Also Available in:

Evolucijske pravne teorije — utjecaj darvinizma na zapadnjački koncept prava

napisao
preveo Zlatko Madzar
Tradicionalna zapadnjačka pravna ideja kako su ljudski zakoni podređeni višim ili zakonima prirode počela je biti dublje propitkivana kada su pravnici i biolozi shvatili teoriju biološke evolucije Charlesa Darwina kao neku vrstu preporuke materijalističkoga stajališta u kojem zakon postaje tek rezultat ljudske volje i/ili društvene borbe. To je razlog zašto je darvinizam mogao biti smatran jednim od najvećih sila koje su vodile do diskreditacije prirodne teorije prava, posebice u kasnome devetnaestom i ranome dvadesetom stoljeću. Ovaj članak ima za cilj analizirati široki utjecaj darvinističke evolucije na zapadnjačke koncepte prava.

Način na koji netko definira zakon uvelike ovisi o tome što taj pojedinac vjeruje. Definicija zakona varira od kulture do kulture, religije do religije, i od filozofije do filozofije. Stoga je važno razmotriti kako različiti svjetonazori utječu na način razmišljanja ljudi o zakonu. Za Darwinovu se teoriju evolucije smatra kako je generirala materijalistički svjetonazor koji je imao značajan utjecaj na zapadnjačko poimanje zakona. Pod izravnim se utjecajem darvinizma u devetnaestome stoljeću dogodila profinjena transformacija pravnih studija. Glavna je svrha ovoga članka otkriti neke od filozofijskih implikacija darvinizma i istražiti kako je taj konkretan svjetonazor utjecao na opće shvaćanje zakona prava u zapadnjačkim društvima. Na taj način, ovaj se članak usredotočuje na pravnu teoriju i kulturni koncept prava, u većoj mjeri nego na same zakone i propise.

Darvinizam kao svjetonazor

Ideja evolucije je često povezivana s engleskim biologom Charlesom Darwinom (1809.–1882.), posebice njegovim djelom On the Origin of Species [O podrijetlu vrsta], objavljenim 24. studenog 1859. godine. Darwin je bio engleski prirodoslovac koji je vjerovao kako svijet nije nepromjenjiv niti nedavno stvoren, već kako je veoma star i u stalnoj promjeni te su tako i svi organizmi izmijenjeni kroz vrijeme. Stoga je on pretpostavio kako baš svi organizmi potječu od zajedničkoga pretka te kako su ljudi visoko razvijene životinje.

Nakon objavljivanja O podrijetlu vrsta, mnogi su intelektualci i slobodni mislioci iznijeli argumente kako je evolucija zanijekala postojanje Boga na temelju, kako E.O. Wilson govori, “ako se čovječanstvo razvilo kroz Darwinovu prirodnu selekciju, genetička je slučajnost uz ekološke potrebe, a ne Bog, stvorila vrste.”1 Posljedice su dvojake: dovođenje u pitanje prijedloga prirode kao božanske kreacije i potkopavanje povjerenja u pretpostavku objektivnih moralnih standarda poznatih čovječanstvu u cijelosti. Na taj način, komentira Francisco Ayala sa sveučilišta Kalifornije, “Darwinovo je najveće dostignuće otkriće kako sva živa bića mogu biti objašnjena kao rezultat prirodnoga procesa—prirodne selekcije—bez posezanja za Stvoriteljem.”2

Posljedice darvinizma imale su duboke posljedice za konstrukciju društvenih i političkih teorija u tome što su podržavale naturalistički svjetonazor što je dovodio u pitanje temeljne činjenice o Bogu i ljudskoj prirodi. Budući da darvinistička evolucija ispunjava mjesto tradicionalnih religija, može se reći kako se stvarni sukob u liberalno-demokratskim društvima ne odvija u tolikoj mjeri između religije i znanosti, već između dva dijametralno suprotna svjetonazora: naturalizma i teizma.3 Prema Oxfordskome profesoru matematike i filozofije znanosti Johnu C. Lennoxu, naturalizam je u teoriji suprotan bilo kakvome vjerovanju u nadnaravno, “te inzistira kako bi prirodni svijet trebao oblikovati jednostavnu sferu bez vanjskih utjecaja duša ili duhova, božanskoga ili ljudskoga.”3 Lennox tako objašnjava kako tvrdnja da je Bog stvorio svemir i njegove fizikalne zakone izjava vjerovanja, a ne izjava znanosti, na identičan način kao što naturalističke tvrdnje o podrijetlu svemira nisu znanstvene izjave, već osobna vjerovanja.

U tome smislu, kao što Lennox ističe, “ključno pitanje nije odnos znanstvene discipline prema onoj teološkoj, već odnos znanosti prema različitim svjetonazorima koje imaju znanstvenici posebice prema naturalizmu i teizmu.”4 I budući da je darvinizam prvenstveno pokušaj odgovaranja nekih najdubljih pitanja života, kao na primjer otkuda dolazimo, zašto se tako ponašamo, i o korijenima same moralnosti, Lennox zaključuje kako se darvinizam može korektno opisati kao naturalistički svjetonazor koji “smatra kako sve što postoji ili što se javlja mora u svome postojanju ili pojavljivanju biti uvjetovano slučajnim čimbenicima unutar jednoga sve-vodećega prirodnoga sustava”.5

Evolucijske društvene teorije

wikipedia.orgHerbert Spencer (1820–1903) was an English philosopher and political theorist who believed that social perfectibility is achievable by a science-based manipulation of the natural evolutionary process. Spencer coined the phrase ‘survival of the fittest’, which has been used to justify a mechanism of natural selection entailing such things as racism, eugenics, euthanasia and forced sterilisation.
Herbert Spencer (1820.–1903.) bio je engleski filozof i politički teoretičar koji je vjerovao kako je društveno savršenstvo dostižno kroz manipulacije prirodnoga evolucijskog procesa na temelju znanosti. Spencer je iskovao izričaj ‘opstanak najjačih’, što je bila upotrebljavana u opravdavanju mehanizma prirodnoga odabira koji zahtjeva stvari kao što su rasizam, eugenika, eutanazija i prisilna sterilizacija.

Druga polovica devetnaestoga stoljeća nazivana je darvinističkim dobom. U tome su razdoblju, mnogi društveni teoretičari (Ammon, Grant, Gumplowicz, Le Bon, itd.) posuđivali evolucijske teorije i transplantirali ih iz sfera biologije u društvene i ekonomske sfere.6 Čak i oni koji su pisali prije Darwina bili su potpomognuti njegovim uglavnom uspješnim naporima u populariziranju evolucije kao dominantnoga znanstvenoga dokaza o podrijetlu.

Među tim pred-Darwinovim društvenim evolucionistima bio je i francuski sociolog Auguste Comte (1798.–1857.), utemeljitelj pozitivizma kao i izumitelj izraza sociologija. Comte je bio jedan od mnogih intelektualaca svoga vremena koji su bili uvelike impresionirani koracima učinjenim u fizikalnim znanostima. To ga je dovelo do vjerovanja u neograničeni potencijal znanosti u utjecanju na ljudsko stanje. Kao što je pokojni irski pravnik J.M. Kelly istaknuo:

“[Comte] je pisao u vrijeme kada je biološka evolucija bila u zraku; i, iako je umro prije objavljivanja Darwinova najvećega djela, predložio je pogled koji je društvo razvilo i izmijenilo kao odgovor na neke zakone, slične velikim biološkim načelima što vladaju razvojem pojedinačnih vrsti. Razumijevanju društvenoga razvoja ne može ništa doprinijeti nijedna ideologija, nijedan uzvišeni zakon, već samo promatranje empiričkih činjenica. Znanost društva, provođena na taj način… mogla bi, mislio je, dostignuti točku savršenstva u kojoj bi zakon sam po sebi bio suvišan, ili bolje rečeno funkcija što sada obnaša na neki bi način bila uključena u znanstveno upravljanje društvom.”7

Comte je prezirao metafiziku i promicao je ideju kako bi empirijska znanost trebala voditi čovječanstvo na više razine društvenoga napretka i ekonomskoga razvoja. Imao je čvrstu vjeru u stajalište kako je napredak dostižan kroz manipulaciju ljudskim društvima temeljenima na znanosti, te tim putem i stvaranje shvatljive i utjecajne teorije društvene znanosti (i napretka) temeljenih na empirijskim metodama prirodnih znanosti. Prema dr. Mike Hawkinsu, profesora društvene i političke misli na sveučilištu Kingston u Londonu:

