Also Available in:
This article is from
Journal of Creation 20(3):123–127—December 2006

Browse our latest digital issue Subscribe

Građanska biologija i eugenika

napisao
preveo Zlatko Madzar

Eugenika se odnosi na pokret i društvenu politiku koja je imala veliki utjecaj sve do osrednjih desetljeća 20. stoljeća. Povijesno, eugenika je bila znanost poboljšavanja ljudskih genetskih kvaliteta ili ‘znanstveni’ rasplod ljudskih bića. George Hunter, nastavnik biologije iz srednje škole DeWitt Clinton u New Yorku, osmislio je novi raspored biologije za učenike srednjih škola, koji je bio objavljen pod imenom „Građanska biologija“. Djelo je postalo najprodavaniji tekst u svome polju, i središte najvjerojatnije najpoznatijega sudskog postupka ikad. U poglavlju o eugeničkim vjerovanjima, otkrila su se Hunterova vjerovanja kako bi stvarnost mogla biti tumačena isključivo prema uvjetima ljudskih vrijednosti i iskustva. Hunter je zauzvrat izvukao mnoge svoje argumente iz istraživanja eugenista Henry H. Goddarda. Ta vjerovanja, što su bila veoma opterećena evolucijskim rasizmom toga vremena, bila su prikazana kao znanstvena i iznad mogućnosti prigovora. Ovo obilježje „znanost zna najbolje“ nastavlja se i u današnjem društvu.


Image wikipedia.orgHenry H. Goddard
Henry H. Goddard (1866.–1957.), promotor eugenike. On se snažno zalagao za društveno sprječavanje razmnožavanja ‘nepodobnih’ pojedinaca, posebice onih označenih kao ‘slaboumni’.

Riječ ‘eugenika’ dolazi od grčkoga εὖ (eu) značenja ‘dobro’ i γένος (genos) značenja ‘ljubazan’ ili ‘potomak’. Izraz je prvi iskovao bratić Charlesa Darwina, Francis Galton, koji je zagovarao ovu praksu uz tvrdnju darvinističke inspiracije.1

‘Znanost dobroga rođenja zove se eugenika’, izjavljuje George William Hunter u svome udžbeniku Građanska biologija.2 Ovo je bio popularan znanstveni udžbenik za kojeg je država Tennessee zahtijevala da ga koriste srednjoškolski nastavnici. U 1925. godini udžbenik je postao središtem Scopes (Monkey) suđenja jer je sadržavao poglavlje o evoluciji koje se protivilo Butler Actu koji zabranjuje učenje evolucije čovječanstva kao činjenice.

Kolekcija gena bi se poboljšala, kako izjavljuje Hunter u svome udžbeniku, kada bismo imali ‘slobodu od bakterijskih bolesti što bi mogle biti predane našim potomcima. Tuberkuloza,3 … epilepsija, i slaboumnost su hendikepi koji ne samo da nisu pošteni već su kriminalni ako se prenose na potomstvo.’2 Hunterov samopouzdani ton je očit u ovoj naširoko proučavanoj knjizi koja je, u svoje vrijeme, bila preteča u znanstvenome istraživanju za srednjoškolce. U svježim očima, negdašnje i zastarjele premise eugeničkoga vjerovanja učinjene su konkretnima i, uz potvrdu znanstvenih krugova, značilo je učenje eugenike u školama kao najnaprednijeg razmišljanja toga vremena. Neprocjenjiva šteta što je kasnije izašla na vidjelo kroz eugenički pokret ovdje je ispitivana kroz ono što je učenicima predavano i, kao takvo, povijesno tumačeno.

Pred-darvinistički protu-biblijski rasizam

Kako bi se naglasila potreba za djelovanjem, Hunter je predstavio jasne i, što su onda i bili, dobro poznata istraživanja obitelji ‘u kojima su mentalne moralne mane bile prisutne kod jednog ili oba izvorna roditelja.2 Jukeovi i Kallikaki4 su bili pseudonimi za dvije obitelji korištene kao Hunterovi primjeri u raspravama o genetičkoj dispoziciji prema protu-društvenome ponašanju ili niskoj inteligenciji. Argumenti su bili korišteni u povećanju napretka eugenike pokazujući kako svojstva što stvaraju društvenu inferiornost mogu biti proslijeđena daljnjim naraštajima.5

