Also Available in:

Kako svjetlost udaljenih zvijezda može do nas stići u svega 6,000 godina?

napisao
preveo Mladen Čirjak

Objavljeno: 17. siječnja 2009. (GMT+10)
Image WikipediaSupernova 1987 A
Supernova

Slijedeće pitanje postavio je JD u vezi jedne od nedavnih World by Design prezentacija u Australiji, nakon što sam na njega usmeno odgovorio u Hobart-u tijekom World By Design turneje .

“Bog nije čovjek da bi slagao,nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kada rekne, a ne učini,zar obeća, pa ne ispuni?.” (Knjiga Brojeva 23:19, )

Navedeni citat sažima esencijalnu vjerodostojnost Boga. U tom pogledu, ako je cijeli svemir (a ne samo Zemlja) stvoren prije približno 6,000 godina, na koji način tumačite događaje poput, primjerice, supernove 1987A, kada je zvijezda eksplodirala na udaljenosti od oko 170,000 svjetlosnih godina od našeg Sunčevog sustava?

Naravno, ljestvica astronomskih udaljenosti nije apsolutna, no malo je osnove za vjerovati da je precijenjena za faktor od približno 30 na tako relativno malenim udaljenostima. Druga astronomska opažanja izgleda da predstavljaju daleko udaljenije objekte, koji se prema tome vide u mnogo ranijim epohama.

Predložiti da je cijeli vidljiv svemir stvoren nizom događaja (koji se nikada zapravo nisu odigrali) izgleda da nije u skladu s karakterom Boga opisanoga u Bibliji.

Odgovoriti ću sada na svaku stavku redom kojim ih JD navodi:

“Bog nije čovjek da bi slagao,nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kada rekne, a ne učini,zar obeća, pa ne ispuni?.” (Knjiga Brojeva 23:19,)

Navedeni citat sažima esencijalnu vjerodostojnost Boga.

Zaista, te je vjerodostojnost Boga ono što pruža bazu za razvoj znanosti u prvom redu, te je razlog zbog kojega se znanost razvila u kulturama koje drže judeo-kršćanski svjetonazor (vidi first chapter of Refuting Evolution by J Sarfati). Također, vjerodostojnost Boga pruža osnovu za naše shvaćanje razgovjetnosti Pisma, tj. vjerovanja da je ono napisano da bude shvaćeno i da nas Bog ne bi obmanjivao ili navodio na krivi trag. Jednostavno značenje uvodnog poglavlja Knjige postanka, dakle, može biti shvaćeno kao povijesni izvještaj onoga što se zaista dogodilo tijekom tjedna stvaranja, pada, potopa i disperzije kod Babilonske kule.

Naravno, ne slijedi da su izjave koje daju pogrešivi ljudi na osnovu svojih opažanja fizičkoga svijeta nužno validne ili vjerodostojne.

U tom pogledu, ako je cijeli svemir (a ne samo Zemlja) stvoren prije približno 6,000 godina, na koji način tumačite događaje poput, primjerice, supernove 1987A, kada je zvijezda eksplodirala na udaljenosti od oko 170,000 svjetlosnih godina od našeg Sunčevog sustava?

Supernova 1987A opažena je 1987. godine (odatle joj i naziv), te je općenito prihvaćeno da je udaljena 170,00 svjetlosnih godina (također vidi ovaj članak koji spominje supernovu 1987A). Na površini, čini se da je svjetlost putovala 170,000 godina, što nije u skladu sa 6,000 godina starim svemirom. No, postavlja se pitanje, kojim satom se to vrijeme mjeri?

Naravno, ljestvica astronomskih udaljenosti nije apsolutna, no malo je osnove za vjerovati da je precijenjena za faktor od približno 30 na tako relativno malenim udaljenostima. Druga astronomska opažanja izgleda da predstavljaju daleko udaljenije objekte, koji se prema tome vide u mnogo ranijim epohama.

Zanimljivo je uočiti da pobornici velikog praska imaju potpuno isti problem. To jest, temperatura pozadinskog zračenja je gotovo jednaka, do veličine od 1/100,000, pri temperaturi od oko 2,725 K, čak i kada gledamo na suprotne strane svemira. Budući da bi veliki prasak predvidio velike razlike u temperaturama, kako je došlo do njihova izjednačavanja? Samo ako je energija prenesena s vrućih na hladne dijelove. Međutim, na raspolaganju nije bilo niti približno dovoljno vremena za prijenos energije, čak i pri pretpostavljenom vremenu od trenutka navodnog velikog praska – vidi informativan članak Vrijeme putovanja svjetlosti - problem velikog praska Light-travel time: a problem for the big bang astrofiričara ph.d Jason Lisle.

