Knjiga Postanka ispravno proriče uzorak Y-kromosoma: Židovi i Arapi pokazali su da su potomci jednoga čovjeka!!

Ili: Kratka povijest Židova

napisao Jonathan Sarfati
preveo Zlatko Madzar

Biblijsko učenje

Nakon pobune u Babelu, Bog je raspršio potomke Noe i njegova tri sina pobrkavši njihove jezike (Knjiga Postanka 11)— ovaj događaj objašnjava i podrijetlo glavnih jezičnih skupina (vidjeti Promjena zbog Babilonske kule) i raznolike ljudske ‘rase’ ili radije, skupine ljudi (vidjeti Kako su nastale sve različite ljudske ‘rase’ [iz obitelji Noe]?).

Nakon toga, Bog je odabrao baviti se posebno sa samo jednim čovjekom prema Svome suverenom odabiru, Abrahamom, i skupinom ljudi što su potekli od njega. Knjiga Postanka 12–50 objašnjava njihovo podrijetlo. Međutim, to je povezano s prvih 11 poglavlja Postanka. Nedosljedno je za profesionalne evangeličke kolege tvrditi kako prava povijest započinje jedino s Abrahamom, jer Postanak 11 povlači liniju njegova roda unatrag do Šema, sina Noe, a Evanđelje po Luki 3 povlači je unatrag sve do Adama. Čudno je razmišljati kako taj čovjek može biti stvaran ako je njegov otac bio mitološki!

Bog je obećao blagosloviti sve narode od ovoga jednoga velikog naroda od Abrahama (Postanak 18:18). Posebice, blagoslov će doći kroz Abrahamova sina Izaka, Izakova sina Jakova, i Jakovljevih 12 sinova. Biblija upućuje na ovaj narod na nekoliko načina:

Poslanica Hebrejima: Sâm Abraham nazvan je Hebrejom u Postanku 14:13, prvoj uporabi toga pojma. Josip je također nazvan Hebrejom u Postanku 39:14.17 i 41:12. Ljudi koje je Bog (pomoću Mojsija) izbavio iz Egipta bili su nazvani ‘Hebreji’. Riječ ‘Hebrej’ može biti izvedena od imena jednoga od Abrahamovih predaka, patrijarha Ebera (Postanak 10:21–25; 11:14–17).

Izraelci: znači potomak Jakova, kome je u kasnijem životu bilo dano od Boga ime ‘Izrael’ (Postanak 32:28).

Židovi: ova riječ potječe od Jude (hebrejski Yehudah), jednoga od Jakovljevih 12 sinova, i taj jedan bio je predak Isusa Krista (Evanđelje po Mateju 1:3; Luka 3:33). Tako Isus je Židov, a hebrejska izvedba Njegova imena je Yeshua Hamashiach = Isus Mesija. Međutim taj pojam ‘Židov’ postao je uporabom za sve potomke Izraela. Tako pojam ‘Židov’ koristio se naizmjence s ‘Hebrej’ i ‘Izraelac’. Tako je Židov biblijski određen kao potomak Abrahama, Izaka i Jakova.

Primjerice, ‘Židov’ je korišteno istoznačno s ‘Hebrej’ u Knjizi proroka Jeremije 34:9. Mordokaj je bio nazvan ‘Židov’ iako je bio iz plemena Benjamina (Knjiga o Esteri 2:5). Kristov apostol Pavao /Savao (hebrejski Sha’ul) sebe naziva ‘Židov’ (Djela apostolska 21:39), i isto tako naziva sebe ‘Izraelcem’ iz plemena Benjamina (Poslanica Rimljanima 11:1; Filipljanima 3:4–5).

