Namibijski genocid —prethodnik holokausta

Objavljeo: 19. 07. 2011 (GMT+10)

Pregled Kaiserovog’ Holokausta: Njemački zaboravljeni genocid i kolonijalni korijeni nacizma od Davida Olusoga i Caspera W. Erichsen
Faber and Faber Ltd. London, 2010

Pregledao Marc Ambler
preveo Zlatko Madzar

Čitajući ovu fascinantnu knjigu, čovjek dobije dojam kako glavna tema što se razvija nije ona koju su autori namjeravali. To je tema o društvenome darvinističkom znanstvenome rasizmu zastrašujuće provođenome u njemačkoj koloniji Jugozapadne Afrike u posljednjim desetljećima 19. i početkom 20. stoljeća. Olusoga je anglo-nigerijski povjesničar i producent na BBC radiju i televiziji; i njegov ko-autor Erichsen, namibijski (negdašnja Jugozapadna Afrika) dvostruki diplomant i ravnatelj namibijskoga HIV/AIDS NGO-a.

Knjiga kreće s iscrtavanjem mnogih usporednica između kampanja istrebljenja usmjerenih protiv naroda Herero i Nama u SWA [Jugozapadnoj Africi] od strane njemačkih kolonista, i kasnijih strahota nacističke Njemačke i njezine kampanje Rasne čistoće protiv stanovnika Istočne Europe, Židova, Roma i ostalih smatranih ‘nepodobnima’.¹ Usporednice pružaju uvjerljiv dokaz kako nacistički genocid i holokaust Židova nisu bili neko čudno odstupanje što su Hitlerovi nacionalni socijalisti izmislili i provodili; to je bio ishod i vrhunac programa indoktrinacije njemačkoga naroda u socijalni darvinizam započet u drugoj polovici 19. stoljeća.² Jugozapadna je Afrika postala jedan od prvih velikih laboratorija gdje su se darvinističke teorije o rasnoj nadmoći eksperimentalno primjenjivale. Zbog relativne izolacije te zemlje, manjeg broja izravno uključenih osoba i manjega apsolutnog broja izgubljenih života u kampanji, ove je poveznice možda jasnije iscrtati od onih iz Drugoga svjetskoga rata koji je na mnogostruko većoj i složenijoj ljestvici.

Pisci uvjerljivo izlažu izravne poveznice između genocida naroda Herero i Nama te Drugoga svjetskoga rata. Likovi, strategije, filozofijska opravdanja i čak i uniforme onih upletenih u genocid pokazuju kontinuitet s onime što slijedi pod nacističkom Njemačkom u mnogo većoj mjeri. U svemu ovome, pisci iznova bilježe njihove socijalno darvinističke temelje s njihovim eugeničkim i znanstveno rasističkim izdancima. Dobiva se osjećaj (bez osuđivanja pisaca) kako možda ove poveznice nisu bile dobrodošli zaključci, čak ni za pisce, ali oni ipak hvalevrijedno slijede dokaze kuda ih vode. Često spominju darvinističku vezu riječima “iskrivljeni pogled socijalnoga darvinizma” i sličnima (str. 3, 74, 111, 294, 361 i na drugim mjestima). Čitatelj se mora zapitati odakle bi model ‘neiskrivljenoga socijalnog darvinizma’ dolazio. Koji kriterij može pružiti evolucija u odluci što je moralno prikladno i što nije u skladu s provedbom darvinizma? Jedino ‘opstanak’, i zato u slučaju da je Hitler pobijedio i ostvario se arijevski san, danas bi najvjerojatnije govorili kako je genocid u SWA [Jugozapadnoj Africi] genocid bio ispravan i vrijedan divljenja.

Njihovo odricanje odgovornosti je diskreditirano činjenicom kako je sam Darwin predvidio ‘istrebljivanje nižih rasa’ sve više suočenih s ‘višim’ europskim rasama.

