Also Available in:

Invazija Afrike zbog otmica tijela

napisao William Johnson
preveo Zlatko Madzar
Objavljeno: 21. rujna 2014. (GMT+10)
Courtesy Wikipedia9591-von-luschan
Felix von Luschan imao je bliski kontakt s iskusnim grobarskim pljačkašem.

Zamislite strance kako ulaze u vašu zemlju i oskvrnjuju grobove vaših predaka. Onda prevoze dijelove tijela u svoju domovinu u svrhu ‘dokazivanja’ podređenosti i životinji slične prirode vašega naroda. Strašno kao što i zvuči, takva je praksa bila uobičajena među znanstvenicima mnogih desetljeća nakon objavljivanja Darwinove knjige On the Origin of Species[O podrijetlu vrsta].

U ranim 1990.-im godinama nekoliko je članaka privuklo pozornost k ubojstvu i ‘otmici tijela’ australijskih Aboridžina što se dogodilo u kasnome XIX. i ranome XX. stoljeću.1,2,3

Prema jednome istraživaču, “… između 5.000 do 10.000 grobova australskih Aboridžina bilo je oskvrnuto, njihova su tijela bila raskomadana ili su bili ukradeni dijelovi kako bi dali podršku znanstvenoj trgovini.”4 Ono što mnogi ne shvaćaju jeste kako to nije bio zemljopisni izdvojeni fenomen, nego se to događalo istovremeno u njemačkim kolonijama u Africi, posebice na zahtjev čuvenih rasnih znanstvenika u Njemačkoj.

Felix von Luschan

Ako je postojao jedan njemački znanstvenik najodgovorniji za trgovinu dijelovima tijela u Africi to je bio Felix von Luschan. Iako navodno monogenist (tj. vjerovanje u jedno podrijetlo za ljude, kao što Biblija uči) i često opisivan kao protu-rasist, takva gledišta o von Luschanu, međutim, moraju biti samo teorijska. On je bio žestok predlagatelj socijalnoga darvinizma, posebice u odnosu na kolonijalne institucije u Africi i Južnome Pacifiku s kojima je imao snažne veze.

“Bratstvo čovjeka”, napisao je von Luschan, “dobra je stvar, ali borba za život daleko je bolja.”5

Jedan od von Luschanovih bliskih kontakata u Namibiji bio je s iskusnim grobarskim pljačkašem - poručnikom Ralph Zurnom, koji je jednom prigodom prije Njemačkoga rata protiv Herero naroda, naredio svojim ljudima neka iskopaju lubanje iz Herero grobova kod Okahandja.6 Na zahtjev von Luschana, Zurn (kad se vratio u Njemačku) donirao je lubanju Herero čovjeka za von Luschanovu ogromnu kolekciju lubanji i strastveno pomagao Luschanu u njegovoj potrazi za nabavkom još više lubanja od onih koji su umrli u ratu s Herero narodom.7

Von Luschan je također bio oruđem u nabavljanju lubanja iz Njemačke Istočne Afrike.8

Nijemci su često dobivali ove lubanje uz pomoć domorodaca – ponekad plaćajući manje od vrijednosti komadića sapuna, a u drugim područjima, plaćajući punu dnevnu plaću.9 Maji Maji opskrbila je von Luschana s najboljom mogućnošću za dobivanje lubanja. Guverneru Istočne Afrike, von Luschan je napisao:

Ja se predano posvećujem ispitivanju postoji li tamo ikoja mogućnost da lubanje budu iskopane i poslane u Berlin. Ako se prigoda da spasim za znanost svježe odrezanu glavu pokaže ponovno, ja ću biti najzahvalniji budu li ove glave obrađene s formaldehidom ili na ikoji primjeren način i poslane u Kraljevski muzej. Od velike bi znanstvene vrijednosti bilo ako će mekani dijelovi, posebice različite tetovaže, biti spašeni za budući naraštaj i na neproblematičan način.10

Von Luschan je imao prisno znanje o tome što se događalo u njemačkim kolonijama i dopustio da nekoliko prilika sklizne kroz pukotine.

