Also Available in:

Hitler evolucionist; Hitler panteist (Hitler ateist— da)

Osvrt Hitler’s Religion: [Hitlerova religija: Uvrnuta vjerovanja koja su pokretala Treći Rajh] od Richarda Weikarta
Regnery History, New York, 2016

Hitlers-religion

pregledao 
preveo Zlatko Madzar

Autor je povjesničar s mnogo pisanih djela. Predavač je suvremene europske povijesti na California State University, Stanislaus. Autor je pet knjiga, i objavio je znanstvene članke u German Studies Review [Osvrt njemačkih studija], Journal of the History of Ideas [Dnevnik povijesti ideja], i ostalim časopisima. Njegova su djela činila osnovicu u različitim izdavanim djelima.

Autor pruža rigoroznu analizu Hitlerova shvaćanja ‘Boga’. On isto tako ispituje i sve dokaze za i protiv raličitih zamisli o Hitlerovim religijskim vjerovanjima, tj. njihovome nedostatku. Čak i dirljivo, Weikart upozorava o opasnostima uzimanja izdvojenih Hitlerovih izjava kako bi se donijeli zaključci o njegovim vjerovanjima. Umjesto toga, čovjek mora promotriti glavne teme Hitlerovih objava, i s većom težinom uzeti u obzir njegove privatne od njegovih javnih komentara.

Hitler u javnosti i Hitler u privatnosti

Ono što političari govore, i ono što zapravo misle, često su različite stvari. Nije iznanađujuće kako je Hitler, baveći se njemačkim narodom koji je još uvijek većinom —čak i samo kulturološki— kršćanski, također i sebe nazivao kršćaninom. Iz istoga je razloga, Hitler periodički poticao kršćanske teme, i općenito se suzdržavao od oštrih javnih istupa o kršćanstvu. Nadalje, neki su nacisti, uključujući Hitlera, zadržali članstvo u crkvi čak i ako nisu vjerovali.

Privatno, Hitler je često govorio o svome neprijateljstvu prema kršćanstvu i crkvi. Ipak, Weikart upozorava na činjenicu kako je Hitler često govorio ljudima, u svome krugu, ono što su željeli čuti. Na primjer, zbog činjenice da je Martin Bormann, Hitlerov osobni pomoćnik, bio zadrti ateist, ne bi bilo nimalo neobično ako bi Hitler zauzeo stav ateiste u raspravama s Bormannom.

S druge strane, Weikartovo upozorenje izgleda pretjerano u drugim okvirima. Hitler je rekao Christi Schroeder, svojoj osobnoj pomoćnici, kako je crkva zastarjela i zagušljiva institucija. Hitler je isto tako rekao dvojici svojih bliskih i visoko rangiranih suradnika, Ottu Strasseru i Walteru Schellenbergu, kako on ne vjeruje u Boga. Nije u potpunosti jasno zašto bi Hitler mislio da bi ovi službenici ‘željeli ćuti’ kako on odbacuje crkvu i kako je ateist. Ako išta, bilo bi upravo suprotno. Uzmite u obzir kako se Otto Strasser udružio s Hitlerom, već 1930. godine, jer je Strasser vjerovao kako je, bez kršćanstva, Europa izgubljena, i zbog toga jer je Hitler ateist (str. xi). Tako bi, ako je Hitler stvarno redovno govorio svojim suradnici ‘što su htjeli čuti’, on rekao Strasseru kako je on sâm predani kršćanin, a svakako ne da je ateist!

