Antropogeno globalno zatopljenje (AGZ)

Biblijski i znanstveni pristup globalnom zatopljenju

Piše: Don Batten
preveo Mladen Čirjak

Objavljeno: 19 studeni 2020 (GMT+10)
Ažurirano: 10 prosinac 2021

Mnogi kr­š­ća­ni traže od CMI-a da ko­men­ti­ra glo­bal­no za­top­lje­nje (‘kli­mat­ske pro­mje­ne’) za koje se tvrdi da ih uzrokuje ugljični dioksid (CO₂) kojeg stvaraju ljudi. To se posebice događa na CMI događajima tijekom vremena predviđenog za pitanja i odgovore. To je svakako ‘vruća tema’, a mnogi su zbunjeni zbog oprečnih poruka.

Do sada je CMI uglavnom izbjegavao ovu temu. Kao prvo, ne smatramo da se radi o temeljnom pitanju stvaranja – evanđelju. Također, neki ljudi postanu prilično emotivni u vezi s tom temom, pa bi to moglo biti rizično komentirati. Bez obzira na to kakav stav zauzeli, neki od naših prijatelja neće se složiti (i mi to razumijemo). Uvijek pokušavamo uskladiti svoje stavove s koherentnim kršćanskim svjetonazorom koji se temelji na Božjoj riječi, ali ne želimo otuđiti ljude zbog sporednih pitanja.

Također, u znanstvenom smislu, je ovo pitanje vrlo složeno, moje uranjanje u literaturu, i mnogih kolega, unutar i izvan CMI-ja, kritizira i pridonosi onome što slijedi.¹ Stoga je ovaj dokument zajednički napor. Narastao je na preko 14,000 riječi, te za one koji nisu znanstveno obrazovani postoje neki izazovni koncepti (dao sam sve od sebe da objasnim stvari, a na kraju je sažetak).

Stvar je zasigurno postala značajna svjetonazorska tema, pa smo odlučili dati neke smjernice. Uostalom, imamo značajno iskustvo u pitanjima kršćanskog svjetonazora, kao i kolektivnu ekspertizu u znanostima koje se odnose na klimu i klimatsku povijest.

Naš kršćanski (biblijski) svjetonazor tjera nas da poštujemo Boga stvaranja. Neka od relevantnih načela su:

•  Svemir i Zemlja su stvoreni kroz i za Isusa Krista (Ivan 1:3, Kološanima 1:15–16).
• Zemlja je stvrorena za čovjeka (Genesis 1,2; Isaiah 45:18).
• Pozvani smo na svetost u Isusu Kristu (Efežanima 1:4; Postanak 1:31, Postanak 2).
• Krist drži svoje staranje (Kološanima 1:17).
• Čovječanstvo je također pozvano da upravlja Božjim stvaranjem (Postanak 1:27–29; 2:15, 9:1–7).
• Naše je da štujemo Stvoritelja, a ne stvorenje (Rimljanima 1:18), Gaiu, ili ‘Majku Zemlju’.

Kao kršćani, potvrđujemo da imamo odgovornost brinuti se za okoliš (upravljanje Božjim stvorenjem). To je dato; vidi: Fouling the nest. Također imamo obvezu uzeti u obzir siromašne i opću dobrobit naših bližnjih. 

U ranim danima ‘globalnog zatopljenja’, mnogi znanstvenici CMI-ja bili su skloni složiti se da bi CO₂ nastao ljudskom aktivnosti mogao uzrokovati značajno zagrijavanje Zemlje (dakle: antropogeno globalno zagrijavanje / AGZ). Stoga bi bilo dobro poduzeti korake za moderiranje našeg doprinosa. Međutim, sve smo više zabrinuti zbog klimatskog alarmizma, za koji se čini da je više vođen anti-kršćanskim svjetonazorom nego znanstvenim dokazima. Ovdje dijelimo ono što je oblikovalo naše razmišljanje na osnovu Biblije i znanosti.

1. Stvarna, biblijska, povijest svijeta

Mi afirmiramo biblijski vremenski okvir i stvarnost općeg potopa. Oni pružaju okvir za razmišljanje o povijesti klime u odnosu na aktualnu raspravu.

1. Prema Bibliji (Postanak 1:27–29), ljudima je bilo zapovjeđeno da napuče Zemlju. Dakle, Bog je stvorio Zemlju da bude produktivna, da hrani ljude i da bude puna ljudi. Naravno, pad se dogodio kada je Adam sagriješio, uzrokujući kvarenje stvorenog (Postanak 3, Rimljani 8), i tada bi ponekad bilo teško dobiti dovoljno hrane za preživljavanje. Nažalost, dosta ekologa su mizantropi (mrze čovječanstvo) i ne zanimaju se za potrebe čovječanstva, već se nadaju našem uništenju. Naravno, rijetko vode dajući primjer. Ova mizantropija dolazi do izražaja u nekoliko dokumentarnih filmova engleskog voditelja prirode David-a Attenborough-a, koji nas, na primjer, naziva “kugom na Zemlji”.²
2. Prema biblijskom gledištu, ljudi su od početka stvoreni da brinu o Zemlji i vladaju nad njom (Postanak 1. i 2. poglavlje) i svime što je na njoj. To se zove Mandat Vladavine (eng. Dominion Mandate).³ Prema suvremenom sekularnom gledištu, utemeljenom na narativu o evoluciji tijekom dugog vremena, ljudi dolaze kasno. Neki zbog toga smatraju da je okoliš funkcionirao savršeno dobro stotinama milijuna godina prije nego što su se pojavili ljudi. Stoga smatraju da će okoliš funkcionirati puno bolje ako iz jednadžbe izbacimo ljude. Zapravo, to je ono što je učinjeno u mnogim dijelovima svijeta. U Australiji je to bio glavni čimbenik u ozbiljnosti šumskih požara 2019., zbog izostanka uklanjanja gorive tvari i održavanja protupožarnih putova tijekom hladne sezone.⁴ To je također dovelo do dezertifikacije u nacionalnim parkovima u Africi gdje su stada stoke, kojima su ljudi upravljali stotinama godina prije toga, bila isključena.⁵
3. Noin potop, prije oko 4,500 godina, osigurava mehanizam za nastanak ledenog doba koje ga je pratilo, na sjevernoj hemisferi koje je dostiglo vrhunac nakon otprilike 500 godina, a zatim brzo opadalo oko 200 godina (vidi The unique post-Flood Ice Age, atmosferskog znanstvenika Michael-a Oard-a). Budući da sekularisti “namjerno zanemaruju” potop (2 Petar 3:5), oni nemaju održiv mehanizam koji bi objasnio ledeno doba. Kaže se da lagana kolebanja u zemljinoj orbiti tijekom dugog vremenskog razdoblja (tzv. Milankovitch mechanism) stvaraju vrlo male razlike u količini sunčeve svjetlosti koja dopire do Zemlje (ili dijelova zemlje). Međutim, te razlike ne mogu stvoriti potrebne velike promjene u okolišu. Dakle, nestabilnost je ugrađena u njihove modele. To je razlog zašto im je CO₂ toliko važan. Ako mala promjena sunčeve svjetlosti može radikalno promijeniti okoliš, mala promjena u stakleničkom plinu trebala bi biti u stanju učiniti istu stvar.
4. Gotovo sav današnji ugljen nastao je od vegetacije zatrpane tijekom potopa. Količina vegetacije sugerira da je razina CO₂ (‘hrane za biljke’) u atmosferi između stvaranja i potopa morala biti vrlo visoka u usporedbi s današnjim razinama. Čak se i sekularni geolozi slažu da su antičke (‘paleozojske’) razine CO₂ bile mnogo veće, čak 15 puta više⁶). Nema dokaza da je Zemlju ova situacija, kroz odbjegli efekt ‘staklenika’, skuhala.
5. Mnogo više razine CO₂ značajno bi povećale produktivnost biljaka, dopuštajući i mnogo više životinjske biomase. Postoje dokazi, poput količine ugljena i drugih fosila, da je Zemlja bila plodno produktivna prije Potopa.
6. Imamo biblijsku osnovu za naše uvjerenje da je klima dizajnirana da bude općenito stabilna. Nakon potopa, Bog je obećao: “Dok je Zemlja, sjetva i žetva, hladnoća i vrućina, ljeto i zima, dan i noć, neće prestati” (Postanak 8:22). To sugerira da bi se Zemlja brzo oporavila od katastrofalnih klimatskih promjena koje su se dogodile s potopom i narednim ledenim dobom. Odnosno, klima na Zemlji nije dizajnirana da bude kaotična niti sklona ekstremnim promjenama. Sveukupnoj stabilnoj klimi nameću se manji prirodni ciklusi. U takvoj situaciji možemo očekivati periode u prošlosti u kojima su temperature bile slične današnjim. Doista je to tako. U rimskom toplom razdoblju (RWP) od 1. do 400. godine, temperature su bile 2°C iznad trenutnih temperatura za to područje Zemlje.⁷ ‘Srednjovjekovno toplo razdoblje’ (MWP od 950. do 1300. godine), također poznato kao ‘Srednjovjekovna klimatska anomalija’ (MCA) također je bila toplija nego sadašnjost.⁸ Niti jedno od ovih toplih razdoblja nije moglo imati nikakve veze s CO₂ koji stvaraju ljudi. RWP je bio period procvata Rimskog carstva. MWP je bio vrlo produktivno vrijeme kako za usjeve tako i za napredak znanosti, logike, arhitekture i umjetnosti. S druge strane, ‘Malo ledeno doba’ (1300.-1870. AD) bilo je značajno hladno razdoblje. Kraće sezone uzgoja usjeva uzrokovale su glad, pošasti i široko rasprostranjeno siromaštvo.
7. Biblija na mnogim mjestima bilježi vremenske događaje koje je Bog odredio kao osudu ili blagoslov ljudima; to jest, vrijeme je pod Božjom kontrolom.⁹ Jedan dobro poznati primjer je Josipovih sedam godina izobilja i sedam godina gladi u Egiptu, zabilježeno u Postanak 41. Također, prema Mojsijevom zakonu, izraelsko idolopoklonstvo izazvalo je propadanje usjeva (Levitski zakonik 26; Ponovljeni zakon 28).

U osnovi, pitanje klimatskih promjena uključuje duboko usađeni svjetonazorski sukob. Kao što smo ranije rekli, kršćani bi trebali biti zabrinuti za ekologiju, te smo dužni brinuti se za okoliš. Međutim, lažna, anti-Biblijska duboka evolucijska povijest planeta Zemlje, utemeljena na naturalizmu (vjerovanju da je priroda sve što postoji), raspiruje radikalnu ekološku ideologiju. Ona je sada prihvatila klimatske promjene

2. Da li su klimatske promjene samo stvar znanosti?

Martyn Iles, voditelj australskog kršćanskog lobija, kaže da se moramo zapitati koji svjetonazor pokreće plan klimatskih promjena – odakle ti ljudi dolaze? Bez sumnje, svjetonazor koji pokreće alarmizam nije kršćanski; on je humanistički i neomarksistički.¹⁰ To je babilonski mentalitet. Čini se da ljudi misle da mogu biti poput Boga, čak i kontrolirati vrijeme, kao što je Isus učinio kada je smirio oluju na Galilejskom jezeru

S druge strane, ako ljudi doprinose ekološkim problemima, trebali bismo se baviti tim problemima proaktivno - sve dok lijek nije gori od bolesti. Doista, mnogi ekološki problemi prošlih godina već su otklonjeni u mnogim zemljama (npr. rukovanje nuklearnim otpadom, čišćenje ispušnih plinova automobila, bezobzirno odlaganje otrovnih materijala, itd.). Međutim, problemi ima i dalje (npr. mikroplastika i prekomjeran ribolov).

