Knjiga Postanka kao drevna povijesna pripovijetka

po Lita Sanders
preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: Journal of Creation 29(3):121–127, prosinac 2015

Tri autora koji doprinose djelu Genesis: History, Fiction, or Neither? [Knjiga Postanka: Povijest, Fikcija, ili Nijedno?] svi donose donekle ne-biblijsko gledište Knjige Postanka 1–11. Međutim, raščlamba žanra Knjige Postanka temeljena na gramatici i njenoj uporabi u ostatku Pisma pokazuje da je to povijesna pripovijetka i mora biti tumačena kao takva.

Genesis: History, Fiction, or Neither? (slika 1)¹ dio je nizova ‘Kontrapunktova’, što sadrži eseje iz tri gledišta, s kratkim odgovorom na svaki esej od dvojice druga suradnika. Njihova nakana je biti korisnim formatom za uspoređivanje i suprotstavljanje različitih teoloških stajališta. Zamolilo se trojicu suradnika da učine sljedeće:

1) identificiraju žanr Knjige Postanka 1–11; 2) objasne zašto taj žanr Knjige Postanka 1–11; 3) istraže implikacije oznake toga žanra za biblijsko tumačenja; i 4) primijeniti njihov pristup tumačenju tri posebna odlomka: priča o Nefilima (6:1–4), Noa i Arka (6:9–26), Babilonska kula (11:1–9) (str. 20).

Trojica suradnika bila su James Hoffmeier, Gordon Wenham, i Kenton Sparks. Kao što je Wenham zabilježio u svome odgovoru na Hoffmeierov esej:

U jednu ruku, nitko od nas ne brani krajnje doslovno gledište što zahtijeva da smatramo kako su dani Knjige Postanka 1 dugi 24 sata, ili sličnu židovsku predaju i uporabu nadbiskupa Usshera o dobima patrijarha kako bi utvrdio nadnevak stvaranja. U drugu ruku, nitko od nas ne drži kako su ova poglavlja samo fikcija, to jest, priče temeljene isključivo na imaginaciji nekih drevnih Izraelaca. Mi smo svi negdje između (str. 59).

Ovo je vrlo korisno ako netko odlučuje koji će okus kompromisa biblijskoga teksta usvojiti, ali bilo bi mnogo bolje ako bi zapravo upisali biblijskoga kreacionistu kako bi dali njegovo ili njeno gledište o tekstu. Onda bismo bili usmjereni na raspravu o tri-dana između biblijskoga kreacioniste, kompromitirajući kršćanske (ili Hoffmeiera ili Wenhama), i heretičke nevjernike (Kentona Sparksa, koji je izričito izjavio izjavio da vjeruje kako je Isus pogriješio u Svome razumijevanju Pisma²).

Prema tome, radije nego jednostavno ponovno pregledati eseje Hoffmeiera, Wenhama, i Sparksa, ja ću se latiti istoga zadatka kojeg su se latili i oni, iz biblijske kreacioništičke točke gledišta. Uvjeren sam da biblijsko kreacionističko stajalište ne samo da daje bolju pravičnost tekstu Knjige Postanka, nego je dosljednije stajalištima kasnijih biblijskih autora i Sâmoga Krista. Istovremeno, vjerujem da može stajati na testu učeništva, ako se dogmatski materijalizam ne drži apsolutnim preduvjetom za kritičko učeništvo.

Koji je žanr Knjige Postanka?

Wenham i Hoffmeier opiru se jasno navodeći svoje gledište o žanru Knjige Postanka. Hoffmeier odbacuje klasifikacije ‘legenda’ i ‘mit’, i vjeruje da je Knjiga Postanka 1–11 povijesna u nekom smislu. On kaže:

Korištenjem formule ‘ovo je obiteljska povijest’, autor ili skupljač signalizira žanr Knjige Postanka, uključujući poglavlja 1–11. Čak i ako dopustimo da su bili korišteni raniji zapisi, građenje ‘obiteljske povijesti’ Knjige ukazuje da bi pripovijetke trebale biti razumijete kao povijesne, usredotočujući se na podrijetlo Izraela unatrag do Adama i Eve, prvoga ljudskog para i roditelja čitavoga ljudstva. Uporaba rodoslovno-povijesnoga okvira za Knjigu Postanka usmjerava čitatelja prema tome kako se Knjiga kao cjelina mora razumjeti, to jest, pripovijetke se bave sa stvarnim događajima uključujući povijesne osobe – a to uključuje Knjiga Postanka 1–11 (str. 32).