Bog’ može značiti mnogo različitih stvari

U današnjemu zapadnome svijetu, većina je ljudi biblijski nepismena, i imaju mnogo različitih koncepata ‘Boga’. Ateist se čak može i dosjetiti: “Vjerujem u Boga, jer je Bog najveći izum čovječanstva.” Svejedno, to nije ništa novo. Čak i u 19. i 20. stoljeću u Europi, postojalo je mnogo različitih pojmova ‘Boga’, a mnogi od tih pojmova bili su i poprilične oprečnosti spram biblijskih učenja o Njemu. Za to je postojalo nekoliko razloga. Kao prvo, osjećaj dugovanja ostacima snage teizma, oni koji su odbacili Boga bili su skloniji nanovo Ga definirati umjesto da Ga se otvoreno odreknu. Drugo, razvoj jačega kriticizma i modernizma, oboje začeto u Njemačkoj, omogućili su prilično laganu de-literalizaciju Boga i kršćanskih elemenata. Na primjer, iščekivani ‘Drugi dolazak Krista’ iznova je zapakiran kao čovjekova osobna odanost Kristu u vrijeme njegove smrti. Ova de-literalizacija i neprirodna fleksibilnost Boga i kršćanskih elemenata su, zauzvrat, olakšali povezati ih, pod izrazito nekonvencionalnim novim značenjima, za ciljeve što su kasnije postali nacistička ideologija.

Osim namjernih pokušaja obmanjivanja njemačkog naroda, nije previše primjetno kako je Hitler ponekad nenamjerno zašao u kršćansku terminologiju, kako je izmješao kršćanske i nacističke poglede, i kako se ponekad činilo da ima kršćanska uvjerenja. Ipak, Hitler je bio odgajan kao kršćanin. Weikart to ne spominje, ali možemo se prisjetiti slavne američke militantne ateistice Madalyn O’Haire, koja navodi kako se, desetljećima nakon prestanka vjerovanja, još uvijek mogla detaljno sjetiti kršćanskih himni.

Zbog svih gore navedenih razloga, ne iznenađuje što se Hitlerove izjave o Bogu čine suprotivima. Još je manje iznenađujuća njegova opetovana idiosinkratizacijska uporaba teističke i kršćanske terminologije za njegove vlastite ciljeve. Razmotrimo neke od njih.

Tko (ili što) je ‘Bog’ za Hitlera?

Hitler je često upotrebljavao riječi ‘providnost’ i ‘svemogući’, ali se u stvarnosti referirao na vjeru. To je bio zaključak kolega nacista Alfreda Rosenberga i Hansa Franka, koji su obješeni u Nürnbergu. (Sjećam se kako sam, kad sam prvi puta čitao Mein Kampf [Moja borba] kao tinejdžer desetljećima ranije, bio iznenađen Hitlerovim čestim vjerskim aluzijama.) Postoje i ostale nacističke upotrebe ‘boga’, što Weikart ne spominje, i one su u smislu krvi i rase.1

Ponekad je, ipak, Hitler zvučao kao da vjeruje kako je povijest predodređena unaprijed. Svejedno, to ne uključuje teizam, barem ne isključivo. Zapravo, za ljude nije neobično, posebno u situacijama očaja, zamišljati neku vrstu unaprijed određenoga ishoda, što uključuje ili ne uključuje Boga, gdje takav ishod ne postoji. Jedan očiti primjer, što Weikart ne spominje, uključuje Hitlerovu reakciju na vijest o smrti američkoga predsjednika Franklina D. Roosevelta u travnju 1945. godine. Hitler se obmanjivao svojim zaključkom kako je ‘Bog’ intervenirao za nacističku Njemačku u posljednji trenutak, uzrokujući predstojeći kolaps savezničkih ratnih napora, te tako omogućio Njemačkoj ščepati pobjedu iz ralja poraza.

Većinu vremena, kad se Hitler molio, radio je to u smislu kako bi ga njegova vlastita molitva nadahnula u rješavanju njegovih problema. (Danas, ovo je često izražavano ‘Bog pomaže onima koji pomognu sami sebi’.) U drugim se prilikama, svejedno, površinski činilo kako Hitler uistinu moli, osobnoga boga, za oslobođenje. Ipak, nije rijetko čak ni za ateiste moliti Boga kada su u teškim situacijama, otkuda nam dolazi izreka ‘nema ateista u lisičjim jazbinama’. Moglo bi se pomisliti i na usporednu poljsku poslovicu, “Kiedy trwoga to do Boga” (kada se ljudi boje, okreću se Bogu).