Izjave čelnika lobija za klimatske promjene pokazuju da je ključno pitanje političko/filozofsko, a ne spašavanje planeta. Na primjer:

• Njemački ekonomist i službenik IPCC-a (Međuvladin panel za klimatske promjene) Ottmar Edenhofer (odnosno, ovo je mainstream gledište):

  “Ali mora se jasno reći da klimatskom politikom de facto redistribuiramo svjetsko bogatstvo. Očito, vlasnici ugljena i nafte neće biti oduševljeni time. Treba se osloboditi iluzije da je međunarodna klimatska politika politika zaštite okoliša. To više nema gotovo nikakve veze s ekološkom politikom, s problemima kao što su krčenje šuma ili ozonska rupa.” (izgovoreno 2010¹¹)

• Za ne-mainstream pogled, imamo suosnivača Extinction Rebellion (XR), Stuart-a Basden-a (2019.):

  “Ovdje sam da kažem da XR ne postoji zbog klime. Vidite, klimatski slom simptom je toksičnog sustava koji je zarazio načine na koje se odnosimo jedni prema drugima kao ljudima i prema cijelom životu.”

On nastavlja koristeći neomarksističku retoriku kritizirajući “heteronormativnost”, “patrijarhat”, “prevlast bijelaca” i “klasnu hijerarhiju”. Kaže da XR postoji radi popravljanja sustava; odnosno uništavanja zapadnog društva.¹²

Nadalje, postoji nedosljednost između ‘hoda’ i ‘govora’ o ‘globalnoj’ zabrinutosti. Da se zaista radi o brizi oko spašavanja planeta od globalnog zatopljenja zbog CO₂ kojeg stvara čovjek, zasigurno bi najveći izvori CO₂ trebali biti glavna meta akcije? Zašto onda, budući da je Kina najveći svjetski proizvođač CO₂, nitko ne prosvjeduje ispred kineskih veleposlanstava? Australija (na primjer) pridonosi sa samo 1,2% svjetskim emisijama, a ipak je meta aktivizma. Ipak, ako bi njene emisije potpuno nestale (sa Australijom svedenom na predindustrijsko doba), to ne bi napravilo vidljivu razliku u svjetskim razinama CO₂.

Od 2018., na primjer, Kina je proizvodila gotovo tisuću gigavata (GW) električne energije iz ugljena, u usporedbi s 261 GW u SAD-u i samo 36 GW u Australiji.¹³ Štoviše, ni Kina ni Indija nemaju nikakav cilj da smanje ukupne emisije CO₂ prema Pariškom sporazumu. Stotine novih elektrana na ugljen planirane su za Kinu, Indiju i druga mjesta. Gdje su prosvjedi da Kina i Indija ‘uništavaju planet’? Moralni imperativ svakako bi trebao biti prvo krenuti za onima koji najviše pridonose uništavanju.

Netko bi se mogao buniti da su australske emisije po glavi stanovnika veće nego u Kini i Indiji, pa je stoga moralni imperativ da Australija (ili ubacite još jednu malu zapadnu zemlju) poduzme drastične mjere. Ali osim za signaliziranje vrlina, ovo je irelevantno za zdravlje planeta (u kontekstu da će AGZ uništiti planet). Planet nije briga za emisije po glavi stanovnika; jedino što je bitno su ukupne emisije.

I dok je SAD bio osuđivan zbog povlačenja iz Pariškog sporazuma, zapravo je smanjio emisiju CO₂ zahvaljujući prelasku na prirodni plin.¹⁴ Prirodni plin je gorivo s niskim emisijama CO₂ i omogućuje vrlo učinkovitu proizvodnju električne energije. S druge strane, većina zemalja koje su ostale u Pariškom sporazumu nije uspjela ispuniti svoje ciljeve.¹⁵

Nadalje, ako su aktivisti za klimatske promjene doista zabrinuti za spašavanje planeta od učinaka ugljičnog dioksida kojeg proizvodi ljudi, zašto općenito ne podržavaju nuklearnu energiju? Još od svog prvog izvješća 1990., IPCC je sugerirao da nuklearna energija ima glavnu ulogu u zamjeni proizvodnje energije iz fosilnih goriva, no čini se da aktivisti nisu previše zainteresirani. Nuklearna energija sada osigurava oko 10% svjetske električne energije iz oko 440 reaktora.¹⁶ Zbog svoje velike gustoće energije, ona je također vrlo ‘zelena’—da se ova energija proizvodi fosilnim gorivima, emitirala bi dvije milijarde tona CO₂ na godinu. Nuklearna energija daje Francuskoj najčišći zrak od svih industrijskih zemalja i najjeftiniju električnu energiju u Europi. Dio izvozi svojim susjedima.¹⁷

Lako su mnogi ljudi istinski zabrinuti za okoliš, radikalne, aktivističke vođe očito žele potkopati ekonomije Zapada, a ne spasiti planet. Međutim, kako bi unaprijedili svoj pravi plan, moraju regrutirati puno ljudi koji će podržati radikalne promjene kako bi ‘spasili planet’. Čineći to, mnogi nevini ljudi, osobito naivni mladi ljudi, uključujući kršćane, bivaju uhvaćeni u ono što je u konačnici vrlo destruktivno.

Plodovi

Isus je rekao: “Po plodovima ćete ih upoznati” (Matej. 7:16). Govorio je o duhovnim/moralnim plodovima (pravednost vs nepravednosti), ali princip se primjenjuje općenito i svakako postoji nepravednost u vezi s pokretom koji ima namjeru uništiti materijalna sredstva za napredak ljudi.

Neuspjela predviđanja glavni su plod klimatskog aktivizma, koji opravdava skepticizam.

•  Svatko tko se sjeća 1970-ih sjetit će se da smo se svi trebali smrznuti u još jednom ledenom dobu. Naravno, ‘mi’ nismo mogli ništa učiniti po tom pitanju, pa su neki od istih ‘stručnjaka’ koji su naokolo trčali s tim prešli na ‘globalno zatopljenje’, a onda, kada se podaci o temperaturi nisu poklapali s modelima koji su davali strašna predviđanja, ono se pretvorilo u ‘klimatske promjene’. Popularne su bile i ‘kisela kiša’ i ‘ozonska rupa’.
• 1989. godine UN je rekao: “Cijele nacije će biti izbrisane do 2000. ako se ne zaustavi porast razine mora.” Je li se to dogodilo? Ne! Tuvalu, nacija atolskih otoka u Tihom oceanu, omiljen je primjer za ovu tvrdnju. Međutim, Tuvalu se povećao za 3% u kopnenoj površini tijekom posljednjih 40 godina.¹⁸ Istraživanje objavljeno 2018. na 30 atola Tihog i Indijskog oceana, uključujući 709 otoka, otkrilo je da nijedan atol nije izgubio kopnenu površinu posljednjih desetljeća.¹⁸
• Godine 2007. dr. Tim Flannery, evolucijski mamolog koji je bio na čelu odjela australske vlade za klimatske promjene, predvidio je da čak ni kiša koja će pasti neće biti dovoljna da napuni rezervoare. Australija je od tada imala velike poplave.
• 2008. godine Flannery je također rekao: “Zamislite se u svijetu za pet godina od sada [2013.], kada više neće biti leda nad Arktikom.” Slično, 2008. Al Gore je rekao da će polarni led nestati do ljeta 2014. Oni su ponavljali uobičajeno stajalište ‘mainstream’ klimatskih znanstvenika (npr. Jamesa Hansena, Petera Wadhamsa i drugih, o kojima se naširoko izvještava u medijima). Područje arktičkog morskog leda mjereno svakog rujna (kraj ljeta, njegov najniži opseg u godini) smanjilo se s oko 7,5 milijuna km² u 1980. na oko 4–5,5 milijuna km₂ od 2010. do 2020. (NSIDC/NASA)—što je još uvijek puno leda, tako da su predviđanja da nema leda bila ozbiljno izvan doticaja sa stvarnošću. Napominjemo da se očekuju fluktuacije u količini arktičkog leda. Osim kratkoročnih varijacija, mogu postojati i dugoročni trendovi. Ali to se ne može razdvojiti od rasprave o ledenom dobu uzrokovanom potopom iz Postanka.
• Predviđeno je da će broj polarnih medvjeda pasti, a prijetilo im je čak i izumiranje zbog smanjenja površine arktičkog morskog leda. Takva strašna predviđanja koristili su Al Gore, Michael Mann i drugi kako bi se poigrali emocijama javnosti kako bi podržala radikalnu akciju protiv klimatskih promjena. Mann je čak 2018. objavio dječju knjigu koristeći polarne medvjede kako bi zaokupio dječju maštu. Od 2005. globalna je populacija polarnih medvjeda stabilna ili vjerojatno porasla.¹⁹ Čak i u tom slučaju, pitamo se zašto bi tipični evolucionist uopće bio zabrinut. Ako polarni medvjedi izumru, pa što? Nešto drugo će evoluirati da popuni njihovo mjesto, ili ne, no, ako je život na Zemlji ništa više od kozmičke slučajnosti, što god da se dogodi, nije važno. Činjenica da pokušavaju iznositi emocionalne moralne argumente kada za to nemaju temelja samo pokazuje da se ovdje radi više o manipulaciji javnim mnijenjem nego o znanosti.

Postoje mnoga druga neuspješna predviđanja (masovna izumiranja, sve veće suše, smanjena proizvodnja hrane, sve veća učestalost i intenzitet ciklona/uragana i tajfuna, sve veći broj i intenzitet tornada, smanjenje snježnih oborina, itd.).²⁰ Malo njih, ako ih uopće ima, se temelji na bilo kojoj objektivnoj znanosti.

Čini se da aktivisti za klimatske promjene kooptiraju svaki veliki događaj povezan s vremenom. Nazvali su požare iz 2019. u Australiji “bez presedana” i pripisali ih klimatskim promjenama. Oni definitivno nisu bili ‘bez presedana’ u smislu izgubljenih života ili spaljenih područja. Na primjer, u požarnoj sezoni 1938-39, više od 80 života je izgubljeno u šumskim požarima u Victoriji i NSW-u, u usporedbi s 34 u nedavnim požarima. A izgorjelo je 5 milijuna hektara u usporedbi sa 117 milijuna hektara u požarima 1974-75.

Najrelevantnija neuspješna predviđanja klimatskih alarmista su ona u vezi s porastom globalne temperature, iz klimatskih modela (sljedeće).

3. Znanost

Koliko je znanstvena ‘znanost o klimatskim promjenama’?

Prije nego što raspravljamo o nekim pojedinostima u vezi znanosti o klimatskim promjenama, razmotrimo kako znanost funkcionira i kako to utječe na znanost o klimatskim promjenama.