Biblijski kreacionisti mogu se složiti s ovim odlomkom koliko god je to moguće. Međutim, Hoffmeier se ne može obvezati na obranu potpune povijesnosti Knjige Postanka, uključujući njen vremenski okvir i njeno izvješće o 6-dana stvaranja. Ovo ga ostavlja ranjivim za napad od Sparksa, posebice, koji oštro kritizira Hoffmeierovo izbjegavanje u svome odgovoru.

Ako je autor Knjige Postanka koristio mitsku sliku, kao što je Hoffmeier predlagao, onda koje su slike mitski simbol a koje su bliže povijesnome prikazu? Vjeruje li Hoffmeier da je svemir bio stvoren u doslovnih šest dana? Vjeruje li da je prva žena bila načinjena od Adamova rebra? Vjeruje li da je zmija govorila u Vrtu? Vjeruje li da se naše slomljeno ljudsko stanje može povući unatrag do jedenja komada ploda? Vjeruje li u divove koji su lutali Zemljom prije Potopa? Vjeruje li u doslovan Potop diljem svijeta, i u lađu sa životinjama? Vjeruje li da je Bog stvorio duge kako bi se podsjetio da nas neće ponovno uništiti? I kako se sve ovo odnosi na ono što je sad javno znanje o ljudskome podrijetlu, koje je nastajalo milijunima godina kroz evolucijski proces radije nego u jednome doslovnom danu? Pitanje je zašto Hoffmeier ne odgovara na ova pitanja kad je povijesnost Knjige Postanka 1–11 glavna tema naše rasprave (str. 64).

Wenham se suštinski slaže s Hoffmeierovom analizom žanra:

Po mome mišljenju, Knjiga Postanka je rodoslovlje s digresijama ili proširenjima što se usredotočuje na ključne epizode ili aktere u priči. … Ali kako sam dokazivao u svome eseju, ja mislim da mi trebamo više nijansiranih karakterizacija žanra Knjige Postanka, što sam nazvao proto-povijest. Ili pak moramo biti prisiljeni zaključiti da Knjiga Postanka pokušava povezati povijest ali neuspješno, što bi bio prilično negativan zaključak (str. 61–62).

Drugim riječima, Wenham je prišao tekstu s pretpostavkom da je tekst pogriješio u povezivanju povijesti, tako da je jedini način očuvanja visokoga stajališta o Pismu nalaženje načina izricanja kako Pismo ne pokušava povezati povijest u ovome području. Ali Sparks ne gubi vrijeme naglašavajući nedosljednosti u Wenhamovim gledištima:

Iako zasigurno mogu poštivati iskreno priznanje da je tekst povijesno višeznačan, u ovome slučaju pitam jesu li zaključci Wenhama opravdani. Prvo, usprkos njegove sklonosti za povijesnu višeznačnost, Wenhamov opis pripovijetke kao ‘književne slike’ i nijekanje da ona nudi ‘običnu povijest’ vrlo se zgodno uklapa u ono što bi većina znanstvenika nazvala ‘fikcija’. Jer kao što se uobičajeno misli, fikcija uključuje bilo koji žanr pripovijetke koji ne predstavlja pobliže stvarne povijesne događaje (str. 105).

Kenton Sparks vjeruje kako evolucija dokazuje da je Knjiga Postanka mit. On postavlja da je autor Knjige Postanka vjerovao kako su izvjesne stvari istinite (kao što je povijesnost Adama i Eve) što nisu bile, i napisao da druge stvari nemaju nakanu biti uzetima doslovno što su ostali pogrješno tumačili kao povijest, prema njegovu stajalištu. I Wenham i Hoffmeier nalaze se u svome najboljem i najzanimljivijem trenutku kad odgovaraju na ovaj rang liberalizma. Hoffmeier komentira:

Teško je ne složiti se sa stajalištem da nečije tumačenje Pisma ne smije biti dokazivo krivo. Moja poteškoća jeste ta da kadgod postoji sukob između ove dvojice, Sparks rijetko daje Knjizi Postanka korist sumnje; znanost je uvijek u pravu, nikad nije upitna (str. 140).