Nevjerojatno, neki komentatori ne da su se samo zalagali kako je Hitler bio vjernik, već i da je bio kreacionist— i to sve jer je ponekad spomenuo Stvoritelja svemira. Bliža raščlamba Hitlerovih upotreba ovoga pojma pobija tu smiješnu tvrdnju. U svojoj zloglasnoj Mein Kampf [Moja borba], Hitler upotrebljava ‘stvoritelja’ u smislu prirode. To je također u skladu s njegovim obožavanjem prirode u mnogima drugim kontekstima. Dakle, kada je Hitler govorio da je čovjek stvoren 'po slici stvoritelja', mislio je kako je čovjek stvoren na sliku obožavane prirode.

Hitler nije bio kršćanin

Povremeno je Hitler govorio kako je Isus bio 'njegov gospodar i spasitelj', te kako se 'borio za djelo gospodara'.. U okviru, očito je kako je Hitler mislio na obogotvorenu prirodu. Weikart dodaje kako je, u Hitlerovu uvrnutome razmišljanju, Isus bio Spasitelj u smislu kako je došao spasiti svijet od Židova. Hitler je mislio kako se Isus Krist usprotivio Židovima i njihovoj pohlepi i materijalizmu te su Ga, zbog toga, Židovi ubili.

Ne postoji načina po kojemu bi Hitler mogao biti kršćaninom prema konvencionalnim definicijama. Hitler je u potpunosti odbacio čudotvorno. Nadalje, Hitler je odbacio sve kršćanske doktrine, uključujući i uskrsnuće Isusa Krista, te nije vjerovao u zagrobni život (osim u redefiniranome smislu ustrajnosti Volka [naroda]), čak i u tjednima netom prije njegova samoubojstva.

Uzorak Hitlerova razmišljanja je nepogrešiv. Weikart zaključuje: “Većina se povjesničara danas slaže kako Hitler nije bio kršćanin u bilo kakvome značajnom smislu” (str. 69).

Hitler panteist / Hitler ateist

Autor Weikart predlaže kako Hitlerove česte uporabe izraza ‘bog’ znače da se Hitlera ne može smatrati ateistom. Dakle koji izraz najbolje opisuje Hitlerova vjerovanja? Weikart zaključuje kako je Hitlera moguće najbolje shvatiti kao panteistu—zaključak do kojega je ranije također došlo nekoliko istražitelja.

Pogledajmo ovo malo detaljnije. Panteist vjeruje ‘sve je bog’. Tako, ako je sve bog, što znači kako bog nije ništa određeno. To isto tako zasigurno znači kako nikakvo osobno, uzvišeno vrhovno Biće ne postoji. To je, po definiciji, ateizam. Kao što je kršćanski branitelj i pravni naučnik John Warwick Montgomery istaknuo:

Panteizam… nije niti istinit ni lažan; on je nešto mnogo gore, tj. potpuno trivijalno. Svejedno nismo sumnjali da svemir postoji; dajući mu novo ime (‘Bog’) ništa ne objašnjavamo. Zapravo vršimo drevni intelektualni grijeh magije riječi, prema kojem bi imenovanje nečega trebalo podariti povećanu snagu ili stvari što se imenuje ili sâmome semantičkome čarobnjaku.2
Arthur-Schopenhauer
Slika 1. Autor Weikart identificira Hitlera kao panteistu. Međutim, semantika na stranu, panteizam je nerazdvojiv od ateizma. Takav je i zaključak poznatih ateista, kao što su Arthur Schopenhauer i Richard Dawkins. Prema tome, Hitler je bio ateist.

Takav je bio zaključak i Artura Schopenhauera, uvelike čitanoga, i cijenjenoga filozofa, od strane Hitlera (slika 1). Prema tome, suprotno Weikartu, Hitler je zaista bio ateist.

