Explore
Also Available in:

Ispitivanje upotrebe i dometa povijesne znanosti – odgovor dr. Carol Cleland i obrana terminologije

Piše:
Preveo: Mladen Čirjak

Važna rasprava o znanstvenoj metodologiji mora se baviti razlikom između sadašnjosti i prošlosti. Jedna nedavna ideja predlaže dva područja znanosti: operativnu znanost i povijesnu znanost. Budući da se povijesna znanost bavi hipotezama koje nisu podložne provjeri eksperimentiranjem, kreacionisti su tvrdili da je povijesna znanost podređena i Svetom pismu i provjerljivim, ponovljivim rezultatima operativne znanosti. Neki darvinisti tvrde da bi se povijesna znanost trebala smatrati jednakom operativnoj znanosti, poput istaknute filzofkinje znanosti dr. Carol Cleland. Njezini će se argumenti ispitati i opovrći, dok će se uporaba predmetne terminologije objasniti i obraniti.


iStockphotomagnifying-glass-2

Operativna znanost bavi se pitanjima koja su podložna istraživanju izravno koristeći znanstvenu metodu. Ova metoda, koja je izvorno pripisana kreacionistu Francisu Baconu, uključuje razvijanje hipoteze, provođenje eksperimenta u svrhu testiranje hipoteze, a zatim utvrđivanje može li se rezultat ponoviti u budućim pokusima. To naravno ovisi o našoj sposobnosti da zapravo svjedočimo dotičnom fenomenu.

S druge strane, povijesna znanost bavi se istraživanjem tragova kako bi utvrdila koji su se događaji dogodili u prošlosti. Budući da nam nedostaje sposobnost izravnog svjedočenja tih događaja i provođenja eksperimenata na njima, ovdje se ne primjenjuje znanstvena metoda. Umjesto toga, istražuju se tragovi i stvara se priča koja objašnjava tragove koje smo pronašli. Ovo je forenzika – potpuno isti postupak koji se koristi u istragama mjesta zločina. No, temeljna je razlika ovdje u tome što zapravo ne možemo promatrati, testirati ili ponoviti prošle događaje. Ta slabost znači da povijesnu znanost uvijek moramo razmatrati s rezervom; uvijek je moguće da se pojave novi tragovi koji u potpunosti mijenjaju našu procjenu. Naše svjesne i podsvjesne pristranosti također će nas usmjeriti u jednom ili drugom smjeru dok nastojimo objasniti ono što nalazimo. To je dvostruko točno kada imamo posla s pitanjima krajnjeg porijekla – pitanjima koja imaju dalekosežne, pa čak i duhovne posljedice.

O uporabi pojmova

U suvremenom intelektualnom okruženju, gore navedeni koncepti nažalost su zamagljeni, a u mnogim slučajevima i izravno negirani. Kreacionistički autori Reed i Klevberg prate prvu upotrebu pojma ‘operativna znanost’ unatrag do djela Normana Geislera iz 1980-ih,1 zaključak s kojim se slaže i kreacionistički pisac Troy Lacey.2 Međutim, Reed i Klevberg pogrešno pretpostavljaju da je ova osnovno binarna diferencijacija pojmova između prošlosti i sadašnjosti kasnija kreacionistička korupcija četverostruke distinkcije koju su predložili Geisler i Anderson (oni je skraćeno pišu OS2)3 – u stvarnosti se primjeri ove osnovne binarne razlike, čak i u sekularnoj literaturi, mogu pratiti unatrag barem sve do 1930-ih.2

Iako nema problema s prijedlogom Reeda i Klevberga da se povijest i znanost u potpunosti odvoje, a stvari poput povijesne znanosti smatraju ‘mješovitim pitanjima’,4 nema smislene razlike između ovog prijedloga i korištenja izraza ‘povijesna znanost’, što na temelju imena implicira da je to doista ‘mješovito pitanje’ povijesti i znanosti.

Možda ovoj terminologiji pridodaju značenje koje nije tu, kada tvrde da ona predstavlja ustupak filozofiji pozitivizma – zasigurno nitko od kreacionista koji koriste taj izraz ne bi želio učiniti takav ustupak! Čini se da je to, ako ništa drugo, prikladan pojmom za objašnjenje ovih koncepata široj publici, a da se ne ulazi dublje u suptilnost Geisler-ove OS2 ili filozofski vođenu semantiku Reed-a i Klevberg-a. Budući da ova binarna shema iza sebe ima upotrebu dugu nekoliko desetljeća, mišljenje je ovog autora da bi, ovdje, uvođenje temeljne promjene, kreacionističkoj zajednici u cjelini, donijelo više problema no koristi.