Hunter nastavlja izvještavati učenika-čitatelja kako je potomstvo ‘zloglasne’ obitelji Jukeovih koštalo državu New York ‘preko milijun i dvjesto pedeset tisuća dolara’. Članovi ove obitelji mogli su biti pronađena pod, ‘brigom zatvora psihijatrijskih ustanova [a njihova je brojnost bila] značajno preko stotine slaboumnih, alkoholičara, nemoralnih ili kriminalnih osoba’.6 Kao što se vidi, obitelj Juke je u Građanskoj biologiji predstavljala nasljedni kriminalitet.7-9

Nakon toga, Hunter je ocrtao sliku obitelji Kallikak. Iz zajednice vojnika iz Revolucionarnoga rata i ‘slaboumne djevojke’ nastali su naraštaji od kojih je, ‘33 bilo seksualno nemoralnih, 24 potvrđenih pijanica, 3 padavičara, i 143 slaboumna’.10 Eugenist Henry H. Goddard11 bio je autor istraživanja iz kojeg je Hunter crpio informacije.12 Goddard je upotrebljavao izraz ‘slabo-umlje’—sveobuhvatni izraz s početka 20. stoljeća—za opisivanje različitih oblika mentalne retardacije,13 poteškoća kod učenja i mentalnih bolesti. Goddardov zaključak bio je nasljednost čitavoga niza mentalnih osobina i za društvo važnost uspostave sprege nad razmnožavanjem ‘nepodobnih’ pojedinaca, i nepostojanje ‘linije mentalnih defekata što je zaista užasno’.9 Škola Vineland Training School for Feeble-Minded Girls and Boys [Vinelandska škola za obuku maloumnih djevojki i dječaka] u New Jerseyju, koje je Goddard bio ravnatelj istraživanja, uskoro je postala vođa u ovoj operaciji ljudskoga poboljšavanja.10

Građanska biologija potom je govorila učeniku: ‘Čovjek koji je započeo ovu užasnu liniju nemoralnosti i slaboumnosti kasnije je oženio normalnu Quaker - djevojku. Od ovoga je para potekla linija od 496 potomaka, bez zabilježenih slučajeva slaboumnosti.’ Na ovoj ‘normalnoj’ ili ‘dobroj’ strani obiteljskoga stabla obitelji Kallikak, djeca su bila inteligentna, uspješna, moralno pravedna i etična. Među njihovim je redovima bilo pravnika, liječnika i svećenika. Goddardov je zaključak bio kako su inteligencija, duševno zdravlje, i moralnost nasljedne. Stoga bi, ‘slaboumni’ trebali biti spriječeni postati roditelji i ta bi svojstva bila genetski riješena. Ovaj pravac razmišljanja, tvrdio je Goddard, bio bi najbolji za sve i Hunter je izjavio u svome znanstvenome tekstu: ‘Dokazi i moral govore sami za sebe!’14

Hunter etiketira ove obitelji, i njima sliče, ‘parazitima’:

‘Stotine obitelji kao što su ove gore opisane postoje i dan-danas, šireći bolest, nemoralnost, i zločin u sve dijelove ove zemlje.’13

Građanska biologija naglašava kako ove obitelji—njihovi naraštaji— ‘kvare, kradu ili šire bolesti’ i zatim izlaže kako ‘sirotišta i mentalne institucije postoje skoro samo zbog njih.13

Odgovor eugenike?

‘Kallikak’ children.
‘Djeca obitelji ‘Kallikak’. Je li to bila nasljedna nesavršenost ili ishodni produkt siromaštva koje je bilo prisutno u obiteljskom linijama obitelji Kallikak? (Iz Goddarda12).