Drevna povijesna pripovijetka: definicija

Ja Knjigu Postanka 1–11 identificiram (naravno, Knjigu Postanka kao cjelinu), kao drevnu povijesnu pripovijetku—svaka riječ u ovome pojmu je važna. Ovo ne osporava kako postoje lirski elementi s tipičnim paralelizmom što karakterizira hebrejsku poeziju. Međutim, oni uvijek uključuju nečije govorenje, npr. vrhunci u Knjizi Postanka 1:27 (od Boga), 2:23 (od Adama), i 4:23–24 (od Lameka). Ovi samo pojačavaju oprečje između navedene poezije govornika i glavnoga pripovjednog teksta.

‘Drevno’ nas podsjeća kako ne možemo nametnuti suvremene historiografske pojmove /nazive drevnome tekstu. Samo zato jer mi pišemo povijest na određen način ne znači da možemo nametnuti ova pravila pisanju autora koji je pisao tisućama godina prije. Umjesto toga, moramo pitati: “Ako je drevna osoba željela pisati povijest, kako bi to izgledalo? Koje bi gramatičke građe koristila? Koje bi pojedinosti uključila u spis?”

‘Povijesno’ sidri naše misli na činjenici da je Mojsije namjeravao komunicirati o stvarnim ljudima, narodima, i događajima u povijesti. Kad predstavlja Adama i Evu kao prve ljude koje je Bog stvorio i roditelje čitavoga čovječanstva, on nam ne daje metaforu ili parabolu o ‘običnome čovjeku’ o tome zašto ljudi griješe; on nam govori o našima stvarnim prvim roditeljima, do kojih svatko idući unatrag može povući njegovo ili njeno rodoslovlje. Kad piše o Noi kako skuplja sve vrste životinja u ogromnu Arku kako bi preživjeli sveopći Potop on ne povezuje neku vrstu drevnoga sjećanja o stvarnome velikom potopu u Mezopotamiji; on nam govori o stvarnome događaju koji je nadahnuo mnoge legende o potopu u drevnim kulturama diljem svijeta.

‘Pripovijetka’ pokazuje da nam Mojsije govori o ovima povijesnim događajima u obliku priče. Ovo nije jedini žanr što može kodirati povijesnu informaciju; ustvari, mnogi od Psalama govore u poetskome obliku o tome što je Bog zapravo učinio za Izraela u povijesti. Ali pripovijetka je najjasniji žanr za povijesnu obavijest, i povezuje činjenice u oblik priče bez mnogo simboličkoga jezika.

Tako ja ću se raspravljati o tome da je Mojsije napisao Knjigu Postanka kao spis kojeg neki u današnje vrijeme mogu razumjeti kao povezivanje događaja koji su se dogodili u povijesti, i tako je koristio jezik da može biti tumačen doslovno, osim ako okvir daje jasan razlog da se napravi drukčije.

Pokazatelji da je Knjiga Postanka 1–11 drevna povijesna pripovijetka

wikipedia.org

Jedan očevidan dokaz za povijesnu narav Knjige Postanka 1–11 jeste taj da neprimjetno prelazi na Knjigu Postanka 12–50. Potonja, ponekad nazvana ‘patrijarhalna’ povijest, općenito je shvaćena kao ona čija je nakana bila bivanje povijesnom pripovijetkom—točnije, ‘priča o podrijetlu’ Izraela. Hoffmeier bilježi nedostatak prekida između iskonske i patrijarhalne povijesti, i da je to vjerojatno bilo namjerno (str. 24–25). Budući očito postoje suprotnosti—primjerice, Knjiga Postanka 1–11 pokriva veliko razdoblje od oko 1500 godina, dok 12–50 pokriva samo nekoliko naraštaja—Knjiga dolazi zajedno kao jedinstvena cjelina.

Isto tako, Knjiga Postanka 1–11 govori o ljudima i događajima koji su utemeljeni u vremenu i prostoru. Eden je opisan u jasnim zemljopisnim pojmovima, tako da je nekome prije Potopa bilo moguće zemljopisno lokalizirati Eden (Knjiga Postanka 2:10–14). Kronologije u Knjizi Postanka 5 i 11 zapravo nam dopuštaju stvoriti vremensku liniju od stvaranja do Potopa i van njega. Netko može raspravljati da Mojsije ne povezuje točnu zemljopisnu ili kronološku obavijest, ali prisutnost ovih oznaka upozorava čitatelja da to nije ‘bajka’ ili mit, nego tvrdi kako je to povijest stvarnoga svijeta.