“Comteova ambicija, ostvarena u njegovu masivnome djelu Cours de philosophie positive and Système de politique positive [Tečaj pozitivne filozofije i Sustav pozitivne politike], bio je iskovati znanost društva—iskovao je neologizam ‘sociologija’—koja je bila povezna i nadopunjavala je prirodne znanosti. Biologija je bila važan temelj ovoga projekta, dijelom iz metodoloških razloga (npr. upotreba komparativne metode) i dijelom jer je vjerovao kako ljudi i životinje dijele mnoga biološka svojstva (Cours, III, 832–835). To je držao istinitim čak i za ljudske psihološke sklonosti. Comte je smatrao ‘kako životinje, barem u višemu dijelu zoološke ljestvice, u stvarnosti pokazuju mnoge naše afektivne pa čak i intelektualne sposobnosti, s jednostavnom razlikom mjere’ (Cours, III, 774).”8

Vjerovanje u isključivu vrijednost znanstvenih činjenica Comte je nazvao pozitivizmom. To ga je vjerovanje isto tako dovelo do predstavljanja kohezivnoga djela Religion of Humanity9 [Religija čovječanstva], što je povezao s “obećanim blagoslovima” empirijske znanosti, “ne samo kao izvora materijalne dobrobiti već i kao pružanja novoga i uzvišenijega tipa ljudskoga bića svojim sljedbenicima ”.10 Comteova Religion of Humanity [Religija čovječanstva] bila je proizvod njegovih kasnijih godina kada je, odbacujući tradicionalne religije temeljene na dogmi i otkrivenju, stvorio svoju vlastitu pozitivističku religiju u kojoj čovječanstvo zauzima mjesto božanstva, i organizacijski i ritualno uzorkovanoj prema katoličkoj crkvi.11 Takva je pozitivistička religija uključivala cijelu oružarnicu ‘svetaca’ uzetih iz takozvanih Dobročinitelja čovječanstva, kao što su Diderot, Rousseau i Voltaire. Comteovi su učenici uzdizali Republiku u liku djevice Marije, u veličanju lika žene kao predstavljanja ideala čistoće i savršenstva svake republičke vlasti.12

Značajni darvinist u devetnaestome stoljeću bio je engleski filozof i politički teoretičar Herbert Spencer (1820.–1903.). Značaj Spencera za evolucijsku teoriju leži u njegovoj viziji progresivnoga razvoja zakona u ljudskim društvima. U oštroj suprotivosti s marksističkom teorijom, prema kojoj je zakon samo naoružanje buržoazije u klasnoj borbi, Spencer vjeruje kako je društveno savršenstvo moglo biti postignuto manipulacijom prirodnoga evolucijskoga procesa na temelju znanosti.7 Spencerova je vizija takvoga procesa ojačala njegovo uvjerenje kako bi vlade svoj narod morale ostaviti na miru, i tretirati ih kao slobodne i odgovorne pojedince. U gotovo svakome smislu, on je bio autentični slobodar koji je branio privatno vlasništvo, osobno milosrđe, pravo glasa žena, i općenito građanske slobode.13

Zanimljivo, Spencer je prvi iskovao izričaj ‘opstanak najjačih’ kako bi objasnio evoluciju ljudskih društava. Izričaj je od tada korišten za opis naturalističkoga zakona prikazujući stvari kao suradnju, ljubav i altruizam nestvarnima; zakon što i zahtjeva i predviđa da ove vrijednosti uvijek moraju ustuknuti pred samo-interesom. Ova se vrsta društvenoga darvinizma poklopila s razdobljem u Sjedinjenom Državama, koje je naširoko prihvaćeno kao temeljeno na glorifikaciji slobodnoga poduzetništva i laissez faire [pustiti da se radi] ekonomije.14 Glavni predstavnik ove doktrine bio je Andrew Carnegie (1835.–1919.), jedan od kapetana američke industrije devetnaestoga stoljeća. Carnegie se smatrao pozitivistom koji daje prednost analiziranju stvari u, kako je on tvrdio, znanstvenim uvjetima, te jednom izjavljuje: “Ne samo da sam se riješio teologije i nadnaravnoga, već sam i pronašao istinu evolucije.”15

Nepobitno je kako su neki od vodećih društvenih mislioca toga razdoblja prihvatili ideje prirodnoga odabira i opstanka najjačih kako bi opravdali rasističke i nehumane prakse i politike kao što je eugenika, zakoni protiv rasnoga miješanja, i prisilna sterilizacija. Za ideju prirodnoga odabira, što se primjenjuje u neprestanoj konkurenciji različitih vrsti u prihvaćanju njihovih postojećih okolina, smatralo se kako osigurava mogućnost da bi samo najjačima trebalo biti dopušteno preživljavanje u društvu. Počevši od eugeničkih prijedloga Francisa Galtona “iskorijeniti niže klase selektivnim razmnožavanjem”, ovi su društveni mislioci prizvali ime i prestiž darvinizma u zagovaranju ideje ‘jakosti’ kao prateće stvarima kao što je eugenika, eutanazija i rasizam.16

Ovi su znanstvenici, na neki način, samo htjeli biti dosljedni filozofiji darvinizma. Godine 1859., Darwin je objavio svoje iskonsko djelo, On the Origin of Species by Means of Natural Selection [O podrijetlu vrsta kroz prirodni odabir]. Manje poznati aspekt toga djela je njegov podnaslov: or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Lif e [ili očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život]. Dok je Darwin u Podrijetlu definirao riječ rasa kao sinonim za vrste, primjenjujući izraz na biljke i golubove, implikacije tih njegovih promatranja mogle su prilično očito biti primijenjene pri opisivanju ljudskih rasa, što je dvanaest godina kasnije i izričito razjašnjeno u njegovu Descent of Man [Silazak čovjeka].

Budući da darvinizam postavlja kako se ljudi razvijaju od nižih oblika života kroz prirodni odabir, u skladu s poticajima okoline, mnogi su darvinisti vjerovali kako iz toga slijedi da su se različite ljudske rase razvile drukačijim tempom i do različitih razina, jer se njihova evolucija odvijala kao odgovor na različite stimulanse okoline. Darwin je, raspravljajući o toj ljudskoj evoluciji i njihovim različitim rasama, iznio mišljenje: “U nekome budućemu razdoblju, ne tako dalekome kada se mjeri stoljećima, civilizirane će ljudske rase gotovo sigurno istrijebiti, i zamijeniti, divljačke rase širom svijeta.”17 Pa nastavlja:

“U isto će vrijeme anstropomorfni majmuni, bez sumnje, biti istrijebljeni. Raskid između čovjeka i njegovih najbližih saveznika tada će biti još širi, jer će intervenirati između čovjeka u civiliziranijemu stanju, kao što se nadamo, još civiliziranijem od bijelaca, i nekih nižih majmuna kao što su babuni, umjesto trenutačnoga između crnaca ili Australaca i gorile.”17

S dolaskom je darvinizma, dominantno znanstveno stajalište kasnoga devetnaestoga stoljeća bilo ono “zakona očuvanja povlaštenih rasa u borbi života”. Ova je hipoteza služila kao odobravanje istrebljenja “niskih i mentalno nerazvijenih naroda s kojima su Europljani došli u dodir”.18 Iako ovo stajalište više nije prihvatljivo u našim pluralističkim društvima, ona zapravo istječu iz evolucijskoga svjetonazora za kojeg su ljudi tek više životinje te se zbog toga s njima može i postupati kao sa životinjama ili kao sa strojevima. Iz tog je razloga darvinizam vodio, među ostalim, do nacističkoga argumentiranja kako eugenika ima znanstveni temelj, i kako je poboljšanje njemačke rase bilo rezultatom bioloških načela što je i sâm Darwin naglasio. Zapravo, sva su tri najveća genocidna režima prošloga stoljeća — nacistička Njemačka, sovjetska Rusija i komunistička Kina — bila čvrsto utemeljena na znanstvenome materijalizmu darvinizma.19

Evolucijske pravne teorije

Kroz zapadnjačku povijest sve do druge polovice devetnaestoga stoljeća, ideja višega moralnog zakona prevladavala je europskim i američkim pravom.20 Ova je matična tradicija trajala kao glavna škola pravne misli sve do pojave evolucijskoga razmišljanja u devetnaestome stoljeću. Posebice, ideja kako ljudski zakon mora biti podređen nekome objektivnome moralnom standardu počela je sve ozbiljnije biti postavljana u pitanje kada je Darwinova teorija biološke evolucije tumačena kao impliciranje u ne-postojanje Boga, te prema tome, Božjih zakona i prava.

wikipedia.orgSir Henry Maine (1822–1888) was a British jurist, historian and anthropologist who proposed a legal theory claiming a pattern of evolutionary growth to which all legal systems could be shown to conform. This growth would lead to ‘the gradual dissolution of family dependency, and the growth of individual obligation in its place&ldquo.22
Sir Henry Maine (1822.–1888.) britanski pravnik, povjesničar i antropolog koji je predložio teoriju prava što sadrži uzorak evolucijskoga rasta unutar kojeg se nalaze, što je dokazivo, svi pravni sustavi. Taj će rast voditi do ‘postupnoga raspuštanja obiteljske ovisnosti, te umjesto nje rasta individualne obaveze“.22