Iako je u Novome zavjetu uporaba riječi Ιουδαίος (Ioudaios), uobičajeno prevedena ‘Židov’, to bi se moralo naznačiti. U ovome slučaju, ona vjerojatno znači uglavnom ‘Židov’ u širem smislu (potomstvo Abrahama, Izaka i Jakova) kad se koristi od ili za pogane. Kad je korištena među Židovima, ona je vjerojatno uglavnom bila dio pojma u značenju ‘Judejac’. Ovo je odražavalo međusobnu nenaklonost između Judejaca i Galilejaca. Potonje je uključivalo Krista i Njegove učenike prema kojima su se Judejci žestoko suprotili, ali svi su oni bili Židovi u širem smislu. Kako bi slikovito pokazao razliku, Rimljanin Poncije Pilat je Isusa obilježio: ‘Kralj Židova’ (Matej 27:37) dok su židovski vođe rekli: ‘Ako je On Kralj Izraela …’ [uključujući Galileju i dijasporu] (Matej 27:42). (Usporedite u modernim vremenima: unutar Amerike, ‘Jenki’ se često koristi od Južnjaka kao Sjevernjak. Ali ne-Amerikanci izvan Amerike koriste to kao Amerikanci. Tehnički pojmovi su endonym za pojam u-skupini i exonym za pojam izvan-skupine.)

U Bibliji, židovstvo je bilo određeno kroz očevu lozu, kao što je to jasno vidljivo iz rodoslovlja. Suvremeni ortodoksni judaizam, što datira od oko godine 70., i nije isti kao biblijski judaizam, objavilo je otprilike od vremena Križarskih ratova da je židovstvo određeno preko majčine loze, ali svetopisamsko učenje jeste sve što je važno. Uostalom, sâm kralj David imao je i pogansku prabaku i praprabaku (Matej 1:5; Knjiga o Ruti 4:21–22).

Ne-židovski potomci Abrahama

I drugi narodi postali su od Abrahama. Bog je obećao kako će stvoriti veliki narod od Abrahamova drugog sina Jišmaela po njegovoj ropkinji, Hagari (Postanak 17:20), i Arapi su uvijek tvrdili kako su oni njegovi potomci. Edomci su bili potomci Ezava, Jakovljeva brata. Kralj Herod bio je Edomac (također nazvan Idumejac), a ne Židov.

Isto tako, nakon smrti svoje žene Sare, Abraham se oženio Keturom, i ona mu je rodila šest sinova, uključujući Midjana, pretka Midjanaca.

Blagoslovi narodima

Ostali narodi (pogani) bili su blagoslovljeni preko Židova, potomaka Abrahama, na dva glavna načina:

1. Bog je predao Svoja proročanstva Židovima (Rimljanima 3:1–2), tako je svaka od 66 Knjiga Biblije (uključujući Luku /Djela apostolska 1) imala Židova kao autora, osim možda Joba koji je moguće živio prije Abrahama tako da se razlika Židov /poganin ne primjenjuje. (Ljudski autori pisali su pod nepogrešivim upravljanjem Svetoga Duha—2. Timoteju 2:15–17, 2. Petrova 1:20–21.)

2. Bog Sâm uzet će ljudsku narav u Osobi Isusa Krista (Ivan 1:1–3, 14), koji je bio potomak Abrahama, Izaka, Jakova i Jude (Matej 1, Luka 3). Ustvari, Pavao u Galaćanima 3:16 čini jasnim kako je Isus, sjeme /potomak (jednina) Abrahama bio konačno ispunjenje obećanja datoga Abrahamu, iako je rekao i da Bog nije odbacio Židove kao cjelinu (Rimljanima 11:1). Isus je ispunio mnoga proročanstva židovskih proroka (npr. Postanak 3:15; Izaija 7:14, 9:6, 53:1–12; Mihej 5:2), i odnio grijehe svijeta (Ivan 1:29) umrijevši na križu i uskrsnuvši od mrtvih (1 Korinćanima 15:1–4).

   Vjerujući u Njega, i Židovi i pogani mogu postati duhovna djeca Abrahama, koji osobno ‘povjerova GOSPODINU, i On mu to pripisa kao pravednost’ (Postanak 15:6, Rimljanima 4:3, Galaćanima 3:6).

Izdvojenost od naroda

Održavajući Mesijansku lozu čistom, Bog je Židovima /Izraelcima zapovjedio neka budu izdvojeni od naroda, kako bi izbjegli bivanje pokvarenima od njih. Međutim, pojedinci iz drugih naroda mogli su ipak biti blagoslovljeni slijedeći istinskoga Boga na način kako je Mojsije zapovjedio.