Mogli bismo, na primjer, pokrenuti sličnu kampanju protiv upotrebe izraza ‘prirodna selekcija’ (neki su to i učinili!) s obrazloženjem da taj izraz implicitno čini zabludu reifikacije i pogrešno implicira da priroda djeluje kao agent koji ‘odabire’ stvari. Međutim, u velikoj mjeri kreacionistička zajednica i dalje koristi ovaj izraz radi jednostavnosti komunikacije.

Zamućivanje vode

Čak će i oni koji prihvaćaju ovu razliku u sekularnoj zajednici često poricati da povijesnu znanost nije moguće provjeriti; umjesto toga tvrde da su te dvije vrste znanosti jednake u smislu njihove sposobnosti provjere. Motiv ovdje ne može biti jasniji, jer bi ti pojedinci htjeli da vjerujemo da nijekanje darvinizma nije ništa manje anti-znanstveno nego poricanje operativne fizike ili kemije. Oni ne žele ostaviti prostor za raspravu o znanosti porijekla.

Na primjer, poznati evolucionist dr. Ernst Mayr u jednom je predavanju rekao:

“Primjerice, Darwin je u povijest uveo povijesnost. Evolucijska biologija, za razliku od fizike i kemije, je povijesna znanost – evolucionist pokušava objasniti događaje i procese koji su se već dogodili. Zakoni i eksperimenti neprikladne su tehnike za objašnjavanje takvih događaja i procesa. Umjesto toga, konstruira se povijesni narativ koji se sastoji od provizorne rekonstrukcije određenog scenarija koji je doveo do događaja koje se pokušava objasniti.”5

Ovo je jasna procjena kojoj se nijedan kreacionist vjerojatno ne bi usprotivio. No, Mayr ubrzo nastavlja u istom govoru:

“Testiranje povijesnih narativa implicira da širok jaz između znanosti i humanističkih znanosti koji je toliko zabrinuo fizičara C.P. Snow.-a, zapravo ne postoji – zahvaljujući svojoj metodologiji i prihvaćanju vremenskog faktora koji omogućava promjene, evolucijska biologija služi kao most.”5

Dakle, dok je Mayr jasno shvaćao razliku između operativne i povijesne znanosti, namjerno je, u istom dahu, tu razliku zamutio tvrdeći da možemo ‘testirati’ povijesne narative i da stoga ne postoji jaz između ove dvije metodologije.

Druga takva osoba je dr. Carol Cleland, profesorica filozofije i direktorica Centra za proučavanje porijekla sa Sveučilišta Colorado, Boulder (slika 1). Poput Mayra, Cleland također jasno prepoznaje ovu binarnu razliku:

“Historiografska se [povijesna] znanost na važan način razlikuje od eksperimentalne [operativne] znanosti. Hipoteze eksperimentalne znanosti obično postuliraju pravilnosti tipovima ili vrstama događaja …. Suprotno tome, hipoteze znanstvene historiografije tipično postuliraju određene događaje …”6

Poput Mayra, Cleland također želi osporiti ideju da je povijesna znanost manje pouzdana od eksperimentalne znanosti. 2001. godine Cleland je objavila rad u časopisu Geology pod naslovom ‘Historical science, experimental science, and the scientific method’ (Povijesna znanost, eksperimentalna znanost i znanstvena metoda).7 Nakon što je spomenula da eksperimentalni znanstvenici ponekad ocrnjuju ‘eto-tako priče’ povijesne znanosti, ona čini sljedeće prilično iskreno i iznenađujuće priznanje:

“Zapanjujući broj fizičara i kemičara koji napadaju znanstveni status neo-darvinističke evolucije pruža znakovite primjere ovog fenomena.”8

Razlog zbog kojeg kažem da je ovo priznanje i iskreno i iznenađujuće je taj što je za darviniste nadasve uobičajeno da koriste taktiku zastrašivanja tvrdeći da nijedan ‘pravi znanstvenik’ ne dovodi u pitanje valjanost evolucije (u procesu primjenjujući ‘No True Scotsman’ zabludu) . Ali ovdje vidimo da to čine, iako očito privatno.

fig-1
Slika 1. Dr Carol Cleland, filozofkinja znanosti

Cleland postavlja pozornicu za ovu raspravu objašnjavajući povijest znanstvene metode, kao i ograničenja koja eksperimentalnoj znanosti nameće problem indukcije: nikakav konačan broj primjera nikada ne može nepobitno dokazati univerzalnu generalizaciju. Iz tog razloga eksperimentalna znanstvena zajednica općenito prihvaća ‘falsifikacionizam’, slijedeći rad Karla Poppera, koji je koristio modus tollens logički princip, ili negaciju konsekvensa: “Ako P, onda Q. Ne Q. Prema tome, ne P.” Koristeći sekvencijalni zapis:

P → Q , ¬Q¬P

Drugim riječima, univerzalna je generalizacija pogrešna ako se može pronaći barem jedan stvaran primjer u kojem to nije slučaj.8 Koristeći ovu metodologiju, nikada ne težimo potvrdi hipotezu; umjesto toga nastojimo dokazati da nije istinita pronalazeći primjer koji ju opovrgava. Ako nitko nije u mogućnosti iznijeti takav primjer, smatra se da je hipoteza vjerojatno točna, a što je više puta testirana, to je veći stupanj povjerenja u nju. Pristalice ove metodologije znanosti ponekad idu toliko daleko da tvrde kako sve ono na što se ovaj princip ne može primijeniti uopće nije znanost – dr. Cleland citira Henry-a Gee-a, urednika časopisa Nature, koji je rekao: “[Povijesne hipoteze] se nikada ne mogu potvrditi eksperimentom, te su zbog toga neznanstvene …. Nijedna znanost nikada ne može biti povijesna.”9

Cleland opovrgava falsifikacionizam

Zanimljivo je da Cleland u svom odgovoru ne odabire uzdići povijesnu znanost, već pokušava srušiti empirijsku znanost, dovesti ih na istu razinu. Reed i Klevberg primjećuju:

“Cleland odmah podiže crvenu zastavicu u svojoj odluci da kritizira eksperimentalnu znanost. Zašto jednostavno ne predočiti pozitivan argument u korist povijesne znanosti? … To ostavlja neugodan dojam emotivnog apela žrtvama neobuzdane arogancije sekularnih znanstvenika.”10

Cleland tvrdi da je falsifikacionizam ‘duboko manjkav’, navodeći dva načina razmišljanja: 1) eksperimenti u stvarnom svijetu uključuju niz pomoćnih pretpostavki tako da neuspjelo ponavljanje ne mora značiti opovrgavanje hipoteze, i 2) znanstvenici ne prakticiraju falsifikacionizam rutinski kad se bave svojim hipotezama.11 Iako je vrijedno dublje se pozabaviti objema tvrdnjama, odmah treba primijetiti da niti jedna od tih izjava, čak i ako su u potpunosti točne, ne povlači za sobom to da je povijesna znanost pouzdana! Čini se da je ovo smrtni udarac na početku pokušaja obrane povijesne znanosti koji poduzima Cleland.

Kao odgovor na prvu točku potencijalno se slažemo: teško je izolirati sve varijable uključene u eksperimentiranje u stvarnom svijetu, i kao takva, znanost kao sredstvo za pronalaženje ‘istine’ uvijek će biti ‘kanta koja curi’. Upravo je to razlog zašto nam je potrebno Pismo, da nam pruži osnovu s koje ćemo voditi našu znanost! I na drugo: kakvu važnost ima istaknuti da se većina znanstvenika rutinski ponaša licemjerno, ne uspijevajući ispuniti vlastite standarde? Na koji način to poništava same standarde?

Kontroliranje zbunjujućih varijabli

Cleland piše:

“Neistinitost pomoćne pretpostavke (naspram ciljne hipoteze) mogla bi biti odgovorna za neuspješno predviđanje. Svaki je student znanosti toga implicitno svjestan jer ponavljanja klasičnih eksperimenata u laboratorijskim vježbama često propadnu ne zato što je hipoteza koja se ispituje lažna, već zbog, na primjer, kvarova na opremi ili kontaminiranih uzoraka. Štoviše, ovu se poteškoću ne može zaobići mijenjanjem uvjeta pod kojima se ispituje hipoteza, s obzirom na to da je broj pomoćnih uvjeta uključenih u bilo koju stvarnu situaciju nepoznat i potencijalno beskonačan; nije ih moguće sve kontrolirati. Čuvena Popper-ova direktiva da se stisnu zubi i odbaci hipoteza uslijed neuspjelog predviđanja nema logičku snagu [naglasak dodan].”11

Sada, s jedne strane, postoji mnogo metoda za kontrolu zbunjujućih varijabli ili pomoćnih pretpostavki u eksperimentalnom dizajnu, kao i za njihovo naknadno izdvajanje pomoću statističke analize.12

S druge strane, međutim, može biti točno da je u stvarnom svijetu znanstvenog ispitivanja jednostavno nemoguće odvojiti sve varijable od one koja se ispituje. Cleland aludira na ovo:

“Izuzetno utjecajna alternativa induktivizmu, falsifikacionizam, Karla Poppera, potkopana je otkrićem da teorijske i pozadinske pretpostavke igraju integralnu ulogu u odbacivanju hipoteza (teza Quine-Duhema), kao i u njihovom prihvaćanju (Gooding 2001).” 6

Drugim riječima, vaše interpretacije su vođene vašim interpretacijskom filterom (vašim svjetonazorom ili polaznim pretpostavkama). To je ono na što smo mi u kreacionističkoj zajednici nastojali ukazati. To znači da, bez Svetog pisma da nas vodi u našem osnovnom svjetonazoru, postaje teško opravdati izvlačenje bilo kakvih čvrstih zaključaka iz znanosti, čak i u sadašnjosti. Uvijek je moguće da postoji neka nepoznata zbunjujuća varijabla koju nismo uspjeli uzeti u obzir u našim eksperimentima. Taj se problem znatno smanjuje ako počnemo od Svetog pisma kao objavljene Božje riječi i odatle krenemo dalje, koristeći se predviđanjima koje je moguće opovrći kako bismo pokušali popuniti praznine u znanju koje ne možemo dobiti samo iz Svetog pisma.

Stvarna praksa falsifikacionizma (ili nedostatak istog)

Kao što je gore spomenuto, drugi prigovor falsificiranju koji ima Cleland jest da se on često ne prakticira u stvarnom svijetu znanosti. Ona piše:

“Nadalje, kao što je Kuhn (1970.) naglasio, znanstvenici gotovo nikada ne prakticiraju falsifikacionizam. Suočeni s neuspjelim predviđanjem, oni kontinuirano tragaju za uvjetima različitim od C koji bi mogli biti odgovorni. To se svodi na izvršavanje logično dopuštene mogućnosti spašavanja hipoteze odbacivanjem neke pomoćne pretpostavke.”11

Kao primjer navodi slučaj astronoma devetnaestog stoljeća koji su otkrili planet Neptun nakon što je utvrđeno da orbita kojom se kreće Uran ne udovoljava predviđanjima Newton-ove fizike. Umjesto da u potpunosti odbace Newton-ovu fiziku, kao što Cleland navodi da su to trebali učiniti u skladu s falsifikacionizmom, oni su se držali Newton-ove fizike i tražili zbunjujući faktor. Ispostavilo se da je taj faktor novi planet! Ali pričekajte: bi li se itko stvarno tome bunio, čak i pod strogim falsifikacionizmom? Čini se da se Cleland hvata za slamke implicirajući da falsifikacionizam, u principu, ne dopušta prisutnost zbunjujućih varijabli u eksperimentima. Očito bi Cleland htjela da vjerujemo da je jedini ispravan odgovor na neuspjelo predviđanje, na falsifikacionizam, potpuno odbacivanje hipoteze, ne priznajući zamke eksperimentalne metodologije u stvarnom svijetu. Ovo je očito hvatanje za slamke, jer ne predstavlja Popper-ove ideje pošteno:

“Popper je uvijek povlačio jasnu granicu između logike falsifikacionizma i njegove primijenjene metodologije. Logika njegove teorije je krajnje jednostavna: ako magnetsko polje ne utječe na jedan metal na bazi željeza, nije moguće da magnetska polja utječu na sve metale na bazi željeza. Logično gledano, znanstveni zakon je moguće konačno falsificirati, iako nije konačno provjerljiv. Metodološki je, međutim, situacija puno složenija: nijedno promatranje nije oslobođeno mogućnosti pogreške – stoga možemo postaviti pitanje je li naš eksperimentalni rezultat takav kakav se činio.
Stoga, dok zagovara falsifikacionizam kao kriterij razgraničenja znanosti, Popper eksplicitno dopušta činjenicu da u praksi jedan konfliktan ili kontradiktoran slučaj nikada nije metodološki dovoljan za falsificiranje teorije, te da se znanstvene teorije često zadržavaju iako se velik dio dostupnih dokaza sukobljava s njima ili su anomalni u odnosu na njih.“13

Ali što je sa slučajevima u kojima znanstvenici doista ne primjenjuju falsifikacionizam u praksi? Ne treba tražiti dalje od primjera Pasteur-ovog opovrgavanja spontanog nastanka poznatog kao abiogeneza. Unatoč činjenici da je abiogeneza opetovano eksperimentalno opovrgnuta (iako se tehnički nikad ne može dokazati univerzalni negativ, pa se ovdje taj izraz mora labavo upotrebljavati), main-stream znanstvena zajednica i dalje se drži uvjerenja da je život nastao spontano od ne-žive materije — uvjerenje koje bi, čini se, također dijelila i dr. Cleland.14 Budući da za to uvjerenje ne postoji znanstvena osnova, s pravom bismo njihovo vjerovanje u abiogenezu nazivali slijepom vjerom.