Suvremene odredbe ateizma samo učvršćuju tu tvrdnju. U prošlosti, ateizam je obično bio shvaćan kao svjesna i namjerna odluka o nevjerovanju u postojanje Boga. Danas je, ipak, i sama odsutnost vjerovanja u Boga dovoljna nekoga učiniti ateistom (u samo-dostatnoj definiciji kako bi se razrješilo tereta dokazivanja). Na temelju toga, tvrdi se kako je svako dijete po rođenju ateist, i ostaje takvim sve dok on ili ona nije indoktriniran u vjerovanje u Boga. (Zapravo, istraživanja pokazuju kako je početna dječja pozicija vidjeti svijet kao dizajn, a indoktrinacija je potrebna kako bi se to odbacilo.3) Kako je kod Hitlera postojalo odsustvo vjerovanja u osobno, uzvišeno i vrhovno Biće, on je, prema novoj definiciji, bio ateist.

Hitler, okultno, i neo-poganizam

Ne postoji, kao prvo, nikakva suprotivost između biti ateist, i biti uključen u okultno ili u neopoganizam. Zapravo, biti ateist ne znači vjerovanje ni u što. Znači mogućnost vjerovanja u bilo što (osim Boga, naravno).

Weikart ne podržava važnost okultnoga u nacističkome razmišljanju. On ističe kako su se rani, protu-nacistički rasistički pokreti u Njemačkoj ispreplitali s misticizmom i okultnim, ali nisu bili usredotočeni na to. Isto bi se moglo reći i za Hitlera. U svojoj je knjižnici imao knjige o okultnome, i barem se jednom uključio u rašljanje, ali ne postoje sustavni dokazi da bi Hitler bio duboko upleten u okultno. Što se tiče ostalih vodećih nacista, Hess i Himmler pokazali su suzdržani interes u okultno, dok su Göbbels i Bormann s neodobravanjem gledali na okultno. Oko 1941. godine, nacisti su zabranili mnoga javna prikazivanja okultizma, uključujući astrologiju, spiritizam, teozofizam, i parapsihologiju.

Autorovo omalovažavanje okultnoga, u nacističkim stavovima i djelovanjima, možda je pretjerano. Zapravo, nacističko zabranjivanje javnoga prakticiranja okultizma ne znači nužno da su nacisti bili anti-okultni. Nacisti su se zapravo protivili javnoj upotrebi okultnoga iz elitističkih razloga: htjeli su imati monopol nad okultnim moćima samo za sebe, a ne ih dijeliti s nečistim masama. Poviše toga, nacističke su se vlasti možda bojale upotrebe okultnoga u širokoj javnosti što bi samome tome značilo kraj, i tako smanjilo stisak nacističke ideologije nad umovima masa. (Primijetite kako je ovo usporedno s optužbama mnogih okultista, koji tvrde da pravi razlog zbog kojega se crkva protivi okultnome leži u strahu kako bi se mase mogle početi osjećati sposobne razviti svoju vlastitu spiritualnost, i više ne bi trebale crkvu i njezine institucije.)

Argument za pretpostavku kako su nacisti htjeli monopolizirati okultno, a ne ga eliminirati, može se pronaći u postupcima Heinricha Himmlera. Weikart se šali:

Jedan od bizarnijih vidova ove anti-okultne kampanje jeste taj da su tu kampanju vodile Himmlerove policijske snage, usprkos Himmlerovome vlastitom opčinjenošću okutnim. Uistinu, Himmler je oslobodio astrologa, Wilhelma Wulffa, iz zatvora, pod uvjetom da će prodavati svoju okultnu umjestonst za Himmlera. Tako je on postao Himmlerov osobni astrolog istovremeno dok su ostali astrolozi bili proganjani (str. 192).