Dio izdvojenosti bila je zabrana među-brakova između Židova i drugih naroda. Međutim, ova izdvojenost nije bila temeljena na ‘rasi’, nego zbog drugih naroda koji su općenito vjerovali u lažne bogove, i mogli bi iskvariti štovanje pravoga Boga. Ovo se uistinu dogodilo često. Ali ako je ne-Židov slijedio istinskoga Boga, nije postojala zapreka za brak, npr. Kanaanka Rahaba i Moapka Ruta u sâmoj Mesijanskoj lozi (Matej 1:5), egipatska kneginja Bitija (1. Knjiga Ljetopisa 4:18), i pobožan Hetit Urija, oženjen s Bat-Šebom—i Bog je oštro osudio kralja Davida za obečašćenje toga braka (2. Samuelova 11, 12). Dosljednost sa sveopćim svetopisamskim učenjem jeste to da se vjernik /vjernica nikad ne bi smio /smjela oženiti /udati s nevjernicom /nevjernikom—Biblija i međurasni brak.

Krist ruši prepreke

Od dolaska Krista, prepreka između Židova i poganina je srušena (Efežanima 2:14). Sad i Židovi i pogani mogu postati jedno u Kristu Isusu (Galaćanima 3:28, Kološanima. 3:11).

Također zabilježite, prava biblijska odredba Židova jeste čistoća onoga tko je potomak Abrahama, Izaka i Jakova. To nema veze s religijom. Biblijski govoreći, netko je rođen ili kao Židov ili kao poganin, i netko ostaje takvim do smrti. Biblija naziva pogane koji su se obratili na judaizam ‘prozelitima’, a ne ‘Židovima’(Djela 2:10–11). Obratno, Židov ostaje Židov uzvjeruje li u Isusa Krista ili postane li ateist. Svi su prvi kršćani bili Židovi, i ja sam židovski kršćanin; obratno mnogi su Izraelci sekularni /svjetovni.

Povijest raspršivanja Židova ²

Nekoliko puta, Židovi su bili raspršeni iz svoje domovine. Kraljevstvo što su utemeljili Šaul i David godine 1000. pr.Kr. razdvojilo se na dva dijela u vremenu Jeroboama i Roboama, 930. g.pr.Kr. Asirija je raspršila sjevernih 10 plemena Izraela, čiji je glavni grad bio Samarija, godine 722. pr.Kr. Neo-Babilonci pod Nabukodonosorom zauzeli su Jeruzalem godine 587. pr.Kr. Sedamdeset (70) godina kasnije, perzijski kralj Kir proglasio je da se Židovi mogu vratiti u svoju domovinu. Prvi povratak dogodio se pod Zerubabelom, onda poslije pod Nehemijom (vidjeti knjige Ezre i Nehemije).

Ali mnogi su Židovi ostali, i postojale su povelike zajednice u Babilonu i Perziji (vidjeti Esteru). Čak i u vrijeme Krista, postojale su poveće židovske zajednice izvan Izraela, i na njih se upućivalo kao na dijasporu (raspršenost). 1. Petrova 1:1 koristi ovu grčku riječ jer on piše Židovima u dijaspori, i pisao je iz Babilona (1. Petrova 5:13), gdje je postojalo još uvijek glavno židovsko središte u to vrijeme. Vjerni Židovi iz dijaspore dolazit će u Jeruzalem na glavne Blagdane prema Zakonu Mojsija—Djela 2:5.

Godine 70., Rimljani pod Titom opljačkali su Jeruzalem, i više od milijun Židova bilo je poklano. Znakovito, niti jedan židovski kršćanin nije izgubio svoj život. Oni su pazili na Isusovo upozorenje ’ u Luki 21:20–21: ‘kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje. Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore! Koji budu u Jeruzalemu, neka iziđu van! A koji budu na polju, neka se ne vraćaju u grad!.’ Kad je rimska opsada privremeno podignuta godine 66., oni su pobjegli u Pelu u Transjordaniji.

Kad je Jeruzalem bio osvojen, većina zapisa bila je uništena. Ovo je važno, jer nijedan (lažni) tražitelj Mesijanstva od tada nije mogao ispuniti biblijske zahtjeve, zato jer sad ne postoji način dokazivanja Davidovskoga podrijetla. Prema tome Mesija je morao doći prije uništenja Jeruzalema. To se također uklapa u raspored od Sedamdeset-sedam iz Daniel 9.