On je želio dijelove tijela iz Nove Gvineje (ondašnje njemačke kolonije), ali to se pokazalo vrlo teškim. Međutim, neki od stanovnika Nove Gvineje bili su novačeni da se bore za Njemačku u Istočnoj Africi. Tako on je probao dobiti svoje primjerke iz leševa onih koji su bili ubijeni u borbi, i uspio je dobiti dva kostura na taj način.11

Drugo sredstvo stjecanju podataka za rasne studije bilo je putem izložbi. Svaka od njemačkih kolonija, u Africi i Južnome Pacifiku, unovačila je domoroce za ‘predstave nakaza’ ili ‘etnološke izložbe’, kod kojih su ljudi iz Njemačke morali svjedočiti o ‘podređenosti’ crne rase. Kad su Herero ljudi došli u Njemačku morali su odbaciti svoje uniforme u slučaju muškaraca, i viktorijanske haljine u slučaju žena. Herero su usvojili ovu europsku haljinu kad su se preobratili na kršćanstvo ali morali su nositi ‘primitivnu’ odjeću za izložbe.12

Wikimedia commons/Matt Crypto9591-skull-mkwawa
Rudolf Virchow ima u svome posjedu lubanju Mkwawa, plemenskoga vođe Wahehea u Istočnoj Africi. Sad je na izlošku kod Memorijalnoga muzeja Mkwawa u Tanzaniji.

Ovi su također opskrbljivali rasne znanstvenike u Njemačkoj sa živim materijalom za proučavanje. Od svakoga domorodačkog izvođača bilo je zahtijevano da antropolozima dopuste izmjeru svojih lubanja, i gotovo svakoga drugog dijela tijela. Mnogi od domorodaca odbili su biti mjerenima, i odbili su biti fotografirani u svojoj domorodačkoj odjeći, sve do ozlojeđenosti von Luschana.

Jedan domorodac koji nije surađivao bio je Bismarck Bell, Kamerunac iz plemena Duala, kojeg je Luschan nazvao: “Prekrasan izvornik te neusporediva mješavina idiota i ‘nogavice-crnca’.”13

Izložbe u kolonijama također su opskrbljivale njemačke znanstvenike sa svježim leševima koje su oni toliko žarko željeli kad su domoroci umrli. Jednom prigodom svi Inuiti izvođači umrli su od boginja, i znanstvenici su zadržali njihove pribore za predstave i najmanje jednu lubanju.14 A na izložbi 1896. godine umrla su dvojica domorodaca iz Afrike i plan von Luschana bio je dobiti čitav kostur a plan Wilhelma Waldeyera dobiti mozak i druge mekane dijelove. Jesu li doista dobili trupla, ipak, neizvjesno je.15

Rudolf Virchow

Courtesy of U.S. National Library of Medicine9591-rudolf-virchow
Rudolf Virchow uposlio je mnoge ljude da mu brodom šalju svježe odrezane glave.

Još jedan zločinac za trgovanje ljudskim lubanjama bio je Rudolf Virchow koji je, iako se protivio Darwinovu mehanizmu evolucije (dajući prednost Lamarckovu16), bio korjenit materijalist. Jednom je rekao: “Ja sam secirao tisuće trupala, ali nisam našao dušu ni u jednome.”17

Virchow je ohrabrivao putnike da iz zatvora, bojnih polja, bolnica, i od pogubljenja skupljaju ne samo kosti nego i usoljenu kožu i osušene ruke.18 On je isto tako ohrabrivao putnike da brodom u Berlin šalju svježe odrubljene glave. Prednost je davao slanju glava u pocinčanim spremištima ispunjenima alkoholom, inače bi neophodno bilo uklanjanje većine mesa prije dostave brodom!19

U jednome od svojih predavanja, Virchow je izrazio plemenit ljudski osjećaj prema domorocima, nakon čega je, bez imalo osjećaja o proturječnosti ili neprimjerenosti, ispričao priču o tome kako je pribavio neke od svojih lubanja:

Zahvaljujući dragocjenoj pomoći vlade i nekih putnika, bio sam u mogućnosti dobiti dosad desetak lubanja iz kolonija Istočne i Zapadne Afrike… . Dr. Stuhlmann istraživao je na mjestu gdje se dogodila bitka između dva plemena. Jedan od njegovih pomoćnika skupio je određen broj glava iz toga područja, zapakirao ih u vreću i donio ih na leđima nekog dječaka u Zanzibar. Kao što bi se očekivalo, one su se tresle i udarale jedna o drugu tijekom putovanja, i njihovo stanje, kad su došli u Berlin, daleko je bilo od željenoga. To su uvjeti s kojima se mora računati.20