1. “Osnovno načelo znanosti je da mogućnost izvođenja repetitivnih eksperimenata.”²¹ Srž znanstvene metode je da se hipoteze mogu testirati eksperimentima. Ponovljena mjerenja odgovora na tretman omogućuju izračun povjerenja u zaključak da je učinak tog tretmana istinit, a ne samo rezultat neke slučajne varijacije. Vjerojatnost od 95% obično je najniža prihvaćena u znanosti (tj. 1 eksperiment od 20 dat će lažni rezultat). U znanosti o klimi, opaženi fenomen je da globalna površinska temperatura raste, kao i CO₂ u atmosferi. Hipoteza je da je povećanje temperature uzrokovao CO₂ kojeg se ispušta u atmosferu ljudskom aktivnošću. Međutim, nije moguće osmisliti ponovljivi eksperiment za testiranje ove hipoteze zbog veličine, složenosti i jedinstvenosti ‘sustava’ (postoji samo jedan planet Zemlja i prilično je kompliciran). Posljedično, ostaju nam nagađanja i predviđanja. Primjena statističkih modela (kao što su ARIMA ili Hurst–Kolmogorov) na podatke o temperaturi iz prošlosti može generirati predviđanje za budućnost, ali granice pouzdanosti (95%) su toliko široke da su predviđanja beskorisna. I ovaj pristup ne može reći da CO₂ uzrokuje promjenu. Stoga klimatski modeli koji predviđaju temperaturni odgovor na CO₂ moraju biti deterministički; odnosno pretpostavljaju da će inputi odrediti temperaturu. Stoga je tvrdnja temeljena na ovim modelima da CO₂ uzrokuje globalno zagrijavanje kružno razmišljanje. Što je još gore, čak i prije desetak godina klimatski modeli nisu se mogli nositi s čimbenicima poput naoblake. Računala postaju sve brža, a klimatski modeli sve sofisticiraniji, ali značajna područja klime su još uvijek izvan našeg dosega modeliranja.
2. Znanost ne može dokazati da su teorije istinite; samo da su netočne²² Opažanje rezultata koji je predviđen hipotezom ne dokazuje da je hipoteza istinita (ovo je zabluda potvrđivanja posljedice). Isti rezultati mogli bi biti u skladu s nekom drugom hipotezom. S druge strane, možemo pokazati da je hipoteza netočna pronalaženjem dokaza koji joj proturječe. Biblijski kreacionisti bit će upoznati s ovom istinom budući da su dokazi koji dokazuju evoluciju (npr. mutacije, prirodna selekcija, specijacija) savršeno u skladu sa stvaranjem. Dakle, dok je postojanje opažanja koja su u skladu s teorijskim predviđanjima nužno za opstanak bilo koje teorije, važniji su podaci koji nisu u skladu s tim predviđanjima. Takvi nam podaci govore da je hipoteza netočna. Ako nema suprotnih podataka, unatoč brojnim ponovljenim eksperimentima za provjeru hipoteze, kao što je slučaj s, recimo, prvim i drugim zakonom termodinamike, teorija je najvjerojatnije valjana. Ako klimatski modeli koji se koriste za predviđanje buduće temperature na temelju razina ugljičnog dioksida ne uspiju predvidjeti te temperature, modeli se moraju odbaciti ili modificirati.
3. Korelacija ne znači uzročnost: To što je temperatura rasla zajedno s razinom CO₂ ne znači da je jedno uzrokovalo drugo. Na primjer, između lipnja i prosinca 2008. i temperatura u Calgary-ju u Kanadi i indeks burze u Torontu dramatično su se smanjili. Međutim, jedno nije uzrokovalo drugo. Dakle, opažanje da se i temperatura atmosfere i koncentracija CO₂ povećavaju ne znači da jedno uzrokuje drugo – ili jedno doista može uzrokovati drugo, ili oboje može biti uzrokovano nečim drugim, ili to dvoje može biti potpuno nepovezano.
4. Znanost je često zarobljena ‘vladajućom paradigmom’: Paradigma je okvir koji se standardno koristi za interpretaciju podataka. Jednostavno se pretpostavlja da je istinita. Ponekad se to radi eksplicitno kada znanstvenici nemaju bolju ideju i zato rade s najboljom idejom koju imaju, predviđajući da bi mogli pogriješiti. Ponekad je vladajuća paradigma subliminalna ili je skrivena od strane određenih igrača u igri. U potonjim slučajevima, podatke koji nisu u skladu s paradigmom, istraživač tretira kao pogreške ili ih se odbacuje jer se procjenjuje da istraživač nema odgovarajuće akreditacije, prihvatljive političke sklonosti, ima religijska uvjerenja ili izvore financiranja koji se smatraju neprikladnima. Ili, ako ništa od navedenog ne vrijedi, pogreške se smještaju unutar vladajuće paradigme uvođenjem pomoćnih hipoteza. Ptolomejev geostacionarni model Sunčevog sustava je dobro poznata (lažna) paradigma koja je vladala tumačenjem astronomskih promatranja oko 1500 godina. Veliki prasak i biološka evolucija dvije su moderne vladajuće paradigme u kozmologiji i biologiji/paleontologiji. Stoga nas ne treba čuditi što je znanost o klimi zarobljena vladajućom paradigmom da će antropogeni CO₂ uzrokovati katastrofalne klimatske promjene. Ništa drugo se ne razmatra.
5. Peer-review ne osigurava istinu: Stručno ocjenjivanje, posebno kada je u kombinaciji s objavljivanjem u ‘prestižnim’ znanstvenim časopisima, postalo je ‘zlatni standard’ znanosti. A sadržaj znanstvenih radova često se tretira kao neupitan. Brojni su primjeri neuspjeha u procesu stručnog ocjenjivanja. Jedan istaknuti incident potaknuo je jednog akademika da napiše zajedljivu kritiku kolegijalne recenzije objavljene u The Guardianu:²³ “U najgorem slučaju, to je [peer review] samo izlog koji daje neopravdani izgled autoriteta, površan proces koji ne daje stvarnu vrijednost, provodi ortodoksnost i potpuno zanemaruje očite analitičke probleme i izravnu prijevaru.” Climategate e-poruke (vidi kasnije) pokazale su da ovaj problem pogađa znanost o klimi.

Testirajmo sada neka od glavnih predviđanja u znanosti o klimi.

Sirovi podatci

Budimo svjesni dvaju činjenica:

1. Atmosferski CO₂ porastao je od 1860. s oko 285 ppm (dijelova po milijunu; 0,029%) na 410 ppm (0,041%) u 2020. To predstavlja porast od oko 50% tijekom 160 godina. Trenutna stopa povećanja je oko 2 ppm godišnje.
2. Planet se zagrijao za oko 0,8°C od 1880.²⁴ i polovica tog zagrijavanja dogodila se prije nego što je došlo do bilo kakve značajne promjene u CO₂²⁵ (to jest, ovaj dio zagrijavanja nije mogao biti posljedica ljudske aktivnosti).

Rasprava se uglavnom vodi o ulozi ljudi u globalnom zatopljenju; doprinosi li CO₂ kojeg stvaraju ljudi zatopljenju? Ako doprinosi, koliki je dio zagrijavanja posljedica ljudske aktivnosti? Hoće li zagrijavanje biti dovoljno za zabrinutost? Nadalje, hoće li predložene mjere za suprotstavljanje tome donijeti više štete nego koristi?

Imajte na umu da je ljudski doprinos emisiji CO₂ kroz sagorijevanje fosilnih goriva manji od 5% ukupnog globalnog proračuna ugljika. Ostali izvori uključuju promjene u korištenju zemljišta (npr. deforestacija), vulkane, trošenje stijena, oslobađanje ugljičnog dioksida iz oceana (svako zagrijavanje oceana rezultira time da je CO₂ manje topiv i stoga se ispušta u atmosferu), razgradnja organskih ostataka (odumrlo drvo u šumama) itd.²⁶

Staklenički plinovi (Greenhouse gases, GHG) posebno su važni za život planeta Zemlje. Bez njih bi prosječna temperatura bila ~33°C niža; drugim riječima, bili bismo dobro i stvarno smrznuti!²⁷ Gotovo sav ovaj učinak stakleničkih plinova je posljedica vodene pare, a samo oko 3,3°C je posljedica CO₂. Atmosfera je uglavnom dušik i kisik, koji nemaju efekt staklenika. Mnoge rasprave o klimatskim promjenama isključile su učinke vodene pare, koja bi trebala dinamički reagirati na promjene temperature. Ipak, budući da voda ima mnogo veći učinak staklenika, isključivanje vode iz rasprave nije opravdano. Ostali značajni GHG-ovi uključuju metan, dušikov oksid i klorofluorougljike (CFC), koji su u prošlosti bili popularna rashladna sredstva koja su uklonjena iz jednadžbe.

Temperatura površine zemlje i porast CO₂

Bez obzira na problematičnu prirodu zapisa o površinskoj temperaturi, (vidi kasnije: Manipuliranje podatcima (prevara?)) da li je ona u skladu s time da je CO₂ kojeg stvaraju ljudi uzrok porasta temperature?

Količina antropogenog CO₂ rasla je prilično dosljedno od 1880. godine, ali globalna temperatura nije; bilo je razdoblja zagrijavanja i hlađenja (vidi sliku 1)

Istaknuti član klimatskog establišmenta, dr. Phil Jones, priznao je da su stope globalnog zagrijavanja od 1860. do 1880., 1910.–1940. i 1975.–1998. (crvene linije na slici 1) ‘slične i nisu statistički značajno drugačije jedna od druge”.²⁸ Međutim, količine CO₂ kojeg je stvorio čovjek u tim razdobljimaa (zelena linija na slici 1) vrlo su različite. Doista, stopa porasta temperature od 1860. do 1880. slična je nedavnom porastu, a ipak je količina CO₂ koju stvaraju ljudi oko 60 puta veća u posljednjem razdoblju. Bilo je i značajnih razdoblja zahlađenja (1880.–1910. i 1940.–1950.) dok su emisije CO₂ rasle. Ovi podaci pokazuju da globalna temperatura ne raste dosljedno s povećanom proizvodnjom CO₂ kojeg stvaraju ljudi. Imajte na umu da grafikon prikazuje CO₂ koji stvaraju ljudi, a ne ukupni atmosferski CO₂, koji je porastao za manje od 50% od predindustrijskih vremena. Ova zapažanja dovode u sumnju tvrdnju da je CO₂ koji stvaraju ljudi glavni uzrok razdoblja globalnog zagrijavanja od 1880. godine.

Argument iz konsenzusa

Tvrdnja da se 97% znanstvenika slaže da će CO₂ kojeg stvaraju ljudi uzrokovati katastrofalno zagrijavanje planete Zemlje je lažna vijest. Čak i da nije, to ne bi značilo da je istinita. To je pogrešan ‘argument iz konsenzusa’. Kao što je Michael Crichton rekao: “Konsenzus je posao politike. Ako je konsenzus, to nije znanost. Ako je znanost, to nije konsenzus. Točka.

