Also Available in:

Nacistička eutanazija djece i Hans Asperger

napisao
preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: 11. listopad 2018. (GMT+10)
Darwin-Hitler-Galton
Hitler je prihvatio Darwinovu teoriju evolucije plus Galtonovu eugeniku, i primijenio te ideje kako bi ubio ‘beskorisne potrošače hrane’ u Njemačkoj’.

Charles Darwin objavio je svoju teoriju ‘opstanka najjačih’ u svome djelu Origin of Species [Podrijetlo vrsta] 1859. godine, i primijenio je na ljudska bića u svome Descent of Man [Čovjekov silazak] 1871. godine. Njegov rođak, Francis Galton, proširio je to u svojoj knjizi Hereditary Genius of 1869 [Nasljedni genije 1896.] predlažući povećanje udjela ‘najjačih’ u bilo kojoj populaciji putem dogovorenih brakova odgovarajućih nadarenih osoba. Iskovao je izraz ‘eugenika’ (od grčkog εὐγενής eugenes 'dobro rođen' od εὖ eu, 'ispravno, dobro' i γένος genos, 'rasa, loza, obitelj') za taj koncept 1883. godine.

Do 1932-tih, darvinizam je postao vrlo popularan u Njemačkoj, većinom zbog pisanja i namještenih slika Ernsta Haeckela, te zbog Adolfa Hitlera koji je s entuzijazmom počeo primjenjivati svoja pravila u programu pročišćavanja nacije. Počevši 1934. godine, prva je etapa toga programa bila prisilna sterilizacija ‘neprikladnih’ (dijagnosticiranih kao slabo-umni, ili oboljelih od shizofrenije, epilepsije /padavice, sljepoće, itd.)— prema govorkanjima “do 400.000”.1,2 Zatim je od 1939. godine Hitler to zamijenio odobravajući mnogo učinkovitije narodno pročišćavanje, većim dijelom ubijanja onih koji su smatrani ‘nedostojnima’ postojanja. Prve žrtve nisu bile birane na temelju židovstva, već su bile ‘evolucijski neprikladni’ Nijemci bilo kakvoga podrijetla.

Kronološki, prva nacistička organizirana ubijanja bila su ubijanja djece, te se to kasnije proširilo u genocid Holokausta. Cilj je bio dvojak:

  1. Spriječiti one s nasljednim defektima i bolestima u prosljeđivanju istih na buduće potomke.
  2. Smanjiti teret na jakima i zdravima (njemački Volk [Narod]) u uzdržavanju njihovih nesposobnih rođaka, koje su nacisti smatrali ‘beskorisnim potrošačima hrane’ (unnütze Esser).

Eutanazija djece

To je bio Darwinov ‘opstanak najjačih’ putem otvorene eliminacije neprikladnih, eufemistički znan kao ‘društveni darvinizam’ na Zapadu, ali nazivan ‘eutanazija djece’ (njemački: Kinder-Euthanasie) od strane nacista. Eutanazija je uključivala sustavno ubijanje mentalno i tjelesno invalidne djece i mladih ljudi u najmanje 30 stanica za ubijanje, “varljivo nazvanih Kinderfachabteilungen (‘Odjeli za posebnu djecu’),”3 u postojećim medicinskim ustanovama u četiri različite zemlje.4

Jedan od razloga za to ime “bio je zavarati roditelje djece s invaliditetom u vjerovanje kako je na ovaj način omogućena odlična njega za njihovu djecu.”3 Ipak, unutar odjela, djecu su “ubijali liječnici i sestre, dok je njihovim roditeljima bilo javljeno o ‘iznenadnoj i neočekivanoj’ smrti njihova djeteta. … Neka su djeca umrla od predoziranja barbituratima ili narkoticima, druga od gladi, zanemarivanja, izloženosti nehigijenskim uvjetima ili hladnoći, ili od uskraćenosti medicinskoga tretmana.”3

Ova eutanazija djece za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Beču punila je naslovnice u zapadnjačkim zemljama 2018. godine objavljivanjem nalaza istrage dvojice istraživača koji okrivljuju dr. Hansa Aspergera za sudjelovanje, po kome je imenovano medicinsko stanje Aspergerova sindroma.