Pod deklarativnim naslovom, ‘Lijek, Građanska bilogija najavljuje:

‘Kad bi ti ljudi bili niže životinje, vjerojatno bi ih poubijali kako bi ih spriječili u razmnožavanju. Humanost ovo neće dozvoliti, ali imamo lijek razdvajanja spolova u mentalnim institucijama ili drugim mjestima i na različite načine spriječiti međusobne brakove i mogućnosti ponavljanja takve niske i degenerativne rase. Lijekovi ove vrste bili su s uspjesima isprobavani u Europi i sada se susreću s uspjesima u ovoj zemlji.’13

Hunter je bio evolucionist i mogao je mnoštvo svojih ideja preuzeti od svojeg vođe i ikone, Darwina. U Darwinovu The Descent of Man [Silazak čovjeka], ista načela što su bila prihvaćena u The Origin of Species [Podrijetlo vrsta] raspoređena su za čovječanstvo:

‘U nekome budućemu razdoblju… civilizirane će ljudske rase gotovo sigurno istrijebiti i zamijeniti divljačke rase širom svijeta. U isto će vrijeme antropomorfni [koji imaju ili su oblikom naizgled slični ljudima] majmuni… biti bez sumnje istrijebljeni. Prijekid će tada biti širi, jer će se umiješati između čovjeka u civiliziranijem stanju, kao što se možemo nadati… bijeloga čovjeka, i nekih niskih majmuna kao npr. babuna, umjesto kao što je sada između crnaca ili Australaca i gorila.’15

Darwinova eugenička vjerovanja bila su slična Hunterovima u predlaganju da se ‘dobri’ više množe i imaju najviše potomaka. Darwin je bio ožalošćen činjenicom kako je ‘napredak’ očuvao toliko mnogo—onih koji su trebali umrijeti—živima:

‘Moramo, zbog toga, snositi nesumnjivo loše učinke preživljavanja slabih i propagiranja njihove vrste’, i ‘ … ali s izuzimanjem u slučaju sâmoga čovjeka, rijetko je itko toliko neuk kako bi dozvolio razmnožavanje svojih najgorih životinja.’16

Ova usporedno ‘nezahtjevna’ verzija eugenike što je Darwin prihvatio, i koju je Hunter isto tako zagovarao, u konačnici je ‘evoluirala’ u izravnu metodu što se pojavila u logorima za istrjebljenje nacističke Njemačke.17-20

‘Genetika određuje inteligenciju’

Dokazi se čine neospornima. Popularni odgovor na Goddardovo djelo bio je široko prihvaćen i pozitivan. Tada je to bila najnaprednija znanost što je predstavljala genetiku kao određujući čimbenik za inteligenciju. Sve je to bilo ilustrirano fotografijama stvarne obitelji iz države New Jersey, te je učenik mogao vidjeti kako ‘slaboumni’ izgledaju. Kroz Hunterov je tekst ‘dobro’ i ‘loše’ nasljeđivanje bilo pročitano od strane mnogih učenika i postavljeni su ‘logični’ rezultati. Građanska biologija imala je mnogo ponovljenih izdavanja i Goddardov rad je bio hvaljen. Evolucijski nadahnut pokret eugenike nastavio se kotrljati pokušavajući spriječiti ‘nepoželjno množenje’, steriliziranje ‘društveno neprihvatljivih’, krećući se prema ‘rasnoj higijeni’.21 Je li to bila neodoljiva kombinacija?

Goddard i njegovi kolege pokazali su kako je ruralan /seoski narod u njihovome istraživanju manjkav ali je vjerojatnost ulaska ispod-standardnih gena iz drugih zemalja u Sjedinjene Države također bila prilično alarmantna. Ustanovio je program testiranja inteligencije na Ellis Island [otoku Ellis] i IQ testiranja vršena su na nanovo pristiglim imigrantima.22 Bio je zadovoljan kad je mogao pokazati kako je broj potencijalnih imigranata vraćenih u svoje zemlje, zbog slabo-umnosti, porastao zbog uvođenja IQ testiranja koja je inicirao.

Goddard je zaključio kako kvaliteta imigracije mora biti u opadanju. Strane zemlje, žalio se uz nelagodu, slale su u Sjedinjene Države ‘najsiromašnije od svake rase’.9,23 Goddard je munjevito dodijeljen status jednog od najvećih stručnjaka u državi po pitanju upotrebe psihologiju u politici, što je utjecalo na vjerovanja i djelovanja koja još i danas imaju posljedica u Sjedinjenim Državama.