Njemačko prihvaćanje Darwinovih teorija rasa i evolucije (str. 74)³ bilo je najprimjetnije poticano brojnim knjigama o evoluciji Ernsta Haeckela (str. 75), od kojih su mnoge postale najpopularnije i najprodavanije. To se događalo u isto vrijeme kad se zemlja borila sa značajnim političkim i društvenim problemima. Brza urbanizacija sa svojim povezanim društvenim problemima u gradovima vodila je razvoju nacionalističkih skupina kao što je Pan Germanic League [Pan-germanska Liga] (str. 90) što zaziva Lebensraum—životni prostor, teorija koju je razvio Friedrich Ratzel u svojoj knjizi Politische Geographie [Politička geografija] 1897. godine. Ratzel je bio entuzijastični kolonijalist koji je besramno promicao stvaranje toga životnog prostora za njemački narod kroz istrebljenja koloniziranih naroda ‘oružjem i vješalima’ (str. 110). Njegove su teorije kasnije imale istančani utjecaj na Hitlera koji je isto tako čitao njegova djela kao i ona od Gobineaua i (Darwinov rođak i otac eugenike) Galtona za vrijeme boravka u zatvoru nakon Hitlerovog puča u pivnici 1923. godine. Ove darvinističke ideje, Nietzscheova filozofija i memoari Bismarcka kristalizirali su Hitlerovo razmišljanje u njegovoj knjizi Mein Kampf [Moja borba]. Pisci tvrde da je “u srži ideologije iscrtane u knjizi Mein Kampf bilo Hitlerovo posvećivanje društvenome darvinističkom pojmu borbe za postojanje” (str. 294).

Ovi su pojmovi rasne superiornosti počeli dobivati na popularnosti i prihvaćanju u isto ono vrijeme kada je Njemačka kasno ali s entuzijazmom ulazila u kolonijalnu utrku u Africi. Berlinski kolonijalni Sajam bio je održan 1896. godine. Njegova je namjeravana propaganda na prvome mjestu bila prikazati njemačkoj javnosti izokrenutu sliku domorodačkih naroda njihovih kolonija, a nakon toga impresionirati starosjedioce tehnologijom i moći Njemačke, kojoj se stoga nemoguće oduprijeti. Dijelom Sajma bio je i ‘ljudski zoo’ koji je bio ispunjen osobama dopremljenima iz kolonija. One su trebale biti izlošci na događaju što je “transplantirao dio prirodnog divljaštva i sirove kulture u središte ponosnog i glamuroznog metropolisa, s njegovim profinjeno moralnim i modno osviještenim stanovnicima” (str.92) kao što je i navedeno u službenome izvješću Sajma. Na žalost organizatora, mnogi su sudionici odbili sudjelovati u tome. Povučeni iz elite naroda Nama i Herero, od kojih su mnogi preobraćeni na kršćanstvo te su prihvatili većinu zapadnjačke kulture, većina je pripadnika naroda Herero i svi Witbooi (Nama) muškarci stigla u vojnim uniformama u europskome stilu, dok su žene bile obučene u elegantne haljine. Dio njih bio je i dobro obrazovan. Nećak vođe naroda Witbooi Nama, Petrus Jod, bio je primjer onih koji su iste one rasne stereotipe što su trebali predstavljati, stavljali u pitanje. On je bio nastavnik u školi, govorio je učeni nizozemski jezik i čitavo vrijeme sa sobom nosio Bibliju. Mnogi su odbili sudjelovati u toj lakrdiji, zamjerajući najviše nošenju primitivne odjeće očekivane od strane njemačkih posjetitelja.

Ova suprotivost popularne mitologije tema je što se provlači kroz knjigu. U kasnijim kampanjama protiv naroda Nama i Herero od strane ‘kršćanske’ Europe, zapadnjačke se konvencije oko ratovanja nisu primjenjivale na ‘divljake’ (str.71). Suprotno tome, narodi Nama i Herero uvijek su iznova pokazivali visoke moralne standarde u svojim sukobima s kolonistima, napadajući samo vojne ciljeve i ostavljajući civile neoštećenima (str. 76, 77, 128, 129, 176). U kasnijim odgovorima na prijeteću poruku njemačkoga guvernera, vođa Nama naroda, Hendrik Witbooi, prepoznatljiv po svojim biblijskim svjetonazorima, napisao je: “Nikada nisam upoznao Cara (Kaiser) te ga prema tome nisam mogao uvrijediti niti riječju ni djelom. Bog nam je dao različite ovlasti na Zemlji, i kroz to znam i vjerujem kako nije niti grijeh ni zločin to što želim ostati neovisan vođa svoje zemlje i svoga naroda. Ako me zbog toga želite ubiti bez ikakve moje krivice, nikakva šteta neće biti učinjena, niti sramota: Umrijet ću pošteno za ono što je moje” (str.81).