Od tada, Židovi su čuvali vrlo pouzdane zapise, tako većina koja tvrdi kako su etnički Židovi ima pouzdanu osnovu za svoje tvrdnje. Ali oni ne mogu istražiti iz kojeg plemena dolaze. To jest, s iznimkom Levijeva plemena. Rabini su poduzeli posebne mjere vođenja rodoslovnih zapisa levita jer su oni bili svećeničko pleme. Čak i danas, moguće je identificirati levite, jer oni imaju imena kao što su Levy, Levine, Levinson, Levental (ili Löwenthal u njemačkome pravopisu). Rabini su i vodili zapise o jednome podskupu levita, jedini koji bi mogli biti stvarni leviti, potomci Arona (Knjiga Izlaska 40:1, 12–16) preko Sadoka (Ezekiel 40:46, 43:19, 44:15). Ovi Židovi imaju ime Cohen, hebrejski za svećenika, ili inačice kao što Cohn, Kohn, Cowen, Kogan, Kagan, itd.

Bar Kochba vodio je bunu protiv Rimljana godine 132., u regiji Hadrijan. Isprva, židovski kršćani pridružili su se pobuni kao odani Židovi. Ali rabin Akiba proglasio je da je Bar Kochba Mesija, i potom su židovski kršćani odbili slijediti lažnoga mesiju. Pobuna je suzbijena godine 135., a Jeruzalem je bio orančen, preimenovan u Aelia Capitolina, i proglašen zabranjenim za Židove.

Od onda sve do osnivanja Države Izrael godine 1948., Židovi su bili raspršeni u zajednicama diljem svijeta, uključujući velik broj u Španjolskoj, Poljskoj, i potom u SAD-a. Često se smatra kako se sastoje od dvije glavne skupine, Aškenazi i Sefardi, podjele što su čak prethodile padu Jeruzalema. Aškenazi su potomci Židova koji su se nastanili u Istočnoj Europi, i uzeli svoja imena od hebrejske riječi za tu regiju, Aškenaz, imenovanoj po unuku Jafeta (Postanak 10:2–3) čiji su potomci iselili tamo nakon Babela. Riječ Sefardi dolazi od Sefarad (Obadija 20), sad hebrejske riječi za Španjolsku, jer Sefardi dolaze od Židova koji su naseljeni u Španjolskoj, Portugalu i Sjevernoj Africi.

Židovi su se suočili s mnogim progonstvima, nažalost s nekima koji su po vjeroispovijedi bili kršćani, iako Biblija strogo osuđuje antisemitizam i rasizam u svim oblicima—vidjeti također Navodni antisemitizam u Novome zavjetu. Primjerice, besmisleno je proganjati Židove na temeljima da su oni ‘ubojice Krista’— Novi zavjet jasno izjavljuje kako je Isus bio osuđen na okrutnu smrt od rimskih vođa, šiban rimskim bičem, zabijen na rimski križ rimskim čavlima—ali nitko nije dovoljno lud da proganja Talijane kao ubojice Krista!

Djela 17:26 uči da je Bog sve ljude stvorio od jednoga čovjeka (‘jedne krvi’ u većini teksta), tako so Creation Ministries International uvijek je snažno stajala protiv rasizma (vidjeti Q&A: Racism) i antisemitizma (i njegovih uobičajenih posljedica, nijekanje holokausta). Zauzvrat su glavne židovske zajednice uvelike izgnale židovske kršćane još od kad su bili prisiljeni napasti pobunu Bar Kochbe. A u ovome stoljeću, oni su se suočili s najgorim neprijateljem ikad, evolucijom nadahnutim nacističkim holokaustom (vidjeti Holokaust i evolucija), koji je ubio šest milijuna Židova, samo zato jer su bili etnički židovski—tisuće i tisuće židovskih kršćana i ateista Židova bilo je poklano nemilosrdno zajedno s ortodoksnim Židovima.

Važno je shvatiti da iako su ispovijedajući kršćani progonili Židove u povijesti, oni su djelovali oprečno učenjima Krista i Biblije (koji su jedno i isto). Vjerojatnije je da su pseudo-biblijske racionalnosti bile izgovori za predrasudu i za krađu židovskoga vlasništva. Obrnuto, kao što su čak mnogi evolucionisti zabilježili, Hitler je djelovao sukladno s evolucijom, čak neskriveno pokušavajući prilagoditi Njemačku evolucijskim načelima.