Ovaj argument ima snažne paralele s glavnim argumentom za evoluciju, da, budući da ga većina znanstvenika prihvaća, mora biti istinit, što naravno nije, kao što pokazuje rastuće bogatstvo dokaza iz moderne znanosti.

U SAD-u, projekt peticije o globalnom zagrijavanju prikupio je potpise oko 31,500 znanstvenika koji žive samo u SAD-u, uključujući preko 9,000 doktora znanosti, koji osporavaju tvrdnju da će CO₂ uzrokovati ozbiljne probleme.²⁹ Samo to dovodi u ozbiljnu sumnju broj od 97%.

Opravdanje za ‘97%&bio je rad iz 2013. koji je, na temelju sažetaka gotovo 12.000 klimatskih znanstvenih radova objavljenih od 1991. do 2011., zaključio da 97% onih koji su izrazili mišljenje podržava konsenzus stav da “ljudi uzrokuju globalno zatopljenje”.³⁰ na temelju toga, na Twitteru bivšeg predsjednika Obame je objavljeno: “Devedeset sedam posto znanstvenika slaže se: klimatske promjene su stvarne, uzrokovane čovjekom i opasne.” Obratite pažnju na to kako je tvrdnja rada preobražena od ‘ljudi uzrokuju nešto globalnog zatopljenja’ u ‘sve klimatske promjene stvara čovjek i opasne su’. To zavarava (Tweet je objavila aktivistička skupina pod nazivom Organizing for Action).

Štoviše, studiju su proveli članovi druge aktivističke skupine, Skeptical Science, koja postoji kako bi promicala javno prihvaćanje AGZ-a. Kada se prouče sirovi podaci, prema vlastitim ocjenama autora, samo 64 od gotovo 12.000 radova tvrdilo je da je najveći dio zagrijavanja uzrokovan ljudskom aktivnošću. U daljnjoj analizi istih radova, drugi istraživači su otkrili da samo 41 od ta 64 rada podržava stajalište da je većinu globalnog zatopljenja uzrokovao čovjek.³¹ Uzimajući u obzir da ⅔ radova nije iznijelo nikakav stav, to znači je manje od 1% radova koji su izrazili stav. Kako su autori dobili svojih 97%? Ujedinili su sva gledišta da staklenički plinovi koje stvaraju ljudi uzrokuju dio zagrijavanja. Međutim, čak i većina skeptika alarmizma, uključujući mnoge koji su potpisali peticiju o globalnom zagrijavanju (gore) slažu se da CO₂ koji stvaraju ljudi uzrokuje određeno zagrijavanje. Ovo je trivijalan nalaz.

Istraživanje se nije bavilo pitanjem jesu li klimatske promjene ‘opasne’ ili predstavljaju ‘krizu’ ili nešto slično. Takve tvrdnje iznose političari i glumci-i-aktivisti.

Dakle, brojka od 97% je neiskreno izvrtanje statistike, a sirovi podaci aktivista pokazuju da se vrlo mali broj znanstvenika slaže s time da je većina zatopljenja posljedica ljudske aktivnosti, a kamoli da je opasno.³²

Znanstvenici koji se ne slažu sa konsenzusom

Samo u 2016. godini u recenziranim znanstvenim časopisima objavljeno je preko 500 radova koji su ozbiljno doveli u pitanje navodni ‘konsenzus’ o klimatskim promjenama.³³

Neki od visoko profiliranih znanstvenika koji opovrgavaju alazmizam su:³⁴

1. Lennart O. Bengtsson, koji je bio direktor Max Planck Instituta za meteorologiju u Hamburgu, Njemačka.
2. John R. Christy, profesor atmosferskih znanosti i direktor Earth System Science Center pri University of Alabama iu Huntsvilleu.
3. Roy Spencer, University of Alabama u Huntsville, te NASA.On i dr John Christy primatelji su nagrade NASA’s Exceptional Scientific Achievement Medal za njihov rad na globalnom praćenju temperatura pomoću satelita.³⁵
4. Judith A. Curry, koja je zbog “ludila” politiziranja klimatologije, 2017. otišla u ranu mirovinu sa pozicije profesora na School of Earth and Atmospheric Sciences at Georgia Tech, USA, pozicije koji je držala 15 godina.
5. Richard S. Lindzen, Profesor Emeritus pri Department of Earth, Atmospheric and Planetary Sciences nat MIT-u, doprinjeo je IPCC izvještajima 1995 i 2001, no postao skeptičan spram predviđanja alarmističkih klimatskih modela

6. Nir J. Shaviv, Professor i Chair of the Racah Institute of Physics pri Hebrew University of Jerusalem.

Postoje mnogi drugi. U rujnu 2019. globalna mreža od 500 istaknutih klimatskih znanstvenika i stručnjaka izjavila je da ne postoji ‘klimatska hitna situacija’. Pozvali su UN da s njima organizira konstruktivan sastanak na visokoj razini između znanstvenika svjetske klase s obje strane debate o klimi početkom 2020. godine.³⁶

Kada uzmemo u obzir progon koji su doživjeli neistomišljenici (npr. dr. Judith Curry spomenuta gore), vidimo još jednu paralelu s raspravom o stvaranju i evoluciji. U oba slučaja, neistomišljenici i iz darvinističke paradigme i paradigme klimatskog alarmizma degradirani su, pa čak i otpušteni.^37,38

Argument o konsenzusu nije ništa više od kampanje zastrašivanja namijenjene gušenju neslaganja i izbjegavanju debate, kao što je to slučaj s raspravom o stvaranju i evoluciji.³⁹

Predviđanje temperatura u budućnosti je teško

UN-ov IPCC je 2001. godine izjavio: “Klimatski sustav je spojeni nelinearni kaotični sustav, te stoga nije moguće dugoročno predviđanje budućih klimatskih stanja.”⁴⁰ Ipak, upravo su to učinili, predviđajući budućnost temperatura! No, budući da je tako složen, korišteno je preko 100 različitih modela - da je stvar jednostavna i jasna ili ‘usklađena’ postojao bi jedan model.

Glavni test svakog znanstvenog matematičkog modela je točnost predviđanja. Sada je jasno da su klimatski modeli koje koristi UN-ov IPCC kako bi pokrenuo svjetsku akciju za smanjenje emisija CO₂ u bogatim zemljama (tj. prijenos bogatstva, kao gore) jako podbacili. Gotovo svi modeli ozbiljno pretjeruju u predviđaju reakcije globalne površinske temperature na porast CO₂—vidi sliku 2. Činjenica da su nedavna mjerenja temperature odstupila od gotovo svih klimatskih modela, na niskoj strani, ozbiljan je udarac svim naporima modeliranja. Modeli su jednostavno pogrešni. Stoga su mračna predviđanja o nadolazećoj globalnoj temperaturnoj krizi također pogrešna.

Što treba znati

Moramo znati koliko će se Zemlja zagrijati kao odgovor na povećanje CO₂. ‘Ravnotežnna klimatska osjetljivost’ (Equilibrium Climate Sensitivity, ECS) je količina zagrijavanja koja se očekuje od udvostručenja razine CO₂. Ako je to neprihvatljivo visoko, tada bi prikladan odgovor mogao biti poduzimanje koraka za smanjenje emisija CO₂ koje stvaraju ljudi. Ako je ECS prihvatljivo mala, onda nema smisla djelovati na ograničavanje emisija.

Oko izravnog efekt staklenika CO₂ postoji općenito slaganje, povećanje od oko 1.1°C za udvostručenje atmosferske koncentracije CO₂. Neki čak zagovaraju još nižu brojku od 0.8°C.

Važno je da ovo nije linearni odnos. Dodavanje više CO₂ dovodi do smanjenja efekta jer se apsorbira samo određene infracrvene frekvencije, a većina ih je već apsorbirana. Drugim riječima, klimatska osjetljivost opada kako se koncentracija CO₂ povećava. Van Wijngaarden i Happer to pokazuju, na temelju infracrvene (‘topline’) spektralne apsorpcijske krivulje za CO₂.⁴¹ To nije pretpostavka, već čvrsta eksperimentalna fizika i pokazuje da 400 ppm CO₂ doprinosi smanjenju toplinskog zračenja od Zemlje u svemir od 30 W/m². Povećanje CO₂ na 800 ppm doprinosi samo sa daljnjih 3 W/m². Drugim riječima, 90% efekta staklenika CO₂ do 800 ppm već se ostvaruje pri 400 ppm (približno trenutnoj atmosferskoj koncentraciji). Izravan učinak takvog udvostručenja bio bi samo porast Zemljine temperature za 0,6°C (no pogledajte kasnije o feedbacku). IPCC je u svom izvješću iz 2001.⁴² dao određeno priznanje ovom opadajućem učinku, ali njihovo ‘forsiranje’ od udvostručenja sa 400 na 800 daje oko 4,5-5 W/m², ovisno o različitim korištenim formulama, što je i do 50% više od 3 W/m² na temelju spektralnih krivulja apsorpcije. Ali čak i uz to, izravni učinak na temperaturu Zemlje bio bi samo oko 0.9°C.

Nadalje, čak i pod pretpostavkom da je svo povećanje CO₂ od 2 ppm godišnje posljedica ljudske aktivnosti, bilo bi potrebno gotovo 200 godina da se udvostruči razina atmosferskog CO₂ na 800 ppm!

Čemu panika? Ona djelomično proizlazi iz IPCC-ovih klimatskih modela koji dodaju pozitivnu povratnu vezu, ili pojačanje, na ~1 stupanj zagrijavanja koji se očekuje samo od CO₂ (bez uzimanja u obzir bilo kakvih sekundarnih ili naknadnih učinaka). Stoga je IPCC AR5 (2013.) postavio ECS između 1.5 i 4.5°C. Međutim, u izvješću se kaže: “Sada se ne može dati najbolja procjena za ravnotežnu klimatsku osjetljivost zbog nedostatka slaganja o vrijednostima u procijenjenim linijama dokaza i studija” (str. 16).

IPCC AR6 (2021) sada daje najbolju procjenu od 3 stupnja za klimatsku osjetljivost. Zanimljivo je da izvješće smanjuje raspon mogućih temperatura za udvostručenje CO₂. Ekstremna visoka granica je smanjena na 4, a donja granica povećana na 2.5.

Najveća neslaganja među klimatskim znanstvenicima su oko toga koliki pozitivni feedback očekuju – t.j. hoće li se izravni učinak zagrijavanja povećanog CO₂ pojačati povećanjem vodene pare u atmosferi zbog zagrijavanja oceana? Ova dodatna vodena para bi zarobila više dolaznog zračenja i tako pojačala zagrijavanje od CO₂. Svi modeli na koje se IPCC oslanja uključuju značajan pozitivan feedback.

Da li je na djelu pozitivna sprega (amplifikacija); tj., jesu li IPCC modeli realistični?