U svakom slučaju, dr. Cleland je očito u pravu da znanstvenici, u stvarnoj praksi, ne primjenjuju falsifikacionizam dosljedno; no, to ništa ne govori o korisnosti metodologije. To pokazuje da su znanstvenici ljudska bića sa svjetonazorima i dragim teorijama koje žele zaštititi – čak i kada se to kosi s poznatim znanstvenim rezultatima.

‘Pištolj iz kojeg se dimi’?

Čini se da je alternativa falsifikacionizmu koju Cleland predlaže potraga za takozvanim pištoljem iz kojeg se dimi:

“Pogled na stvarnu praksu povijesnih istraživača, međutim, otkriva da je glavni naglasak na pronalaženju pozitivnih dokaza – pištolja iz kojeg se dimi (eng.: smoking gun). Smoking gun je trag koji izdvaja jednu od konkurentskih hipoteza kao bolje uzročno objašnjenje trenutno dostupnih tragova.”11

Postoji velik problem s ovom metodologijom koji ostaje potpuno ne oslovljen: ono što se u umu znanstvenika računa kao ‘pištolj iz kojeg se dimi’ u konačnici je proizvoljno, jer ovisi o vrstama uzroka koje u tom trenutku oni mogu zamisliti. I ne samo to, već je i opseg konkurentskih hipoteza koje su istraživači voljni razmotriti subjektivan; pripadnici kreacionističke znanstvene zajednice jako dobro znaju da se nepoželjna objašnjenja (kao što je biblijsko stvaranje, na primjer!) progone i odbijaju od strane sekularnog mainstream-a. Slavna je izjava genetičara Richard Lewontin-a da oni ne žele “dopustiti Božanskoj nozi da uđe na vrata”.15 Drugim riječima, dim pištolja je u očima promatrača. To ne čini apsolutno ništa glede uklanjanja subjektivnog elementa iz povijesne znanosti.

Da navedemo jedan od primjera koje daje Cleland:

“Prije 1980. godine postojala su mnoga različita objašnjenja izumiranja dinosaura, uključujući bolesti, klimatske promjene, vulkanizam i udar meteorita. Otkriće velikih naslaga iridija na K-T granici usmjerilo je pažnju na udar meteora; iridij je rijedak na površini Zemlje, ali visoke koncentracije postoje u unutrašnjosti Zemlje i u meteorima. Naknadno otkriće šokiranog kvarca na K-T granici osnažilo je objašnjenje udara velikog meteorita, jer nije bilo poznatog vulkanskog mehanizma za proizvodnju toliko šokiranog kvarca.”11

Ako se otkriće šokiranog kvarca na K-T granici treba smatrati pištoljem iz kojega se dimi i koji odlučuje u korist hipoteze o udaru meteorita (slika 2), tada bismo u najmanju ruku trebali očekivati da danas postoji gotovo univerzalan konsenzus o ovoj temi među mainstream znanstvenicima. To nije slučaj. Zapravo, nije potrebno puno pretraživanja da bi se u glavnom izvoru (National Geographic) došlo do sljedeće izjave:

“Uzrok masovnog izumiranja koji označava kraj Krede i početak paleogena znanstvena je misterija.”16
Image courtesy of NASA/JPL-Caltechfig-2
Slika 2. Cleland vjeruje da su pronađeni ‘smoking gun’ dokazi za hipotezu da je udar velikog asteroida uzrokovao izumiranje dinosaura.

Dakle, ako se ovaj događaj i danas smatra misterijom, kako Cleland može tvrditi da je neki određeni dokaz smoking gun? Ovo je naravno interna rasprava među znanstvenicima koji prihvaćaju milijune godina i darvinističku evoluciju. Ako netko odbaci pretpostavku o milijunima godina i shvati da fosilni ostatci uglavnom nisu zapisi o postupnim promjenama već o globalnoj katastrofi u trajanju od oko jedne godine, tada otkriće dokaza o udarima meteorita u fosilnim ostatcima više nema utjecaj na pitanje kako su dinosauri izumrli.

