Also Available in:

‘Malena Lucy’ Još dobrih vijesti za kreacioniste

napisao Carl Wieland

preveo Mladen Čirjak
Objavljeno: 22. rujna 2006. (GMT+10)

Mlada jedinka iste vrste kojoj pripada slavna 'Lucy' upravo je otkrivena.1 Pronađen u Dikka-i, Etiopija, ovaj je primjerak izvanredno dobro očuvan. Radi se o mladoj ženki, staroj vjerojatno oko tri godine. Pretpostavljena 'starost' je 3.3 milijuna godina. Do sada je oprezno iskopavanje većeg dijela skeleta iz pješčenjaka trajalo pet godina. Posao nije dovršen; možda će biti potrebne još godine rada da bi se potvrdilo kako su primjerice točno izgledale kosti stopala.

Zašto je ono važno?

Dikika map

Kada je otkrivena 'Lucy'; (kasnije nazvana Australopithecus afarensis) podigla se velika prašina. Napokon, činilo se da evolucionisti imaju prekrasnog 'kandidata za pretka' – onoga koji je hodao uspravno, te imao gotovo savršenu mješavinu osobina majmuna i čovjeka.

Međutim, kao što se neizbježno događa, kako je vrijeme prolazilo, a stručnjaci na polju anatomije pažljivo proučili fosilizirane kosti Lucy i drugih primjeraka njenog roda, Australopithecus, stvari su počele izgledati drugačije [cf. the same thing with alleged whale intermediate Pakicetus]. Nekoliko je znanstvenika koristeći objektivne računalne tehnike (kao što je evolucionist Dr Charles Oxnard) istaklo da karakteristike u cjelini nipošto nisu između majmuna i ljudi. Također su istakli da niti njihov način kretanja nije bio uspravan kao kod ljudi. Nadalje, prsti ruku i stopala drugih primjeraka Lucy-ne vrste bili su dugački i zakrivljeni, kao u majmuna koji se ljuljaju na stablima. Njihove ruke su bile dugačke, kao u onih što se penju po stablima. [Za više detalja vidi: Australopithecus afarensis section of the overview Fossil evidence for alleged apemen—Part 2: non-Homo hominids iz Journal of Creation]

U želji za zadržavanjem njihove vizije 'čovjeka-majmuna', tvrdilo se da se tu radi tek o evolucijskim 'ostatcima'. Međutim, to je postalo teško braniti pošto se pokazalo da Lucy posjeduje isti mehanizam ručnog zgloba (koji 'zaključava' zglob kod hodanja na šakama) kakav imaju čimpanze i gorile – vidi Lucy was a knuckle-walker, tehnički detaljniji Did Lucy walk upright?, te noviji Lucy: walking tall—or wandering in circles? (Da li je to bio ostatak? Ako jest, zašto prirodna selekcija to nije eliminirala ako se više nije koristilo?)

Da stvari budu gore po uvjerenje da se ovdje radi o čovjekovim predcima, lubanje drugih australopiteka, kada je skeniran organ ravnoteže, također su pružile dokaz da oni nipošto nisu mogli trajno hodati uspravno poput ljudi.gave evidence that they could not have walked habitually upright like humans at all.2

Neki bi mogli pokušati održati uzbuđenje, na osnovi dokaza da su neki australopiteci morali posjedovati kapacitet za barem rudimentaran govor. Ti dokazi sastojali su se u tome što su unutrašnjosti njihovih lubanja sadržavale otiske strukture površine mozga, koji su pokazivali da su oni imali istu vrstu strukture koju imamo i mi u području mozga koji je zadužen za jezik. No i taj je dokaz također propao pošto je pokazano da su iste strukture prisutne kod nekih živućih čovjekolikih majmuna, ali se ne koriste u lingvističke svrhe (također vidi: Mind by design: interview with neuroscientist and part-time ‘ape-man’ researcher Peter Line i Monkeying around with the origins of language).

Naravno, dok su se prikupljali ovi dokazi, također su se gomilale i nebrojene evolucijske slike i prikazi 'Lucy' s nacrtanim 'ljudsko-majmunskim' odlikama (npr. s rukama i stopalima poput onih u čovjeka). Iako u suprotnosti s dokazima, izgleda da je bilo preteško modificirati sve te prikaze.

Bolja očuvanost=više informacija

Ovo otkriće još bolje očuvanog3 primjerka Lucy-nog roda (sličan je u tolikoj mjeri da ne samo da je svrstan u isti rod, već i u istu vrstu) je nešto što bi zagolicalo uši informiranog kreacioniste čak i prije no što bi znao detalje. I naravno, ono što je otkriveno izgleda da zabija čavle u lijes, ako išta, čak i dublje.

  • Prilagođeno veličini tijela, mozak nije bio bitno veći od onog čovjekolikog majmuna.

  • Pronađena kompletna podjezična kost (povezana s grkljanom) bila je potpuno nalik onima u čimpanzi. Tu nema dokaza bilo kakve sposobnosti govora, kao što su se neki nadali.

  • Jedna kompletna kost prsta je zakrivljena, kao u čimpanze. Zakrivljeni prsti su dizajnirani za penjanje po drveću.

  • Lopatična kost nalikuje lopatičnoj kosti gorile – dizajnirana za veranje po stablima i hodanje na šakama, ne za uspravan hod.

  • Karakteristike organa ravnoteže unutar lubanje potvrđuju da je kretanje bilo poput kretanja čimpanze, a ne u pravilu uspravno.