Gramatika Knjige Postanka 1–11 jeste ono što bismo očekivali od povijesne pripovijetke. Jedan gramatički oblik što se često pojavljuje je waw slijed, i njegova svrha “je predstaviti događaje u povijesnoj slijednosti. Pojavljuje se u hebrejskoj pripovijetci, ali gotovo uopće ne postoji u hebrejskoj poeziji.”³ U Knjige Postanka 1, pojavljuje se 51 puta.⁴ To pokazuje kako je autor Knjige Postanka jasno nakanio prenijeti neposrednu pripovijetku.

Građa toledot još je jedna povijesna oznaka—Knjiga Postanka tvrdi da je obiteljska povijest, povlačeći povijest od podrijetla čitavoga ljudstva od Adama, čitavoga ljudstva nakon Potopa od Noe i njegovih sinova, i Izraela od Abrahama, Izaka i Jakova. Ali Knjiga Postanka samo ispunjava ovu objasnidbenu svrhu ako je povezana s povijesnim pojedinostima. Ako Adam stvarno nije zgriješio, što je temelj za obećanje o ‘potomstvu’ (Knjiga Postanka 3:15; 5:29; 12:3)? Ako Abraham stvarno nije potomak Ebera, potomak Šema, onda tko je on? Dakle autor Knjige Postanka namjerava govoriti o ljudima koji su uistinu postojali, i događajima koji su se stvarno dogodili, i on namjerava da Hebreji razumiju svoje postojanje kao naroda u svjetlu događaja što on bilježi.

U suprotnome, postoji manjak lirskoga ili slikovitog jezika.

“Knjiga Postanka 1 sadrži malu ili nikakvu naznaku o slikovitome jeziku. Ne postoje prenesena značenja, simbolizam, ili metafore.”⁴ Nedostaje i većina važnih označja lirike, to jest, paralelizma i govornih slika. Postoji vrlo malo poezije u Knjizi Postanka, uglavnom su to klimatske izjave (nor. Knjiga Postanka 1:27; 2:23; 4:23–24; 9:6), ali one su umetnute u opću pripovijetku kao izravni navodi od govornika, ponekad od Boga.

Također, kad promatramo ostatak Pisma, autori Pisma tumače Knjigu Postanka povijesno. Autori Novoga zavjeta ukazuju unatrag na stvaranje, Pad, i Noin Potop kao presedane za ono što će Bog učiniti u budućnosti. Isto tako, oni ne prepoznaju ikoji prijelom između tobožnje iskonske i patrijarhalne povijesti, budući navode oba odjeljka neprimjetno (Evanđelje po Luki 3:23–38; Poslanica Hebrejima 11:4–38). Ustvari, Kenton Sparks shvaća ovo, i kaže da su Pavao i Isus krivo tumačili Knjigu Postanka kao povijest.² Tako za Sparksa, čak ni Sinu Božjem ne može biti dopušteno nadvladavanje trenutačnoga znanstvenog konsenzusa.

Dokumentarna Hipoteza

Dokumentarna Hipoteza /pretpostavka (inače poznata kao JEDP teorija) također se pojavila u tri eseja. Hoffmeier odbacuje dokumentarnu hipotezu, posebice u okviru pripovijetke o Potopu, pokazujući kako divovski chiazam ide od 6:10 do 9:19 pokazujući književnu jedinicu (str. 48–51). Wenham kaže: “Standardna Dokumentarna Hipoteza (JEDP) previše je složena da bude vjerojatna” i daje prednost jednostavnoj Dokumentarnoj Hipotezi “što je pogodovalo u eri prije Wellhausena” (str. 60). On je također prethodno zabilježio veliku ljestvicu chiazmičke građe, u skladu s jednim autorom ili urednikom.⁵ Sparks prihvaća Dokumentarnu Hipotezu nekritički kao što prihvaća evoluciju (ali inzistira na kovanju vlastitih pojmova; prilično je uznemirujuće pamtiti da pod ‘Antikvarski’, to stvarno znači ‘Jahvist’, i tako dalje), i on osuđuje Hoffmeierovo konzervativno gledište glede autorstva Knjige Postanka (70).