Sve u svemu, Weikart umanjuje neo-poganske vidove nacizma. Ponovno, čini se kako se nacizam isprepleo s nordijskim neo-poganizmom, ali se nije temeljio na njemu. Kao i s okultnim, nije postojalo čvrsto nacističko stajalište na tu temu. Rosenberg i Himmler htjeli su uskrsnuti drevne germanske bogove, rituale, i svetišta, dok Hitler to isto nije htio. Racionalistička strana Hitlera došla je do izražaja (str. 189–190). To je značilo kako suvremena znanost i razum moraju biti ono što će animirati njemački narod, a ne povratak davno napuštenim navikama. Dodatno tome, Hitler je vjerovao kako nacizam mora naglašavati djela, a ne razmišljanja i misticizam.

Na kraju, kako je neo-poganizam bio odbojan za mnogo Nijemaca, Hitler je imao sljedeći taktički razlog za distanciranje od neo-poganizma: To je nepotrebno dijelilo njemački narod. Zapravo, Weikart je taj razlog mogao naglasiti ističući kako je minhenski biskup Michael von Faulhaber, koji je bio u relativno dobrim odnosima s Hitlerom, naglašavao opasnosti nacističkoga neo-poganizma za njemačko kršćanstvo.4

Hitler je neupitno bio evolucionist

Komentator je tvrdio kako Entwicklung može značiti razvoj, a ne evoluciju i, na tim slabim temeljima, pokušava potkopati Hitlerovo vjerovanje u evoluciju. (Weikart ne spominje, engleska riječ evolucija isto tako može imati različita značenja—na primjer, evolucija plinova u kemijskog reakciji—iako se obično odnosi na organsku evoluciju osim u slučajevima kada to ne čini očito. I njezin latinski korijen ēvolvere znači odvijanje, rasklapanje, ili širenje. Primijetite kako ni sâm Darwin nije upotrebljavao riječ u svovoj knjizi Origin of Species [Podrijetlo vrsta] sve tek do posljednje riječi.) Upotreba, u svakome slučaju, ovisi o okviru. K tome, izvorno značenje riječi Entwicklung zapravo je organska evolucija, kao što su je njemački biolozi 1920-tih godina i kasnije upotrebljavali (str. 227–228). Iz tog su razloga, tvrdnje kako se riječ Entwicklung prestala upotrebljavati u kasnome 19. stoljeću, kao izraz za organsku evoluciju, u potpunosti lažne.

Sada razmotrite kontekst Hitlerovih izjava. To potvrđuje sve. U njegovoj Mein Kampf [Moja borba], i u poglavlju “Nacija i rasa”, Hitler je očito koristio Entwicklung u smislu organske evolucije. Nije moguće da bi se pozivao na embriološki razvoj. Weikart elaborira:

Hitler je samo opisao borbu između živućih organizama što dovodi do pobjede jačega i eliminaciju slabijeg organizma. U tome kontekstu, što bi ‘viša razvijenost organskih bića’ značila? ‘Viša razvijenost’ zasigurno pretpostavlja kako se promjena neprestano odvija. Nadalje, samo dva odlomka kasnije, Hitler ostaje pri tome kako je ‘borba uvijek sredstvo poboljšavanja vrstina zdravlja i snage otpora, i, prema tome, uzrokom njezine više razvijenosti (Höherentwicklung).’ Iznova, ‘poboljšanje’ vrste i dovođenje na ‘višu razvijenost’ nije jezik nekoga posvećenog postojanosti vrsti. Hitler je upotrebljavao izraz ‘više razvijenosti’ (Höherentwicklung) opetovano u sljedećem odlomku kad raspravlja o biološkim organizmima. Tako, čak i ako ne prevodimo Entwicklung kao ‘evoluciju’, jasno je kako je evolucija upravo ono na što Hitler misli (str. 227).