Imamo dokaze iz artefakata koji snažno sugeriraju da su ljudi i dinosauri u prošlosti koegzistirali.17 Zašto evolucionisti to ne smatraju pištoljem iz kojeg se dimi, falsificirajući cijelu ideju da su dinosauri izumrli prije mnogo milijuna godina? Jednostavno rečeno, to je zato što odbijaju uzeti u obzir ove dokaze, jer bi ih to prisililo da preispitaju svoj svjetonazor. To naglašava poantu: dokazi se uvijek filtriraju kroz početne pretpostavke našeg svjetonazora – oni ne govore sami za sebe.18

Asimetrija overdeterminacije

Cleland apelira na ‘asimetriju overdeterminacije’ kako bi objasnila metodološke razlike između povijesne i operativne znanosti:

“Lokalizirani događaji imaju tendenciju da su u vremenu uzročno povezani asimetrično. Na primjer, erupcija vulkana ima mnogo različitih učinaka (npr. pepeo, plavučac, mase bazalta, oblaci plinova), ali potreban je samo mali dio ovog materijala kako bi se moglo zaključiti da se to dogodilo; dramatično rečeno, ne treba nam svaka čestice pepela. Doista, bilo koja od enormnog broja nevjerojatno malih podskupina ovih učinaka bit će dovoljna. Međutim, pokretanje stvari u drugom smjeru vremena daje zapanjujuće drugačije rezultate. Predviđanje erupcije puno je teže nego zaključiti da se ona već dogodila … Asimetrija overdeterminacije objašnjava navodno problematične razlike između povijesne i eksperimentalne znanosti vis-a-vis ispitivanja hipoteza. Kao što postoji mnogo različitih mogućnosti (podskupina tragova) za hvatanje kriminalaca, tako postoji i mnogo različitih mogućnosti za utvrđivanje što je uzrokovalo izumiranje dinosaura … [Znanstvenici] postuliraju o različitim uzročno-posljedičnim etiologijama tragova koje opažaju, a zatim pokušavaju razlučivati među njima tragajući za pištoljem iz kojeg se dimi – tragom koji će prepoznati krivca izvan razumne sumnje.”19

Nema sumnje da je asimetrija overdeterminacije valjano zapažanje o činjenicama stvarnosti koje su nam, kao ljudima, dostupne, ograničeno vremenskim faktorom i onim što smo u stanju promatrati i razumjeti. Zaista je teže predvidjeti buduće događaje nego izvesti zaključke o prošlim događajima – kao što je teže točno reći kada i gdje će se dogoditi oluja u budućnosti, nego zaključiti da je jedna upravo prošla gledajući tragove poput mokrog tla, prekrivenog tučom.

Međutim, ono što Cleland ne uzima u obzir jest da se naši zaključci o prošlim događajima temelje na našim iskustvima; vidimo pojave i svjedoci smo tragova koje ostavljaju za sobom. Kad u budućnosti opet naiđemo na te iste tragove, imamo tendenciju pozvati se na iste uzroke koje smo posljednji put primijetili da uzrokuju te tragove. Vidimo da se događaju oluje i svjedoci smo da stvaraju tuču. Ovo je zapravo empirijsko i uočljivo. Ali ovo također služi za isticanje središnje slabosti cijele povijesne znanosti: u svojim smo objašnjenjima ograničeni na vrste uzroka s kojima smo već upoznati iz vlastitog iskustva. U osnovi nismo u stanju pozvati se na uzroke kojima nikada nismo svjedočili. Kada gledamo u prošlost, to nas dovodi u nepovoljan položaj: uvijek ćemo nastojati uklopiti dostupne dokaze u poznate tipove fenomena kao potencijalne uzroke. Upravo nas je ta tendencija možda dovela do široko rasprostranjene prakse uniformitarizma u mainstream povijesnoj znanosti: moto da je sadašnjost ključ prošlosti doista je naša jedina mogućnost za pokušaj dešifriranja povijesti ako smo odbacili nadahnuto svjedočanstvo Svetoga pisma!

Image by Sémhur/CC BY-SA 4.0fig-3
Slika 3. ‘Asimetrija overdeterminacije’ može se ilustrirati činjenicom da je lakše izvesti zaključak o prošloj erupciji vulkana (na temelju bilo kojeg od velikog broja mogućih tragova) nego predvidjeti njegovu buduću erupciju. Cleland tvrdi da ta činjenica u potpunosti objašnjava razlike u metodologiji između povijesne i operativne znanosti.

Nema ničeg logičnog ili znanstvenog u pretpostavci da u prošlosti nisu djelovali nikakvi jedinstveni uzroci koje danas ne primjećujemo. Potpuno je zamislivo da je upravo to slučaj, a Sveto pismo svjedoči da je to zaista tako. Opći potop nije nalikovao ničem čemu je itko ikada bio svjedok, prije ili poslije. Jedini način da sa sigurnošću saznamo što se dogodilo u prošlosti je kroz pouzdane izjave očevidaca koji su bili tamo. Ironično, Cleland kao odgovor na kritiku piše:

“što se tiče prikupljanja dokaza za hipotezu, znanstvenici nemaju Božju perspektivu izvan vremena. Oni su nepovratno smješteni u vremenu, a dokazni položaj povjesničara bitno se razlikuje od položaja eksperimentalista.”20