Kršćanin koji dolazi k biblijskome tekstu s pretpostavkom o nepogrešivosti mora ozbiljno promotriti cjelinu biblijskoga dokaza da je Mojsije bio autor prvih pet Knjiga Biblije (npr. Knjiga Ezre 3:2; 6:18; 7:6; Nehemija 8:1; 9:14; 10:29; Knjiga proroka Malahije 4:4; Evanđelje po Marku 1:44; 7:10; 10:4; 12:26; Luka 2:22; 5:14; 16:29; 20:37; 24:27, 44; Ivan 1:17, 45; 5:46; 7:19; Djela apostolska 15:21; 26:22; 28:23; Poslanica Rimljanima 10:5; 1. Korinćanima 9:9; 2. Korinćanima 3:15; Hebrejima 7:14). Budući mogu postojati ograničeni urednički dodaci (na primjer, dodavanje izvješća o smrti Mojsija na kraju Ponovljenoga zakona, vjerojatno od Jošue), jedini biblijski kandidat za autora Tore jeste Mojsije. Tako ako Mojsije nije napisao Toru, nego je ona bila ishod različitih izvora mnogo kasnije, Biblija nije u redu. Sparks nije nepogrješiv, dakle ovo nije briga za njega, nego može biti briga za ikojega vjernog kršćanina.

Međutim, zamisli o nepogrješivosti i nadahnuću Pisma ne isključuju mogućnost da je Mojsije koristio izvore što su postojali prije. Ustvari, unutarnji dokaz Knjige Postanka predlaže uporabu pred-postojećih izvora. Zemljopis prije Potopa dat je u pojedinostima, budući su ove zemaljske oznake bile uništene sveopćim Potopom. Patrijarhalne pripovijetke navode mjesta što su bila poznata u Abrahamovo vrijeme, ali ne u Mojsijevo’. Primjerice, Knjiga Postanka 10:19 kaže: “Područje Kanaanaca proširio se od Sidona kad idete prema Geraru, sve do Gaze; kad idete prema Sodomi i Gomori i Admi i Sebojimu, sve do Leše.” Ovo upućuje na izvorni spis pisan kad su ova mjesta, od kojih su neka bila uništena puno prije Mojsijeva vremena, bila korisne zemaljske oznake. Tako, nije nezamislivo kako su postojale neke vrste pisanih zapisa što su bili proslijeđeni i očuvani.

Ipak, čak premda postoji unutarnji dokaz o pred-postojećim izvorima, Mojsije je očito stvarao pripovijetku. Ona pokazuje mnoge oznake jedinice, kao što su chiazmi i ponovljene teme. Krajnji ishod je da “… retoričke osobine Knjige Postanka 1–11 toliko su izrazito utkane u jednu tapiseriju kao da čine neupitan slučaj za jedinstvo odjeljka, i najvjerojatnije kompoziciju napravljenu jednom rukom.”⁶

Je li Knjiga Postanka mit?

Kad se raspravlja o žanru Knjige Postanka, svaki od suradnika raspravlja je li primjereno Knjigu Postanka nazvati ‘mitom’. Kao što Hoffmeier bilježi, ne postoji suglasje o tome kako bi riječ ‘mit’ morala biti određena (27), tako definira li netko Knjigu Postanka kao ‘mit’ uvelike ovisi o definiciji. Međutim, čini se da bi nazivanje Knjige Postanka mitom moglo pojam učiniti bez značaja. Knjiga Postanka utemeljena je u vremenu i prostoru, tvrdi kako govori o stvarnim ljudima, mjestima, i događajima, te tvrdi da oni imaju stvarnu snagu objašnjenja za naše iskustvo danas. Knjiga Postanka nije mit; ona tvrdi da je etiologija—i ona može jedino djelovati na taj način ako je ona povijest [etilogija: ispitivanje uzroka određenih događaja - op.prev.].

Izvješće o Nefilima kao drevna povijesna pripovijetka

Prvi odlomak kojeg su suradnici trebali istražiti bilo je davanje objašnjenja za slučaj proučavanja Knjige Postanka 6:1–4; izvješće o Nefilima. Identitet ‘sinova Božjih’, ‘kćeri ljudskih’, i ‘Nefila’ već je dobio temeljitu kreacionističku obradu negdje drugdje,⁷ tako da će se ovaj esej usredotočiti posebno na vidove što ukazuju da je taj odlomak drevna povijesna pripovijetka.