Istraživači su:

Aspergers-children
  1. Herwig Czech, povjesničar na bečkome Medicinskome sveučilištu, koji je proveo osam godina istražujući austrijske arhive za Aspergerovim tekstovima iz razdoblja nacizma, dosjee zaposlenika, i medicinske zapise njegovih pacijenata (uključujući i one iz Am Spiegelgrund [Na igralištu]— vidjeti kasnije). U razumljivome članku 2018. godine u novinama Molecular Autism [Molekularni autizam],5 Czech analizira te zapise po prvi puta u povijesti.
  2. Dr. Edith Sheffer, bila je povjesničarka Njemačke i središnje Europe, i viša suradnica Instituta za europske studije na Kalifornijskome sveučilištu Berkeley. Njezina knjiga iz 2018. rezultat je sedmo-godišnjega istraživanja i nadograđivanja Czechove studije; naslovljena je Asperger’s Children: The Origins of Autism in Nazi Germany [Aspergerova djeca: Korijeni autizma u nacističkoj Njemačkoj].6

Tko je bio Hans Asperger?

Johann ‘Hans’ Friedrich Karl Asperger (1906.–1980.) bio je austrijski pedijatar, medicinski teoretičar, i profesor, koji je proučavao umne poremećaje kod djece. Nakon diplomiranja medicine na Bečkome sveučilištu 1931. godine, pridružio se Dječjoj klinici istoga sveučilišta (dio gradske opće bolnice), i 1932. je godine počeo raditi u odjelu Heilpädagogik (Terapeutska edukacija) te klinike. Godine 1934. bio je imenovan voditeljem ovoga odjela. Suradnik mu je bio dr. Erwin Jekelius, nacistički entuzijast koji je postao jednim od najvećih imena eutanazije djece i odraslih u Beču Drugoga svjetskog rata. Bio je ravnatelj centra za ubijanje Am Spiegelgrund Clinic [Klinika na igralištu] u bolnici Steinhof od 1940. do 1942. godine.

Austria

Austrija je postala dijelom Velike Njemačke kroz Anschluss ili Aneksiju 12. ožujka 1938. godine, i Asperger se tada učlanio u nekoliko organizacija povezanih s nacističkom strankom,7 ali je izbjegavao učlanjenje u sâm NSDAP.8 Ova mu je razlika omogućila izaći čistim iz poslije-ratnoga austrijskog procesa denacifikacije. Ipak, Czech piše:

“Nakon Anschlussa, Asperger je pokušao dokazati svoju odanost novome režimu na različite načine. Na javnim se predavanjima (što su kasnije bila objavljena), zalagao za misiju svoje znanstvene discipline unutar nacističke države i proglasio svoju privrženost načelima nacističke medicine. … Počevši 1938. godine, usvojio je potpisivanje svojih dijagnostičkih nalaza s ‘Heil Hitler’—samo simbolična, ali otkrivajuća gesta.”9
wikipedia.orgAsperger-Vienna-clinic
Hans Asperger u izvođenju psihološkoga testa na djetetu na Sveučilišnoj dječjoj klinici u Beču, oko 1940.

Godine 1944. objavljen je Aspergerov najznačajniji rad “Autistična psihopatija djetinjstva” (prethodno predavan na Bečkome sveučilištu 1942. godine kao njegova teza post-doktorata).10 Rad je opisivao ponašanje četvorice dječaka (od mnogih koje je on proučavao) koji su svi bili izloženi društvenoj izolaciji zbog nedostatka empatije, nesposobnosti sklapanja prijateljstva, jednostranih razgovora, i nespretnih pokreta, ali je svaki bio sposoban za vrlo intenzivno upijanje unutar svoga polja posebnoga interesa tako da ih je Asperger nazivao ‘malim profesorima’. To je stanje nazvao ‘autistična psihopatija’.