U kasnome 19. stoljeću, njemački su kolonisti počeli tjerati Herero i Nama narode s njihove zemlje; ponekad pomoću sporazuma, ponekad silom i uglavnom prijevarom. Navodno da je 64% trgovine Hamburga s Afrikom u to vrijeme bilo plaćano alkoholom. Nakon manjeg isprovociranog ustanka Herero naroda 1904. godine, Nijemci su uzvratili bezobzirnom surovošću. Nakon nekoliko značajnih zastoja, njemački je general Lothar von Trotha poslan u SWA. Za vrijeme kampanje izdao je proglas kako će svaki Herero muškarac, žena ili dijete pronađen unutar granica kolonije biti ubijen, sukladno neslavnome Istrebljivačkom proglasu (str. 152). Tijekom sljedećih godina, ovaj je proglas bio okrutno provođen. Preživjeli iz izravnih borbi protiv industrijskoga oružja Njemačke, kao što je bila strojnica Maxim, bili su prisiljeni pobjeći u zapadnu pustinju. Jednom tamo, bunari su bili zatrovani i pripadnici Herero naroda koji su iz pustinje izašli puzajući bili su izbodeni bajunetama. Oni koji su sve to preživjeli bili su uhićeni i premješteni u ‘koncentracijske logore’ u mjestima kao što su Windhoek, Luderitz i Swakopmund. Pisci prikazuju kako primarni cilj tih logora nije bio rad već istrebljenje. Prisilni rad na nekim projektima bio je samo nus-produkt; još jedna zastrašujuća preteča logora smrti u Europi 40 godina kasnije. Logori su bili sustavna primjena silovanja, zlostavljanja, izgladnjivanja i sadističke okrutnosti uz istovremeno čišćenje kolonije od neželjenih domorodačkih naroda. Na projektu izgradnje željeznice umrlo je 67,48% radnika (str. 205). Stopa smrtnosti u logoru Shark Island blizu Luderitza bila je 70% (str. 216). Do 1909. godine, samo je 10% uhićenih iz naroda Nama ostalo na životu (str. 229). Oko 80% pripadnika naroda Herero bilo je ubijeno ili prisiljeno otići iz kolonije u vremenu od 5 godina trajanja kampanje (str. 230).

Za razliku od knjiga kao što je od Richarda Weikarta From Darwin to Hitler [Od Darwina do Hitlera], ovo djelo ne razotkriva darvinističke korijene svoje tematike. Svejedno ono opetovano razotkriva darvinističke društvene pod-struje što su pretvorile starinski paternalistički /očinski rasizam u ‘biološki rasizam’ ranoga 20. stoljeća (str. 156). Pisci postavljaju autoritet ovoga znanstvenog rasizma čvrsto na prag Charlesa Darwina pa u konačnici djelo ima isti učinak kao i Weikartova knjiga. Znanost o rasama podiže glavu na više načina na ovim stranicama. Rana su iskopavanja lubanja Herero naroda što su obavljali kolonisti obavljena u tajnosti (str. 127) dok su ih u Njemačku slali kao znanstvene uzorke što su morali utrti put gotovo industrijskoj obradi ljudskih lubanja i dijelova tijela u koncentracijskim logorima. Žene su u logorima bile prisiljavane prokuhavati glave mrtvih zarobljenika, čistiti s njih sve meso te ih pakirati u sanduke namijenjene njemačkim sveučilištima. Pseudo-znanstvena eugenička i frenološka mjerenja i promatranja bile su uvijek prisutne teme (str. 96, 127, 224). Među nastajućim grupama znanstvenih elita koje su propagirale ove ideje bio je i Eugen Fischer. On se posebno usredotočio na zamisao kako miješanje rasnih skupina dovodi do biološke inferiornosti. Savršene subjekte za ispitivanje svoje teorije pronašao je u narodu Baster⁴ u SWA [Jugozapadnoj Africi]. Potomci miješanih rasa bijelaca i Nama žena, koji su bili silom istjerani iz Capea od naroda Buri 1869. godine. Govorili su samo afrički jezik, bili su pobožni kršćani i ponosno su zadržavali imena, moralnost i kulturu Burija. Fischer je išao u SWA [JZA] 1908. godine proučavati narod Baster i pokušao je nastaviti s ponižavajućim ispitivanjima na njima. Njegovi pokušaji da ih pregleda gole, uključujući i mjerenja genitalija, bili su odbijeni od duboko religioznih Bastera. Nastavio je obavljati radnje osobite po “zapanjujućim metodološkim propustima” (str. 248). Godine 1913., Fischer je objavljivao The Rehoboth Bastards and the Bastardisation Problem in Man [Kopilad Rehototha i ljudski problem kopiladi], u tisku sve do 1961. godine. On je bio vodeći zagovornik njemačkoga ekvivalenta ‘eugenici’,⁵ Rassenhygiene [Higijena rase]. Motivacija iza većine toga je bila “spašavanje naše prekrasne njemačke nacije”, prema Fischerovim riječima (str. 251). Josef Mengele, neslavni rasni znanstvenik iz Auschwitza, studirao je u Kaiser Wilhelm Institute koji je bio preimenovan u Eugen Fischer Institute (str. 310). Ravnatelj Instituta bio je Fischerov bliski suradnik, i Mengele je bio njegov student na Third Reich Institute of Hereditary Biology and Race Hygiene Frankfurtskog sveučilišta (str. 309). Postoje još mnoge druge poveznice naglašene u knjizi između istraživača kolonijalnih rasa i kasnije nacističke rasne znanosti.