Odlomak se pojavljuje izravno nakon Adamova rodoslovlja, što daje jasnu lozu potomaka, kao i izravno podrazumijevanu kronologiju. Nije riječ o obilježavanju genealogije kao izvješća o razmnožavanju čovječanstva na Zemlji. Onda Knjiga Postanka 6 započinje: “Kad su se ljudi započeli razmnožavati na površini zemlje” (6:1). Dakle postoji neprekinutost u pripovijetci, i ona je smještena unutar iste povijesti kao genealogija. Također postoje različite kronološke oznake u samome odlomku— Jahve izjavljuje: “Moj Duh neće zauvijek obitavati u čovjeku, jer on je meso /tijelo: njegovi dani bit će 120 godina” (6:3). Ovo nam dopušta da smjestimo ovu izjavu izričito 120 godina prije Potopa—drugim riječima, Noa bi bio star 480 godina u vrijeme ovog izricanja, a njegov prvi sin ne bi bio rođen daljnjih dvadeset godina. Knjiga Postanka 6:4 izjavljuje: “Nefili su bili na zemlji u onim danima, i isto tako nakon toga”—ponovno, davanje vremenskoga okvira za postojanje Nefila. Mitološko pisanje nije obično označeno s ovom vrstom kronološke točnosti.

Odlomak ima funkciju objašnjenja: izvješće je primjer grješnosti što je prouzročilo da Jahve osudi čitav svijet s Potopom. On isto tako ima gramatičke oznake povijesne pripovijetke—četiri stiha ima pet waw slijeda.

Novi zavjet uključuje nekoliko odlomaka što su nam vrlo korisni u tumačenju ovoga odlomka kao povijest. U 2. Petrovoj poslanici, kad Petar želi uvjeriti svoje čitatelje da će Bog suditi bezbožnicima i očuvati vjernike, on povlači neke povijesne usporednice da bi pokazao kako se to dogodilo u prošlosti (2:4 i dalje). Prvo, Bog je bacio neposlušne anđele u Pakao i stavio ih u lance da čekaju Sud, kao i poplavljeni svijet, ali spasio je Nou i njegovu obitelj. Drugo, On je osudio Sodomu i Gomoru ali je spasio pravednoga Lota.

Mi nemamo izričitu sliku u Starome zavjetu o anđelima koji su bili bačeni u lance, ali Knjiga o Henoku pokazuje kako Petar mora da upućuje na osudu anđela, inače poznatih kao ‘sinovi Božji’, koji su ženili ljudske žene i imali djecu s njima. Henok 10:15 kaže: “Mihaelu je slično rekao Gospodin: Idi i izvijesti o njegovu zločinu Semjazu, i ostale koji su s njim, koji su bili povezani sa ženama, kako bi mogli biti zagađeni sa svima svojim nečistoćama. I kad svi njihovi sinovu budu ubijeni, kad budu vidjeli propast svojih ljubljenih, sveži ih za sedamdeset naraštaja ispod zemlje, čak sve do dana suda, i dovršetka, sve do osude, čija će posljedica trajati zauvijek, i bit će dovršena.”

Ovo također pokazuje zašto osuđeni anđeli u Petrovu popisu nemaju svoga spašenog pojedinca oprečnoga sebi. Osuda nad anđelima i svijetom dogodila se u isto vrijeme, a Noa i njegova obitelj bili su pojedinci očuvani od osude.

Juda slično navodi tri primjera Božje osude: Bog je izveo Svoj narod iz Egipta ali uništio je one koji nisu vjerovali (stih 5); On je anđele koji su napustili svoj primjeren položaj okovao lancima u mračnoj tmini (stih 6); i On je spalio Sodomu i Gomoru, “koji su se isto tako upustili u seksualnu nećudorednost i slijedili neprirodnu žudnju” (stih 7). Za grijeh Sodome i Gomore rečeno je kako je sličan grijehu ovih anđela—što znači kako je grijeh tih anđela imao veze s neprirodnim seksualnim odnosima. Dakako Juda, kao i Petar, jasno vjeruje kako su ‘sinovi Božji’ bili anđeli koji su ženili ljudske žene, te da je to bio jedan od grijeha što je prouzročio da Bog pošalje sveopći Potop u Noino vrijeme.

Važno je da i Petar i Juda tvrde da je Božja osuda nad anđelima koji su zgriješili bila stvaran događaj. Ako Bog stvarno nije osudio anđele koji su griješili, ne bi imalo smisla navoditi to kao presedan Božje osude grijeha. Tako ako netko ovo tumači kao mit ili u nepovijesnome smislu, mi imamo ozbiljan problem kad uđemo u tekst Novoga zavjeta, koji to tumači u povijesnome smislu.