Virchow je posjedovao ogromnu kolekciju lubanja, što je uključivalo lubanje od Mkwawa – plemenskoga vođe Wahehea u Istočnoj Africi koji je počinio samoubojstvo kako bi izbjegao zarobljavanje od Nijemaca.21 Ubrzo nakon njegove smrti njegova je glava bila uklonjena i brodom poslana u Njemačku gdje je ostala sve do svoga povratka godine 1954. Danas, Muzej prirodne povijesti u Berlinu ima više od 6.000 ljudskih lubanja, što uključuje i Virchowovu kolekciju kao i dio od von Luschanove’.22

Eugen Fischer

Eugen Fischer bio je istaknuta osoba u njemačkoj antropologiji. On je odigrao glavnu ulogu u Trećem Rajhu, i čak ga je Hitler imenovao rektorom Friedrich Wilhelm University u Berlinu.

Courtesy of Eugenics Archive [Fair use]9591-eugen-fischer
Eugen Fischer tražio je uši i druge dijelove tijela pokojnika.

Fischer je bio čvrst darvinist kao i rasist i strastven eugenist. Prije njegovih dana u nacističkome režimu, Fischer je proveo rasna istraživanja u Jugozapadnoj Africi pokušavajući dokazati da je među-rasni rasplod bio štetan za društvo.23 Fischer je imao snažno zanimanje za stjecanje dijelova tijela domorodaca, ali uspio je samo u dobivanju ovog materijala kratko prije svoga povratka u Njemačku. Prema Fischeru:

Strastveno sam istraživao kako bih našao tragove grobova. Dva Kabo mladića služila su mi kao nosači i kopači; želio sam izbjeći uporabu domorodaca Nama ili Herero, budući bi to njima vjerojatno bilo previše bolno – jer znanstvene razloge ne bi mogli razumjeti – mi smo narušili mir njihovih pokopanih zemljaka … . Iznenada stajali smo pred melankoličnom slikom groblja. Nekoliko ravnih stijena … bilo je smješteno duboko u pijesak, u neravnim redovima, tako da je samo oko 20 centimetara virilo iz pijeska. Bez sjaja, sivo, duboko-viseće nebo … namjestilo je prikladno jezovito raspoloženje za nas muškarce koji smo drhtali. Umrli su bili samo oko pola metra duboko u pijesku, ležeći u ukošenom položaju sa svojim nogama prema vodi … . Sa zatvorenim očnim kapcima postojao je spokojan mir oko šupljih lica Nama.24

Godine 1914. Fischer je zahtijevao od kolonijalnih vlasti u Windhoeku (tj. Centralna Namibija) da mu i uši i ostali dijelovi tijela umrlih zatvorenika budu poslani na University of Freiberg. Dao im je pedantne upute kako odvojiti željene dijelove tijela.25

Drugi njemački znanstvenici sudjelovali su u skupljanju i slanju brodom dijelova tijela od Nama i Herero u Njemačku. Zoolog Leonard Schultze vidio je početak rata kao prigodu za skupljanje lubanja: “Mogao bih iskoristiti žrtve rata i uzeti dijelove od svježih trupala domorodaca.”26U koncentracijskim logorima vojni su liječnici skupljali dijelovi tijela od mnogih umrlih i prodavali ih njemačkih sveučilištima gdje su ih rasni znanstvenici koristili za ‘dokazivanje’ podređenosti ‘manje razvijenih’ Afrikanaca. Ovo vjerovanje u rasnu podređenost nekih skupina bilo je zadržano od Darwina (usprkos njegovu snažnom abolicionizmu) kao prirodna posljedica njegove Teorije, i također od njegovih glavnih promotora u Engleskoj i na Kontinentu, Thomasa Huxleyja i Ernsta Haeckela, posebice. (Za detaljno izvješće o tome kako je Darwinova knjiga ‘turbo punila’ znanstveni rasizam po redovima veličine, i kako je vjerovanje u biblijsko podrijetlo služilo za ograničavanje nekih njegovih najružnijih očitovanja, vidjeti One Human Family: The Bible, science, race and culture. [Jedna ljudska obitelj: Biblija, znanost, rasa i kultura].)

Druga studija studenta medicine u Berlinu analizirala je 17 odrubljenih glava od Nama zatvorenika i iznenada dokazala anatomsku sličnost između Nama ljudi i antropoidnog majmuna.27

Zaključak

Trgovina dijelovima tijela bila je svakidašnja u njemačkim kolonijama i nastavila se u 20.-ome stoljeću.