Kako se Y kromosomi uklapaju u biblijski okvir?

Ljudi imaju 23 para kromosoma, uključujući jedan par od ‘spolnih kromosoma’ koji su XY u muškima i XX u ženama. Tako je Y kromosom prenošen samo kroz mušku liniju, od oca na sina. Proučavanje odjela o Y kromosomima provedeno 1995. godine od 38 muškaraca različitih etničkih skupina diljem svijeta bilo je u skladu s biblijskim učenjem kako smo mi proizašli od jednoga čovjeka, Adama—vidjeti Y-kromosom Adam?

Žene nemaju Y kromosom, ali analogan test može biti izveden na njima—samo je ženska linija ta kroz koju se prenosi mitohondrijski DNK. * Taj mitohondrijski DNK [mtDNK] dokaz je u skladu sa svim ljudima koji su potekli od jedne žene kao što Biblija uči, iako to zapravo ne dokazuje kako je postojala ikad samo jedna žena. I nedavni dokaz o rapidnim mutacijskim brzinama u mtDNK u skladu je s ovom ‘Mitohondrijskom Evom’ koja je živjela prije otprilike 6000 godina—vidjeti Skraćivanje nadnevka za ‘Evu’.

Primjena na Židove

Michael Hammer na University of Arizona u Tucsoni i kolege, neki iz izraelskih univerziteta, analizirali su 18 sekcija Y kromosoma od 1.371 ljudi. Oni su došli iz 29 različitih populacija, uključujući sedam židovskih (Aškenazi - europski, rimski, sjevernoafrički, kurdski, irački i iranski, jemenski i etiopski Židovi), pet Arapa (Palestinaca, Libanonaca, Sirijaca, izraelski Druzi i Saudijci) i 16 ne-semitskih skupina.³

Bliske sličnosti unutar židovskih Y-kromosoma, čak iz šire raštrkanih populacija, bile su uvjerljiv dokaz kako su svi oni nastali od zajedničkoga pretka. Proučavanje je također pokazalo kako su Arapi blisko povezani sa Židovima.

Dr. Harry Ostrer, ravnatelj Human Genetics Program na New York University School of Medicine, jedan od su-autora tog članka,² rekao je:

‘Židovi i Arapi su stvarno svi djeca Abrahama … I svi su očuvali svoje blisko-istočne genske korijene više od 4000 godina.’⁴

Proučavanje je također pokazalo da su židovske populacije općenito ostale genski odvojene od poganskih populacija sve ovo vrijeme. To je daljnji dokaz da suvremeni Židovi uvelike obdržavaju zakone Staroga zavjeta (doduše s posebnim predajama što su stvorili ljudi) stoljećima nakon što su bili raspršeni, sve do nedavno.

Ovo je u skladu s ranijim proučavanjem tima u kojeg je uključen dr. Hammer, na Cohanimu (hebrejska množina za Cohen) i od Židova Aškenaza i Sefarda; iz Izraela, UK-a i SAD-a. Oni su analizirali njihove Y kromosome zbog prisutnosti ili odsutnosti Y alu polimorfnoga (YAP) umetka, i zaključili su kako je dokaz u skladu sa zajedničkim potomkom svih Cohanima /Cohen sa od zajedničkoga pretka u vremenu što je u skladu s biblijskom kronologijom, prije podjele na zajednice Aškenaza i Sefarda.^5,6

Dokaz protiv krivih stajališta o Židovima

Jesu li današnji Židovi uistinu potomci Abrahama?

U mađarskoj rođen židovski autor Arthur Koestler (1905.–1973.) teoretizirao je da su današnji Aškenazi Židovi stvarni potomci Hazara, koji su se navodno preobratili masovno u osmome stoljeću u ono što je današnja Rusija.⁷ Međutim, Koestler je bio sklon protu-establišmentarizmu, i ova teorija o preobraćenju Hazara može biti potaknuta njegovom željom, kao sekularnim Židovom, da se stopi s poganima i izbjegne progonstvo.