Wenham je prethodno podupro gornje gledište, izjavljujući:

Ovo tumačenje ‘anđela’ najednom je najstarije gledište i to od najmodernijih komentatora. … Tumačenje Setita, dugo vremena prvenstvene kršćanske egzegeze, ponovno zato što je izbjegavalo prijedlog o putenome općenju s anđelima, ima danas nekoliko zagovornikia.⁸

Noa i Arka kao drevna povijesna pripovijetka

Drugi slučaj studija je Knjiga Postanka 6:9–9:28, što uključuje priču o Noi i Potopu kao i izvješće o Noinome pijanstvu, Hamovu sinu, i prokletstvo Kanaana. Nemoguće je dati cjelokupnu obradu tako velikoga odlomka u ovome eseju, ali on ima jasne pokazatelje povijesnosti.

Stupanj pojedinosti u tome izvješću je upadljiv. Dimenzije i specifikacije za Arku su precizne, a modeliranje je pokazalo da će Arka biti stabilan brod.⁹ Ovo je oprečno lađi u Gilgamešu, koji je bio kocka ¹⁰—znatno nestabilniji dizajn—ili ‘coracle’ lađi [coracle—mala, zaobljena, lagana lađa—op.prev.].¹¹

Kronološke pojedinosti su precizne, i očito nisu svi brojevi simbolički. Noa i njegova obitelj ušli su u Arku tjedan dana prije nego što je došao Potop (7:4). Potop je došao kad je Noa bio star 600 godina, sedamnaestoga dana drugoga mjeseca (7:11). Potop je trajao četrdeset dana (7:12), i voda je prekrivala Zemlju 150 dana (7:24). Voda se povukla za 150 dana, i Arka je došla kako bi počinula na planine Ararata sedamnaestoga dana sedmoga mjeseca (8:3–4). Vrhovi planina bili su vidljivi prvoga dana desetoga mjeseca (8:5), i Noa je započeo slati ptice 40 dana poslije. Prvoga dana prvoga mjeseca u 600-oj godini starosti Noe, Zemlja je bila isušena, a dvadeset-sedmoga dana drugoga mjeseca, oni su se iskrcali iz Arke (8:13–14). Ovaj stupanj kronološke pojedinosti je u skladu s povijesnom pripovijetkom.

Nakana povijesti Noe i Potopa jeste ta da to bude uzeto kao vrsta druge ‘izvorne priče’. Nije samo Izrael (i čitavo ljudstvo) potomstvo od prvoga čovjeka Adama, Izrael (i čitavo ljudstvo) također je potomak Noe i njegovih sinova. Nacionalne podjele drevnoga svijeta objašnjene su u pojmovima potomstva od sinova Noe (10:1–32).

Novi zavjet također je pun primjera o Noinu Potopu kao povijesnome presedanu Božje osude. Isus kaže: “Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana dok Noa ne uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega” (Evanđelje po Mateju 24:38–39, usporednica u Luki 17:27). Druga Petrova poslanica 2:5–6, raspravljena gore, koristi Potop kao presedan da će Bog suditi grješne i poštedjeti pravedne, i poslanica nastavlja ovu temu u Druga Petrova poslanica 3:3–7. Poslanica Hebrejima 11:7 navodi Nou kao primjer vjere u području nevidljivoga. Opetovano, ove vrste uporaba nemaju smisla osim ako su autori Novoga zavjeta vjerovali da je Noa bio povijesni čovjek a sveopći Potop povijesni događaja. I ako kažemo da Noa nije bio povijesna osoba, ili sveopći Potop nije bio sveopći događaj, mi moramo zaključiti kako su apostoli, i čak i Isus Sâm, bili u krivu (kao što zaključuje Sparks).

Babilonska kula

Priča o Babilonskoj kuli je etiologija—tvrda da nam govori odakle su došle jezične podjele, budući smo svi potomstvo od Noe i njegovih sinova. Odlomak je jasna pripovijetka, s deset waw slijeda.

Babilonska kula zemljopisno je i kronološki bila smještena u ‘stvarnome svijetu’ u pripovijetki. Dogodila se u ravni Šinar, i 10:25 kaže nam kako se dogodila tijekom životnoga vijeka Pelega.¹² Oni grade kulu koristeći moguću tehnologiju za svoje vrijeme, nije bilo zahtijevano ‘magično’ ili čudesno uplitanje kako bi se spalile cigle i koristio bitumen za žbuku. Njihov poriv također je vjerojatan: oni nisu htjeli biti odvojeni jedan od drugog. Stanovništvo nakon Potopa moguće je osjetilo kako je postojala ‘sigurnost u brojevima’.