Znanstvenici su koristili ovaj materijal, posebice lubanje, u svome pokušaju dokazivanja bijele nadmoći u suradnji s protu-biblijskim teorijama o evoluciji. Ponašanje onih angažiranih u tima neljudskim i svetogrdnim djelima može biti opisano samo kao prekorljivo. Biblijski svjetonazor, sa svojim učenjima da su svi ljudi potomstvo od jednog čovjeka (Djela apostolska 17:26), te da su svi stvoreni u slici Božjoj, osigurava jedine apsolutne i razumske temelje da se prema ljudskim bićima postupa s poštovanjem i kao isto-vrijednima.

Reference i bilješke

  1. Monaghan, D., Otimači tijela, The Bulletin, 12. studeni 1991., str. 31–38. Natrag na tekst.
  2. Turnbull, P., Science, National Identity and Aboriginal Body Snatching in Nineteenth Century Australia, Working Papers in Australian Studies, University of London, London, str. 1–15, 1991. Natrag na tekst.
  3. Wieland, C., Darwinovi otimači tjelesa, Creation 14 (2): 16–18, March 1992; creation.com/bodysnatch. Natrag na tekst.
  4. Referenca 1, str.31. Natrag na tekst.
  5. Stone, D., White Bijeli čovjek s niskim moralnim standardima? Njemačka antropologija i Herero genocid, Colonialism and Genocide, Routledge, London and New York, pp. 185–186, 2007. Natrag na tekst.
  6. Olusoga, D., and Erichsen, C.W., The Kaiser’s Holocaust: Germany’s Forgotten Genocide, Faber and Faber, London, str. 127, 2010. Natrag na tekst.
  7. Zimmerman, A., Anthropology and Antihumanism in Imperial Germany, University of Chicago Press, Chicago, str. 244–245, 2001. Natrag na tekst.
  8. Sastoji se od suvremene Ruande, Burundija, Tanzanije i dijela Mozambika. Natrag na tekst.
  9. Referenca 7, str. 161. Natrag na tekst.
  10. Referenca 7, str. 159, 161. Natrag na tekst.
  11. Referenca 7, str. 161. Natrag na tekst.
  12. Referenca 6, str. 94. Natrag na tekst.
  13. Referenca 7, str. 32. Natrag na tekst.
  14. Referenca 7, str. 23. Natrag na tekst.
  15. Referenca 7, str. 35, 261 (vidjeti fusnotu 81). Natrag na tekst.
  16. U Lamarckovoj evoluciji, prije Mendelova otkrića o zakonima nasljeđa, naslijeđene promjene morale su se tobože dogoditi od učinaka okoliša; žirafino opetovano istezanje vrata kako bi došla do viših listova navodno je moralo proći kroz stremljenje za dužim vratom za njeno potomstvo. Nepoznato mnogima, Darwin je zapravo iskoristio ovu zamisao (budući je bila naširoko diskreditirana) u nekim izdanjima svoje knjige. Natrag na tekst.
  17. Szasz, T., Odgovor Simonu, Szasz Under Fire: A Psychiatric Abolitionist Faces His Critics, Open Court, Chicago, str. 220, 2004. Natrag na tekst.
  18. Referenca 7, str. 158. Natrag na tekst.
  19. Zimmerman, A., Avanture u trgovini kožom: njemačka antropologija i kolonijalna tjelesnina, Worldly Provincialism: German Anthropology in the Age of Empire, University of Michigan Press, Ann Arbor, str. 167, 168, 2003. Natrag na tekst.
  20. Massin, B., Od Virchowa do Fischera, Volksgeist as Method and Ethic, University of Wisconsin Press, Madison, str. 95, 1996. Natrag na tekst.
  21. Conrad, S., German Colonialism: A Short History, Cambridge University Press, Cambridge, str. 132, 2012. Natrag na tekst.
  22. Referenca 7, str. 160. Natrag na tekst.
  23. Haas, F., Njemačka znanost i crni rasizam—Korijeni nacističkoga holokausta, The FASEB Journal, 22, str. 334, veljača 2008. Natrag na tekst.
  24. Erichsen, C., Lubanje i nekrofilija u kolonijalnoj Namibiji, Pambazuka News, 577, 20. ožujak 2012. Natrag na tekst.
  25. Referenca 21. Natrag na tekst.
  26. Referenca 6, str. 245. Natrag na tekst.
  27. Referenca 6, str. 358. Natrag na tekst.

Helpful Resources