Ta je zamisao bila naširoko diskreditirana od uglednih povjesničara, jer je stvarna povijest židovskoga naroda previše dobro dokumentirana da bi podržala takvu zamisao. Oni naglašavaju kako ta teorija pretpostavlja mnogo pogana koji se asimiliraju u židovsko društvo, točno oprečno od onoga što se obično događa gdje se pojavljuju miješani brakovi Židov /poganin. U stvarnosti samo mali broj Hazara preobratio se na judaizam, dok ih se mnogo više preobratilo na islam a neki i na rusko pravoslavlje. Preobraćenja Hazara na judaizam prestala su s XIV. stoljećem, uglavnom bivanjem uklopljenim u već postojeće židovske zajednice u Poljskoj. Postoji i problem što se dogodilo pravim Židovima za koje se pretpostavlja kako su masovno evangelizirali Hazare, onda nestali bez traga iz povijesti.⁸

Mnogi antisemiti navode Koestlera kao da je bio usmeno nadahnut, tako osuđujući Židove jer oni navodno nisu pravi Židovi. Međutim nacisti i oni koji su besmisleno nazivali Židove ‘ubojicama Krista’ osuđivali su ih jer su oni bili pravi Židovi!

Proučavanja Hammera u svemu pokazuju kako su Aškenazi Židovi stvarno ista skupina ljudi kao ostali Židovi, te da postoji zajedničko podrijetlo za Cohanime od Aškenaza i Sefarda Židova, tako su oni posljednji čavli u lijesu za Koestlerovu ideju.

Britanski izraelizam

Neki su promovirali zamisao da su Britanci potekli od 10 navodno ‘izgubljenih plemena Izraela’. Jao, jao, glavna osobina britanskoga izraelizma jeste ta da on zanemaruje ili objašnjava težinu biblijskoga dokaza, što mora biti mjerilo za kršćanina. Isto tako zanemaruje dobro dokumentiranu povijest Židova nakon zaključivanja biblijskoga kanona, ali stavlja veliku težinu na ne-biblijska izvješća dvojbene pouzdanosti. Činjenica je, plemena nisu bila izgubljena. Biblija je jasna kuda su plemena otišla, te da su se predstavnici svih plemena vratili iz Izraela (Ezra 6:17). Proročica Ana bila je Židovka iz plemena Ašera (Luka 2:36), što dokazuje da oni nisu bili ‘izgubljeni’ čak ni za vrijeme Krista. Čak kasnije, Jakov je napisao poslanicu ‘…dvanaesterim plemenima rasijanima među poganima narodima (doslovno: ‘Dvanaesterim plemenima koja su u dijaspori /disperziji’) Jakovljeva poslanica 1:1, i teško bi bilo znati kamo je poslati ako bi 10 plemena bilo izgubljeno!

Neki pokušavaju opravdati britanski izraelizam prividnom jezičnom i povijesnom vezom.⁹ Primjerice, povezivanje imena ‘Dan’ s imenima kao što su Danube, Danska, itd., bez ikojega povijesnog zapisa kako bi se pokazala povezanost. Druga tvrdnja jeste ta da pleme ‘Sakson’ navodno dolazi od Sinovi Saka, skraćenica od Sinovi Izaka. Vjerojatno je najuobičajenija tvrdnja da riječ ‘British’ dolazi b^erith ish, pretpostavljenoga značenja ‘čovjek saveza’.

Ali sve ovo su jezične besmislice. ‘Sakson’ je njemačka riječ koja vjerojatno dolazi od imena oružja što su koristili, prema rječniku Oxford English Dictionary. Može doći od latinske riječi saxum u značenju ‘kamen /stijena’ (ovakvo oružje napravljeno je od kamena /stijene), ili od secare rezati. Ne postoji ikakva veza s ne-indoeuropskim jezikom. Navodno povlačenje od Sinovi Izaka naprosto je neodrživo—‘Izak’ je grčki oblik od imena (Isaak); izvorni hebrejski oblik toga imena je Yits-khaq (s četiri suglasnika: yod, tsadhe, cheth, qoph)¹⁰ Smirivanje uma da su izraelska plemena bila navodno izgubljena stoljećima prije Krista prisvojilo bi ime što je u oprečju s nepristranom suvremenom engleskom gramatičkom građom temeljenoj na grčkome obliku imena Izraelova oca! Mora se zapitati zašto ta ista ‘razložnost’ ne bi mogla ‘dokazati’ i teoriju o ‘britanskim Edomcima’, budući je Izak bio otac i Ezava /Edoma. Isto tako, što sa suvremenim Saksoncima u Saksoniji u Njemačkoj—zasigurno bi i oni morali biti Izraelci isto kao što su Britanci? A što s keltskim Britancima (sad Velšani i Irci) koji su živjeli prije invazije germanskih Saksonaca godine 450., ili drugih ne-saksonskih Britanaca kao što su Angli (po kojima je Engleska dobila ime) i Juti—računaju li se i oni kao Izraelci?