Vrijeme testiranja eugeničke metodologije

Nasreću, metodologija i zaključci doneseni iz radova kao što je Goddardov bili su nepobitno odbijeni. Podaci, motivi, i ‘znanost’ iza eugenike bilo je pomno proučavano i kritizirano s raznih polja. Pokazalo se kako su eugenisti manje precizni u svojim postupcima nego je zahtijevano za znanstvena istraživanja, dok su ostali bili optuženi za iskorištavanje genetike za političke krajeve. Sve do ovoga trenutka, situacija u Hitlerovoj Njemačkoj pokazala je logički kraj eugeničkoga vjerovanja.18 Jedan snažan navod iz Sjedinjenih Država dolazi od psihijatra imena Abraham Myerson koji je proučavao obitelji iz države Massachusetts. On je prijavio kako ‘čak i u ovim “najgorim” obiteljima postoje normalni ogranci koji proizvode osobe vrijedne truda’. I povezano s time, ipak, izjavio je, kako bi čovjeku bilo potrebno ‘nadnaravno otkrivenje’ prema kojem bi

‘ … potencijali bilo čije plazme klica u uspješnim naraštajima mogli biti utvrđeni. Postoje dobri ljudi koji potječu od najnevjerojatnijih roditelja, dok i najbolji roditelji mogu imati najdivlje i najneprihvatljivije potomstvo.’5

Kao primjer primijenjenih ne-selektivnih metoda, većina Goddardovih podataka bila je skupljena od strane mladih, izdvojenih djevojaka dobrostojećih obitelji s obližnjih sveučilišta. Kada su pristupale ‘lošim’ članovima obitelji Kallikak ne iznenađuje njihovo gađenje spram onoga što im je bilo u potpunosti strano i opisivano kao ‘slabo-umnost’.

Genetska dispozicija, kao takva, nije bila ono čemu su svjedočile nego rezultiranje siromaštva. Slaba prehrana ovih obitelj imala je veliki utjecaj na njihovu mogućnost normalnoga života, a sa siromaštvom dolazi i čitav niz ostalih pritisaka što nažalost mogu dovesti do zločina. Oni obespravljeni nemaju uvijek sve što je zahtijevano kako bi postali punopravni građani u vlastitim zemljama, a kamoli podobni za davanje izjava o tome što je ‘prihvatljivo’ ljudima koji provode takva ‘znanstvena’ istraživanja.24

Goddardova knjiga otkriva, ali tek u areni ljudskih vrlina i slabosti (sastavljača) kako može ponuditi najviše. Biti u potpunosti otuđen od nečijih osobnih i kulturoloških uvjerenja nije neviđeni podvig, a eugenički znanstvenici bez iznimaka kroz povijesti podbacivali su u toj važnoj metodologiji.

Što zapravo znači ‘eugenika’?

Henry Goddard’s Kallikak lineage
Henry Goddardova loza obitelji Kallikak, zbog koje tvrdi kako je ‘slabo-umlje’ većinom nasljedno. (Nakon Goddarda12).

Građanska biologija bio je okrutan društveno darvinistički svezak koji slijepo ponavlja ‘istinu’ znanosti utemeljene u darvinizmu. Koliko je nastavnika populariziralo eugeničko znanstveno traganje, upotrebljavajući takve tekstove,25 s jednako zastrašujućim primjenama? Je li zapaljiv, uvredljiv stav i jezik bjelačke nadmoći utjecao na razmišljanje tadašnje mladeži, i logično, rasuo se po kulturi njihovih obitelji?26 Ti mladi nastavnici, koji su puni zanosa započeli svoje karijere u danima sudskoga slučaja Scopes, bili su obilježeni vjerovanjima navedenim u tekstovima što su učili i mnogi će proslijediti te lekcije učenicima još duboko u 1960-e. Vjerovanja jednoga čovjeka mogu trajati naraštajima.

Iako je eugenika bila miljenica ‘znanosti društva’ toga vremena, logičan ishod ove filozofije većini je postao očit do Drugoga svjetskoga rata. Razilaženje između zamisli što uključuju prepuštanje nezdravih, siromašnih i manjkavih klasa umiranju (smatrano tipičnim društvenim darvinizmom) i uzgoj boljega čovječanstva uz pomoć steriliziranja nezdravih, siromašnih i manjkavih (eugenika), tanka crta koju Hunter, kroz svoj znanstveni udžbenik, strasno predstavlja voljnim studentima.

U ovoj etapi učenja studenata, Hunter podsjeća nastavnike u sestrinskome tekstu, Laboratory Problems in Civic Biology [Laboratorijski problemi građanske biologije] kako je ‘dijete u osjetljivim godinama i emocionalno je otvoreno za ozbiljne, ovdje uključene, lekcije’.27 To su dirljive riječi.