Iako je uvijek opasno nametnuti nečiji pogled na povijesnu situaciju, uvijek je razočaravajuće otkrivati jedva ikakav odgovor na takva barbarstva kršćana koji su manje ili više znali što se događa. Pisci daju do znanja kako se starinski kolonijalizam sastojao od moralne obveze širenja Evanđelja. U drugoj polovici 19. stoljeća, to je sve više postajalo smatrano “neznanstvenim, sentimentalnim i neoprostivo starinskim” (str. 104). Kršćanski su misionari pokušavali naglasiti stanje naroda Herero i Nama u ta užasna vremena, te im i u nekim slučajevima pokušali olakšati teret. Čovjek si ne može pomoći, ipak, može osjećati užasnu tugu jer njihova reakcija nije sadržavala eksponencijalno više bijesa. Ali kršćanski su misionari u to vrijeme bili marginalizirani, i knjiga naglašava primjere misionarskoga otpora uz primjere suradnje u otkrivenim zločinima (str. 63, 197, 210, 218). Kasnije je Hitler odbio dopustiti odlazak misionara u nacistički okupiranu Istočnu Europu kako se ne bi miješali s njegovim tamošnjim programom etničkoga čišćenja (str. 337). Moramo se zapitati događaju li se i danas stvari što nam otupljuju naše odazive za kakve smo vjerovali da su kršćani u nekim drugim vremenima trebali imati. Na pamet mi pada suvremeni genocid pobačajem.

Knjiga otkriva brojne pojedince, osobine i ideologije genocida naroda Herero i Nama, koje obilježavaju neprekidan posmrtni marš prema barbarskome vrhuncu rasne mržnje i okrutnosti prije i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, tri desetljeća kasnije. Otac Hermanna Göringa, jednoga od Hitlerovih najsposobnijih i najbezobzirnijih administratora, bio je prvi guverner SWA [JZ Afrike]. Franz von Epp, jedan od Hitlerovih generala i koordinator nacističke kolonijalne afričke kampanje, bio je časnik Schutztruppe-a [snaga zaštite] u SWA [JZ Africi] uz rame s mnogim vođama nacističkih Smeđo-košuljaša. Čak su i uniforme Smeđe-košuljaša bile višak kolonijalne vojske. Prisilan rad, numerirane identifikacije, korištenja zatvorenika za težak rad i pseudo-znanstvena istraživanja i jedva skriven cilj uništenja sve su to preteče nacističkih logora smrti. Isto kao što je bila i iscrpna administracija i dokumentiranje genocida u logorima. Nacizam je bio entuzijastički prigrljen u SWA [JZ Africi] dok su „Bush“-nacisti slavili Hitlerov rođendan još dobrano u 1990-tima (str. 351).