Ispravan hebrejski izričaj za ‘čovjek saveza’ je ish haberith. Radije, ‘britanski’ /‘Britanija’ dolazi od keltskoga plemena Britonaca koji su naselili Englesku prije negoli su ikoji germanski narodi, od kojih su Saksonci bili samo jedni od njih, došli. Oblik ‘Britanija’ dolazi iz francuskoga oblika od latinskoga ‘Britannia’, koju su Rimljani uobličili iz imena plemena Kelta.

I nikad nisam čuo da ‘britanski Izraelci’ primjenjuju ovu etimološku prijevaru dosljedno, jer bi tada morali priznati kako njihovo vlastito razlaganje vodi do riječi ‘Britanija’ što dolazi od berith ’ayin meaning ‘bez saveza’.

Sve u svemu, britanski izraelizam izgleda potiče iz zamisli o europskoj superiornosti.

Knjiga Billa Coopera ’s book Nakon Potopa povijesno dokumentira koliko je mnogo europskih naroda, uključujući Britance (Velšane, Saksonce, itd.), poteklo od Jafeta, dok Židovi potječu od Šema. I Hammerovo proučavanje uopće ne pokazuje da su Židovi semitska skupina naroda, više povezanih s Arapima negoli s ne-semitskim narodima kao što su Britanci.

Zaključak

• Y kromosomski dokaz sukladan je s Biblijskim učenjem da je Abraham predak velikoga naroda, nazvanog Izrael ili Židovi, te da su i Arapi djeca Abrahama (po Jišmaelu). S biblijskim učenjem također je sukladno da su svi židovski svećenici potomci Arona.
• Isti dokaz potvrđuje da su sve židovske narodne skupine danas stvarno fizičko potomstvo Abrahama, a ne obraćenika Hazara, dok britanski narod nije fizičko potomstvo Abrahama.
• Sâm Isus, istovremeno dok je u potpunosti Bog, jeste Židov i potomak Abrahama. I Židovi i pogani mogu postati duhovni potomci Abrahama vjerom u Isusa.