Povezano s evolucijskim tvrdnjama prava, britanski pravnik, povjesničar i antropolog Sir Henry Maine (1822.–1888.) jedan je od prvih koji primjenjuju empirijsku metodologiju na temu koja je do tada općenito bila dominirana metafizikom. Maineovo najznačajnije djelo o pravnoj teoriji, Ancient Law [Drevni zakon] (1861.), objavljeno je u razdoblju u kojem je primarno intelektualno uzbuđenje dolazilo od Darwinovog nedavno objavljenog Podrijetla vrsta. U svakome slučaju, Maineov je Drevni zakon odražavao suvremeni interes prema ideji evolucije, “predlažući nešto kao evolucijsku pravnu teoriju, upotpunjenu s uzorkom rasta unutar kojeg se nalaze svi sustavi, čak i toliko zemljopisno ili kronološki udaljeni jedni od drugih da je isključena mogućnost vanjske inspiracije, što je moguće i dokazati.”21

Najslavniji od Maineovih uvida bila je njegova ideja o općenitome smjeru do kojega su ‘progresivna’ društva došla u njegovo vrijeme. Maine je ustvrdio kako bi takav pokret vodio do “ postupnoga raspuštanja obiteljske ovisnosti, te umjesto nje rasta individualne obaveze ”. I stoga nastavlja: “Pojedinac postojano mijenjan za obitelj, kao jedinice koju građanski zakon uzima u obzir… [te] je tako kretanje progresivnih društava do sada bio kretanje od statusa do ugovora.”22 Ali već i za vrijeme kada je Maine pisao taj članak, proces koji je tako uvjereno primijetio začudo je počeo mijenjati smjer. U kasnome devetnaestome stoljeću, veliki je udio društvenoga zakonodavstva u zapadnjačkim zemljama počeo značajno umanjivati ‘slobodu ugovora’, prepuštajući teren njegove voljene Engleske vrsti kolektivizma koju je slavljeni pravnik A.V. Dicey toliko kritizirao.

Maine je u svome pravnom djelu iznio prijedlog kako se sve vrste društava razvijaju prolazeći kroz određene stupnjeve zakona koji nisu varirali u odnosu na lokaciju društva. Htio je prikazati kako su naši pravni koncepti ukorijenjeni u ranijim vremenima, kao što je razdoblje Rimskoga Carstva ili još ranije. Ovo je bilo prilično spekulativno, počevši od njegova opisa šest stupnjeva kroz koje je oblikovanje zakona ‘progresivnih’ društava prolazilo.23 Kasniji su učenjaci ustvrdili kako bi takva shema što počiva na čvrstim dokazima bila preopširna za podržavanje takvih općenitih generalizacija kako je Maine predstavio.21 Čak i usprkos tome, Maineova evolucijska teorija prava ostaje značajna s povijesnoga gledišta jer je pomogla u postavljanju temelja i promijenila nekoliko općih osjećaja prema zakonu.24

Utjecaj darvinizma na američku pravnu znanost

Devetnaesto je stoljeće obilježilo ono što se može nazvati razdobljem ‘hibernacije’ za teorije prirodnoga zakona. U to je vrijeme, tvrdio je pravnik Hans Kelsen (1881.–1973.) u svojoj proslavljenoj Pure Theory of Law [Čista teorija prava] (1934.), “promjena [glavnine] pravne znanosti od prirodnoga zakona do pozitivizma išla ruku pod ruku s napretkom empirijskih prirodnih znanosti i kritičkom analizom religiozne ideologije.”25 Stoga, ni za jedan zakon nije pretpostavljeno da sadrži apsolutnu niti univerzalnu vrijednost, već je predviđen ostati “predmetom povijesne promjene i kao pozitivni je zakon privremen i prostorno uvjetovani fenomen”.25

Ova će stvarnosti utjecati čak i na Sjedinjene Države, naciju koja je čvrsto utemeljena na načelima prirodnoga prava. U drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, posebno nakon Građanskoga rata, američki su pravni pisci počeli postupno napuštati ideju prirodnoga prava, koje je u tolikoj mjeri vodilo i nadahnulo američke utemeljitelje, kao i važne suce kao što je John Marshall26 i Joseph Story.27 Međutim, do druge polovice devetnaestoga stoljeća američkom je pravnom znanošću još uvelike prevladavalo vjerovanje u Bogom-dana neotuđiva prava, u toj mjeri da je jedinstveno, ispravno rješenje pravnih razmirica prihvaćano kao dostižno u svakome slučaju kroz sredstva primjene prirodnih, samo-dokazivih načela zakona.

U drugoj polovici toga stoljeća, ipak, posebno nakon objave Darwinova Podrijetla vrsta godine 1859., mnogi su američki zakonodavci počeli mijenjati svoj pristup u smjeru zaključka kako sva patnja i mizerija ovoga svijeta služi kao dokaz protiv ideje o neotuđivim pravima, te su na njihovo mjesto postavili prirodni odabir i njegovo pripadajuće shvaćanje opstanka najjačih. Kao rezultat, postupno su napuštali teoriju prirodnoga prava i ustvari se podijelili na dvije vrste pravnih škola: analitičku i povjesničarsku. Ovo razgraničavanje ostaje valjano još i danas, bez obzira na nedavno relativno obnavljanje tradicije prirodnoga prava u američkim pravnim krugovima.28

S poštovanjem prema analitičkoj školi, njihov je glavni model analize izveden iz teorije prava Johna Austina (1790.–1859.), engleskoga pozitiviste koji je definirao zakon kao zapovijed vladara koji zahtjeva potpunu poslušnost svojih podanika. Austinova ‘teorija zapovijedi’, kako je nazvana, ne priznaje da im ‘zakon s pravom naziva’ ikakve norme izvedene iz prirodnoga prava i prilagođenoga prava, osim ako nije podložna normativnoj zapovijedi političkoga vladara.29 Na temelju Austinova pokušaja razdvajanja zakona od moralnosti, američki su analitički pravnici razvili pristup pravu što u potpunosti zanemaruje ikakva metafizička razmatranja i umjesto toga empirijski analizira pravne koncepte, u skladu s praktičnijim implikacijama.28

Američki pravnici povjesničari, suprotno analitičarima, davali su prednost tumačenju prava u smislu evolucijskoga procesa što se očituje kroz običaje ljudi. Kako su pozitivni zakoni postajali sve složeniji, ustvrdili su da bi pravni znanstvenici trebali zauzeti ‘posebnu ulogu’ ne samo u otkrivanju povijesti pravnih doktrina nego i zaključivanju pravnih načela što stoje iza njih.28 Iako se povjesničarska metodologija znatno razlikuje od one što koriste članovi analitičke škole, u toj mjeri da potonja često kritizira onu prethodnu jer nije dovoljno ‘znanstvena’ u svojoj pravnoj analizi, obje su škole pravne misli bile ujedinjene u svome revoltu protiv američke tradicije prirodnoga prava.28 Iako su se te škole razlikovale u nekim važnim vidovima, nisu bile različite u toj mjeri da bi utjecajni pravnici kao što su Christopher Columbus Langdell30 i Oliver Wendell Holmes, Jr. bili u mogućnosti ležerno uposliti obje teorije bez neke očite kontradikcije.

Tvrdilo se kako su za vrijeme kasnijih desetljeća devetnaestoga, i početkom dvadesetoga stoljeća, Sjedinjene Države u mnogo pogleda bile par excellence država društvenoga darvinizma. Što je to podrazumijevalo za američko pravo otkrio je Oliver Wendell Holmes Jr. (1841.–1935.), kada je 1897. godine savjetovao svoju publiku studenata prava ostaviti po strani sve tvrdnje o moralnosti i umjesto njih gledati na pravo kao na znanost prisile. Holmes, profesor prava na Harvardu i kasnije sudac Vrhovnoga suda SAD-a, vjerovao je kako u slučaju istinitosti Darwinove evolucije, ne postoji nadređeni moralni red i zakoni su samo zapisivanje političkih smjerova procijenjenih da su društveno ili ekonomski prikladni ili oboje.31

wikipedia.orgOliver Wendell Holmes, Jr. (1841–1935), an associate justice on the Supreme Court of the United States from 1902 to 1932, was a Darwinian who believed that human beings differ from other animals only by a matter of degree. He despised the idea of inalienable right and argued that all ethical questions could be reduced to a mere issue of dominance, power, death and survival.
Oliver Wendell Holmes, Jr. (1841.–1935.), pridruženi sudac Vrhovnoga suda Sjedinjenih Država od 1902. do 1932., bio je darvinist koji je vjerovao kako se ljudska bića razlikuju od ostalih životinja samo po pitanju razine. Prezirao je ideju neotuđivoga prava i tvrdio kako bi sva etička pitanja mogla biti umanjena na golo pitanje dominacije, moći, smrti i opstanka.