Društvo koje su eugenisti konceptualizirali očuvalo je i održavalo ideale i moć srednje i više klase. Eugenisti su osjećali kako će njihovo djelovanje omogućiti društvu da djeluje i bude bolje. Zapadni je svijet imao kapacitet ‘proizvesti’ čovječanstvo, i neka od složenih pitanja s kojima se društvo susreće mogla bi se izbrisati kroz ovaj program znanstvenoga razmnožavanja.

Iako eugenika prihvaća dobro razmatrane prijedloge, kao što je educiranje o ljudskome reproduktivnome sustavu, naglašavanje na trezvenijoj i neumornijoj pripremi za brak i koncentriranje na javnome zdravlju, ona je isto tako istaknuta u promicanju sterilizacije mentalno bolesnih, rasne separacije i zabranjivanju strane imigracije uz bok zapadnjačkim linijama srednje klase.

Kriminalitet i ‘slabo-umlje’ bili su krajnje biološki u svome nastajanju, tvrdili su eugenisti, i bilo bi dobro za sve kada navodni ‘loši’ geni ne bi bili pomiješani s ‘dobrima’ i cjelokupnom genetskom zalihom. Čovječanstvo je smatrano središnjim elementom svemira, ali eugenisti su ljudi koji imaju obavezu biti boljima i eliminirati one koji ugrožavaju naš grupni potencijal.

Ove ‘napredne’ zamisli ranoga dvadesetoga stoljeća nisu bile prosvijetljene i prikazivale su kako znanstvena metodologija u zabludi, temeljena na ljudskog percepciji, može prije uništiti društvo negoli ga izgraditi.

Zaključak

Prošlo je 80 godina otkad je Hunterov udžbenik iz biologije, Građanska biologija, bio u središtu poznatoga procesa. Iako eugenika nije bila žarište, niti spomenuta, tijekom suđenja mora se zapamtiti kako je ovaj udžbenik obezvrijedio siromašne i osjećao samo prijezir prema ljudima s poteškoćama. Pogledi i vrijednosti autora po pitanjima, kao što je bjelačka nadmoć, bili su predstavljeni kao činjenice. Ova je knjiga vrijedan izvor i bila je dovoljno jako podržavana od strane branitelja u procesu Scopes da je učine središtem svojega slučaja.

Ovo je stavka vrijedna pamćenja. Ono što je učeno u znanstvenome tekstu valja isto koliko i znanost na koju se oslanja. Ideje postaju opći razum i one mogu profinjeno prodrijeti u praksu, u školske tekstove i unutar mentalnoga sklopa čitatelja. Građanska biologija nije, kao takva, znanstvena obrana darvinizma već implicitno ocrtava društvene implikacije darvinizma. Kao takva, evolucija je legalizirala pokret eugenike dajući mu ono što je trebao: znanstveni legitimitet. Utjecaj takve lažne filozofije, odražene u Građanskoj biologiji, bio je dubok i smrtonosan, te je utjecao na svijet na kukavičke načine.

Iako je primjena eugenike u 19. i 20. stoljeću osuđena na svijet pseudo-znanosti, zanimljivo je primijetiti kako još uvijek može, približavanjem, biti primijenjena za opisivanje ljudske djelatnosti kojoj je cilj usmjeren prema poboljšavanju genske zalihe, i kao takva ostaje u svijesti današnje javnosti. Pred-vremenski pobačaji, reprogenetika28 i dizajnirana djeca neki smatraju eugenikom današnjega vremena. U suvremenoj znanstvenoj literaturi može se pročitati o odabiru pritisaka što su ishodili u različitim ‘zvonolikim krivuljama’ inteligentnosti, ‘pametnim genima’ i ‘istraživačkim’ genima. Sve je to sporno.

Zanimljivo je razmišljati kako je model eugenike prošloga stoljeća bio visoko cijenjen od strane znanstvenih predstavnika, samo da bi bio odbačen nakon detaljnije analize. Ovo ponovno oživljavanje tumačenja eugeničkoga stila isto će tako morati biti pomno razmotreno prema znanstvenoj strogosti. Bi li eugenika nastavila svoj intelektualni uspon bez očiglednih posljedica pridavanja pozornosti, analize i seciranja? Kako je ovo primjenjivo na znanost i misao današnjice?29

Treba napomenuti riječi mudrih:

‘Znanost bez savjesti donosi samo smrt duše’ (Michel de Montaigne [1533.–1592.]).