Dr. David Evans prije je savjetovao Greenhouse Office australske savezne vlade (sada Odjel za klimatske promjene), od 1999. do 2005., i povremeno od 2008. do 2010. On ima šest diploma povezanih s modeliranjem i primijenjenom matematikom, uključujući doktorat na Sveučilištu Stanford. Dao je ostavku jer više nije vjerovao da će CO₂ koji stvaraju ljudi uzrokovati štetno povećanje temperature; zbog znanstvenih dokaza prešao je iz ‘warmist-a’ u skeptika. Sastavio je snažan znanstveni argument.⁴³ On testira predviđanja modela—kao što je gore objašnjeno, svaki neuspjeh u takvim predviđanjima pokazuje da su modeli neispravni i da ih treba odbaciti. Evans ne argumentira na osnovu povijesti duboke starosti, već iz trenutnih mjerenja koja testiraju predviđanja modela.

Evans je koristio četiri nepristrana izvora podataka: 1) NASA-ine satelitske globalne temperature zraka; 2) preko 3000 Argo plutača koje neprestano patroliraju oceanima svijeta mjereći temperaturni profil oceana; 3) meteorološke balone, koji mjere temperaturni profil atmosfere od 1960-ih; 4) izlazno zračenje s planeta mjereno satelitima.

Sažetak:

1. Dr. James Hansen, ‘otac globalnog zatopljenja’, predstavio je temperaturna predviđanja američkom Kongresu 1988. Njegov model predvidio je znatno više temperature zraka nego što su otkrili NASA-ini naknadni satelitski podaci, koji pokazuju male promjene u sljedećih 18 godina, iako se CO₂ povećao u tom razdoblju. Nadalje, čak i tamo gdje je pretpostavljeno radikalno smanjenje emisija CO₂, bez povećanja atmosferskog CO₂ nakon 2000. godine, predviđanja modela premašila su stvarne temperature do kojih je došlo uz nastavak proizvodnje CO₂. Odnosno, model je predvidio prilično visoke temperature. Neuspjeh 1.
2. UN-ovi IPCC modeli, objavljeni 1990. Opet, u usporedbi s NASA-inim satelitskim mjerenjima temperatura zraka, čak su i najniže predviđene temperature premašile stvarnost (vidi sliku 2). Neuspjeh 2.
3. Argo temperature oceana iz 2003. Gotovo da nema promjene u globalnom sadržaju topline oceana iz ovog nepristranog skupa podataka. Zašto rijetko čujemo za te podatke? IPCC modeli uvelike precjenjuju sadržaj topline (temperaturni profil) oceana u usporedbi s ovim podacima (vidi sliku 3). Neuspjeh 3.

4. Tvrdi se da je pozitivan feedback u IPCC modelima koji pojačava učinak CO₂ uglavnom posljedica vodene pare. Ako bi to bio slučaj, trebalo bi postojati atmosferska vruća točka na srednjim visinama (središnja troposfera) u tropima. I globalni podaci balona i satelitski podaci ne pokazuju takvu vruću točku u atmosferi (vidi sliku 4), što znači da pozitivan feedback ne djeluje, suprotno predviđanjima modela. Neuspjeh 4.

5. IPCC modeli uključuju pozitivan feedback od povećane vodene pare zbog zagrijavanja oceana. Ova dodatna vodena para bi trebala zadržati više dolaznog zračenja i tako pojačati zagrijavanje. Dakle, kako temperatura površine mora raste, trebalo bi biti više vodene pare, a zatim manje izlaznog zračenja sa Zemlje. Međutim, satelitska mjerenja pokazuju povećano izlazno zračenje, suprotno predviđanjima IPCC modela. Kao što su klimatski znanstvenici Lindzen i Choi rekli: “Rezultati impliciraju da modeli preuveličavaju klimatsku osjetljivost.”⁴⁵ Neuspjeh 5.

Tablica 1. Sažetak načina na koje su klimatski modeli pali na svakom testu (iz Evans, The skeptics case⁴⁵)

Posljednje dvije točke (d, e) znače da pozitivne povratne veze (pojačanja) koje su toliko kritične za sve IPCC-ove modele ne djeluju. To jest, maksimalna klimatska osjetljivost (ECS) je 1.1°C (ovo je, zapamtite, količina zagrijavanja koja se očekuje od udvostručenja razine CO₂).

Međutim, posljednja točka pruža snažan dokaz negativne povratne veze, koja bi smanjila ECS na manje od 1,1°C. Ova negativna povratna veza vjerojatno je posljedica povećane naoblake s povećanjem temperature. Svi to doživljavamo; po oblačnom vremenu temperatura je tijekom dana niža zbog oblaka koji reflektiraju sunčevo zračenje natrag u svemir. Oblaci također održavaju toplije noćne temperature. To pokazuje da danju reflektivni učinak oblaka (albedo) uvelike premašuje efekt staklenika.

Negativna povratna sprega znači da ‘klimatska osjetljivost’, učinak udvostručenja atmosferskog CO₂ na globalnu temperaturu, pada na oko 0,5°C. Bilo bi teško tvrditi da bi to bilo išta osim korisno za planet (vidi i kasniji odjeljak: CO₂ je ‘biljna hrana’).

Ipak, povratne sprege ostaju neizvjesne. Neovisna sveobuhvatna studija Sveučilišta Helmut-Schmidt, Njemačka, došla je do ECS od 0,7°C i također zaključila da negativne povratne informacije više nego poništavaju pozitivan feedback, kao i da je Sunce doprinijelo 60% nedavnog zagrijavanja.⁴⁶

Koristeći nešto drugačiji pristup, drugi istraživači su otkrili da je medijan (najvjerojatnija) vrijednost ECS-a 1,5°C, na dnu raspona koji je objavio IPCC.⁴⁷

Naše je mišljenje da takve vrijednosti za ECS nisu razloga za paniku. Čini se da se IPCC prešutno slaže, jer je njihov cilj (na temelju neispravnih modela) ograničiti zagrijavanje na 1.5°C. Zaključak je da, kako bismo ograničili zagrijavanje zbog CO₂ koji stvaraju ljudi na manje od 1.5 stupnja C, ne moramo poduzeti nikakve drastične mjere.

Doista, život na Zemlji cvjetao je u prošlosti kada je bilo toplije (npr. tijekom srednjovjekovnog toplog razdoblja kada je temperatura bila oko 1°C toplija nego sada, na temelju nekoliko linija dokaza). S druge strane, vremena hladnoće (poput Malog ledenog doba) uzrokovala su široko rasprostranjeno siromaštvo.

Bilo bi od pomoći kada bi znanost o klimi napredovala u ovom području kako bi nam dala više sigurnosti, a šteta je da se politika miješa i time ometa napredak.

Ostali faktori koji uzrokuju promjenu klime na Zemlji

Studija objavljena 2020. pripisala je znatnu količinu zatopljenja na Arktiku porastu tvari koje oštećuju ozonski omotač u drugoj polovici 20. stoljeća. Takve tvari, kao što su klorofluorougljici ili CFC, snažni su staklenički plinovi. Autori su napisali: “Plinovi koji oštećuju ozonski omotač mogli bi biti odgovorni za polovicu učinaka klimatskih promjena uočenih na Arktiku od 1955. do 2005.”⁴⁸ Također, smanjenje površine pod snijegom ili njegovog godišnjeg trajanja rezultira s manje refleksije sunčeve svjetlosti natrag u svemir, a time i veće zagrijavanje Arktika zbog toga, bez obzira na ukupne globalne klimatske promjene. To bi bio trajni učinak ranijeg zagrijavanja zbog CFC-a.

Napomena dodana 26. studenog 2021.:

Velika studija temperature Arktičkog oceana tijekom posljednjih 800 godina, koristeći različite proksije za temperaturu iz sedimenata morskog dna, otkrila je da je skok zagrijavanja počeo oko 1900. godine, zajedno s brzim povlačenjem morskog leda (Science Advances 7(48), 24. studenog 2021., science.org/doi/10.1126/sciadv.abj2946). [komentar prevoditelja: proksi – eng. proxy – setovi podataka, poput širine godova, pomoću kojih znanstvenici pokušavaju procijeniti temperature u prošlosti kada još nisu postojali instrumenti za mjerenje temperature.] To je znatno prije bilo kakvog značajnog porasta CO₂ koji stvaraju ljudi (slika 1). Studija je zatopljenje pripisala povećanom prodoru sjeverne struje iz Atlantika, no to je prilično složena situacija. Opet, to se ne može objasniti antropogenim globalnim zatopljenjem. Autori priznaju: “Trenutno, najnoviji CMIP6 povijesni klimatski eksperimenti… ne uspijevaju reproducirati atlantizaciju nakon MLD-a [Malo Ledeno Doba] dokumentiranu u našim rekonstrukcijama.

Sunce je, prilično očito, glavni pokretač klime na Zemlji. Solarni ciklusi utječu na klimu putem stratosferskog zagrijavanja, kozmičkih zraka i naoblake, a postoje i ciklički pomaci položaja Zemlje u odnosu na sunce. 11-godišnji solarni ciklus očit je u cikličkoj varijaciji Zemljine temperature reda od 0.2 stupnja C,⁴⁹ ali je dugotrajnije cikluse teže proučavati.

‘Maunderov minimum’ bio je produljeno razdoblje vrlo niskog broja sunčevih pjega od 1645. do 1715., tijekom ‘malog ledenog doba’, kada je bilo vrlo hladno (s propadanjem usjeva). Nedavno smo prešli u iznimno mirno razdoblje sunčeve aktivnosti. Prvi put nakon 1600-ih imali smo nekoliko nedavnih godina bez sunčevih pjega. Možda će se normalni 11-godišnji ciklus nastaviti, ali možda i ne. Ako je glavni pokretač klime Sunce i ako još ne možemo predvidjeti što će ono učiniti u kratkom vremenskom razdoblju, kako možemo predvidjeti temperature desetljećima i stoljećima u budućnosti?

Devedesetih godina prošlog stoljeća danski fizičar Henrik Svensmark i kolege počeli su objavljivati na temu učinka kozmičkih zraka na stvaranje oblaka, koji bi utjecali na globalno zagrijavanje/hlađenje.⁵⁰ Pokazali su da ionizirajuće zračenje uzrokuje stvaranje nukleacijskih mjesta oko kojih se formiraju kapljice vode, što dovodi do formiranja oblaka. Hipoteza je da kada je sunčev vjetar jak i kada je Zemlja zaštićena od kozmičkih zraka, dolazi do manjeg stvaranja oblaka i zemlja se zagrijava. Suprotno tome, kada je solarni vjetar slab (tj. kada je aktivnost sunčevih pjega na minimumu), više kozmičkih zraka ulazi u Zemljinu atmosferu i stvara se više oblaka, hladeći planet.

Dr. Brian Tinsley, profesor emeritus na University of Texas, Dallas, predložio je alternativni model u kojem kozmičke zrake čine da oblaci traju dulje, hladeći tako Zemlju. Čini se da to objašnjava širi raspon opažanja od Svensmark-ova modela.⁵¹

Ova važna područja klimatske znanosti obično ne dobivaju dovoljno pozornosti zbog pretjeranog fokusa na CO₂ kao pokretača klimatskih promjena.

Manipuliranje podatcima (prevara?)

• “ Sve provjeravajte: što je dobro zadržite ” (1 Solunjanima 5:21)

Satelitski podaci (Slika 2) pokazuju određeno globalno zatopljenje od 1980. godine, ali prije toga su nam potrebna kopnena promatranja kako bismo utvrdili jesu li nedavne temperature neuobičajene.