Točno! Ali uz Sveto pismo, dostupna nam je Božja perspektiva! To je perspektiva koju Cleland ignorira bez ikakvog spomena. Priznanje, koje čini Cleland, da se dokazni položaj povjesničara ‘bitno razlikuje’ od položaja eksperimentalista potkopava njezinu primarnu tezu da ‘povijesna znanost nije inferiorna u odnosu na klasičnu eksperimentalnu znanost’.8 Reći da jedno nije inferiorno u odnosu na drugo isto je kao i reći da nije bolje svjedočiti zločinu dok se događa, nego što je naknadno pokušati sastaviti ono što se dogodilo koristeći dostupne tragove. Koji bi se forenzičar složio s takvom izjavom?

Vrlo ironično Cleland također kaže sljedeće:

“… mnogo je lakše pronaći zadimljeni pištolj za neobične katastrofalne povijesne događaje koji imaju globalne posljedice nego za složene, uobičajene povijesne procese i događaje koji imaju lokalne posljedice, jer će prvi, ali ne i drugi, obično ostaviti tragove … koji se u stratigrafskom zapisu ističu kao vrijedni pažnje.”21

Hej, prisutnost cijelog stratigrafskog zapisa? Može li to biti ‘smoking gun’ da je došlo do globalnog potopa? Što je s činjenicom da na cijelom planetu nalazimo milijune fosila, od kojih mnogi pokazuju dokaze o brzom ukapanju i potapanju u vodi? Što je s pronalaskom morskih fosila na najvišim planinskim vrhovima? Sekularna zajednica uspijeva previdjeti sve ove stvari kako bi zadržala svoju vjeru u postupnost i poricanje globalnog potopa. ‘Smoking gun’ je tu, ali ljudi ga odbijaju vidjeti jer su dragovoljno neuki (kao što je predviđeno u 2. Petrova 3).

Zaključak

Dr Cleland pokušala je spasiti povijesnu znanost od kritika onih unutar znanstvene zajednice koji prepoznaju superiornost empirijske (operativne) znanosti u odnosu na priče o prošlosti koje nije moguće opovrći. Nažalost, svi njezini pokušaji završavaju neuspjehom, jer se svi u konačnici svode na napad na empirijsku, opservacijsku znanost, umjesto na demonstraciju pouzdanosti povijesne znanosti.

Cleland kaže:

“Otkrića povijesne znanosti jednako su privremena i podložna reviziji kao i ona eksperimentalne znanosti … U idealnom slučaju, ovaj proces konvergira na jednoj hipotezi. No, ne postoje garancije … važno je imati na umu da se ispravna hipoteza možda nikada neće naći među onima koje se razmatraju i da ju ljudi možda nikada neće razmatrati; povijesni znanstvenici jednako su ograničeni svojom maštom kao i oni koji vrše eksperimente.

Štoviše, čak i ako pretpostavimo da se ispravno objašnjenje nalazi među onima koja se razmatraju, ne postoje jamstva da će se smoking gun pronaći, čak i ako se pretpostavi da isti postoji.”22

Cleland se ovdje može pohvaliti zbog iskrenosti, ali ovaj svjetonazor je isprazan i bezizlazan. Nikada ne možemo biti sigurni da išta znamo ako smo ovisni samo o ljudskoj znanosti, a čini se da Cleland prihvaća ovaj skeptični, agnostički stav, ali samo do određene mjere; nikada nije skeptična prema ukupnoj sekularnoj dogmi koja se odnosi na prošlost: milijuni godina i evolucija uvijek se podrazumijevaju u onome što piše Cleland.

Baš kao i većina drugih sekularnih znanstvenika, Cleland težinu božanskog Pisma ne smatra vodičem za ono što se dogodilo u prošlosti Zemlje, kao ni temeljem iz kojeg možemo izvući zaključke o sadašnjem uređenju svemira. Niti eksperimentalna niti povijesna znanost nemaju puno vrijednosti bez Svetog pisma, a Cleland je gotovo urnebesno slijepa na vlastite anti-kreacionističke pristranosti, čak i kada se izrazito trudi istaknuti koliki utjecaj ima pristranost na zaključke znanstvenika.

Na primjer, Cleland u više publikacija puno vremena posvećuje teoriji udara asteroida kada se govori o izumiranju dinosaura, ali niti jednom ne uzima u obzir mogućnost da su dinosauri izumrli relativno nedavno, usprkos prisutnosti mekog tkiva u kostima dinosaura (još jedan ‘smoking gun’ kojeg neo-darvinisti kao što je Cleland moraju namjerno previdjeti).23 To istovremeno pokazuje da je Cleland u pravu po pitanju moći pristranosti da kontrolira znanstvene zaključke, ali u krivu po pitanju zaključaka koje ona sama donosi.