Engleska je psihijatrica Lorna Wing (1928. – 2014.) predstavila Aspergerovo istraživanje engleski-govorećem medicinskome bratstvu 1981. godine. Njegov izraz ‘autistična psihopatije’ prevela je kao ‘Aspergerov sindrom’ (AS), neutralnim pojmom kako bi izbjegla “nerazumijevanje zbog popularne tendencije izjednačavanja psihopatije sa sociopatskim ponašanjem”.11 Što sve uključuje AS, vidjeti okvir.

Međutim, istražiteljica Edith Sheffer piše: “Asperger nije koristio neutralan pojam. Psihopatija je u njemačkoj psihijatriji već dugo značila i društveni otklon i neposlušnost — pojmovi što su bili uključeni u njegove dijagnoze iz razdoblja nacizma. Tako, kad je Aspergerovo djelo postalo središnjicom znanosti, bilo je očišćeno njegova povijesnoga konteksta.”12

Zatim je 1991., njemačka psihologinja Uta Frith13 prevela originalan rad Hansa Aspergera (referenca 10) na engleski.14 Prema Sheffer: “Frith nije uključila Aspergerov predgovor teze, koji se bavio nacističkim dječjim psihijatrima i postavio dijagnozu unutar intelektualnoga okvira Trećega Reicha.”12

Ubijanja u Am Spiegelgrund klinici u bolnici Steinhof

Am Spiegelgrund [Na igralištu] bila je psihijatrijska klinika za djecu osnovana u srpnju 1940. godine u psihijatrijskoj bolnici Steinhof u Beču. Dr. Erwin Jekelius bio je prvi medicinski ravnatelj ove klinike do 1942.,15 i kao takav odgovoran za smrti koje su se dogodile pod njegovim vodstvom. Sve u svemu, od 1940. do 1945. godine, 789 djece bilo je ubijeno tamo, čineći kliniku drugom najvećom ustanovom za ubijanje djece u Reichu.

Stotine je dječjih mozgova bilo prikupljeno za vrijeme programa, uskladišteno u podrumu klinike Spiegelgrund, i zatim korišteno za medicinska istraživanja u bečkim laboratorijima i bilo temeljima raznih psihijatrijskih publikacija desetljećima nakon rata. Napokon su, 2002. godine, ostaci žrtava Spielgelgrunda pokopani i zabilježeni za povijest.

wikipedia.orgmemorial-garden
Memorijalni vrt za 789 djece ubijene u klinici Spiegelgrund.

Javna znanja o ubojstvima

Herr-Jekelius
Letak s člankom o gosp. Jekeliusu, što je R.A.F. ispustio nad Beč 23. rujna 1941.16

Usprkos nacističkoj propagandi—izvještavanje roditelja o neočekivanim smrtima, ili nazivanje smrti ‘eutanazijom’ u službenim izvješćima, znanja o masovnim ubojstvima djece bila su rasprostranjena, i to ne samo među bečkim stanovništvom. British Broadcasting Service (BBC) izvještavao je o događajima u Steinhofu u ljeto 1941. godine.

I 23. rujna 1941. godine misija Royal Air Force [Kraljevsko zrakoplovstvo] ispustila je letke umjesto bombi nad Beč kao dio britanske propagandne kampanje. U njima se Jekeliusa nazivalo “gospodin s injekcijom”, a tekst je upozoravao bečke čitatelje: “Jekelius pohodi hodnike Steinhofa u bijeloj liječničkoj kuti i sa svojom injekcijom. On ne donosi novi život oboljelima, već smrt.”16

Osobita upletenost Aspergera

Czech daje imena dviju djevojaka, 2-godišnje Herte Schrieber koja je oboljela od encefalitisa i 5-godišnje Elizabethe Schrieber (bez vidljive povezanosti s Hertom, ali isto tako s posljedicama encefalitisa), čije majke nisu bile sposobne ili nisu bile voljne brinuti se o njima. Asperger ih je obje pregledao 1941. i preporučio njihovo slanje u Spiegelgrund. Oboje su umrle od upale pluća, najčešćega uzroka smrti u Spiegelgrundu, koje su redovno bile inducirane barbituratima; Herta nakon 2 mjeseca, Elizabeth nakon 6 mjeseci.17