Pod utjecajem darvinizma, Holmes je začeo ideju legalnoga realizma što je svela zakon na alat identificiranja i manipuliranja postojećih društvenih čimbenika kako bi se stvorilo više sklada i napretka. Kao što Richard Posner primjećuje: “Holmes je bio društveni i biološki darvinist, time i skeptik koji je vjerovao kako dobro i istinito, u kojem ih god smislu ljudi mogu prepoznati, bilo ono što god je isplivalo iz borbi zaraćenih vrsti, naroda, klasa, ili ideja.”32 Holmesov biograf, Liva Baker, opisuje njegova postignuća kako slijedi:

“[Holmesovo djelo] protreslo je maleni svijet pravnika i sudaca koji su bili odgajani na Blackstoneovoj teoriji kako je zakon, dan od samoga Boga, bio nepromjenjiv i vječan i suci su samo trebali otkriti njegov sadržaj. Trebalo im je nekoliko godina kako bi došli do spoznaje da je zakon fleksibilan, i kako na njega utječu društvena i ekonomska okružja, i odgovoran empirijskim metodama analize. Ali Holmes je … utabao nove intelektualne puteve, koristeći se poviješću da ga vodi. Dao je zakonu životnost koju zakon nikada ranije nije posjedovao. Othrvao je povijest prava od suhoće silogizma i apstrakcije i postavio je u kontekst ljudskoga iskustva, pokazujući kako tijelo zakona nije niti Božja objava niti je proizašao iz prirode, već je, kao mali nožni prst i struktura konja, vječno promjenjiva stvar, odgovor na konstantno razvijajuću društvenu i ekonomsku okolinu.”33

Holmesov je legalni realizam tumačio zakon u smislu predviđanja kako će sudovi odlučivati o sporovima. Uostalom, tvrdi John W. Whitehead, “ako u zakonu ne postoji čvrstoća niti referentna točka, tada zakon može biti štogod sudac kaže da jest. Ako, ipak, postoji čvrstoća u zakonu, postoji i apsolutni temelj na kojem presuda može biti donesena.”34 Ali za Holmesa, zakon nije proizvod logike ili ikoje metafizičke pretpostavke već proces koji samo odražava prilagodbu društva na svijet koji se razvija. Kao što profesor prava Suri Ratnapala objašnjava:

“Holmesova glavna poanta je: Zakon je proizvod društvenih i ekonomskih sila. Zakon se prilagođava i traži nova sredstva kako bi bio prikladniji vremenu. Holmes je u progresiji zakona vidio jednu od najznačajnijih značajki evolucije, bilo biološku ili kulturalnu. Ta prilagodba nije nikada savršena. Svijet ne stoji na mjestu, pa tako za to vrijeme kada se stvari prilagode svijetu svijet je već krenuo dalje. Ovo isto tako znači kako zakon ne može nikada u potpunosti biti logičan.”35

Zanimljivo, Holmes isto tako nije vidio većih razlika između ljudskih bića i životinja, tvrdeći da se gotovo svaka tvrdnja o vrijednostima i etičkim pitanjima može svesti na pitanje dominacije, moći, smrti i opstanka.36 Prema njemu, “moć je uvijek u pravu” čak i ako to dovodi do potiskivanja ljudskih prava. “Cijeli sam život podrugljivo gledao na prirodna prava čovjeka”, rekao je.37 Dvojba u kojoj se Holmes našao je: “Što je to različito kod ljudi što diktira njihovo pravo na život… dok većina ljudi ne priznaje takvo pravo ostalim životinjama?”38

Holmes je bio vođen svojim materijalističkim svjetonazorom u vjerovanju kako ljudsko pravo nema metafizičke utemeljenosti; kako je to pravo samo “ono za što će se svjetina … boriti”.39 Stoga je rekao Felixu Frankfurteru, jednome od svojih kolega Vrhovnoga suda SAD-a, kako “zakon mora biti nazvan dobrim ako odražava volju prevladavajućih sila zajednice čak i ako će tu zajednicu dovesti u pakao.”40 Njegov ga je skepticizam oko ljudskih prava također vodio do široke tolerancije zakonodavnih borbi bez obzira na ustavne implikacije.41 Iako je Holmes smatrao svaki zakon u konačnici ovisnim u svojoj čvrstoj efikasnosti o sudstvu, općenito je gledao na zakonodavni proces kroz prizmu “neprincipijelnoga ratišta” na kojem suci “ne bi trebali pobjednicima oduzimati njihov plijen”.41 U članku objavljenome 1873. godine, Holmes izjavljuje:

“Zakonodavstvo bi se trebalo brzo i lako izmijeniti prema volji de facto vrhovne moći u zajednici… Što je jači interes tako se mora i odražavati u zakonodavstvu, koje, kao svaki drugi uređaj čovjeka ili zvijeri, mora dugoročno težiti pomaganju opstanka najjačih… Nedostatno je osuđivanje zakonodavstva, jer, kao svaki drugi uređaj čovjeka ili zvijeri, mora dugoročno težiti pomaganju opstanka najjačih… Nedostatno je osuđivanje zakonodavstva jer favorizira jednu klasu na štetu druge; jer većinom ili zakonodavstvo u cijelosti radi upravo to … [Zakonodavstvo] je nužno sredstvo kojim tijelo, imajući moć, stavlja terete oko kojih se ne slaže na ramena nekoga drugoga.”42

Kako je Holmes vjerovao da je tradicionalni koncept prirodnih prava “konceptualna greška” i “čista iluzija”, on je zapravo bio predvodnica pokreta što je bio mnogo više nego samo “revolt protiv formalizma”.43 Holmes je pretpostavio kako je evolucijska znanost učinila ideju Boga nepotrebnom, i kako je moralnost samo pitanje osobnoga izbora za koje ne postoji vanjska utemeljenost. Iznad svega, njegov takozvani legalni realizam pridonio je nedvojbenome revoltu protiv bilo kakve objektivnosti u pravu, da se ne spominje revolt protiv čitave tradicije očiglednih prava u američkome konstitucionalizma.43

Evolucijska slobodarska pravna znanost

Ideja evolucije bila je prilično utjecajna u slobodarskim krugovima budući su je Maine i Spencer usvojili kako bi promicali prednosti ekonomskoga liberalizma. Nesumnjivo jedna od vodećih slobodarskih ličnosti svih vremena je Friedrich A. Hayek (1899.–1992.), po rođenju Austrijanac, koji je bio plodan pisac širokoga raspona tema, uključujući pravo, ekonomiju, politiku i sociologiju. Njegova najpoznatija knjiga, The Road to Serfdom [Put u ropstvo] (1944.), tvrdi kako svijet može malo dobiti od socijalističkih ideologija osim ugnjetavanja i tiranije. S poštivanjem njegove pravne teorije, Hayekovi najznačajniji doprinosi su The Constitution of Liberty [Osnivanje slobode] (1960.) i impresivni Law, Legislation and Liberty [Pravo, zakonodavstvo i sloboda], objavljen u tri nastavka između 1973. i 1979. godine.