Čak je i jači, u ovome smislu, priručnik nacističke vlade o službenome biološkom rasporedu. On zahtijeva “pregled Entwicklung života kroz tijek geološke povijesti” (str. 228). Tako je Entwicklung nešto što se odvija kroz tijek geološkoga vremena. Bez imalo sumnje, ovaj se izraz može jedino odnositi na organsku evoluciju! I još k tome, ovaj element službenoga rasporeda u nacističkoj Njemačkoj odbacuje bizarni argument kako je nacistički režim zakonom zabranio učenja organske evolucije. Upravo suprotno.5

Hitler nije ostavljao nikakvu sumnju kako ne vjeruje ni u kakav oblik Adama i Eve. Upravo suprotno. Weikart komentira:

Kao i uvijek, Hitler je naglasio kako ljudi nisu iznimka zakonima prirode. Izjavio je: ‘Ljudi su se uzdigli u procesu evolucije, baš kao životinje, i njihovo je zvanje bila borba za njihov opstanak.’ U govoru nešto kasnije te godine, Hitler je ponovno izrazio svoje vjerovanje kako su ljudi potomci životinja. … Hitler je tako bio mišljenja kako su preci ljudi bile životinje i kako bi ljudi još uvijek bili životinje da se nisu uzdigli kroz borbu za postojanje (str. 234).

Hitler koristi evoluciju kao racionalističko oružje protiv kršćanstva

Hitler ne samo da je bio evolucionist, nego je gorljivo ponavljao standardne prastare ateističke argumente protiv teizma. Weikart komentira:

Dana 24. listopada, 1941. godine, Hitler je držao dugi govor svojoj pratnji o kontroverznosti između znanosti ireligije, a posebice između evolucije i kršćanstva. Hitler je otvorio svoj podulji monolog tvrdeći kako su učenja crkve u suprotnosti sa suvremenim istraživanjima. Ustvari, kako je Hitler izlagao na temu te znanstveno-religijske kontroverze, jasno je stao na stranu znanosti i odbacio crkvu. Osim toga, Hitler je hvalio antiklerikalizam francuskih prosvjetiteljskih mislilaca i napredak znanosti. Nakon raspravljanja o dostignućima znanosti i neznanju crkve, Hitler je naglasio svoju vjeru u ljudsku evoluciju. … Hitler je jasno prihvatio Teoriju evolucije, uključujući i ljudsku evoluciju, i odbacio suprotna religijska učenja. A to nije bila niti izdvojena izjava. … Još dva Hitlerova suradnika svjedoče kako je vjerovanje u darvinovsku evoluciju bilo sastavnim dijelom njegove ideologije (str. 224–225).

Zaključci

Nadmoć dokaza je jasna: Hitler nije bio kršćanin. Izolirane suprotne Hitlerove izjave, tada izrečene zbog potrošnje javnosti, ne pobijaju ovaj zaključak.

Weikart odbija zamisao kako je Hitler bio ateist, i umjesto toga identificira Hitlera kao panteistu. Ipak, zbog činjenice kako su panteizam i ateizam u svojoj funkcionalnosti jednaki, slijedi kako je Hitler uistinu bio ateist, usprkos Weikartu.

Nema sumnje u činjenicu kako je Hitler bio uvjereni evolucionist. Čak štoviše, Hitler je upotrebljavao evoluciju kao oružje racionalističkoga stila protiv kršćanstva.

Preporučene bilješke

  1. Coole, W.W. i Potter, M.F., Thus Spake Germany [Tako je govorila Njemačka], G. Routlege & Sons Ltd, London, 1941. Natrag na tekst.
  2. Montgomery, J.W., The Suicide of Christian Theology [Samoubojstvo kršćanske teologije], Bethany, Minneapolis, MN, str. 252, 1975. Natrag na tekst.
  3. Brooks, M., Natural born believers [Rođeni vjernici], New Scientist 201(2694):31–33, 7. veljače 2009. Natrag na tekst.
  4. Faulhaber, M., Judaism, Christianity, and Germany [Judaizam, kršćanstvo i Njemačka], MacMillan Company, New York, 1934. Natrag na tekst.
  5. Drugdje je Weikart isključivo odbacio tu optužbu: Was Darwinism Banned from Nazi Germany? [Je li darvinizam bio zabranjen u nacističkoj Njemačkoj?] Evolution News, evolutionnews.org, 21. studeni 2016. Natrag na tekst.