U 1941., Asperger je zamoljen biti medicinskim savjetnikom u sedmočlanoj komisiji za procjenu ‘mogućnosti obrazovanja’ djece u Gugging psihijatrijskoj bolnici u Beču. Bio je jedini stručnjak u Heilpädagogik (Terapeutsko obrazovanje) u komisiji i jedini liječnik sa znanstvenim uvjerenjima. Oni obilježeni kao ‘nemogući za obrazovanje’ ili ‘nemogući za zapošljavanje’ (ključne riječi za kandidate eutanazije) bili su “dostavljeni na operacije dr. Jekeliusa što je ranije moguće”.18 Czech komentira: “Ova formulacija pretpostavlja kako su primatelji dokumenata znali tko je dr. Jekelius i da su djeca koju je komisija obilježila kao ‘nemoguću za obrazovanje’ trebala biti ubijena.”18

Kako je rat napredovao, “postao je politički i vojni imperativ rehabilitirati što je moguće više potencijalnih radnika, čak i one koje se smatralo da su inferiorne nasljedne kvalitete”,19 te se to isto dogodilo i u Spiegelgrundu. Međutim, oni koji nisu mogli biti korisni bili su eliminirani. Prema Czechu: Samo iz Gugginga, “59 od 158 djece procijenjenih od strane komisije umrlo je u Spiegelgrundu prije kraja rata, što je stopa smrtnosti od 37.3%.”20 I Czech zaključuje: “U ovome slučaju, izgleda kako je Asperger bio zupčanik koji dobro djeluje u smrtonosnome stroju.”20

Važnost za nas

Oko ovoga svega, naravno, ne postoji ništa jedinstveno. Danas, posebice u razvijenim zemljama čijim obrazovnim sustavima desetljećima prevladava evolucijsko razmišljanje, postoji veliki pritisak za legaliziranje ubojstva neželjene djece. To se ne odnosi samo na pobačaj u majčinoj utrobi, zbog društvenih razloga, zbog čega su mnoge zemlje već proširile zakonska dopuštenja, nego sve više i nakon porođaja. Kao nikada do sada ovo je sve dovelo kršćane do molitve Bogu neka poništi poslove parlamenata. Vidjeti ‘Bioetičari’ opsjednuti s ubijanjem djece—zašto?

en.wikipedia.orgAsperger-syndrome
Djeca s Aspergerovim sindromom često pokazuju ograničeno ili ponavljajuće ponašanje, kao što je zanimanje ovoga dječaka za slaganje limenki.

Aspergerov sindrom

Aspergerov sindrom (AS), također poznat kao Asperger, karakteriziran je obrascem simptoma što se razlikuju s dobi i sposobnošću, a ne samo jednim simptomom. Ti simptomi uključuju poteškoće u društvenoj interakciji i neverbalnoj komunikaciji (kao što je kontakt pogledom, izrazi lica, držanja, i pokreta), uz tjelesnu nespretnost, uz ograničene ili ponavljajuće obrasce ponašanja i intenzivnu preokupaciju uskom temom ili interesom.

To je blagi oblik poremećaja autističnoga spektra (eng. ASD)—što prof. Uta Frith naziva “crticom autizma”. Djeca s AS mogu imati sofisticirani rječnik u mladoj dobi, ali imaju poteškoća u komuniciranju. Skloni su imati rječit govorni jezik, ponekad neshvatljiv drugima, s čudnim varijacijama u glasnoći, naglašavanju, intonaciji i ritmu. Tako, pojedinci s AS-om mogu imati visoki intelektualni kapacitet, ali pate od niskoga društvenog kapaciteta. Oni vide, čuju, i osjećaju svijet drukčije od ostalih, i nisu u mogućnosti pročitati društvene znakove ili jezik tijela ljudi oko sebe. Obično se žele uklopiti i stupiti u interakciju s drugima, ali često ne znaju kako to učiniti.