Hayek je iznio mišljenje kako će ljudske vlasti i suzdržavati i štititi od svih tvrdnji u postizanje ikakvih savršenstava u vezi znanja.44 Ovaj tijek misli počiva na shvaćanju kako mi nismo bogovi, te je izvan naših mentalnih kapaciteta postizanje potpunoga znanja o bilo čemu. Ovo je u stvarnosti jako protivljenje svakome “modelu posebne providnosti ljudskoga zakona”.44 Kao takav, Hayekovo shvaćanje da se ljudi ne smiju ponašati kao da posjeduju božansko znanje dodaje “posebnu snagu upozorenju ljudima da se ne igraju Boga”.45

Argument kojeg je predstavio Hayek da su pogrešive vlasti konačnoga znanja nesposobne znati za sebe sve što je praktično znano u općoj zajednici, vodi do zaključka kako bi se bolji rezultati mogli postići samo-ispravljanjem pravnoga procesa razvijanjem zakona od presedana do presedana. Ovakva prednost zakona kao spontanoga reda dovela je Hayeka isto tako do favoriziranja pravnoga sustava u kojem se norme mijenjaju postupno više nego iznenada. Takve se legalne norme mijenjaju prema pravnoj adaptaciji, a ne radikalnoj zakonodavnoj promjeni. I to, zaključuje Hayek, može donijeti stabilnost pravnome sustavu i učiniti ga mnogo više predviljivim.46

Hayekova se pravna analiza na mnogo načina podudara s tradicijom općega prava vlast pod zakonom.47 Ali izgleda kako je svejedno propustio razmotriti kako spontani red može ili biti u potrazi za vrlinom i dobrim ili u potrazi za sebičnošću i zlom.47 Bez sumnje, Hayek je bio prezauzet s očuvanjem individualne autonomije u toj mjeri da je propustio shvatiti kako svijet ne može biti shvaćen samo u smislu ‘države protiv pojedinca’. Kao profesor prava Douglas Kmiec ističe, “pojedinac je smješten unutar društvenih skupina kao što su obitelj, crkva, škola i radna zajednica. Kulturološki red uvelike ovisi o mjeri u kojoj je svaka osoba smještena unutar takvih posredničkih udruženja, ali zasada kako ta udruženja nisu ni izbliza spontana, Hayek izgleda podcjenjuje njihovu važnost.”48

Hayekova je teorija prava stoga srodna ali ne i identična tradiciji općega prava, što je osnovana na temeljima vjerovanja u zakone koje je, prema Sir Edwardu Cokeu (1552.–1634.), “Bog u vrijeme stvaranja ljudske prirode ulio u njegovo srce za njegovo očuvanje i usmjeravanje.”49 Ovo pridodaje izreci kako spontani red bez Božjih prirodnih zakona nije sloboda, već dozvola. Takva razlika između slobode i dozvole bila je ona koju su često isticali teoretičari prirodnoga prava kao što je John Locke (1632.–1704.). Opisujući “stanje prirode”, ili svijet bez vlasti, Locke tvrdi kako “iako bi ovo trebala biti država slobode, to nije država dozvole”.50 U tome odlomku, profesor prava Randy E. Barnett objašnjava, “pod slobodom se misli na one slobode koje ljudi često misle da imaju. Dozvola se odnosi na one slobode za koje ljudi misle da ih ne posjeduju i tako su to one slobode što su primjereno obuzdane.”51

U svojim je poznatim Commentaries [Komentari], Sir William Blackstone (1723.–1780.) tvrdio kako “Bog, kada je stvorio čovjeka, zaogrnuo ga je slobodnom voljom da se vodi kroz sva razdoblja života. Položio je određene nepromjenjive zakone ljudske prirode gdje je slobodna volja u nekoj mjeri regulirana i obuzdana, i dao mu sposobnost razuma u otkrivanju smisla tih zakona.”52 Blackstone je vjerovao kako je autentična sloboda definirana i regulirana vječnim ili prirodnim zakonima, koje svi mogu otkriti s “pravim razlogom”. U suprotnosti s tim, Hayek je vidio sudstvo ne u toj mjeri u potrazi za ‘razumom’ nego u poboljšanju “vječnoga reda kojeg nitko nije osmislio, reda koji je sâm sebe stvorio bez znanja i često protiv volje vlasti.”53 Međutim, ako ne postoji referentna točka u zakonu, ne postoji niti apsolutni temelj na kojem osuda može biti izrečena. Rezultat toga je primjetni nedostatak objektivnoga moralnoga standarda što važi za sve pojedince i u svim okolnostima. U najgoremu slučaju, zakonom postaje samo ono što sudac (ili diktator) proizvoljno tvrdi da je zakon.34

Evolucijska pravna interpretacija

Darvinizam je najjači utjecaj na pravnu filozofiju imao u izazovu što je postavio tradicionalnim vjerovanjima u zapadnjačkim društvima oko “superiornosti stalnoga i konačnoga”.54 Promjena, prema darvinističkim poimanjima, jest bit dobroga, što je identificirano organskom adaptacijom, opstankom i rastom. Prema tome, cilj pravne interpretacije više ne postaje potraga za apsolutnim principima ili ciljevima već prije potraga za procesima što stvaraju ‘pravu vrstu’ promjene. Kao rezultat toga, Bradley C.S Watson objašnjava:

“Što je materijalno postaje važnije od onoga što bi trebalo biti, jer samo ono prvo može biti promatrano novom empirijskom znanošću. U odsustvu postojanosti, moral, politika, i religija postaju predmetima radikalnoga ponovnoga pregovaranja i transformacije. Srži više nisu najvažniji ciljevi pretrage, ili ustvari ikakav cilj pretrage. Prije se, znanost usredotočuje na određene promjene i njihov odnos prema određenim upotrebljivim svrhama… Filozofija je umanjena od ‘veleprodajne’ na maloprodajnu razinu, iz oblasti općenitih ideja na oblast određenih učinaka… Umjesto usredotočavanja na metafiziku, ili čak politiku u punome Aristotelovskome smislu, mi smo učinkovito oslobođeni usredotočavati se na politiku—ili na Deweyevom jeziku, ‘stvari što se nas posebice tiču’.”55

Suvremeni su politički i pravnički igrači od darvinizma posudili kako bi konstruirali pravnu filozofiju koja je sve više rastavljena od ikakvoga osjećaja ustavnih ograničavanja, što su zapravo zamijenili s “organskom koncepcijom države neograničene u načelima”.56 Na taj način ustav više nije temeljna struktura društva, koja bi bila začeta kao granica izvršavanja moći vlasti, već analizirana u svjetlu ‘progresivnoga’ pogleda prema kojem čak i naši najosnovniji zakoni organski rastu kroz povijest. U takvim okolnostima,

“ustavna interpretacija zato uključuje spoznaju i jasno naglašavanje smjera evolucijske promjene organskoga dokumenta koji služi potrebama organske države. Oni koji posjeduju uvid u povijest—posebno, oni koji sjede u Vrhovnome sudu—moraju redefinirati zastarjele prijedloge slobode, pravde, i jednakosti. Njihov je cilj pomoći procesu što je van potpunoga nadzora bilo kojega pojedinca ili institucije. Povijesni proces je neizmjerna borba za opstanak… , i povoljna je sreća neophodna za ispravno odvijanje povijesti.”57

Kao izravni rezultat ideje pravne evolucije, mnogi su suci i pravni znanstvenici naglasili kako ustavi njihovih država moraju biti tumačeni kao da su živi dokumenti, umjesto tumačenja tih dokumenata prema njihovome izvornome (ili doslovnome) značenju.58 Ovaj očito ‘progresivan’ stav odnosi se prema pisanim ustavima liberalnih demokracija kao što su Australija ili Sjedinjene Države kao prema starinskim dokumentima koji neprekidno moraju biti ‘prerađivani’ i ‘ažurirani’. Mala zakonodavna elita je zato prozvana snabdjeti ‘suvremeno’ značenje ustavnome tekstu, “jer su njegove shvaćane kao nasljeđivanje generacija ljudi, odraženih na sudu”.59

Ovi bi ‘progresivni’ pravnici vjerojatno bili iznenađeni doznati kako je jedan od najranijih zagovornika njihova pristupa ‘živućega ustava’ bio vođa pobornika ropstva Alexander H. Stephens (1812.–1883.), advokat iz Georgiae i potpredsjednik Konfederacijskih Država za vrijeme Američkoga građanskoga rata. U svome najpoznatijemu političkome govoru, 1861. godine, opisao je države zagovornice ropstva kao napredna društva, “čistu antitezu tradicionalnoga društva”.60 Za Stephensa je ideja napretka uključivala redovnu re-interpretaciju ‘staroga ustava’, kako bi ga se osuvremenilo s trenutačnim, evolucijskim potrebama društva.60

Zapravo, čak su i sami nacisti razvili koncept ‘živućega ustava’. Prema nacističkim pravnicima, njemački pravni sustav ne bi smio biti temeljen na ustaljenim pravilima već evoluirati u neprekidnome toku kao živi dokument.61 Od samih su početaka, ti nacistički pravnici mnogo ulagali u predstavljanje novih načela pravne interpretacije kao simbola njihova ‘novoga razmišljanja’.62 Budući ih nije zanimao dotok novoga zakonodavstva, nego stalna interpretacija postojećega (i njegova proizlazeća adaptacija navodnim potrebama zajednice), nacistički režim nije nikada službeno ukinuo Weimarski ustav. Umjesto proglašavanja staroga pravnoga sustava en bloc, nacisti su odabrali usvajanje metode interpretacije koja je namjerno iskrivila izvornu prirodu pravnih normi. Nacistički je pristup pravnoj interpretaciji sažeo njemački pravnik i pravni povjesničar Michael Stolleis kako slijedi:

“Odbacivanje izvorne zakonodavne namjene pomoću ideološki vođenih sudaca postalo je mnogo značajnije u svakodnevnome pravnom životu nacionalnoga socijalizma nego izravno zapovijedana nepravda od strane zakonodavaca… Već su za vremena Weimarske Republike, široki segmenti sudstva odabrali usprotiviti se demokratski legitimiranome zakonodavnome tijelu. Zbog toga poziv nacista za ‘nadjačavanje uskoga normativizma’ kroz pravnu interpretaciju nije više predstavljao nikakav problem po metodi… I u razdoblju dolaska na vlast i za vrijeme rata, tumačenje staroga zakona pod vodstvom… ideologije pokazalo se superiornijim pristupom od donošenja novoga zakona. Bilo je brže i fleksibilnije, i u pojedinačnim je slučajevima moglo biti lakše kritizirano i poništeno.”63

Zaključak

Kako bi bili dosljedni darvinizmu, pravnici bi možda morali prigrliti materijalistički svjetonazor što negira bilo kakav vanjski ili metafizički izvor prava ili zakona. U tome svjetonazoru, jedina je čvrsta stvar u razvijajućem svemiru sâma promjena. Čitava zapadnjačka tradicija ‘neotuđivih prava’ je raspuštena kao čisto praznovjerje pojedinaca koji su nastanjivali manje razvijena vremena. I napokon, ako su ljudi toliko evoluirali tada su isto tako morali i njihovi zakoni, uključujući i one ‘najtemeljnije’, jer ti zakoni nisu niti nepromjenjivi niti utemeljeni na univerzalnim načelima.64 Ova nova paradigma pomaže objasniti zašto je visoko poštovanje, koje su neki od najvećih pravnika općega prava kao što su Fortescue, Coke i Blackstone jednom imali, izgleda u potpunosti nestalo, uz njihova učenja koja nisu čak niti primjereno učena u većini naših pravnih škola.

