuacije neposredno nakon nje prouzročili su samo još i brže slabljenje polja.15

  • Helij, nastao radioaktivnim raspadom, istječe u atmosferu, no nema ga mnogo. Normalna količina u atmosferi je tek 1/2000 od one očekivane da je atmosfera stara milijardama godina. Taj je helij potekao iz stijena. To se događa prilično brzo, no toliko je još helija u nekim stijenama da nije mogao imati vremena iscuriti – zasigurno ne milijarde godina.16

  • Supernova je eksplozija masivne zvijezde – eksplozija toliko sjajna da je na kratko sjajnija od galaksije. Ostatci supernova (SNRs) trebali bi se, prema fizikalnim jednadžbama, nastaviti širiti stotinama tisuća godina. Ipak, nema jako starih, široko rasprostranjenih SNRs (3. stupnja), i malo umjereno starih (2. stupnja) u našoj galaksiji, Mliječnoj stazi, ili u susjednim galaksijama, Magelanskim oblacima. To je upravo ono što bi očekivali da te galaksije nisu postojale dovoljno dugo za široku ekspanziju.17

  • Mjesec se polagano udaljava od Zemlje brzinom oko 1½ inča (4 cm) godišnje, a ta bi brzina bila i veća u prošlosti. No, čak i da je Mjesec započeo udaljavanje iz točke kontakta sa Zemljom, trebalo bi tek 1,37 milijardi godina da dosegne svoju trenutnu udaljenost. To daje maksimalnu moguću starost Mjeseca – ne stvarnu starost. To je premlado za evoluciju (i puno mlađe od radiometrijske starosti pripisane mjesečevim stijenama).18

  • Sol dospijeva u more puno brže no što bježi. More nije niti približno slano koliko bi trebalo biti da se to odvijalo milijardama godina. Čak i uz velikodušno usvajanje pretpostavki evolucionista, mora ne mogu biti starija od 62 milijuna godina – daleko mlađe od milijardi godina u koje vjeruju evolucionisti. Opet, ovo ukazuje na maksimalnu starost, ne na stvarnu.19

Velik broj procesa proturječnih milijardama godina navedeno je u knjižici Evidence for a Young World, autora Dr Russell Humphreys.

Kreacionisti priznaju da ne mogu dokazati starost Zemlje koristeći pojedinačne znanstvene metode. Oni shvaćaju da je cjelokupna znanost nesigurna jer ne raspolažemo svim informacijama, posebno kada je riječ o prošlosti. To vrijedi kako za znanstvene argumente kreacionista tako iza one evolucionista – evolucionisti su također morali napustiti mnoge 'dokaze' evolucije. Tako primjerice, ateistički evolucionist W.B. Provine priznaje: 'Većina onoga što sam naučio na ovom polju tijekom postdiplomskog studija (1964 – 68) je ili pogrešno ili značajno promijenjeno.''20 Kreacionisti shvaćaju ograničenja ovih metoda datiranja bolje od evolucionista koji tvrde da mogu upotrijebiti određene sadašnje procese kako bi 'dokazali' da je Zemlja milijardama godina stara. U zbilji, sve se metode određivanja starosti, uključujući one koje upućuju na mladu Zemlju, oslanjaju na pretpostavke.

Kreacionisti u konačnici određuju starost zemlje koristeći kronologiju Biblije. To je s toga jer vjeruju da je to točan iskaz povijesti svijeta, za koji se može pokazati da je u skladu s velikim brojnim podataka.

Dodatak: John Woodmorappe objavio je detaljnu studiju kojom demonstrira zablude radiometrijskog datiranja, uključujući 'visoko-naprednu' izohronu metodu: The Mythology of Modern Dating Methods (El Cajon, CA: Institute for Creation Research, 1999).