Ne postoji poznati ‘lijek’— djeca s AS-om narastu i postanu odrasli s AS-om. Tretman uključuje terapiju ponašanja, npr. ima za cilj poboljšati stvari kao što su loše komunikacijske vještine, opsesivne ili ponavljajuće rutine, te fizičku nespretnost / koordinaciju. Za razliku od djece s poremećajem pozornosti s hiperaktivnošću (eng. ADHD), koji nemaju mogućnost koncentracije, djeca sa AS-om se opsesivno usredotočuju na posebne i često neobične stvari. To je razlog zašto mnogi oboljeli od toga poremećaja mogu postati stručnjaci u uskim područjima. Tako uz ispravnu podršku i ohrabrivanje, ljudi s AS-om mogu imati ispunjen i samostalan život.

Obolijevanje je tri do četiri puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Znakovi često započinju u drugoj ili trećoj godini života i tipično traju kroz čitav život osobe. Najčešće je to ‘skriveni invaliditet’, npr. ne može se primijetiti ako netko ima AS iz njihova vanjskog izgleda.

In 1992, Godine 1992., Aspergerov je sindrom postao posebna dijagnoza kad je bio uključen u 10. izdanje Dijagnostičkoga priručnika Svjetske zdravstvene organizacije, International Classification of Diseases [Međunarodna klasifikacija bolesti] (ICD-10). Godine 1994., sindrom je dodan u 4. izdanje publikacije Američkoga psihijatrijskoga društva (American Psychiatric Association) pod nazivom Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders [Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja] (DSM-4) kao Aspergerov poremećaj. U tome (DSM-4), Aspergerov je poseban poremećaj od svih ostalih priznati, posebice autizma.

Godine 2013., 5. izdanje Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders [Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja] (DSM-5), službeno je eliminirano nekoliko do-tada-poznatih kategorija poremećaja autističnoga spektra. Oni su uključivali Aspergerov poremećaj (AD), dječji dezintegrativni poremećaj (CDD) i pervazivni razvojni poremećaj koji nije drukčije specificiran (PDD-NOS), od kojih su svi stavljeni pod jedan krovni pojam, poremećaj autističnoga spektra (ASD). To je napravljeno iz medicinskih, a ne političkih razloga, npr., sada postoje različite razine jačine, umjesto različitih dijagnoza.21

Ova eliminacija Aspergera iz DSM-5 bila je medicinski kontroverzna, dok su se i ostale vlasti zalagale za njegovo izuzeće jer je njegovo priznavanje u DSM-4 ishodilo u dramatičnome povećanju njegova prepoznavanja i kod djece i kod odraslih. Mnogi su pacijenti i obitelji također bili “šokirani da takva dijagnoza što definira identitet kao što je AS prestaje postojati preko noći”.22 Bilješka: Od 2018., Aspergerov sindrom ostaje kao klasifikacija u ICD-10 od SZO.