Preporučene bilješke

  1. Wilson, E.O., On Human Nature [O ljudskoj prirodi], Harvard University Press, Cambridge, MA, str. xiii, 1978. Naravno, ovo mu je dalo snažno opravdanje njihovih izbora i životnih stilova, služeći svrsi ‘oslobađanja’ ljudi od ograničenja judeo-kršćanske moralnosti. Natrag na tekst.
  2. Ayala, F., Darwin’s Greatest Discovery [Darwinova najveća otkrića], American Scholar, zima 2006., str. 131. Natrag na tekst.
  3. Lennox, J.C, God’s Undertaker: Has Science Buried God? [Božji pogrebnik: Je li znanost pokopala Boga?] Lion, drugo izdanje, London, str. 29, 2009. Natrag na tekst.
  4. Lennox, referenca 3, str. 30 Natrag na tekst.
  5. Sterling, P.L., The Metaphysics of Naturalism [Metafizika naturalizma], Appleton-Century-Crofts, New York, str.160, 1960.; citirano u Lennox, referenca 3, str. 29. Natrag na tekst.
  6. Vidjeti: Hawkins, M., Social Darwinism in European and American Thought: 1860–1945 [Društveni darvinizam u europskoj i američkoj misli: 1860.-1945.], Cambridge University Press, Cambridge, UK, 1997. Natrag na tekst.
  7. Kelly, J.M., A Short History of Western Legal Theory [Kratka povijest zapadnjačke teorije prava], Oxford University Press, Oxford, VB, str. 332, 1992. Natrag na tekst.
  8. Hawkins, referenca 6, str. 52. Natrag na tekst.
  9. Vidjeti: Zimmermann, A., Constitutions without constitutionalism: the failure of constitutionalism in Brazil [Ustavi bez konstitutivnosti: neuspjeh konstitutivnosti u Brazilu]; u: Sellers, M. i Tomaszewski, T. (Eds.), The Rule of Law in Comparative Perspective [Vladavina zakona u komparativnoj perspektivi], Springer, New York, 2010., predstojeće. Također vidjeti: Freire, G., Order and Progress: From Monarchy to Republic [Freire, G., Red i napredak: od monarhije do republike], Alfred A. Knopf, New York, str. 40, 1970. Natrag na tekst.
  10. Midgley, M., Evolution as a Religion: Strange Hopes and Stranger Fears [Evolucija kao religija: čudne nade i čudni strahovi], Routledge, London, str. 17, 2002. Natrag na tekst.
  11. Véliz, C., The Centralist Tradition of Latin America [Centralistička tradicija Latinske Amerike], Princeton University Press, Princeton, NJ, str. 195, 1980. Natrag na tekst.
  12. Iako većinom neuspješno, Comteova Religion of Humanity [Religija čovječanstva] imala je veliki utjecaj u razvoju brojnih humanističkih organizacija u 19. stojeću. U latino-američkim nacijama kao što je Brazil, njegovi su pozitivistički učenici prigrlili načelo ‘prosvijetljenoga autoritarizma’, koji je ocrnio parlamentarne institucije kao nedovoljne i arhaične; gubitak vremena i energije. Pozitivizam je pružio znanstveno opravdanje za njihovo ne-liberalno i anti-demokratsko ponašanje, omogućavajući “racionaliziranje i činjenje poštovanja vrijednom ideju prosvijetljene diktature usmjerene postizanju općega dobra”. Vidjeti: Véliz, referenca 11, str. 197–198. Natrag na tekst.
  13. Goldberg, J., Liberal Fascism: The Secret History of the Left from Mussolini to the Politics of Meaning [Liberalni fašizam: tajna povijest lijevo od Mussolinija do politike značenja], Penguin Books, London, str. 258, 2009. Natrag na tekst.
  14. Vidjeti: Koyzis, D.T., Political Visions and Illusions: A Survey and Christian Critique of Contemporary Ideologies [Političke vizije i iluzije: pregled i kršćanska kritika suvremenih ideologija], InterVarsity Press, Downers Grove, Il, str. 57, 2003. Također vidjeti: Bergman, J., Darwin’s critical influence on the ruthless extremes of capitalism [Darwinov presudni utjecaj na nemilosrdne ekstreme kapitalizma], Journal of Creation 16(2):105–109, 2002. Natrag na tekst.
  15. Carnegie, A., Autobiography [Autobiografija], Penguin Books, New York (1920), str. 339, 2006. Također vidjeti: Lambert, F., Religion in American Politics: A Short History [Religija u američkoj politici: kratka povijest], Princeton University Press, Princeton, NJ, str. 82, 2008. Natrag na tekst.
  16. Vidjeti: Midgley, referenca 10, str.1–10. U vezi s evolucijskim idejama u Njemačkoj također vidjeti: Weikart, R., From Darwin to Hitler: Evolutionary Ethics, Eugenics and Racism in Germany [Od Darwina do Hitlera: Evolucijska etika, eugenika i rasizam u Njemačkoj], Palgrave Macmillan, New York, 2006.; Hitler’s Ethic: The Nazi Pursuit of Evolutionary Progress [Hitlerova etika: nacistička potjera za evolucijskim napretkom], Palgrave Macmillan, New York, 2009.; vidjeti osvrt, ovo izdanje, str. 17–20. Natrag na tekst.
  17. Darwin, C., The Descent of Man [Silazak čovjeka], A.L. Burt Co., 2. izdanje, New York, str.178, 1874. Natrag na tekst.
  18. Wallace, A.R., Natural Selection and Tropical Nature [Prirodni odabir i tropska priroda], Macmillan, London, str. 177. 1891. Natrag na tekst.
  19. Vidjeti: Zimmermann, A., Marxism, law and evolution: Marxist law in both theory and practice [Marksizam, pravo i evolucija: marksističko pravo u teoriji i praksi], Journal of Creation [Dnevnik stvaranja] 23(3):90–97, 2009.; Zimmermann, A., Legislating evil: the philosophical foundations of the Nazi legal system [Ozakonjenje zla: filozofski temelji nacističkoga pravnoga sustava], 13 International Trade and Business Law Review [13. osvrt međunarodne trgovine i poslovanja] 221:228–230, 2010; Zimmermann, A., The Darwinian roots of the Nazi legal system [Darvinski korijeni nacističkoga pravnoga sustava], Journal of Creation [Dnevnik stvaranja] 22(3):109–114, 2008.; Weikart, R., From Darwin to Hitler: Evolutionary Ethics, Eugenics, and Racism in Germany [Od Darwina do Hitlera: evolucijska etika, eugenika i rasizam u Njemačkoj], Palgrave Macmillan, New York, 2004.; Muehlenberg, B., On Celebrating Darwin’ [O slavljenju Darwina], Quadrant Online, 14. siječnja 2009., www.quadrant.org.au/blogs/muehlenberg/2009/01/on-celebrating-darwin. Natrag na tekst.
  20. Vidjeti: Alschuler, A.W., Law Without Values:The Life, Work and Legacy of Justice Holmes [Zakon bez vrijednosti: život, djelo i ostavština suca Holmesa], University of Chicago Press, Chicago, Il, str. 9, 2000. Natrag na tekst.
  21. Kelly, referenca 7, str. 327. Natrag na tekst.
  22. Maine, H.J.S., Ancient Law: Its Connection With the Early History of Society, and its Relation to Modern Ideas [Drevno pravo: poveznica s ranom povijesti društva, i odnos prema modernim idejama], John Murray, London, UK, str. 173–174, 1861. Natrag na tekst.
  23. Vidjeti: Wacks, R., Understanding Jurisprudence: An Introduction to Legal Theory [Razumijevanje jurisprudencije: uvod u teoriju prava], 2. izdanje, Oxford University Press, Oxford, VB, str. 241, 2009. Natrag na tekst.
  24. Kelly, referenca 7, str. 383. Natrag na tekst.
  25. Kelsen, H., The pure theory of law—part 1 [Čista teorija prava – 1. dio], Law Quarterly Review [Kvartalni osvrt prava]517(II):50, 1934. Natrag na tekst.
  26. John Marshall (1755.–1835.) bio je četvrti glavni sudac Vrhovnoga suda SAD-a, služeći od 4. veljače 1801. do svoje smrti 1835. godine. Iako je sudski osvrt zakonodavstva na ustavnim temeljima zagovarao Alexander Hamilton u The Federalist Paper No.78 [Federalističke novine broj 78], Marshall CJ bio je prvi koji je primijenio tu doktrinu kako bi poništio federalno zakonodavstvo, u Marbury protiv Madison (1803.). Natrag na tekst.
  27. Joseph Story (1779.–1845.), prvi danski profesor prava na sveučilištu Harvard i pridruženi sudac Vrhovnoga suda Sjedinjenih Država, povezao prirodno pravo s pravima savjesti, koja “je dao Bog, i u njih ne može posegnuti ljudska vlast, bez kriminalne neposlušnosti propisa prirode, kao i otkrivene religije.”—Story, J., Commentaries on the Constitution of the United States [Komentari Ustava Sjedinjenih Država], str. 1399, 1833. Natrag na tekst.
  28. Alschuler, referenca 20, str. 86. Natrag na tekst.
  29. Iako je Austin bio kršćanin, smatrao je prikladnim isključiti prirodno pravo iz primjereno nazvane kategorije zakona. Prema njemu, “reći kako ljudski zakoni koji su u sukobu s Božjima nisu obvezujući, tj. kako nisu zakoni, jeste govoriti teške gluposti.” Austin je sumnjao kako je takav prizvuk Božanskih zakona ne samo pogrešan već i opasan jer bi mogao voditi u anarhiju. Tvrdio je, prilično proizvoljno, kako istraga pozitivnih zakona mora biti ekskluzivna briga nauke o pravu, gdje zakoni Boga moraju biti tretirani kao materija rezervirana samo za teologiju. Budući je Austin bio ‘samo’ pravnik, a ne teolog, tvrdio je kako je primarno žarište njegova djela u pravnim znanostima morao biti prijedlog pozitivnoga prava, a ne Božanski zakon. Definirao je nauku o pravu na sljedeći način: “Građa nauke o pravu je pozitivno pravo: pravo, jednostavno i strogo tako nazvano: ili pravo što su postavili politički superiorni politički inferiornima… Za pravo, u najopćenitijem i shvatljivom prihvaćanju u kojemu je izraz, u svome doslovnome značenju, upotrijebljen, može se reći kako je pravilo postavljeno za navođenje inteligentnoga bića od strane inteligentnoga biće koje nad njim ima moć.”—Vidjeti: Austin, J., The Province of Jurisprudence Determined [Određivanje pokrajine pravnih znanosti], Hart, H.L.A. (Ed.), str. 9–10, godina? Natrag na tekst.
  30. Christopher Columbus Langdell (1826.–1906.) bio je uvelike priznat kao tvorac ‘Metode slučaja’ u proučavanju prava. U 1870., bio je imenovan dekanom pravne škole u Harvardu i bit njegove ostavštine je njegov utjecaj na predavanje prava, za koje je smatrao kako mora biti znanost srodna onim prirodnim znanostima, i kako empirijski materijal ‘znanosti prava’ čine sudske odluke ili zakoni koje su suci donijeli. Kako je pokušao izvesti zakone samo iz temeljnih aksioma i logičkoga zaključivanja, “posljedice i moralna ocjenjivanja stvarnoga svijeta su isključena iz toga procesa ”.—Bix, B., Jurisprudence: Theory and Context [Jurisprudencija: teorija i kontekst], Sweet & Maxwell, London, VB, str. 192, 2009. Prilikom jedne diskusije koja je uključivala određene teme vezane uz ugovorno pravo, Langdellov odgovor na argument kako bi primjena određenoga pravila “proizvela … nepravedne i apsurdne rezultate” bio je: “Pravi odgovor na ovu tvrdnju je, da je nevažna”— Langdell, C.C., A Summary of the Law of Contract [Sažetak ugovornoga prava], Little, Brown i Co., Boston, MA, str. 20–21, 1880. Langdellov pristup može biti sažet kao sljedeće: “Langdell je tvrdio kako su primarni podaci prava već odlučeni slučajevi, i kako znanstveno razumijevanje prava može biti stečeno detaljnim ispitivanjem takvih slučajeva u izolaciji od ostalih aspekata prava. Nekoliko desetljeća kasnije u Sjedinjenim Državama su realisti, od kojih su mnogi bili veoma kritični prema Langdellovoj metodi, proširili kategoriju podataka za razmatranje u pravu inzistirajući kako pravo mora biti proučavano u svojoj društvenoj i političkoj dimenziji [samo].”— Davies, M., Asking the Law Question [Postavljanje pravnoga pitanja], Lawbook, Sydney, str. 140, 2008. Natrag na tekst.