Mizoteistička publikacija New Scientist priznala je u 13 točaka koje nemaju smisla 13 things that do not make sense (19. ožujak 2005, ažurirano 14. travanj 2009):

''Problem horizonta'' je kozmolozima velika glavobolja, toliko velika da su smislili neka poprilično luda rješenja. ''Inflaciju'', primjerice. Problem horizonta možete riješiti tako da svemir neko vrijeme ekspandira ultra brzo, tek nakon velikog praska, napuhujući se za faktor od1050 u 10–33 sekundi. No, da li je to tek puka želja?

Drugi pobornici velikog praska pokušali su izliječiti ovo glavobolju predlažući da je brzina svjetlosti nekada bila mnogo veća, npr. João Magueijo i John Barrow. No kada su neki kreacionisti nešto slično predložili prije nekoliko desetljeća some creationists proposed something similar a few decades ago, bila je to hereza! To jest, sve je dopušteno kada se radi o spašavanju dogme velikog praska, ali spašavanje postanka tom istom metodom je zabranjeno. Međutim, opažanje jednolikosti pozadinskog zračenja, koja prkose evolucijskim tumačenjima, u skladu su s jednim Stvoriteljem prostora i vremena koji održava svemir (Kološanima 1:17).

Predložiti da je cijeli vidljiv svemir stvoren nizom događaja (koji se nikada zapravo nisu odigrali) izgleda da nije u skladu s karakterom Boga opisanoga u Bibliji.
Image NASANebula
Maglica

Slažem se. Jedna ideja koja je izložena kako bi se razriješio ovaj problem je da je Bog stvorio informacije o takvim događajima u snopu 'svjetla' na njegovu putu prema Zemlji. Međutim, to bi impliciralo čin obmane od strane Boga u slučaju da se taj događaj nikada nije odigrao. Većina kreacionista ne bi poduprla tu ideju. (vidi Alex Williams and John Hartnett, Functional creation and the appearance of age, pages 168–173 in: Dismantling the Big Bang.)

Noviji razvoj kreacionističke kozmologije nudi elegantno objašnjenje pitanja svjetlosti udaljenih zvijezda koje je u skladu s opisom događaja u Knjizi postanka, a temelji se na novijim astronomskim opažanjima i jednadžbama Einstein-ove opće relativnosti. Detaljno objašnjenje ove nove kozmologije je izvan opsega ovog članka, ona je potpunije objašnjena u knjizi Starlight, Time and the New Physics by John Hartnett. Hartnett-ovo objašnjenje proizlazi iz opće relativnosti, temeljeno na ekspanziji svemira i 5D (prostor-vrijeme-brzina) kozmološke opće relativnosti koju je razvio Carmeli. Jedna od snažnih potvrđujućih aspekata ove kozmologije je taj što visoko spekulativni koncepti velikog praska, tamna tvar i tamna energija, nisu potrebni kako bi se objasnila opažanja u dalekim dijelovima svemira– vidi Has dark matter really been proven?

Još jedan model, također temeljen na općoj relativnosti, kojeg je razvio Russell Humphreys, bavi se gravitacijskom dilatacijom vremena, te je objašnjen na njegovom DVD-u naslova Light-Years? No Problem!

Ovaj članak pokušava pružiti okvir za razumijevanje odgovora na pitanje svjetlosti udaljenih zvijezda. Ključni elementi su dilatacija vremena, nedavna opažanja koja pokazuju da živimo u galakto-centričnom svemiru, te biblijske reference na to da Bog 'razapinje nebesa' 4-og dana tjedna stvaranja.

Dilatacija vremena

Eksperimentalno potvrđeno predviđanje Einstein-ove teorije opće relativnosti je fenomen zvan gravitacijska dilatacija vremena. Već se dugo zna da gravitacija utječe na tempo protjecanja vremena na bilo kojem mjestu u svemiru. Živ primjer ovog fenomena je GPS satelitski sustav navigacije koji postaje standardna oprema mnogih motornih vozila današnjice.