Preporučene bilješke

  1. Prije Hitlera, SAD je vodio svijet u prisilne sterilizacije. Godine 1907., Indiana je donijela prvi obavezni sterilizacijski zakon na svijetu, temeljen na eugenici, a 1927. Vrhovni sud SAD podržao je obaveznu sterilizaciju pacijenata u državnim američkim mentalnim institucijama. Natrag na tekst.
  2. Sheffer, E., Asperger’s Children: The Origins of Autism in Nazi Vienna [Aspergerova djeca: Korijeni autizma u nacističkome Beču], Norton, New York, 2018., str. 94. Natrag na tekst.
  3. Kaelber, L., Child Murder in Nazi Germany: The Memory of Nazi Medical Crimes and Commemoration of “Children’s Euthanasia” Victims at two Facilities [Ubojstva djece u nacističkoj Njemačkoj: Sjećanje na nacističke medicinske zločine i komemoracija žrtava „Eutanazije djece“ u dvije institucije] , Societies 2012., 2(3):157–194, rujan 2012. Return to text. Natrag na tekst.
  4. Jedna od njih bila je Češka republika, dvije su bile u Austriji, četiri u Poljskoj, i oko dvadesetak u Njemačkoj. Za gradove, vidjeti Kaelber L., Kinderfachabteilungen (“Special Children’s Wards”): Sites of Nazi “Children’s ‘Euthanasia’” Crimes and Their Commemoration in Europe [Kinderfachabteilungen („Posebni dječji odjeli“): Mjesta nacističkih zločina „Eutanazije djece“ i njihova komemoracija u Europi ], www.uvm.edu/~lkaelber/children. Natrag na tekst.
  5. Czech, H., Hans Asperger, National Socialism, and “race hygiene” in Nazi-era Vienna [Hans Aspregrer, Nacionalni socijalizam i „rasna higijena“ nacističkoga razdoblja u Beču], Molecular Autism [Molekularni autizam] 9(29):1–43, 19. travnja 2018. Natrag na tekst.
  6. Sheffer, E., referenca 2. Natrag na tekst.
  7. Većinom su Njemačka radnička fronta (DAF), Nacionalna socijalistička narodna organizacija za dobar život (NSV), i Nacionalna socijalistička liga liječnika (NSDAB), “koje nisu izravno bile profesionalna liječnička udruženja, nego vođene ‘borbene organizacije’ nacističke stranke što su zahtijevale koordinaciju liječnika prema načelima stranke i bile uključene u progon židovskih liječnika” (referenca 6, str. 81). On se prethodno pridružio Udruženju njemačkih liječnika u Austriji (Verein Deutscher Ärzte in Österreich) 1934. godine, “koje je promicalo njemačke nacionalne ciljeve” (referenca 2, str. 46). Natrag na tekst.
  8. Nacionalna socijalistička njemačka radnička stranka (njemački: Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, kratica NSDAP), obično u engleskome upućivana kao Nacistička stranka. Natrag na tekst.
  9. Referenca 5, str. 11. Natrag na tekst.
  10. Asperger, H., Die 'Autistischen Psychopathen' im Kindesalter (‘Autistična psihopatija u djetinjstvu), Archiv fur Psychiatrie und Nervenkrankheiten [Arhiv za psihijatrijske i bolesti živaca] 117(1):76–136, 1944. Natrag na tekst.
  11. Wing, L., Asperger’s syndrome: a clinical account [Aspregreov sindrom: klinički dokaz], Psychological Medicine [Psihološka medicina] 11(1):115–129, 1981. Natrag na tekst.
  12. Sheffer, E., referenca 2, str. 242. Natrag na tekst.
  13. Njemačka psihologinja razvoja Uta Frith počasni je profesor kognitivnoga razvoja, Instituta za kognitivnu neuro-znanost, na University College u London, i suradnik Kraljevskoga društva. Ona opisuje pojedince s Aspergerovim sindromima kao “oni s crticom autizma”. Natrag na tekst.
  14. Asperger H. (referenca 10); trans i anotacija. Frith U [1944] (1991). “‘Autistična psihopatija’ u djetinjstvu”, u Frith U: Autism and Asperger syndrome [Autizam i Aspergerov sindrom], Cambridge University Press, str. 37–92. Natrag na tekst.
  15. Jekelius je bio unovačen u Wehrmacht i 1942. poslan na rusku bojišnicu, gdje “su ga zarobile ruske snage, osuđen u Moskvi na 25 godina zatvora, i umro od raka mjehura na prisilnome radu 1952. godine” (referenca 2, str. 226). Natrag na tekst.
  16. Referenca letka je “Luftpost 19, ispustio RAF 23. rujna 1941.”. Natrag na tekst.
  17. Referenca 5, str. 20–21 i 22–23. Natrag na tekst.
  18. Referenca 5, str. 24. Natrag na tekst.
  19. Referenca 5, str. 15. Natrag na tekst.
  20. Referenca 5, str. 24 i 25. Natrag na tekst.
  21. Haopé, F. Why fold Asperger syndrome into autism spectrum disorder in DSM-5? [Zašto stavljati Aspergerov sindrom pod poremećaje autističnoga spektra u DSM-5?] Natrag na tekst.
  22. Barahona-Corréa, J. i Filipe, C., A Concise History of Asperger Syndrome: The Short Reign of a Troublesome Diagnosis [Detaljna povijest Aspergerova sindroma: Kratka vladavina problematične dijagnoze], Frontiers in Psychology [Granice u psihologiji] 6:2024, 2015. Natrag na tekst.

Helpful Resources