Jedan komentar u Nature vezan uz ovo navodi, diplomatski, za posljednje tri stavke da 'sve tri stavke dokaza sugeriraju da kretanje A. afarensis vjerojatno nije bilo ograničeno na hodanje na dvije noge.'4 Autor, poznati paleoantropolog, slaže se kako su osobine ovog stvorenja 'mnogo bliže čovjekolikom majmunu nego one kasnijeg taksona koji je s pravom uvršten u naš rod, Homo,'5 (usporedite ovu analizu u našem Journal of Creation s jednim od drugih radova ovog autora,6 The non-transitions in ‘human evolution’—on evolutionists’ terms.)

Autoru komentara u Nature, gledajući na 'malenu Lucy' kroz 'prizmu' evolucije, razlog je taj što je ona 'primitivna', tj. još nije dovoljno evoluirala.

Daleko više smisla ima izravno shvaćanje dokaza:

  • Razlog zbog kojeg ovaj primjerak izgleda kao majmun je taj što pripada (izumrloj) grupi majmunolikih stvorenja, odvojeno stvorenoj od ljudi i drugih grupa majmuna. Zaista, Oxnard je davno tvrdio, s obzirom na multivarijatnu analizu, da je australopitek distinktivniji od ljudi i čimpanzi nego što su oni međusobno.7

  • Razlog zbog kojeg posjeduje te anatomske osobine povezane s kretanjem koje nije poput čovjekovog je, jednostavno, što je bio sličan čovjekolikom majmunu; čovjekoliki majmun se ne kreće kao čovjek i niti jedan čovjekoliki majmun u pravilu ne hoda uspravno.

4654dikika_map
Dikika region, Ethiopia

'Malena Lucy', dakle, sveobuhvatno dovodi u fokus svu onu prekrasnu problematiku koja je pojedinačno bila očita i rezultirala rastućom masom dokaza protiv ideje čovjekova pretka. Sve ovo mora da se snažno osjeti 'unutar struke'. Komentari vezani uz ovaj primjerak kao da, tu i tamo, imaju malene smjernice čija je svrha, čini se, uvjeriti nas da je postojao neki razlog zbog kojega su raniji znanstvenici smatrali da je afarensis hodao uspravno. I/ili da je ponekad mogao činiti nešto poput toga kao što to čini živuća patuljasta čimpanza. No, kao što bi se svi koje se pita složili, to nije istinska bipedalnost.8

Za nadati se, kako ostatak anatomskih odlika 'post-kranijalnog' skeleta bude mukotrpno izvučen iz stijene, da ćemo dobiti još detaljnije dokaze o tome kako je izgledao afarensis i australopitek općenito. Vrlo je vjerojatno da će to dodatno osnažiti već i sada snažne dokaze da australopitek nije čovjekov predak. Usputno, čak se i neki evolucionisti slažu. Problem za one druge, problem zbog kojeg im je vjerojatno teško odustati, je taj što nema drugog kandidata.

Ako je povijest bilo kakva vodilja, to neće dugo trajati. Uzimajući u obzir kombinaciju često fragmentiranih dokaza, želje čovjeka za slavom i snažne potrebe da se popuni ovaj evolucijski vakuum, moglo bi doći do nove, desetljećima duge, runde nagađanja o potpuno novoj grupi stvorenja koja će zavesti milijune. To jest, barem dotle dok i to ne propadne pod težinom dokaza.

Preporučene bilješke

  1. Zeresenay Alemseged, Fred Spoor, William H. Kimbel, René Bobe, Denis Geraads, Denné Reed and Jonathan G. Wynn, A juvenile early hominin skeleton from Dikika, Ethiopia, Nature 443(7109):296–301, 21 September 2006. Natrag na tekst.
  2. Fred Spoor, Bernard Wood, and F. Zonneveld, Implications of Early Hominid Morphology for Evolution of Human Bipedal Locomotion, Nature 369(6482):645–648, 1994. Natrag na tekst.
  3. Usput, unatoč činjenici da i evolucionisti potvrđuju da je visok stupanj očuvanosti dokaz brzog zatrpavanja, najvjerojatnije tijekom poplave, mislimo da je ovo gotovo sigurno post-potopni događaj, tj. lokalna poplava, a ne opći potop iz doba Noe. Natrag na tekst.
  4. Bernard Wood (News and Views) ‘Palaeoanthropology: A precious little bundle’ Nature 443(7109):278–281, 21 September 2006. Natrag na tekst.
  5. Naravno; to je zbog toga što su svi oni koji spadaju u taj rod (npr. erectus, neanderthalensis), jednostavno, ljudi – potomci Adama. Čak su i neki evolucionisti tvrdili kako bi ih trebalo premjestiti u istu vrstu u kojoj smo i mi. Natrag na tekst.
  6. Bernard Wood and M. Collard, The human genus, Science 284(5411):65–71, 1999. Natrag na tekst.
  7. C.E. Oxnard, Nature 258:389–395, 1975. Natrag na tekst.
  8. U svemu ovome, kada bi ispalo da ta stvorenja i jesu bila bipedalna, ne treba pretpostavljati da to dokazuje kako se radi o precima čovječanstva. Bog je mogao stvoriti bipedalna stvorenja koja su sada izumrla. No, poanta je pokazati koliko je evolucionistima nevjerojatno slab čak i ovaj 'ogledni' primjer, kod kojega je bipedalnost bila vrhunac. Natrag na tekst.

Helpful Resources