Nečija pozicija određuje se uspoređivanjem vremena koje je potrebno da signali s određenog broja satelita, koji su vidljivi u tom trenutku, dosegnu resiver, pa je potrebno veoma precizno mjerenje vremena. Sateliti koji kruže oko Zemlje čine to na visini od oko 20,000 km. Na toj visini, atomski satovi koje nose sateliti otkucavaju brže od istih satova na Zemlji, i to 42 mikro sekunde dnevno. Sateliti se gibaju brzinom od približno 12,000 km/h, što rezultira suprotnim relativističkim efektom koji usporava satove za oko 5 mikro sekundi po danu. Ukupan efekt je takav da su satovi GPS satelita 38 mikro sekundi brži po danu od satova na Zemlji. Zašto je ovo važno? Ako se u obzir ne uzme ta vremenska razlika i ne izvrši se kompenzacija, greška pozicije bi se povećavala za nekih 400 m svaki sat, što bi cijeli sustav učinilo potpuno beskorisnim!

Još jedan mehanizam dilatacije vremena je rapidno ubrzavanje samog prostora u svemiru koji se širi. Ovo je detaljnije opisano u Hartnett-ovoj knjizi spomenutoj ranije.

Živimo u galakto-centričnom svemiru

Standardna teorija velikog praska nema niti središte, niti rub koji je pretpostavka, zvan kozmološki princip, konstruiran kako bi se izbjeglo da Zemlja bude na posebnoj poziciji. Ako je Zemlja posebna na bilo koji način, to bi sugeriralo dizajn, a samim time i Tvorca, što izravno prkosi ateističkom vjerovanju u evoluciju. Kada je Edwin Hubble otkrio crveni pomak u spektru zvijezda i galaksija, te ih interpretirao kao udaljenost (poznato kao Hubble-ov zakon), bio je užasnut implikacijom da bi Zemlja mogla biti na posebnoj poziciji. Zapisao je:

‘'Takvo stanje (crveni pomak) sugerira da se nalazimo na posebnoj točki u svemiru… No, nepoželjna pretpostavka favorizirane lokacije mora se izbjeći pod svaku cijenu… (te) se ne može tolerirati… nadalje, ona predstavlja nesklad s teorijom budući da teorija pretpostavlja homogenost.' .’1

Zapravo, Hubble u svom kasnijem radu odbacuje brzinu kao interpretaciju crvenog pomaka, te umjesto nje preferira ideju 'umornog svjetla', kako bi odbacio veliki prasak i svemir koji se širi, u korist beskonačnog stacionarnog svemira.2

Nedavna istraživanja 3,4 mjerila su crveni pomak približno 250,000 galaksija, te su otkrila izrazito obilje galaksija s crvenim pomacima u kojima podatci odstupaju od očekivane teoretske distribucije u vidu nekoliko velikih vrhova. Izravna interpretacija ovih podataka je ta su galaksije razmještene u sferičnoj, slojevitoj, simetriji, s Mliječnom stazom u centru ili blizu njega! Takav rezultat je u skladu s biblijskom slikom, ali suprotan standardnim vjerovanjima velikog praska, te nije u skladu s kozmološkim principom.

Bog je razapeo nebesa

Na barem 11 mjesta, Pismo progovara o tome da Bog 'razapinje nebesa' (npr. Job 9:8, Izaija 40:22 and 42:5, Jeremija 10:12, Zaharija 12:1) i u Postanak 1:15 a riječi iz Postanka 1:15 'i bi tako.' zapisane su vezi s događanjima četvrtog dana tjedna stvaranja, implicirajući dovršavanje događaja opisanih toga dana. Razumno je zaključiti da je Bog razapeo nebesa do granica vidljivog svemira u svega 24 sata, te ga potom prestao širiti. Ovo je racionalnije od besmislice inflacije koju zagovaraju pobornici velikog praska, o čemu je bilo govora ranije discussed above. To jest, slučaja u kojem je svemir jednostavno ekspandirao brzinom mnogo većom od brzine svjetlosti, iako ne postoje poznati fizički uzroci pokretanja i zaustavljanja tog superluminalnog širenja.