Preporučene bilješke

1. Ovo je moje osobno gledište, i čini se kako postoji dobra podrška za to. Na primjer, Luka započinje svoje Evanđelje govoreći da je bio očevidac od početka. Evanđelje nije bilo propovijedano poganima sve do Djela apostolskih 10. Ovo je čak sigurnije ako je Luka zapravo neimenovani učenik s Kleopom na cesti za Emaus (Luka 24:13–35), baš kao što je Marko bio neimenovani mladić koji je gol pobjegao u noć (Marko 14:51–52). Luka jamačno izvješćuje prisne pojedinosti o čemu su učenici razmišljali, i on je imao pristup židovskim hramskim zapisima, što je malo vjerojatno za pogane (Luka 3:23–38). On isto tako izvješćuje vrlo prisne pojedinosti od Marije, koja je “čuvala ih u svome srcu”. Ali nakraju ih je podijelila s dr. Lukom; još je manje vjerojatno da bi poganin mogao postati bliski povjerenik židovske gospođe. Luka je također pokazao detaljno poznavanje radova u unutrašnjosti Hrama, iako poganima nije bilo dopušteno ući unutra. Ova bi se činjenica pojačala ako bi Luka bio autor Poslanice Hebrejima, kao što su neki mislili—to je očito netko tko je do krajnjih pojedinosti učio u židovskim obredima, pisanju Židovima, koji ne bi s naklonošću uzeli da im poganin govori o njihovoj vjeri. Konačno, imamo Djela 21, gdje je Luka, autor, bio također očevidac. To prepričava svjetina potaknuta protiv Pavla za dovođenje poganina u Hram. Ali poganin zbog kojeg se brinulo bio je Trofim; očito Luka nije bio problem.
   Grčko ime nije veći dokaz da je Luka bio Grk od podjednakih grčkih imena Andrija i Petar, i uistinu nedvojbeno Židova Lucija (Loukios Λούκιος) in Djelima apostolskim 13:1; usporediti Luka (Loukas Λουκᾶς). Glavni biblijski dokaz što tvrdi kako podupire identifikaciju poganina je Kološanima 4:10–14. Ovdje Pavao popisuje suradnike u službi propovijedanja “o obrezanju” ali ne uključuje Luku. Ali Luka vjerojatno nije bio dio ove službe propovijedanja, nego radije vjeran liječnik (on ga izrijekom naziva liječnikom) i povjesničar. Natrag na tekst.
2. Fruchtenbaum, A.G., Hebrew Christianity, Ariel Ministries Press, 1983. Natrag na tekst.
3. Hammer, M.F., et al., Židovske i bliskoistočne ne-židovske populacije dijele zajednički bazen Y-kromosoma bieletskih haplotipova, Proceedings of the National Academy of Sciences ranije izdanje, str. 1–6, 2000. Natrag na tekst.
4. Ostrer, H., navedeno u: Maggie Fox, Bliskoistočni korijeni: Zajednički Y kromosom slikovito pokazuje gensku mapu prošlosti, Reuters/abcNEWS.com, 9 May 2000. Natrag na tekst.
5. Skorecki, K., et al., Y kromosom židovskih svećenika, Nature 385(6611):32, 2. siječanja 1997. Natrag na tekst.
6. Travis, J., Kromosom svećenika: DNK analiza podupire biblijsku pripovijest o židovskome svećenstvu, Science News 154(14):218–219, 3. listopad 1998. Natrag na tekst.
7. Koestler, A., The Thirteenth Tribe: The Khazar Empire and its heritage, Random House, New York, 1976. Natrag na tekst.
8. Powledge, J., Replacement Theology: The Denial of Covenant, Dodatak C: McKeever, Koestler i Hazari: Pitanja o valjanosti i činjeničnosti o povijesnome istraživanju, M. Div. Thesis, Messiah Biblical Institute and Graduate School of Theology, 1991. Natrag na tekst.
9. Ja priznajem jezični unos Allana Steela, autora The development of languages is nothing like biological evolution, za mnoge točke u ovome odjeljku, ali ikoje pogreške su samo moja odgovornost. Natrag na tekst.
10. Uobičajene engleske verzije mnogih SZ-nih imena zapravo su izvedene iz grčkih verzija, počevši s LXX i nastavljene su u NZ-u. Na primjer, Abel (hebrejski Khevel), Pinhas (Pinchas), Jeremija (Grčki Ieremias, usporedi Hebrew Yirm^eyahu). Grci su imali nevolju s hebrejskim velar fricative (‘guttural’) (‘grlenim’) suglasnicima, pa su ih ispustili. Ovo objašnjava čudnu dvostrukost -a (ili dvostrukost alfa αα) u imenima kao Aron i Kanaan u engleskim Biblijama, budući su imena imala grlene suglasnike u hebrejskome. Grci isto tako nemaju načina pisanja hebrejskoga ‘sh’ zvuka /glasa, pa su jednostavno koristili ‘s’ (sigma σ/ς), odatle imena kao Mojsije (hebrejski Moshe), Salomon (Shlomo), Izaija (Greek Esaias, cf. hebrejski Yeshayahu), i naravno Isus (grčki Iesous, hebrejski Yeshua or Yehoshua). Natrag na tekst.

*Ova je pretpostavka nedavno ispitana—Awadalla, dr., Eyre-Walker, A. i Maynard Smith, J., Povezanost neravnoteže i rekombinacija u hominidnoj mitohondrijskoj DNK, Science 286(5449):2524–24. prosinac 1999; Strauss, E., mtDNA pokazuje znak utjecaja po ocu, sažetak u istome broju, str. 2436. Natrag na tekst.