Knjiga isto tako sadrži i nekoliko slika mrcvarenja. Fotografije masovnih vješanja muškaraca Herero naroda, pakiranja sanduka lubanja iz koncentracijskih logora za njemačka sveučilišta, izgladnjelih ljudi, žena i djece u logorima i čak odsječene glave u alkoholu koju je čuvao logorski liječnik. Mnoge su od tih fotografija slane kao razglednice od strane njemačkih vojnika natrag u Njemačku, kao što su to prema riječima autora bile i pornografske slike. Možda su najužasnije slike fotografije iz zraka što prikazuju golema groblja tisuća neoznačenih malih humaka u pustinji na vanjskome rubu Swakopmunda, jednoga od gradova s koncentracijskim logorom, danas slikovitoga odmorišta na moru. Izvan Luderitza, vjetar je otpuhao pustinjski pijesak otkrivajući ostatke žrtava koncentracijskoga logora Shark Island.

Knjiga naglašava činjenicu kako su pojedinosti ovoga genocida bile dobro poznate i objavljene na kraju Prvoga svjetskoga rata kako bi demonizirali pobijeđenu Njemačku. U suprotnosti s tim, na Nürnberškim suđenjima, ova je jeziva povijest koja je tako pronicljivo ukazivala na dolazak nacističke okrutnosti, bila gotovo u potpunosti zanemarena. Moguće kako bi se zaštitili vlastiti postupci saveznika u njihovim kolonijama, ili kako bi se prikrio društveni darvinizam, kojeg je mnogo zapadnjačkih zemalja otvoreno podupiralo u prvoj polovici 20. stoljeća, što je stajao iza Hitlerovih zločina. Kao što pisci ističu u svome uvodu: “ Ovo je veliki poslijeratni mit: Utješna fantazija da su nacisti bili čudovišta novoga poretka te da njihovi zločini nisu imali prethodnika ili presedana. Imali su. Većina nacističke ideologije i mnogi zločini počinjeni u njeno ime bili su dijelom duljega trenda europske povijesti. Nacizam je bio i kulminacija i iskrivljenje desetljeća njemačke i europske povijesti i filozofije. Bio je, dijelom, konačan povratak kući teorija i praksi koje su Europljani razvili i usavršili u udaljenim krajevima svijeta za vrijeme svoje završne faze imperijalističkih osvajanja” (str. 3). I prema kraju knjige: “Ali genocidi naroda Herero i Nama, uz nacističku viziju rasnoga rata i naseljavanja Istočne Europe, mogu biti promotreni kao vidovi širega fenomena: nastanka iz Europe pod užasnim teretom rasnoga kolonijalizma koji je gledao na ljudsku povijest kroz prizmu iskrivljenoga oblika društvenoga darvinizma, i Zemlju smatrao rasnim bojištem na kojem su ‘slabi’ osuđeni na nestanak” (str. 361).

Usprkos stravičnoj temi, knjiga je apsorbirajuće štivo. Pisci oživljavaju likove i države kao takve. Nekoliko sam puta putovao u Namibiju. Na svome posljednjemu putovanju, u malome gradiću na stranputici imena Warmbad, naišao sam na bistu kapetana Hendrika Witbooia, karizmatičnog, obrazovanog i odanog kršćanskog vođe naroda Nama koji je postao strah u očima njemačke strane. Veselim se svome sljedećem putovanju kako bih vidio mnoge znamenitosti što ova knjiga otkriva.

Iako je posebno odvratna splačina rasizma bila uvelike milostivo razvodnjena od holokausta Drugoga svjetskoga rata, darvinistička ‘beba’ ostaje. Usko je povezana sa suvremenim genocidom pobačajima. Čovjek se zapita kakve će buduće strave i okrutnosti ovaj dehumanizirajući sustav vrijednosti još povratiti? Najsnažniji protuotrov ovoga procesa jeste biblijska istina kako su svi ljudi stvoreni u slici Boga, naša krv ima veliku vrijednost u očima našega Stvoritelja, i svaka prolivena kap mora biti uzeta u obzir prije konačnoga Suda.