Dr. Evans (gore) je u svojoj procjeni klimatskih modela koristio samo satelitske podatke koji nisu bili podvrgnuti manipulaciji. Za to postoji dobar razlog, jer postoje čvrsti dokazi da su institucije kao što su CRU na University of East Anglia, NASA i NOAA u SAD-u, UK ured za klimu i Australski meteorološki ured (BOM) prilagođavale povijesni zemaljski temperaturni zapisi kako bi podržao ideju globalnog zatopljenja kojeg uzrokuje CO₂.

Sada već zloglasni grafikon ‘hokejaške palice’ (Slika 5) koji su izradili Michael Mann (Sveučilište Penn State) i koautori bio je ključ AGZ pokreta. IPCC je koristio grafikon u Sažetku za kreatore politike u svom trećem izvještaju (2001.). Bio je jako utjecajan. Grafikon je razotkriven kao obmanjiv; ‘izbrisao’ je srednjovjekovno toplo razdoblje iz temperaturnog zapisa, i još gore.⁵² Mann je čak tužio kritičara, izgubio, a zatim odbio platiti sudske troškove. Podcrtavajući koliko je znanost o klimi postala korumpirana, umjesto da bude osramoćen, Mann je za 2019. dobio nagradu Tyler za dostignuća u zaštiti okoliša!

Mann-ovo masiranje podataka moglo bi biti vrh ledenog brijega na globalnoj razini. Dokazane se i druge neprikladne manipulacije podacima.

Dr Jennifer Marohasy⁵⁴ to demonstrira za australski meteorološki ured (BOM). BOM je imao dva pokušaja prilagođavanja povijesnog temperaturnog zapisa za Australiju, pod nazivom Acorn1 i Acorn2. Prilagodbe Acorn1 očito nisu proizvele dovoljno zagrijavanja, pa su pojačale nedavno zagrijavanje s Acorn2! To su učinili smanjenjem ranije zabilježenih temperatura i povećanjem nedavno zabilježenih temperatura. Tvrdili su da je to bilo potrebno zbog promjena u opremi i lokacijama meteoroloških stanica, te da slijede ‘najbolju svjetsku praksu’, ne navodeći samo što to znači. Promjene na meteorološkim postajama uključuju:

en.wikipedia.org

• Korištenje elektroničkih senzora za temperaturu, koji imaju kratko vrijeme kašnjenja u usporedbi s tradicionalnim termometrom sa živom,
• Korištenje malih plastičnih temperaturnih zaslona, umjesto prethodno standardnog Stevensonovog uređaja—bijele, drvene kutije s dvostrukim rešetkama koja se koristi za zaštitu temperaturnih senzora od izravnog ili reflektiranog sunčevog zračenja tako da se mjeri temperatura u sjeni.
• Postavljanje opreme, kao što je urbanizacija koja uzrokuje efekt toplinskog otoka.

Od 1980. godine, automatske meteorološke stanice s elektroničkim senzorima i malim plastičnim zaslonima sve su prihvaćenije u meteorološkim mrežama.

Imajte na umu da bi sve gore navedene promjene napuhale nedavne temperature. Stoga bi sve prilagodbe koje bi ih učinile usporedivim s ranijim snimkama trebale biti smanjenje, a ne povećanje!⁵⁵ Nadalje, postoje dokazani primjeri brisanja visokih temperatura iz prošlih zapisa—kao što je najtopliji dan u Australiji, 125°F (51.7°C) u Bourkeu 3. siječnja 1909. BOM je tvrdio da je isti anomalan jer najbliže postaje nisu zabilježile sličnu temperaturu. Međutim, obližnja Brewarrina isti dan je zabilježila 123°F (50.6°C). Nadalje, druga najtoplija, 124°F (51.1°C), zabilježena na White Cliffs 12. siječnja 1939., također nije uključena u službene digitalizirane zapise (kasne 30-e također su bile vruće razdoblje u SAD-u; vidi Slika 6).⁵⁶

Takve tvrdnje kao što je ‘najtoplija godina zabilježena’ (itd.) koje se povremeno objavljuju u medijima temelje se na tim ‘prilagođenim’ povijesnim skupovima podataka.

NOAA i NASA u SAD-u rade slično. Dva grafikona ilustriraju neke od manipulacija podacima koje su se događale (usporedite sliku 6 i sliku 7).

Vrh iz 1930-ih (zaokruženo) je podešen prema dolje, dok je šiljak iz kasnih 1990-ih (zaokružen) prilagođen gore, zajedno s ostalim temperaturama, zbog čega izgleda kao da su nedavne temperature bile neobično visoke kada uopće nisu bile. NASA/GISS tvrde da promjene u vremenu u kojem su zabilježene dnevne maksimalne i minimalne temperature (od poslijepodneva do jutra) i lokacije postaje opravdavaju ove ‘prilagodbe’. Međutim, cjeloživotni ekolog Tony Heller pokazao je da te promjene nisu opravdane (npr. primjenjuju se na postaje u kojima nije došlo do promjene okolnosti, kao što je također slučaj s BOM-om u Australiji). Heller je zaključio: “Postoje golemi dokazi o obmani u NOAA-inom i NASA-inom rukovanju klimatskim podacima i vrlo je važno da ih se smatra odgovornim.^59,60

Manipuliranje podatcima također je otkriveno u slučaju britanske jedinice za istraživanje klime na Sveučilištu East Anglia. Afera ‘Climategate’ izbila je neposredno prije klimatskog summita UN-a 2009. Curenje tisuća e-mailova između znanstvenika koji se bave klimom pokazalo je da su oni namjerno manipulirali i skrivali podatke. Ovo je kritično važno jer utječe na integritet skupa podataka HadCRUT⁶¹ koji je glavni dugoročni globalni temperaturni zapis koji koriste IPCC i mnogi istraživači (npr. Slika 1). Doista, neovisna revizija HadCRUT4 (2018.) otkrila je vrlo ozbiljne pogreške.⁶² Istraživač, dr. John McLean, sažima:

… uobičajena, ali pogrešna metoda prilagodbe podataka stvara lažni trend zagrijavanja samo zbog prilagodbi. … U konačnici se tvrdi da pogrešni podaci bacaju sumnju na vjerodostojnost izvješća IPCC-a koja se oslanjaju na HadCRUT4 podatke (ili ranije verzije skupa podataka). Dužna analiza ovih pitanja od strane vlada prije dvadeset ili više godina mogla je izbjeći loše opravdane politike o klimi i energiji.

Razina mora (podatci o morskim mjenama)

Također postoje dokazi o manipulaciji podatcima o morskim mijenama kako bi se ubrzalo povećanje razine mora, u usporedbi s onim što su sirovi podaci pokazali tijekom posljednjih 100 godina, što nije ništa dramatično.⁶³

Fort Denison u luci Sydney pokazuje porast razine mora u 100 godina od možda 100 mm (4 inča), ali čak i ovdje je bilo pokušaja da se manipulira podacima kako bi ih se pokušalo uskladiti s alarmističkim očekivanjima.⁶⁴

Od Noinog potopa došlo je do velikih promjena u razini mora. Na osnovu starih obala, morskih fosila i malih fosilnih koraljnih grebena na kopnu danas, možemo vidjeti da je razina mora na kraju Potopa bila oko 68 m (220 stopa) viša nego danas jer tada još nije bilo Grenlanda i Antarktičkog leda. Tijekom ledenog doba koje je uslijedilo, razina mora pala je ispod moderne razine mora, na oko -50 m (-160 stopa). U kreacionističkom modelu ledenog doba, ledene ploče su sadržavale samo 40% leda procijenjenog od strane uniformističkih znanstvenika, koji tvrde da je razina mora pala na oko -120 m (-390 ft) na glacijskom maksimumu.⁶⁵ Dakle, došlo je do povećanje razine mora od oko 50 m (164 stope) od kraja ledenog doba.

Prema satelitskim mjerenjima, razina mora sada raste za oko 3.3 mm/godišnje (33 cm ili ~1 stopa u 100 godina). To pretpostavlja da su podaci točni (kalibracija satelita je kritizirana; prilično je složena, s mnogo čimbenika koji na nju utječu).⁶⁶

Globalna razina mora ne može se mjeriti lokalno. Promjene razine mora su ili izostatičke (kopno se pomiče u odnosu na površinu mora) ili eustatičke (mijenja se globalna razina oceana). Veći dio sjeverne Europe se izdiže, zbog oporavka nakon ledenog doba. Masa leda doslovno je pritisnula kontinentalnu koru. Sada kada se led otopio, kopno se još uvijek uzdiže.⁶⁷ Jug Ujedinjenog Kraljevstva (kojeg je prevagnula masa leda na sjevernoj polovici glavnog otoka) tone iz istog razloga. U mnogim drugim područjima kopno se podiglo ili palo zbog vulkanske ili tektonske aktivnosti. Također postoje promjene u značajkama obale i plaža koje utječu na kretanje plime. Stoga se ne može promatrati lokalna razina mora i pretpostaviti da su bilo kakve promjene istinite na globalnoj razini. Bez sumnje, ako se ledeni pokrivači na kopnu otope, razina mora će na globalnoj razini porasti. Međutim, malo je dokaza o bilo kakvom ubrzanju porasta razine mora, čime lobisti globalnog zatopljenja nastoje potvrditi svoju tvrdnju da ljudska aktivnost uzrokuje neobično i opasno globalno zagrijavanje.

Osim toplinske ekspanzije, samo će otapanje ledenih ploča na kopnu dugoročno uzrokovati porast razine oceana. Dakle, kada bi se samo arktički morski led potpuno otopio (proizvodeći sjeverni pol bez leda), zbog toga ne bi došlo do porasta razine mora.⁶⁸ Studija volumena leda na Grenlandu i Antarktiku, korištenjem NASA-inog laserskog mjerenja visina pomoću satelita (sateliti ICESat i ICESat-2), usporedila je 2003. i 2019. godinu.⁶⁹ Gubitak leda u tom razdoblju bio je jednak porastu razine mora od 14 mm tijekom 16 godina.

Zasebna studija samo na Antarktiku otkrila je gubitak leda od 1979. do 2017. (38 godina) jednak porastu razine mora od 14±2 mm.⁷⁰ Ako bi se sav antarktički led otopio, to bi uzrokovalo porast razine mora za oko 57,2 m (190 stopa). To bi naravno bilo pogubno za mnoge ljude u svijetu. Međutim, koliko bi dugo trebalo da se to dogodi, na temelju procijenjenih stopa topljenja iz najnovijeg razdoblja, 2009 – 2017?⁶⁵ 82 000 godina!

Stoga se može tvrditi da ne postoji klimatska hitnost. Trošenje novca na inženjerska rješenja za prodiranje mora moglo bi imati više smisla od pokušaja zaustavljanja topljenja leda radikalnim smanjenjem emisije CO₂, budući da je zagrijavanje zbog CO₂ koje proizvodi čovjek vjerojatno minimalno. Odnosno, do topljenja bi moglo doći čak i kad bi sutra prestala sva antropogena proizvodnja CO₂.