Uočimo i ti da je Bog stvorio Zemlju prije Sunca, mjeseca i zvijezda God created the Earth first before the sun, moon and stars pa se čini razumnim pretpostaviti da je svemir razapet tako da je Zemlja bila veoma blizu njegova središta. Nadalje, psalam 147:4, Psalm 147:4 te Izaija 40:26 Izaija 40:26 daju naslutiti da je broj zvijezda u svemiru konačan. Prema tome, Biblija izgleda govori da živimo u svemiru koji ima granice i kojem se, u najmanju ruku, Mliječna staza nalazi u centru.

Svjetlo udaljenih zvijezda i biblijski vremenski okvir

CODE satelite
Umjetnički prikaz satelita COBE.

Sada posjedujemo osnove za shvaćanje načina na koji nas svjetlost udaljenih zvijezda može doseći u svega nekoliko tisuća zemaljskih godina. Dani tjedna stvaranja opisani su sa stajališta promatrača na Zemlji, pa je vremenska referenca Knjige postanka zemaljsko vrijeme. Četvrtoga dana, Bog je zapovjedio razapinjanje nebesa, masa svemira (vjerojatno uključujući i 'vode nad svodom' koje se odvojene drugog dana) bila bi ograničena na mnogo manji prostor no što je danas. Ako je Hartnett–Carmeli teorija točna, svemir se rapidno proširio uz ogromnu vremensku dilataciju zbog izrazitog ubrzavanja prostora četvrtoga dana. Humphreys-ov model 5 s druge strane, koji se također bazira na općoj relativnosti, pretpostavlja satove na vanjskom rubu svemira koji, zbog gravitacijske dilatacije vremena, otkucavaju puno brže od satova na Zemlji.

Do kraja četvrtoga dana, kada je Bog dovršio stvaranje Sunca, mjeseca i zvijezda, te je razapeo nebesa do ogromnih udaljenosti, milijarde godina kozmičkog vremena su mogle proteći na vanjskim rubovima svemira u svega 24 zemaljska sata. Bilo bi više nego dovoljno vremena da svjetlost udaljenih zvijezda dosegne Zemlju tako da je Adam, kada je promatrao nebo šeste noći, mogao vidjeti otprilike ono što i mi vidimo danas.

Od tjedna stvaranja proteklo je 6,000 godina. Ako su modeli opisani ovdje ispravni, svjetlost bilo koje zvijezde udaljene od Zemlje više od 6,000 svjetlosnih godina nastala je četvrtog dana. To bi uključivalo većinu vidljivih zvijezda, koje sve pripadaju Mliječnoj stazi. Promatrajući svemir, zapravo gledamo djelo Božjeg stvaranja četvrtoga dana!

Što je dakle sa supernovom 1987A? na udaljenosti od 170,000 svjetlosnih godina promatramo događaj koji se dogodio četvrtoga dana no kojeg nas svjetlo nije doseglo sve do 1987.

Da li je zvijezda koja je eksplodirala u skladu sa savršenim stvaranjem? Bog je rekao da su zvijezde stvorene da budu znaci vremena (Postanak 1:14) a Bog je predvidjelo unaprijed sve što će se desiti od samog početka. Ono što se nama čini kao uništenje, je zapravo fizički proces koji nužno ne umanjuje savršenstvo originalnog stvaranja. Ono što je važno jest da ovdje nema gubitka biblijskog života (stvorenja pogođena smrću zbog pada su ona koja Biblija naziva ( creatures affected by death brought about by the Fall were those the Bible calls נֶפֶשׁ חַיָּה (nephesh chayyāh)).6

Srodni članci

Preporučene bilješke

  1. Hubble, E.P., The Observational Approach to Cosmology The Clarendon Press, Oxford, UK, pp. 50–59, 1937. Natrag na tekst.
  2. Assis, A.K.T., Neves, M.C.D. and Soares, D.S.L., Hubble’s Cosmology: from a finite expanding universe to a static endless universe, Second Crisis in Cosmology Conference, 7–11 September 2008 | arxiv.org/abs/0806.4481v1, 27 June 2008. Natrag na tekst.
  3. Two Degree Field Galactic Redshift Survey. Natrag na tekst.
  4. Sloane Digital Sky Survey. Natrag na tekst.
  5. Humphreys, D.R., New time dilation helps creation cosmology, Journal of Creation 22(3):84–92, 2008. Natrag na tekst.
  6. See Sarfati, J,. The Fall: a cosmic catastrophe: Hugh Ross s blunders on plant death in the Bible, Journal of Creation 19(3):60–64, 2005. Natrag na tekst.

Helpful Resources