‘Kao što se pas vraća vlastitoj bljuvotini, tako i budala ponavlja svoje gluposti’ (Kralj Salamon [Izreke 26:11]).

Preporučene bilješke

  1. Grigg, R., Eugenics … death of the defenceless [smrt nebranjenih], Creation 28(1):18–22, 2005. Natrag na tekst.
  2. Hunter, G.W., A Civic Biology: Presented in Problems [Građanska biologija: predstavljena u problemima], American Book Company, New York, str. 261, 1914. Natrag na tekst.
  3. ‘Infekcija uzrokovana vrstom Mycobacterium … Tuberkuloza se prenosi s osobe na osobu aerosolom organizama zadržanim u sićušnim kapima koje se udišu.’ http://cancerweb.ncl.ac.uk/cgi-bin/omd?query=tuberculosis&action=Search+OMD, 3. srpnja 2006. Natrag na tekst.
  4. Ime Kallikak je pseudonim nastao iz grčkoga καλὸς (kalos) i κακὸς (kakos) značenja ‘dobar’ i ‘loš’. Natrag na tekst.
  5. Studije slučaja kao što je The Jukes and the Kallikaks [Obitelji Juke i Kallikaks] bile su često upotrebljavane kao usporedni dijelovi sa sličnim generacijskim proučavanjima obitelji 19. i 20. stoljeća, kako što su obitelji Zero, Nam, sretni Hickories, obitelji Sama Sixtyja (nazvani zbog Samova kvocijenta inteligencije), i Doolittle, High School Bioethics Curiculum Project [Projekt srednjoškolskoga bioetičkoga rasporeda], poglavlje 4: The Rise and Fall of Eugenics (sample) [Uspon i pad eugenike (uzorak)], www3.georgetown.edu/research/nrcbl/hsbioethics/units/unit4_4.html, 3. srpanj 2006. Natrag na tekst.
  6. Hunter, referenca 2, str. 262. Natrag na tekst.
  7. Richard L. Dugdale, The Jukes: A Study in Crime, Pauperism, Disease and Heredity [Obitelj Juke: Proučavanje u zločinu, siromaštvu, bolesti i nasljednosti], 1877. Natrag na tekst.
  8. emmaf.isuisse.com/base/ctlessons.html, 16. lipanj 2006.—Značajni je broj američkih učenjaka podržavao ne-darvinistički oblik Lamarckijskoga evolucionizma u kasnijim godinama 19. stoljeća. Vjerovali su kako je vrline što je jedan naraštaj naučio moguće prenijeti preko nasljednosti na naredni naraštaj. Richard L Dugdale primijenio je tu teoriju na ponašanja kao što je kriminalitet, pijanstvo i lijenost. Roditelji uključeni u takva ponašanja prenosili su ih na svoju djecu dokazujući kako se kriminalnost nalazi unutar obitelji. Natrag na tekst.
  9. Fiziognomija, www.albany.edu/museum/wwwmuseum/criminal/checklist/, 3. srpanj 2006. —‘Prema teoretičarima degeneracije, samo-zlostavljanje i prekomjernost vode do degeneracije, oslabljenoga tjelesnog stanja koje povratno oslabljuje čovjekov moralni kapacitet i tako vodi zločinu i ostalim društvenim problemima. Ipak (ovi teoretičari nastavljaju), slušajući propise dobroga zdravlja i morala, čak i degenerici mogu preokrenuti svoj put nizbrdo i početi se tjelesno i mentalno obnavljati. Drugim riječima, degeneracionisti nisu gledali na nasljednost kao fiksnu i nepromjenjivu. Iznijeli su biološku i nasljednu teoriju zločina, a ipak su vjerovali u ljudsko preokretanje smjera loše nasljednosti.’ Kao takav, The Jukes [Obitelj Juke] nije bio eugenički tekst jer Richard Dugdale nije zagovarao takva razmnožavanja među ljudima, kao što eugenisti jesu. Napisao je, ‘ … lijek za neuravnotežene živote je trening što će utjecati na moždano tkivo, proizvodeći odgovarajuće promjene u karijeri… ’, te tako informira čitatelja kako su psihološki poremećaji bili glavnim uzrokom društvenih tegoba. Dugdale je nažalost upotrebljavao širom, nesretno definirani izraz—‘Juke Blood’ [Krv Jukea]—koji je držao kongenitalne, somatske, i genetske izvore psiholoških poremećaja zajedno u studiji o nasljednosti, te su ovu ideju eugenisti voljno postavili kako bi dopunila njihove studije. Hunterov A Civic Biology [Građanska bilogija] je slučaj u pitanju. Natrag na tekst.