  31. Hofstadter, R., Social Darwinism in American Political Thought [Društveni darvinizam u američkoj političkoj misli], Beacon Press, Boston, MA, 1955.; navedeno u Watson, B.C.S., Progressivism and the New Science of Jurisprudence, First Principles Series, No. 24, [Progresivizam i nova znanost jurisprudencije, serija Prva načela, broj 24] Heritage Foundation, Washington/DC, 24. veljače 2009. Natrag na tekst.
  32. Posner, R., Osvrt na knjigu George Washington Law Review [Osvrt na pravo Georga Washingtona], 870(53):872, 1985. Natrag na tekst.
  33. Baker, L., The Justice from Beacon Hill: The Life and Times of Oliver Wendell Holmes [Pravda s Beacon Hilla: život i vrijeme Olivera Wendella Holmesa], Harper Collins, New York, str. 257–258, 1991. Natrag na tekst.
  34. Whitehead, J.W., The Second American Revolution [Druga američka revolucija], Crossway Books, Westchester, Il, str. 80, 1988. Natrag na tekst.
  35. Ratnapala, S., Jurisprudence [Pravne znanosti], Cambridge University Press, Cambridge, VB, str. 99, 2009. Natrag na tekst.
  36. Alschuler, referenca 20, str. 6. Natrag na tekst.
  37. Howe, M.DeW. (Ed.), Holmes za Harolda Laskija, 15. rujna 1916.; u: 1 The Holmes Laski Letters: The Correspondence of Mr Justice Holmes and Harold J. Laski [Holmesova pisma Laskiju: korespondencija suca Holmesa i Harolda J. Laskija], 1916.–1935., na 716, 762, Harvard University Press, Cambridge, MA, 1953.; navedeno u Alschuler, referenca 20, str. 26. Natrag na tekst.
  38. Storer, M.B. (Ed.), Humanist Ethics [Humanistički moral], Prometheus Books, Buffalo, NY, str. 156, 1980. Natrag na tekst.
  39. Howe, M.DeW. (Ed.), Holmes za Harolda Laskija, 23. srpnja 1925.; u: 1 The Holmes Laski Letters: The Correspondence of Mr Justice Holmes and Harold J. Laski [Holmesova pisma Laskiju: korespondencija suca Holmesa i Harolda J. Laskija], 1916.–1935., na 716, 762, Harvard University Press, Cambridge, MA, 1953.; navedeno u Alschuler, referenca 20, str. 6. Natrag na tekst.
  40. Howe, M.DeW. (Ed.), Holmes Frankfurteru, 24. ožujak 1914.; u: 1 The Holmes Laski Letters: The Correspondence of Mr Justice Holmes and Harold J. Laski [Holmesova pisma Laskiju: korespondencija suca Holmesa i Harolda J. Laskija], 1916.–1935., na 716, 762, Harvard University Press, Cambridge, MA, 1953.; navedeno u Alschuler, referenca 20, str. 59. Natrag na tekst.
  41. Alschuler, referenca 20, str. 58. Natrag na tekst.
  42. Holmes, O.W., Jr., The Gas-Stoker’s Strike, 7 American Law Review 582 [Štrajk plinskih radnika, 7 Osvrt američkoga prava 582], str. 583–584, 1873; navedeno u Alschuler, referenca 20, str. 58. Natrag na tekst.
  43. Alschuler, referenca 20, str. 10. Natrag na tekst.
  44. MacCormick, N., Spontaneous order and rule of law: some problems; in: Jurisprudence of Liberty [Spontani red i vladavina prava:neki problemi; u: Pravne znanosti slobode], Ratnapala, S. i Moens, G.A. (Eds.), Butterworths, Sydney, str. 69, 1996. Natrag na tekst.
  45. MacCormick, referenca 44, str. 70. Natrag na tekst.
  46. Vidjeti: Hayek, F.A., Law, Legislation and Liberty [Pravo, zakonodavstvo i sloboda], tom 2, Routledge, London, str. 17–24, 1982. Natrag na tekst.
  47. Kmiec, D.W., Liberty misconceived: Hayek’s incomplete theory of the relationship between natural and customary law [Pogrešno shvaćena sloboda: Hayekova nedovršena teorija odnosa među prirodnim i uobičajenim pravom], u: Jurisprudence of Liberty [Pravne znanosti slobode], Ratnapala, S. i Moens, G.A. (Eds.), Butterworths, Sydney, str. 132, 1996. Natrag na tekst.
  48. Kmiec, referenca 47, str. 130. Natrag na tekst.
  49. Sir Edward Coke, Calvin’s Case (1608.) [Slučaj Calvina (1608.)] 7 Coke Rep 12 (a); 77 Eng rep 392, Natrag na tekst.
  50. Locke, J., Two Treatises of Government (1690) [Dva sporazuma vlade (1690.)], Mentor, Cambridge, VB, str. 311, 1963. Natrag na tekst.
  51. Barnett, R.E., The Structure of Liberty: Justice and The Rule of Law [Struktura slobod: Pravda i vladavina prava], Oxford University Press, Oxford, str. 2, 1998. Natrag na tekst.
  52. Blackstone, W., Of the nature of laws in general [Općenito o prirodi zakona]; u: Commentaries on the Laws of England [Komentari zakona Engleske], tom I, Macmillan, London, str. 29–30, 1979. Natrag na tekst.
  53. Hayek, F.A., Rules and order [Pravila i red];u: Law, Legislation and Liberty [Pravo, zakonodavstvo i sloboda], tom 1, Routledge, London, str. 119, 1973. Natrag na tekst.
  54. John Dewey, The Influence of Darwinism in Philosophy and Other Essays [Utjecaj darvinizma u filozofiji i ostali eseji] (New York/NY: Henry Hold & Co., 1910), str. 1. Natrag na tekst.
  55. Watson, referenca 31, str. 4–5. Natrag na tekst.
  56. Watson, referenca 31,str. 11. Natrag na tekst.
  57. Watson, referenca 31, str. 13. Natrag na tekst.
  58. Američki sudac Antonin Scalia: “Velika podjela s obzirom na ustavnu interpretaciju nije ona između Framersove namjere i objektivnoga značenja, već prije ona između izvornoga značenja (bilo da je izvedeno iz Framersove namjere ili ne) i trenutačnoga značenja. Uzlazna škola ustavne interpretacije učvršćuje postojanje onoga što je nazvano živućim ustavom, tijelo prava koje se (za razliku od normalnih propisa) s vremenom raste i mijenja, kako bi ispunila potrebe društva koje se mijenja.”— Scalia, A., A Matter of Interpretation [Stvar tumačenja], Princeton University Press, Princeton, NJ, str. 38, 1997. Natrag na tekst.
  59. Brownlee protiv kraljice (2001.) 207 CLR 278, Michael Kirby J. U Eastman protiv kraljice (2000.) 29 HCA 242, Sudac Kirby je izjavio: “Ustav mora biti čitan prema suvremenim shvaćanjima njegova značenja, kako bi ispunio, do mjere u kojoj to tekst dopušta, vladine potrebe naroda Australije.” U Novi Južni Wales protiv Commonwealth-a (Slučaj izbora poslova) [2006.] HCA 52 Kirby J je izjavio: “Kako ustav sadrži izdavanje dozvola zakonodavne moći nacionalnome zakonodavstvu, prikladno je protumačiti svaku od njegovih glava moći izraženih u s51 “sa svom općenitošću što upotrijebljene riječi dozvoljavaju”. Riječi isto tako moraju biti protumačene sjećajući se njihove ustavne funkcije. One moraju odražavati činjenicu da je ustav ‘živući dokument’, kojem je svrha odgovarati na potrebe vremena koja se mijenjaju. Samo zbog postojanja ‘određenijega djelokruga’ zakonske odredbe, ne bi se smjela zaključivati ograničenost primjene ostalih moći na načine koji isto tako utječu na imenovani subjekt.” Također vidjeti: Kirby, M., Constitutional Interpretation and Original Intent—a Form of Ancestor Worship? [Ustavno tumačenje i izvorna namjera – oblik obožavanja predaka?], govor koji je održao 1999. godine Sir Anthony Mason Lecture, na katedri prava sveučilišta u Melbourneu, 9. rujna 1999. Naravno, kao što Robert H. Bork ističe: “Vrijednosti koje revizionistički sudac forsira ne… dolaze iz zakona. Kada bi, on ih ne bi revidirao. Pitanje je, u tome slučaju, gdje takav sudac pronalazi vrijednosti koje uključuje. Akademski teoretičari pokušavaju pronaći različite filozofijske aparature kako bi sucu ponudili prikladne vrijednosti… Sudac koji uključuje nova načela u ustav govori nam o njihovu podrijetlu samo u retoričkome, a nikada analitičkome stilu. Ipak, postoji jak razlog za posumnjati kako sudac upija te vrijednosti koje on dodaje u zakon društvene klase ili elite s kojom se on poistovjećuje. Elitistički moral ili političko stajalište možda nikada neće moći pobijediti na izborima ili zapovijedati glasovima većine zakonodavaca, ali svejedno može utjecati na suce i na taj način pridobiti silu zakona. To je razlog zašto je sudski aktivizam iznimno popularan kod nekih elita i zašto oni ohrabruju suce u razmišljanje kako je to najviši aspekt njihova poziva. Zakonodavstvo je mnogo vjerojatnije odražavati osjećaje većine dok će sudački aktivizam vjerojatnije predstavljati raspoloženje elitne manjine. Sudac je slobodan odražavati ‘bolje’ mišljenje jer ne mora opstati kod ponovnih izbora i može izbjeći srdžbu većine tvrdeći kako samo provodi ustav. Ustavna pravna znanost je tajanstveni teritorij za većinu ljudi, koji imaju hitnijih stvari za razmišljanje. I to je vrlo praktična činjenica za revizioniste.”—Bork, R.H., The Tempting of America [Iskušavanje Akerike], Touchstone, New York, str. 16–17, 1991. Natrag na tekst.
  60. Jaffa, H.V., What were the original intentions of the framers of the Constitution of the United States? [Koje su bile izvorne namjere autora ustava Sjedinjenih Država?]; u: Original Intent and the Framers of the Constitution [Izvorna namjera i autori ustava], Jaffa, H.V., Ledewitz, B., Stone, R.L. i Anastaplo, G. (Eds.), Regnery Gateway, Washington/DC, str. 48, 1994. Natrag na tekst.
  61. Vidjeti: Zimmermann, A., The Darwinian roots of the Nazi legal system [Darvinistički korijeni nacističkoga pravnoga sustava], Journal of Creation [Dnevnik stvaranja] 22(3):109–114, 2008. Natrag na tekst.
  62. Vidjeti: Zimmermann, A., Legislating evil: the philosophical foundations of the Nazi legal system [Zakonodavstvo zla: filozofski temelji nacističkoga pravnoga sustava], 13 International Trade and Business Law Review [13. osvrt međunarodnoga trgovinskoga iposlovnoga prava] 221:228–230, 2010.; str. 239. Natrag na tekst.
  63. Stolleis, M., The Law under the Swastika: Studies on Legal History in Nazi Germany [Pravo pod svastikom: studije pravne povijesti u nacističkoj Njemačkoj], The University of Chicago Press, Chicago, Il, str. 14–15, 1998. Natrag na tekst.
  64. Rushdoony, R.J., Law and Liberty [Pravo i sloboda], Ross House, Vallecito, CA, str. 40, 1984. Natrag na tekst.

Helpful Resources

Evolution's Fatal Fruit
by Tom DeRosa
US $10.00
Soft cover