Preporučene bilješke

  1. S.A. Austin, Mount St. Helens and Catastrophism, Proceedings of the First International Conference on Creationism, 1: 3–9, ed. R.E. Walsh, R.S. Crowell, Creation Science Fellowship, Pittsburgh, PA, USA, 1986; za pojednostavljen članak vidi: K. Ham, I got excited at Mount St Helens! Creation 15(3):14–19, June–August 1993. Natrag na tekst.
  2. Don Batten, Sandy stripes, Creation 19(1):39–40, December 1996–February 1997. Natrag na tekst.
  3. P. Julien, Y. Lan, and G. Berthault, Experiments on stratification of heterogeneous sand mixtures, Journal of Creation 8(1):37–50, 1994. Natrag na tekst.
  4. G. Berthault, Experiments on lamination of sediments, Journal of Creation 3: 25–29, 1988. Natrag na tekst.
  5. H.A. Makse, S. Havlin, P.R. King, and H.E. Stanley, Spontaneous stratification in granular mixtures, Nature 386(6623):379–382, 27 March 1997. See also A. Snelling, Sedimentation experiments: Nature finally catches up! Journal of Creation 11(2):125–6, 1997. Natrag na tekst.
  6. Carl Wieland, Stones and Bones, (Green Forest, AR: Master Books, Inc., 1994). Natrag na tekst.
  7. R.A. Kerr, Pathfinder tells a geologic tale with one starring role, Science 279(5348):175, 9 January 1998. Natrag na tekst.
  8. O. Morton, Flatlands, New Scientist 159(2143):36–39, 18 July 1998. Natrag na tekst.
  9. S.A. Austin, Excess argon within mineral concentrates from the new dacite lava dome at Mount St. Helens volcano, Journal of Creation 10(3):335–343, 1986. Natrag na tekst.
  10. A.A. Snelling, The cause of anomalous potassium-argon ‘ages’ for recent andesite flows at Mt. Ngauruhoe, New Zealand, and the implications for potassium-argon ‘dating,’ Proceedings of the Fourth International Conference on Creationism, Creation Science Fellowship, Pittsburgh, ed. E. Walsh, 1998, p. 503–525. Ovaj dokumet navodi mnoge primjere. Npr., šest je obzanio D. Krummenacher, Isotopic composition of argon in modern surface rocks, Earth and Planetary Science Letters 8(2):109–117, April 1970; pet je obznanio G.B. Dalrymple, 40Ar/36Ar analysis of historic lava flows, Earth and Planetary Science Letters 6(1):47–55, 1969. Također velik suvišak opisuje se u D.E. Fisher, Excess rare gases in a subaerial basalt from Nigeria, Nature Physical Science232(29):60–61, 19 July 1971. Natrag na tekst.
  11. A.A. Snelling, Radioactive ‘dating’ in conflict, Creation 20(1):24–27, December 1997–February 1998. Natrag na tekst.
  12. A.A. Snelling, Stumping old-age dogma, Creation 20(4):48–50, September–November 1998. Natrag na tekst.
  13. Institute for Creation Research, Acts and Facts 27(7), July 1998. Natrag na tekst.
  14. C. Wieland, Sensational dinosaur blood report! Creation 19(4):42–43, September–November 1997; based on research by M. Schweitzer and T. Staedter, The real Jurassic Park, Earth, June 1997, p. 55–57. [Update: see Squirming at the Squishosaur and the linked articles for more recent evidence of elastic blood vessels in T. rex bones.] Natrag na tekst.
  15. D.R. Humphreys, Reversals of the Earth’s Magnetic Field During the Genesis Flood, Proceedings of the First International Conference on Creationism, vol. 2 (Pittsburgh, PA: Creation Science Fellowship, 1986), p. 113–126; J.D. Sarfati, The earth’s magnetic field: evidence that the earth is young, Creation 20(2):15–19, March–May 1998. Natrag na tekst.
  16. L. Vardiman, The Age of the Earth’s Atmosphere: A Study of the Helium Flux through the Atmosphere (El Cajon, CA: Institute for Creation Research, 1990); J.D. Sarfati, Blowing old-earth belief away: helium gives evidence that the earth is young, Creation 20(3):19–21, June–August 1998. Natrag na tekst.
  17. K. Davies, Distribution of supernova remnants in the galaxy, Proceedings of the Third International Conference on Creationism, ed. R.E. Walsh, 1994, p. 175–184; J.D. Sarfati, Exploding stars point to a young universe, Creation 19(3):46–49, June–August 1998. See also How do spiral galaxies and supernova remnants fit in with Dr Humphreys’ cosmological model? Dr Russell Humphreys himself explains …. Natrag na tekst.
  18. D. DeYoung, The Earth-moon system, Proceedings of the Second International Conference on Creationism, vol. 2, ed. R.E. Walsh and C.L Brooks, 1990, 79–84; J.D. Sarfati, The moon: the light that rules the night, Creation 20(4):36–39, September–November 1998. Natrag na tekst.
  19. S.A. Austin and D.R. Humphreys, The sea’s missing salt: a dilemma for evolutionists, Proceedings of the Second International Conference on Creationism, Vol. 2, 1990, 17–33; J.D. Sarfati, Salty seas: evidence for a young earth, Creation 21(1):16–17, December 1998–February 1999. Natrag na tekst.
  20. Teaching about Evolution and the Nature of Science, A Review by Dr Will B. Provine; available online from (cited 18 February 1999). Natrag na tekst.

Srodni članci

Dodatno štivo