  10. Hunter, referenca 2, str. 262–263. Natrag na tekst.
  11. ‘Goddard je iskovao izraz ‘moron’ kako bi opisao one čiji je manjkavi gen bio uzrokom ostajanja u mentalnoj dobi između 8 i12 na Binetovoj skali. Ispod morona je bio ‘imbecil’, dok je one s najnižim rezultatima kvocijenta inteligencije označio kao ‘idiote’. Kao što je Goddard vidio, prijetnja ‘morona’ ili ‘visoko-ocijenjenog manjkavoga’ bila je, za razliku od više oštećenih pojedinaca, da bi se takvi ljudi mogli usuditi sami preživjeti i razmnožavati se. Budući je za njihovu manjkavost bilo pretpostavljeno kako je nasljedna i tvrdokorna, Goddard je propovijedao postojanje samo jednoga načina sprječavanja genetske debilacije američkoga stanovništva: identificirati te ‘mentalno manjkave’, pozorno ih promatrati, institucionalizirati ih ukoliko je moguće, i spriječiti utapljanje Amerike u lošu genetsku zalihu.’ The IQ Fallacy [Zabluda kvocijenta inteligencije], dio II., www.autcom.org/iq2.html, 2003. Natrag na tekst.
  12. Goddard, H. H., The Kallikak Family: A Study in the Heredity of Feeble-Mindedness [Obitelj Kallikak: Studija nasljednosti slabo-umlja], 1912., psychclassics.yorku.ca/Goddard/index.htm, 3. srpanj 2006. Natrag na tekst.
  13. ‘Mentalna retardacija’ je također nazivana, u različitim zemljama, ‘mentalni hendikep’, ‘mentalno oštećenje’ ili ‘intelektualna invalidnost’. Ovi su izrazi često upotrebljavani uz pridjeve kao ‘blaga’, ‘teška’, itd. Natrag na tekst.
  14. Hunter, referenca 2, str. 263. Return to text. Natrag na tekst.
  15. Charles Darwin, The Descent of Man [Silazak čovjeka], 2. izdanje., A.L. Burt Co., New York, str. 178, 1874. Natrag na tekst.
  16. Darwin versus Compassion, [Darwin protiv suosjećanja]. Natrag na tekst.
  17. Black, E., War against the Weak [Rat protiv slabih], Four Walls Eight Windows, New York/London, 2003. Natrag na tekst.
  18. Weikart, R., From Darwin to Hitler: Evolutionary Ethics, Eugenics, and Racism in Germany [Od Darwina do Hitlera: Evolucijska etika, eugenika i rasizam u Njemačkoj], Palgrave Macmillan, New York, 2004. Natrag na tekst.
  19. Sarfati, J., America’s evolutionists: Hitler’s inspiration? (review of Black, Ref. 16) [Američki evolucionisti: Hitlerova inspiracija?], Creation 27(2):49, 2005. Natrag na tekst.
  20. Sarfati, J., The Darwinian roots of the Nazi tree (review of Weikart, Ref. 17) [Darvinski korijeni nacističkoga stabla], Creation 27(4):39, 2005.; . Natrag na tekst.
  21. Wieland, C., The lies of Lynchburg [Laži Lynchburga], Creation 19(4):22–23, 1997.; Natrag na tekst.
  22. Plucker, J., Henry Herbert Goddard, 2003, www.indiana.edu/~intell/goddard.shtml, 3. srpanj 2006. Natrag na tekst.
  23. Što su, zapravo, mogli otkriti testovi inteligencije? Loši rezultati, naravno, mogli bi biti uzrokovani lošim uvjetima ispitivanja, jezičnim ili kulturološkim preprekama, zbunjenošću ili čak strahom. Mnogi imigranti nikada prije u rukama nisu držali olovku pa je tako test inteligencije zasigurno bio kulturološka prepreka što se morala prijeći! Natrag na tekst.