Inženjerska rješenja moguća su uz snažnu ekonomiju, ali ne i ako je ista osakaćena loše osmišljenim porezima i potrošnjom na ‘zelenu’ energiju. Doista, velik dio Nizozemske je ispod razine mora, a inženjersko rješenje je uspješno primijenjeno. Nizozemski inženjeri sada pomažu Bangladešu i Vijetnamu u tom pogledu.

Činilo se da je članak o ledenjaku Denman na Antarktiku podcrtao potrebu pripreme inženjerskih rješenja. Autori su tvrdili da bi se, ako bi se ovaj ledenjak otopio, globalna razina mora podigla za impresivnih 1,5 metara (5 stopa).⁷¹ Prema recenziranom istraživačkom radu, dno ledenjaka je znatno ispod razine mora i od mora ga štiti samo pliak podvodni sprud. Rub ledenjaka iz godine u godinu napreduje i povlači se, pa kažu da je moguće da ocean zađe ispod ledenjaka i ubrza otapanje. To bi se, kažu, moglo dogoditi bez obzira na globalno zatopljenje. Naravno, trebalo bi mnogo godina da se otopi, dajući vremena za primjenu inženjerskih rješenja.

Međutim, nedavna ponovna procjena obujma leda svih 215 000 ledenjaka izvan Antarktika i Grenlanda zaključila je da bi, ako bi se svi otope, razina mora porasla “do 30 cm” (jedna stopa).⁷² Čini se da to nije u skladu s tvrdnjama za ledenjak Denman. Doista, izračunali smo da doprinos ledenjaka Denman neće biti veći od 6 mm (1/4 inča)! Imajte na umu da veliki dio ledenjaka Denman leži na stijeni (prizemljen), a otapanje ovog leda ispod razine mora zauzelo bi ~10% njegovog volumena u morskoj vodi (to jest, nadoknadio bi dio topljenja leda iznad razina mora), zbog činjenice da led ima ~10% veći volumen od ekvivalenta tekuće vode. Čini se da moramo provjeriti svaku tvrdnju iznesenu u ime klimatske ‘znanosti’!

Ipak, možda je bilo glupo graditi većinu naših velikih gradova na razini mora i pretpostaviti da će oceani uvijek ostati isti!

Koraljni grebeni

Mnogo je vijesti o sigurnoj propasti najvećeg svjetskog sustava grebena, Velikog koraljnog grebena (VKG), čak u roku od 20 godina. U “osobnoj perspektivi” koju je napisala dr. Nancy Knowlton, direktor za pomorsku znanost u Smithsonian-ovom Nacionalnom prirodoslovnom muzeju i objavila 2012., 90% živih koralja u središnjem i južnom dijelu nestalo bi “za samo 10 godina”.⁷³ Ni blizu! Greben se službeno istražuje od 1985. Postoje jasni dokazi o šteti od zvjezdača i sporadičnim štetama uslijed ciklona (tajfuna/uragana). Međutim, malo je dokaza o dugoročnom trendu smanjenja zabilježene količine tvrdog koralja (iako bi komentar mogao ostaviti drugačiji dojam).⁷⁴ Doista, čak je i komentar očito pristranog Smithsonian-a priznao da se samo 10% prijavljenih gubitaka koralja pripisuje izbjeljivanju, što je jedina šteta koja bi se mogla povezati s globalnim zagrijavanjem.

Iako je izbjeljivanje koralja sigurno povezano s visokim temperaturama vode, djelomično je prirodna posljedica načina na koji se koraljni grebeni razvijaju tijekom vremena, gdje rast grebena prema gore zatvara bazene vode koji se zatim pregrijavaju. Studija dugotrajnog izbjeljivanja VKG-a, iz jezgri bušotina, pokazala je razdoblja ozbiljnog izbjeljivanja koja sežu do 1700-ih, znatno prije bilo kakvog nedavnog ‘globalnog zatopljenja’.⁷⁵

Istraživači sa Sveučilišta James Cook (JCU) u Townsville-u, Australija, objavili su osam radova tijekom nekoliko godina tvrdeći da zakiseljavanje (iz otopljenog CO₂ stvara ugljičnu kiselinu (nominalno H₂CO₃)) šteti ribama koraljnog grebena. Međutim, drugi znanstvenici nisu uspjeli ponoviti ovaj rad i pronašli su dokaze o izmišljanju podataka, kao što su nerealno niske vrijednosti pogreške.⁷⁶

Godine 2018. dr. Peter Ridd, koji je 15 godina bio voditelj Morskog geofizičkog laboratorija na JCU, smijenjen je sa svoje stalne pozicije jer je kritizirao kvalitetu (klimatski alarmantnih) istraživanja koja su objavljena o Velikom koraljnom grebenu.

Gornji primjeri otkrivaju ili namjernu prijevaru ili nevjerojatno traljav rad, nejasno razmišljanje s ekstremnom pristranošću potvrde (vidjeti ono što želite vidjeti). Ponekad je teško razlučiti. Znanstvenici mogu biti pogođeni emocionalnom željom da se uklope u zajednicu svojih kolega, potrebom da zadrže stipendije za istraživanja, kao i uobičajenom ljudskom potrebom da preferiraju loše vijesti, a ne dobre vijesti - da se ‘boje najgoreg’ ili imaju mentalitet ‘proroka propasti’. Mogu postojati i političke motivacije.

Pad kršćanskog etosa u zapadnom društvu nedvojbeno je glavni čimbenik u širenju obmana u znanosti općenito, što je očito i u evolucijskim studijama, i u znanosti o klimi. Postoji čak i prijevara u eksperimentalnoj znanosti, kao što je procjena medicinskih lijekova, i tvrdim znanostima kao što je fizika, ali je u tim područjima mnogo vjerojatnije da će prijevara biti otkrivena kako se eksperimenti ponavljaju.⁷⁷

Opseg manipulacije podatcima podsjeća nas na Georgea Orwella iz 1984.:

Iz dana u dan i gotovo iz minute u minutu prošlost se ažurirala. Na taj se način svako predviđanje Partije moglo, dokumentiranim dokazima, prikazati kao točno….

Orwell je 1984 napisao kao upozorenje, ali čini se da ju neki tretiraju udžbenik.

Kiseljenje oceana

Ova tema nije stvar globalnog zatopljenja, ali je potencijalni negativni učinak povećane razine ugljičnog dioksida u atmosferi koji zaslužuje razmatranje.

Kad se atmosferski CO₂ poveća, više se otapa u oceanu. To stvara slabu kiselinu zvanu ugljična kiselina (‘H₂CO₃’ koja može utjecati na dostupnost kalcijevog karbonata (CaCO₃, u obliku aragonita), stvorenjima kao što su koralji, koji je ga koriste za izgradnju svojih kostura. Tada im je potrebno više energije da izvuku kalcij iz vode.

Koliko će to utjecati na morska stvorenja, područje je trenutnog istraživanja (i imajte na umu gore dokumentirane obmanjujuće publikacije o navodnom učinku na ponašanje riba). Postoje dokazi iz in-situ eksperimenata s koraljnim zajednicama da se one mogu aklimatizirati na mnogo veće razine CO₂.⁷⁸ Ovo je dobra vijest ako se s daljnjim studijama pokaže točna.

Doista, koralji su preživjeli mnogo više razine CO₂ u prošlosti, prije i neposredno nakon potopa. Međutim, može biti da su kemijski uvjeti oceana u to vrijeme bili drugačiji od današnjih oceana. Ovi uvjeti bi se sada mogli promijeniti u manje optimalno stanje za te organizme, ali ne znamo. Drugi organizmi će imati velike koristi od povećanja CO₂, kao što su kopnene biljke (vidi kasnije).

4. Ostali faktori koji bi trebali voditi kršćanski pristup 

Kršćani moraju biti dobri upravitelji Božjeg stvorenja, ali moramo izbjeći da nas preplave emocije, nerazumni ekstremizam, osobito kada ga pokreću zlonamjerni politički ili religiozni ciljevi. I, trebamo uvijek imati oko za siromašne, da ne budu povrijeđeni.

Briga za siromašne

Neznanstven, nelogičn ekološki ekstremizam (npr. Extinction Rebellion) najviše će naštetiti siromašnima⁷⁹ Siromašni se ne obogaćuju tako što bogate čine siromašnima, što je propala doktrina komunizma (Venezuela je posljednja žrtva). Bogatstvo se stvara ljudskim poduzetništvom. Kao što izreka kaže, rastuća plima podiže sve čamce - što znači da kako se stvara više bogatstva, svi imaju koristi, uključujući i siromašne. To se posebno odnosi na kršćanski pristup biznisu, gdje bi svi trebali napredovati (npr. načelo sakupljanja, kao kod Boaza i Rute, zabilježeno u Ruta 2).

Doista, “U 25 godina od 1990. do 2015., stopa ekstremnog siromaštva pala je u prosjeku za postotni bod godišnje – s gotovo 36% na 10%.”.⁸⁰ Taj je napredak bio moguć zbog rasta bogatstva zbog proširenje slobodnih tržišta (uključujući Kinu) uz pomoć fosilnih goriva (uglavnom ugljena) koja proizvode jeftinu i pouzdanu električnu energiju.

To ne znači da je korištenje fosilnih goriva bez problema. Na primjer, postoji povezano onečišćenje zraka, posebno male čestice (10 mikrona i manje) i sumpor dioksid, koji uzrokuju zdravstvene probleme. Međutim, postoje tehnološka rješenja za te probleme koja postaju izvediva samo kako se bogatstvo povećava. I uvijek se moramo pitati koja je alternativa. U zemljama koje su previše siromašne fosilnim gorivima, ljudi spaljuju balegu i drvo (oslobađajući CO₂), a zagađenje zraka može biti strašno. Čak i na Zapadu prije naftnog buma, kitovo ulje bilo je uobičajeno za svjetiljke - pa je industrija fosilnih goriva pomogla spasiti kitove!

UN prepoznaje ulogu fosilnih goriva u gospodarskom prosperitetu. Stoga IPCC zagovara da zemlje koje nisu siromašne budu oplemenjene (učinjene siromašnijim), dok zemlje kao što su Kina, Indija i one u Africi mogu slobodno nastaviti koristiti ugljen u doglednoj budućnosti. Međutim, ako se bogatstvo najbogatijih zemalja smanji radikalnim aktivizmom u vezi s klimatskim promjenama, onda one neće biti u dobroj poziciji kupovati proizvode iz gospodarstava u razvoju i tako im pomoći da napreduju.

Dobrobit djece

Punjenje dječjih glava strahom i strašnim predviđanjima o njihovoj budućnosti jednako je zlostavljanju djece - a radikalni klimatski alarmisti ovdje imaju vrlo stvaran slučaj na koji treba odgovoriti. Neka djeca budu djeca! Također, tjerati ih da se fokusiraju na štrajkove ili ne prisustvovanje na nastavi, čime ih se odvraća od učenja kako bi bili izvrsni u znanosti i tehnologiji, neće pomoći u nastojanjima da se razvije tehnologija kako bi se u budućnosti poboljšali životi svih, a istovremeno brinulo o okolišu. Djeca su također uvučena u lažnu monističku religiju obožavanja prirode koja ne pruža vječnu nadu, za razliku od biblijskog kršćanstva.