Mogućnost opovrgavanja ostaje snažno razgraničenje između operativne i povijesne znanosti (usprkos praktičnim ograničenjima s kojima se znanstvenici često suočavaju), a napad koji Cleland usmjerava na metodologiju falsificiranja zasnovan je na pogrešnoj karakterizaciji. Budući da smo vrlo ograničeni u količini dokaza koje smo u mogućnosti prikupiti o prošlosti, kao i u sposobnosti da shvatimo sve moguće uzroke nekog dokaza, iskaz svjedoka uvijek će biti poželjniji od špekulativnih rekonstrukcija.

Reference i bilješke

  1. Reed, J. and Klevberg, P., Beyond ‘origin & operation’ science, part I: critique of OS2, CRSQ 50(4):237–251, 2014. Natrag na tekst.
  2. Lacey, T., First usage of origins vs. operational science, answersingenesis.org, 1 February 2018. Natrag na tekst.
  3. Reed i Klevberg pišu: “Kreacionisti su na te tvrdnje počeli odgovarati predlažući da znanost uključuje različite aspekte, često nazivane ‘operativna znanost’ i ‘znanost o porijeklu’”, što odjekuje lažnim narativom koji promoviraju skeptici da su ti izrazi kreacionistički izum (ref. 1) Natrag na tekst.
  4. Reed, J. and Klevberg, P., Beyond ‘origin & operation’ science, part II: an alternative, CRSQ 51(1):31–39, 2014. Natrag na tekst.
  5. Mayr, E., Darwin’s influence on modern thought, scientificamerican.com, 24 November 2009. Natrag na tekst.
  6. Cleland, C., Philosophical issues in natural history and its historiography, in: Tucker, A. (Ed.), A Companion to the Philosophy of History and Historiography, John Wiley & Sons, Chichester, UK, pp. 44–62, 2011. Natrag na tekst.
  7. Cleland has since published more essays and works relating to historical science, e.g. ref. 6. Natrag na tekst.
  8. Cleland, C., Historical science, experimental science, and the scientific method, Geology 29(11):987; 2001. Natrag na tekst.
  9. Gee, H., In search of deep time, The Free Press, New York, p. 267, 1999; as quoted in ref. 2. Natrag na tekst.
  10. Reed, J. and Klevberg, P., Carol Cleland’s case for historical science—part 1: devaluing experimental science, J. Creation 31(2):103–109, 2017. Natrag na tekst.
  11. Lacey, ref. 2, p. 988. Natrag na tekst.
  12. Pourhoseingholi, M., Baghestani, A., and Vahedi, M., How to control confounding effects by statistical analysis, Gastroenterology and hepatology from bed to bench 5(2):79–83, 2012. Natrag na tekst.
  13. Thornton, S., Karl Popper, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2017 edn), Edward N. Zalta (Ed.), plato.stanford.edu, 21 September 2016. Natrag na tekst.
  14. Dr Cleland je pisala na temu abiogeneze, npr vidi: Cleland, C., Conceptual challenges for contemporary theories of the origin(s) of life, Current Organic Chemistry 17(16):1704–1709, 2013. Natrag na tekst.
  15. Lewontin, R., Billions and billions of demons, review of The Demon-Haunted World: Science as a candle in the dark by Carl Sagan, 1997, The New York Review, 9 January 1997, p. 31. Natrag na tekst.
  16. Cheung, C., Dinosaur extinction: learn more about why they vanished, nationalgeographic.com, accessed 17 January 2019. Natrag na tekst.
  17. Nelson, V., Dire Dragons, Untold Secrets of Planet Earth Publishing Company, Red Deer, Alberta, 2011. Natrag na tekst.
  18. Batten, D., Faith and facts, 1 March 2016. Natrag na tekst.
  19. Lacey, ref. 2, p. 989. Natrag na tekst.
  20. Cleland, C., Reply to Kevin Kilty’s “Comment on: Historical science, experimental science, and the scientific method”, Geology 30:951–952, 2002. Natrag na tekst.
  21. Cleland, C., Reply to R.J. Bailey’s “Comment on: Historical science, experimental science, and the scientific method”, Geology 30:953–954, 2002. Natrag na tekst.
  22. Cleland, C., Prediction and explanation in historical natural science, British J. Philosophy of Science 62:551–582, 2011. Natrag na tekst.
  23. Smith, C., Dinosaur soft tissue (Meko tkivo dinosaura), 28 January 2014. Natrag na tekst.