  24. Goddard je promijenio mnoga od svojih ranih mišljenja do kasnih 1920-tih. Potvrdio je na mnogim javnim forumima kako je bio kritično zaveden u mnogima svojim poznatim zaključcima (Zenderland, L., Measuring Minds: Henry Herbert Goddard and the Origins of American Intelligence Testing [Mjerenje umova: Henry Herbert Goddard i korijeni američkoga testiranja inteligencije], Cambridge University Press, Cambridge, MA, str. 324–326, 1998.). Otvoreno je postavljao pitanja valjanosti testova upotrebljavanih za detekciju ‘morona’, i nedvojbeno je izjavio da su njegova negdašnja vjerovanja kako ‘moroni’ ne bi mogli biti zadovoljavajuće obrazovani pogrješna. Isto je tako često iznosio svoja nova vjerovanja kako bi ‘slaboumnim’ ljudima trebalo biti dopušteno imati djecu ukoliko je to njihov izbor, i kako je koncept segregacije kolonija bio pogrješna osuda. Esping, A., Dakwa, K. i Plucker, J., The Kallikak Family [Obitelj Kallikak], 2002, www.indiana.edu/~intell/kallikak.shtml, 3. srpanj 2006. Natrag na tekst.
  25. Primjeri višestrukih izdavanja srednjoškolskih udžbenika biologije koji su eugeniku predstavljali kao istinsku znanost u 1950-tima i 1960-tima su: Smith, E.T., Exploring Biology [Istražujući biologiju], 4. izdanje, Harcourt, Brace and Company, New York, 1954.; Moon, T.J., Mann, P.B. i Towle, A., Modern Biology [Suvremena biologija], Henry Holt i ostali, New York, 1963. Natrag na tekst.
  26. ‘Do 1928., eugenika je bila tema 376 zasebnih sveučilišnih kolegija, koji su okupljali približno 20.000 studenata. Analiza sadržaja srednjoškolskih znanstvenih tekstova izdanih između 1914. i 1948. ukazuje na većinu predstavljene eugenike kao legitimne znanosti.’ Selden, S., Eugenics popularization [Popularizacija eugenike], www.eugenicsarchive.org/html/eugenics/essay6text.html, 3 srpanj 2006. Natrag na tekst.
  27. Hunter, referenca 2, str. 184. Return to text. Natrag na tekst.
  28. ‘Reprogenetika’, izraz je iskovao Lee M. Silver, ‘bioeticist’ sveučilišta Princeton, u svojoj knjizi Remaking Eden: Cloning and Beyond in a Brave New World [Preoblikovanje raja: Kloniranje i slično u hrabrome novome svijetu], William Morrow, 1997., odnosi se na spajanje reproduktivnih i genetskih tehnologija. Usredotočuje se na sposobnosti skupljanja velikoga broja embrija i ponovnoga smještanja tih istih embrija u surogat majke. Prema Silveru, krajnji rezultat je za imućne roditelje mogućnost odabira genetskih osobina svoje vlastite djece. Kroz ‘reprogenetiku’, vjeruje Silver, čovječanstvo će se s vremenom razdvojiti u dvije klase ili vrste ljudi, ‘genski bogate’—ili genetski poboljšana klasa—i ‘prirodne’. Natrag na tekst.
  29. ‘U 1990-tima, uz velika donirana sredstva od strane National Institutes of Mental Health [Nacionalni instituti mentalnoga zdravlja], poznati su istraživači, većinom iz odjela psihijatrije i psihologije širom Sjedinjenih Država, oživjeli raspravu o genetskoj utemeljenosti kriminaliteta, ukazujući posebice na mogućnost kako neurotransmiteri niskih razina, dopamin oxidaza, mogu biti u korijenu nekontroliranoga (‘slabo-umnoga’) ponašanja. U ovome trenutku, ipak, status takvih istraživanja ostaje nepotvrđen od strane neovisnih istraživačkih timova.’ www.eugenicsarchive.org, Topic: Criminality [Tema: Kriminalitet], 3. srpanj 2006. 4e Natrag na tekst.