Briga za okoliš

• CO₂ is ‘je hrana za biljke’, i biljke na Zemlji bi imale koristi od njegove veće količine, a ne manje. Doista, povećanje CO₂ je sada odgovorno za 30% svjetske proizvodnje biomase (hrane i vlakana) tijekom prošlog stoljeća, kao što je dokumentirano u radu u časopisu Nature iz 2017.⁸¹ To je hrana za ljude i životinje. Uz više CO₂ u zraku, biljke moraju provoditi manje vremena s otvorenim lisnim porama (stomama). Tako gube manje vode tijekom dana i mogu preživjeti s manje vode.⁸² Pustinje postaju zelene, uglavnom zbog dodatnog CO₂. S obzirom da je Zemlja prije potopa imala do 15 puta više CO₂ od onoga što imamo sada, produktivnost biljaka bila je nevjerojatna. Odatle su nastala fosilna goriva, jer je vegetacija pretpotopnog svijeta zatrpana tijekom potopa, a zatim pretvorena u ugljen i naftu. Smanjenje atmosferskog CO₂, sa zatrpavanjem velike količine ugljika i ponovnim rastom vegetacije na Zemlji nakon potopa, rezultiralo je ‘oskudicom’ CO₂ u kojoj se sada nalazimo. To je ometalo produktivnost biljaka i sposobnost Zemlje da podržava bujan život (na razinama od 50-170 ppm, ovisno o vrsti, biljke umiru).⁸³
• Povijesno gledano, zemlje koje su najbolje brinule o okolišu su one koje su bogate. Za njihovo bogatstvo zaslužni su slobodno tržište i jeftina energija (ugljen i druga fosilna goriva) u kombinaciji s kršćanskim etosom, koji slobodnom tržištu daje brižnu dušu. Najveći zagađivači bili su oni u totalitarnim režimima sa središnjom kontrolom gospodarstva. Oni ne izjednačavaju bogatstvo; oni izjednačavaju siromaštvo, osim vladajuće klase. Dakle, ljudi na kraju žive tako da im je preživljavanje prioritet, a ne briga za okoliš. Ekstremno djelovanje na “klimatske promjene” koje ubijaju gospodarstva bogatih zemalja značit će da će one biti manje sposobne priuštiti si brigu o okolišu.
• Potrebno je razmotriti neželjene, štetne ekološke posljedice fokusiranja na ‘klimatske promjene’ Uz toliki fokus na ‘klimatske promjene’, druga pitanja okoliša mogu se zanemariti (npr. onečišćenje mora plastikom, teški metali u pitkoj vodi, onečišćenje površinskih voda itd.).
• Posebno ludilo koje proizlazi iz fokusa na CO₂ dobivenog iz fosilnih goriva kao pokretača globalnog zatopljenja je pretvorba elektrana na ugljen u Ujedinjenom Kraljevstvu i Europi da rade na drva. Prema Pariškom sporazumu, drvo je ‘obnovljiva energija’, ali ugljen nije - otuda takva luda pravila.
• Još jedan primjer nenamjernih posljedica je nedavno uništavanje prašuma jugoistočne Azije kako bi se plantažama palminog ulja otvorilo mjesto za proizvodnju biogoriva. Postojeće površine usjeva također su prebačene s proizvodnje hrane na proizvodnju etanola (npr. maize/corn).

Osobni interesi i guranje neznanstvene agende 

Moguća je velika zarada! Na primjer, bivši američki potpredsjednik Al Gore živi u vili koja koristi 21 puta više energije od prosječne kuće u SAD-u. Kaže da je to u redu jer kupuje ugljične kredite kako bi nadoknadio svoj ‘ugljični otisak’. Gdje kupuje svoje karbonske kredite? Od tvrtki koje je osnovao za trgovinu ugljičnim kreditima, koje sada vrijede milijunima, a kojima je vrijednost porasla kako je on intenzivirao ludilo! Obama je kupio ogromnu vilu (13 milijuna dolara), opet s ogromnim “ugljičnim otiskom”, što dovodi u sumnju istinitost izražene zabrinutosti u vezi s “klimatskim promjenama”.

Mnoge slavne osobe koje su klimatski alarmisti lete posvuda privatnim zrakoplovima, iako jedan let troši više goriva nego SUV u godinu dana vožnje. Mogli bismo ih sve shvaćati ozbiljnije kada bi živjeli prema ograničenjima koja zahtijevaju od nas ostalih.

Mnogo je ‘znanstvenika’ koji su uskočili u vlak bespovratnih sredstava i oni neće govoriti protiv dezinformacija, jer će u protivnom izgubiti financiranje.

Čak su i tvrtke za proizvodnju električne energije uvidjele priliku za profit u gašenju elektrana na ugljen, jer je to postalo nešto što remeti tržište. Kada se to dogodi, stvara se prilika za profiterstvo, jer više nitko nije sasvim siguran kolika bi trebala biti cijena struje.

Političke agende vezane za alarmizam klimatskih promjena

Velik dio dezinformacija (npr. argumenti da su suše i požari u Australiji i drugdje uzrokovani ‘klimatskim promjenama’) dolazi od političara koji koriste zaštitu okoliša kao sredstvo za poticanje velikih društvenih i političkih promjena. Koriste strah kako bi generirali javnu potporu za provedbu svojih ideja. Kao što je istaknuti državni službenik u eri britanske politike Tonyja Blaira rekao o zastrašivanju zbog klimatskih promjena: “Da biste upravljali rizikom, morate plašiti ljude.”⁸⁴

Pristup radikalnijih stranaka ‘spašavanju Zemlje’ je depopulacija. Oni se zalažu za politiku koja ubija ljude: pobačaj do poroda bez ograničenja, čedomorstvo, eutanazija, free-and-easy drugs, transrodnost i duge politike. Sve će to stvoriti bijedu, ubijati ljude i smanjiti rast broja ljudi (pogledajte njihove manifeste).

Oni također rade na uništavanju slobodnih tržišta koja su bila odgovorna za masovan izlazak ljudi iz siromaštva u posljednjih 50 godina (vidi gore navedeno izvješće Svjetske banke). Čelnici ovih stranaka znaju da će, ako uspiju uništiti slobodna tržišta putem konfiskacijskih poreza i masivne zelene vrpce, uništiti sredstva za život ljudi i stvoriti široko rasprostranjeno siromaštvo. U ovom trenutku se nadaju da će stanovništvo, (1) glasati za neo-marksističku politiku, i (2) smanjiti se. No, okoliš će patiti (kao što je bio slučaj u svim marksističkim državama), ali vjerojatno je to u redu jer je radikalna zaštita okoliša samo sredstvo za postizanje političkog cilja. Nije iznenađujuće da su te organizacije također izrazito antikršćanske, jer se kršćani zalažu za svetost ljudskog života. Strah od klime stoga se koristi za pokretanje radikalnih političkih promjena.

Michael Shellenberger bio je istaknuti aktivist za klimatske promjene. Bio je dugogodišnji savjetnik IPCC-a i pomogao je u formuliranju energetske politike predsjednika Obame. Sada žali zbog svoje uloge u kampanji straha.⁸⁵ U svojoj knjizi, Apocalypse Never: Why Environmental Alarmism Hurts Us All (2020.), ispričava se zbog svoje uloge u zastrašivanju ljudi, posebno djece, s idejom da su klimatske promjene predstavljale globalnu krizu i da će svijet uskoro nestati ako se to ne riješi. On razotkriva mnoge lažne tvrdnje i neželjene posljedice po okoliš. I dalje vjeruje da se “klimatske promjene događaju. Jednostavno nije smak svijeta. To čak nije ni naš najozbiljniji ekološki problem.” Na Twitteru je Shellenberger komentirao:

Negativnost je pobijedila pozitivnost. Umjesto ljubavi, oprosta, dobrote i kraljevstva nebeskog, današnji apokaliptični ekologizam nudi strah, ljutnju i uske izglede za izbjegavanje izumiranja.

On se pridružuje sve većem popisu bivših zagovornika radikalne akcije protiv globalnog zatopljenja.

Kršćanski pristup – završne misli

Ukratko,

1. Politizacija znanosti o klimi dovela je do korupcije znanosti.
2. Tijekom posljednjih 100-tinjak godina razina CO₂ raste. Međutim, temperature tijekom tog vremena nisu bile u skladu s hipotezom da je CO₂ koji stvaraju ljudi glavni uzrok porasta temperature.
3. Znanost nije ‘riješena’ inače bi postojao jedan model, a ne više od sto, koji pokušava predvidjeti globalnu temperaturu. Nadalje, službeni klimatski modeli koji su predviđali globalno zatopljenje do 4.5 °C uz udvostručenje CO₂ pali su na svih pet primijenjenih testova. Treba ih odbaciti.
4. Budući da pozitivan feedback ne djeluje, zagrijavanje od udvostručenja CO₂ vjerojatno će biti manje od 1°C, što bi bilo korisno za život na Zemlji. Doista, ovo je manje od 1.5°C zagrijavanja koje su drakonske politike formulirane za ograničavanje proizvodnje CO₂ trebale postići, na temelju neuspjelih modela.
5. Utjecaj globalnog zatopljenja na razne prirodne katastrofe je prenaglašen i nije potkrijepljen dokazima.
6. Ne postoji klimatska hitnost.
7. Ekonomski učinak radikalnih politika za ograničavanje CO₂ najozbiljnije će naštetiti najsiromašnijim ljudima.
8. Budući da su ljudi inteligentni i marljivi, možemo primijeniti svoje Bogom dane sposobnosti za rješavanje mnogih (stvarnih) ekoloških problema, osobito ako smo vođeni kršćanskim svjetonazorom.

Ideja o opasnim klimatskim promjenama zbog izgaranja fosilnih goriva neutemeljena je u zdravoj znanosti i odvojena od biblijske povijesti.

Kao dio dobrog upravljanja, kršćani bi trebali biti na čelu procesa donošenja odluka koji uravnotežuje potrebe svih dionika: kako u smislu gospodarskog razvoja tako i u smanjenju negativnih utjecaja na okoliš. Pristup vlasti, okoliša i pravde utemeljen na Bibliji rezultirat će ljudskim procvatom, kao što je to bilo u svakoj zemlji koja je bila pod jakim utjecajem biblijskog učenja (vidi The Bible is the bedrock of civilized society).

Jasno je da teško može postojati kršćanski pristup bez Krista. Kršćani moraju biti proaktivni u radu kako bi drugi došli do vjere u Krista. Time ćemo također još jednom postaviti temelje za ljudski procvat, ali i procvat planete jer je čovjek potreban kako bi se brinuo za nju; tako je Bog zamislio da bude. Doista, Hošea 2:18–23 povezuje zdravlje Zemlje s duhovnim zdravljem ljudi.

U mnogim nekoć kršćanskim zemljama postoji bolest, a započela je potkopavanjem Biblije kao Božje Riječi od početka. Kada vidimo Gospodina Isusa Krista ponovno počašćenog kao Stvoritelja i Spasitelja svijeta, vidjet ćemo povratak zdravlja našim narodima.

Budite trezveni; budite oprezni. Vaš protivnik, đavao, šulja se okolo poput lava koji riče, tražeći koga da proždere. (1 Petar 5:8)