Međutim, njihova nakana da ostanu zajedno bila je oprečna Božjoj zapovijedi Noi i njegovim sinovima neka se rašire i ispune Zemlju (9:1). I njihova je nakana bila izgraditi kulu s njenim vrhom u nebesima—nakana da prekorače granicu Božanske kraljevine je jasna. Tako Bog daje osudu koja ih istovremeno prisiljava da poslušaju Njegovu zapovijed—On brka njihove jezike.

Postoji li dokaz da je Babilonska kula bila stvarna građevina? Drevni pisci tvrdili su da je još uvijek stajala u njihovo vrijeme. Mi znamo kako nije bilo van mogućnosti drevnih ljudi gradnja vrlo velike građevine s ograničenom tehnologijom.

Neiskreni i neistiniti teistički evolucijski dokazi

Iako se nisam potrudio ponovno pregledati Genesis: History, Fiction, or Neither? na konvencionalan način, ne mogu ne spomenuti vijugav, neistinit način na koji Kenton Sparks raspravlja u ovoj knjizi. Ponovno i ponovno on upućuje na ‘javno znanje’ o evoluciji i podrijetlu ljudskih bića. Ni u jednome trenutku on ne dovodi u pitanje evolucijsku pripovijetku. Ustvari, on gleda s visine na kršćane koji ne prihvaćaju slijepo evolucijsku priču.

Radoznalo, on ima napadan dvostruki standard kad dolazi do Uskrsnuća:

Zasigurno postoje vremena kad tražimo detaljnu, točnu povijest, ali to proizvodi drukčiju vrstu predstavljanja. Kad Luka izvješćuje da je Isus izašao iz groba nakon Svoje smrti, on nije nudio simbol naše mogućnosti za psihološku obnovu. On je nakanio reći kako je postojao jedan određen, vrlo poseban čovjek imenom Isus koji je umro i ponovno bio podignut (str. 114).

Ali posve ista ‘znanost’ što kaže da Bog nije mogao stvoriti u šest dana isto tako kaže da mrtvi ljudi ne uskrisuju ponovno. Dakako, ‘javno znanje’ o procesu smrti i truljenju leševa nije toliko primamljivo za Sparksa kao ‘javno znanje’ glede evolucije.

Naravno, Sparks ima vrlo ne-kršćanski stav prema Pismu. On kaže:

Pismo nije soba ispunjena s pronicavim /vidovitim teolozima koji imaju iste zamisli i slažu se u svakoj točki. Bolje ga je razumjeti kao sobu mudrih starješina, svaki je bio pozvan gost zbog svoga jedinstvenoga glasa i odnosa prema Bogu. Svaki starješina ima uvid, ali nema svaki starješina sve odgovore, niti je itko od njih u potpunosti oslobođen od slomljenoga, grješnoga stanja čovječanstva. Svaki glas je vrijedan, ali svaki će možda gurati predaleko u jednome smjeru i nedovoljno u drugome, i svaki će gurati, na jedan ili drugi način, u krivome smjeru (str. 116).

Ali kako bi čitatelj Pisma trebao razlikovati između mjesta gdje je Pismo točno a gdje je Pismo iskvareno slomljenim, grješnim stanjem čovječanstva? Jedan pretpostavlja, oslanjajući se na ‘znanost’, koju Sparks čini se izuzima od utjecaja grješnih ljudi.

Drevna povijesna pripovijetka kao superioran apologetski stav

Genesis: History, Fiction, or Neither? je poučna knjiga u pokazivanju kako dva inače solidna znanstvenika mogu ići do izuzetnih duljina kako bi uskladili tekst Knjige Postanka s njihovim kompromitirajućim gledištima. Ali takav kompromis je jednostavno nepotreban: kršćani mogu stajati na biblijskome temelju Knjige Postanka bez srama ili apologije, a Krist i apostoli daju nam izvrsne primjere da ih slijedimo.

Promatranje Knjige Postanka kao drevne povijesne pripovijetke—točno izvješće o stvarima koje su se stvarno dogodile—najdosljednije je kršćansko čitanje Knjige Postanka, i ono nam dopušta uzeti kasnije autore za njihovu riječ kad koriste Knjigu Postanka pod pretpostavkom da je ona povijest.