Also Available in:

Njemački imperijalizam i afrički holokaust

napisao Bill Johnson
preveo Zlatko Madzar
Objavljeno: 28. prosinca 2013. (GMT+10)
German-troops-Herero
Njemačke trupe u borbama s Herero u slici Richarda Knötela. wikipedia.org

Imperijalizam, ili proširena državna snaga kroz vojnu silu, povukla je ogromnu snagu od Darwinove Teorije o evoluciji.1 Mnoge europske sile bojale su se gubitka u borbi za postojanje i ozbiljno su nastojale proširiti svoj životni prostor koloniziranjem vrlo dalekih i udaljenih mjesta što su posjedovala bogatstvo prirodnih resursa. Jedna takva sila bila je Njemačka i jedno mjesto gdje su domoroci bili ubijani a zemlja opljačkana bila je njemačka kolonija Afrika.

Kasnih godina devetnaestoga stoljeća Nijemci su bili pod utjecajem brojnih antropoloških pretpostavki, od kojih su dvije bile: (1) nadmoć Bijelaca (na evolucijskoj ljestvici Bijelci su bili na vrhu a Crnci na dnu), i (2) Ratzelova Teorija ’s Lebensraum zamisao da dok se skupine sele postoji “borba za prostor”, što ishodi u istrebljenju podređenih skupina.2 Takva je složenica imala pogubne posljedice dok je Njemačka kolonizirala dijelove afričkoga kontinenta koji ima je bio dodijeljen na Konferenciji u Berlinu godine 1884./1885.

Njemačka Jugozapadna Afrika

Fischerov rad vodio je do žrtvovanja i sterilizacije Crnaca (i drugih skupina) u Trećem Rajhu!

Prvi njemački renički misionari [Rhenish – rijeka Rajna; Reničko misijsko društvo bilo je osnovano 1779. g. – op.prev.] započeli su raditi u Južnoj Africi kasnih 1820.-ih godina i doživjeli su važne uspjehe u evangelizaciji i obrazovanju svojih obraćenika.3 Ali prema kraju XIX. st., novo se ‘evanđelje’ sve više uvodilo u Afriku. Nijemci, mnogi indoktrinirani idejama socijalnoga darvinizma, kolonizirali su Jugozapadnu Afriku (danas Namibija) 1880.-ih godina. Oni su općenito Herero narod smatrali primitivnima i često su na njih upućivali kao na ‘pod-ljude’ i ‘babune’. Prema jednome misionaru koji je živio u to vrijeme:

“Stvaran uzrok gorčine među Herero prema Nijemcima bespogovorno je činjenica da je prosječan Nijemac gledao s visoka na domoroce kao na one koji su na istome stupnju kao viši primati (‘babun’ je bio njihov najomiljeniji pojam za domoroce) i postupa prema njima kao prema životinjama. Kolonist drži da domorodac ima pravo postojati samo dok je koristan bijelome čovjeku. Iz toga slijedi da Bijelci vrednuju konje i čak svoje volove više nego što vrednuju domoroce.”4
wikipedia.orgHendrik-Witbooi
Hendrik Witbooi

Mnogi Nijemci počinili su i neljudska djela prema Herero: oni su napredujuće prisvajali njihovu zemlju i stoku,5 ubijali ljude bez ikakvoga razloga,6 seksualno zlostavljali i otimali žene,7 te zbog njihova zanimanja za evolucijsku teoriju i kariku što nedostaje oni su otkopavali grobove Herero predaka i krali njihove lubanje.8 Nije iznenađujuće, lokalne reakcije na ovo od Herero naroda vodile su do pokušaja istjerivanja Nijemaca iz svoje zemlje.

Neki povjesničari smatraju da su ove provokacije stvorile njemačke vlasti kako bi dale ispriku za ‘rješavanje’ problema čišćenja zemlje za njemačke naseljenike. Vođe koji su izniknuli u ovome otporu protiv njemačkoga imperijalizma bili su pobožni, za misiju obrazovani kršćani - npr. Samuel Maharero i Hendrik Witbooi. Njihove kršćanske vrijednosti bile su često vrlo izražene u njihovim djelovanjima u lice barbarskim europskim djelovanjima.

wikipedia.orgLothar-von-Trotha
General Lothar von Trotha

Konačno, general Lothar von Trotha bio je poslan u Namibiju neka uguši pobunu i potpuno uništi Herero narod. Von Trotha vrlo je jasno iznio kako je odluka za istrebljenje bila temeljena na darvinističkome svjetonazoru: “Ja uništavam afrička plemena s potocima krvi i potocima novca. Samo nakon ovog čišćenje može izniknuti nešto novo, što će ostati,”9 i u lokalnim novinama von Trotha je dao sljedeći osvrt:

“Na samome početku, mi ne možemo raditi bez domorodaca [tj. težak rad]. Ali oni se konačno moraju istopiti. Tamo gdje klima dopušta bijelome čovjeku raditi, filantropski stavovi ne mogu izbaciti Darwinov zakon o ‘preživljavanju najjačih.’”10

Von Trotha i njegove trupe nisu poštedjele čak ni domorodačke žene i djecu. Njemačka najučinkovitija metoda anihilacije bila je prisiljavanje Herero na odlazak u pustinju i zagađivanje izvora, što je prouzročilo da većina umre od žeđi. Njemačka kolonijalna vlast uspjela je u anihilaciji 75% Herero i 50% Nama naroda. Prije rata bilo je 80.000 jakih Herero, a nakon rata ostalo ih je samo 20.000. Nama ljudi, južno pleme koje je ušlo u rat gotovo godinu dana poslije uslijed sličnih okolnosti, bilo je reducirano od njih 20.000 na 10.000.11 Preostali Herero, kao i Nama, bili su poslani u koncentracijske logore (npr. Otok Shark) gdje ih je umrlo mnogo više zbog zlostavljanja i teškoga rada.12 Dijelovi ovih mrtvih zarobljenika bili su korišteni u rasnim proučavanjima koja su pokušavala dokazati podčinjenost Crnaca. Prije negoli su lubanje bile poslane i prodane njemačkim sveučilištima, zatvorenice su napravile čitav strašan pripremni rad:

“U Swakopmundu, zatvorenice su bile prisiljene kuhati odrubljene glave zatvorenika koncentracijskoga logora i onda ih ostrugati do kosti s krhotinama stakla. Ishod njihova strašnoga rada vidljiv je u ovima njemačkim razglednicama iz GSWA. Netko drhti pri razmišljanju o emocionalnome učinku što je morao biti na ovim ženama, koje su bile prisiljene strugati odrubljene glave čisteći ih od mesa, uklanjati mozak, tjeme i oči koji su lako mogli pripadati prijateljima ili članovima obitelji.”13

Ostale rasne studije provedene u Namibiji utjecale su na rasnu politiku u Njemačkoj u nadolazećim desetljećima. Eugen Fischer, genetičar i strastven eugenist,14 bio je poslan u Namibiju s glavnom svrhom — procijeniti fizičke osobine i inteligenciju nekoliko stotina među-rasne djece15 i dokazati da su među-rasni odnosi štetni za europsku kulturu. Fischerov rad vodio je do žrtvovanja i sterilizacije Crnaca (i drugih skupina) u Trećem Rajhu!16,17,18

Njemačka Jugoistočna Afrika

Ova njemačka kolonija u Namibiji bila je jedinstvena po tome što je bila kolonija naseljenika. Druge njemačke kolonije u Istočnoj Africi (tj. Tanzaniji), Togo, i Kamerun nisu bile pogodne za uzgajanje u njemačkim obiteljima i, stoga, služile su kao plantaže za njemački ekonomski rast. Glavni pokretač za Njemačku u Istočnoj Africi 1880.-ih godina bio je Carl Peters, čovjek čije je razmišljanje bilo oblikovano od Schopenhauera i Darwina. Peters je posebno bio naklonjen Darwinu i opetovano je upućivao na njega u svojim pisanjima.19 Glede ‘borbe za postojanje’ i implikacije o njemačkome širenju, Peters je napisao:

“Parna i električna energija grade divovske mostove preko kojih se ljudi premještaju trenutačno u neposrednu blizinu jedan k drugome. Planet već izgleda premalen naspram pozadine nemirnoga lutalačkog duha što je posve zapalio njemačku rasu … Borba za postojanje vatrenija je nego ikad.”20

U Istočnoj Africi, Peters je kupio zemlju tri puta koja je bila veličine Njemačke – i kao što je bio slučaj u Namibiji, jedina svrha postojanja Afrikanaca bila je služenje Europljana: “Crnac je rođeni rob koji treba svog silnika kao što pušač opijuma treba svoju pipu”.21 I Peters je često pitao kolege Nijemce: “Još nisi ubio Crnca?”22 Peters je imao ugled kao moralno čudovište. Čak su ga i domoroci nazivali - “Mkono-wa-damu”, ili “čovjek-s-krvlju-obojenim-rukama.”23 Peters je bio poznat po ostavljanju tragova uništenja gdjegod je išao. Jedan danski istraživač, čija je ekspedicija slijedila isti put kao jedna od Petersovih ekspedicija, napisao je:

“Na svakoj strani došao sam na tragove rata. U području Obangi našao sam čak sela koja su bila uništena vatrom, i posvuda je bilo kostura muškaraca, žena, i djece, od žena i djece bilo ih je posebice mnogo… Meni je bilo gotovo nemoguće nabaviti rižu za moje ljude, jer prije nego što smo se približili sve je žiteljstvo pobjeglo u panici. Domoroci su bili prestravljeni mojim bijelim licem, jer je zadnji bijeli čovjek kojeg su vidjeli bio dr. Peters.”24

Usprkos njegovu nepoštivanju Crnaca, Peters je posjedovao harem crnih žena. U jednom slučaju, postojala je sumnja kako je jedna od njegovih žena imala seksualne odnose s mladim domorocem. Peters je objesio mladića a žena je bila svakodnevno šibana sve dok njena leđa nisu izgledala kao komad nasjeckanoga mesa. Nakon neuspjelog pokušaja bijega i žena je bila obješena.25 Taj je slučaj prouzročio da njemačka vlada podigne optužbe protiv Petersa. Jedan dan nakon saslušanja u Reichstagu, njemačke novine komentirale su Petersovu aferu:

http://www.klausdierks.com/Chronology/71.htmCramer-maltreatment
“[Njemačka] je našla svoga Menelika u njemačkome - u ‘pravome teutonskome čovjeku’, razjarenome ‘Arijevcu’, koji želi uništiti sve Židove, ali, zbog manjka Židova tamo u Africi, on puca na mrtve Crnce kao na vrapce i vješa crne djevojke za svoje vlastito zadovoljstvo nakon što su zadovoljile njegove želje.”26

Jedini zločin za kojeg je Peters bio osuđen bio je laganje njegovim nadređenima. Zbog toga, on je samo izgubio svoj položaj u Istočnoj Africi i svoju mirovinu (koja mu je kasnije bila obnovljena) a njegova su djela bila opravdana od najviših dužnosnika, kao što je general von Liebert, koji je napisao: “U Africi je bilo nemoguće napredovati bez okrutnosti.”27

Zvjerstva počinjena nad afričkim narodom bila su učinjena od ljudi koji su vjerovali u rasnu nejednakost i rasno istrebljenje.

Carl Peters i njegovi bliski prijatelji počinili su neizrecive zločine u Istočnoj Africi; uključujući pretjerano šibanje, po smjenama mučenje s lancima, i kažnjavanje čeličnim šeširom. Glede posljednjeg: “Lanac od čelika prolazio je oko njegove glave, i zategnut pomoću škripca sličnoga vijku, tako da što više pritišće posebno njegove sljepoočnice. Agonija je neizreciva.”28 Godine 1888., Emil von Zelewski i njegovi ljudi pretražili su mali gradi Pangana nemajući obzira za prirodan život. Oni su dovodili ljude da rade ručni posao, silovali su mjesne žene, i upucali svakoga tko se opirao njihovim naredbama.29 Kad je kasnije bila podnesena žalba glede silovanja domorodačkih žena, Nijemci su navodno odgovorili: “Tako se to radi u Europi.”30

Nepotrebno je reći, takva zvjerstva doprinijela su brojnim pobunama domorodaca. Dvije najvažnije pobune dogodile su se Na Jugu - Wahehe pobuna (1891.–1898.) i Maji Maji pobuna (1905.–1907.). Wahehe su ratovali dug i hrabar rat, ali na kraju su se predali kad je vođa počinio samoubojstvo kako bi izbjegnuo zarobljeništvo.31 Kod Maji Maji (tj. sveta voda), mnoge domorodačke skupine bile su prevarene od svojih religijskih vođa da vjeruju kako će Nijemac pretvoriti metke u vodu. Nijemci su se borili nemilosrdno. Zapalili su domorodačka sela i zalihe hrane, prouzročivši žestoku glad u zemlji. Bilo je procijenjeno da je broj mrtvih iz Maji Maji pobune i njenih posljedica bio 250.000—300.000.32

Njemački Togo i Kamerun

Nijemci nisu samo okupirali Namibiju i Tanzaniju, nego i Togo te Kamerun. Ove zemlje na afričkoj zapadnoj obali bile su izuzetno bogate u prirodnim resursima – kakaovo zrno, pamuk, kaučuk, palmino ulje, itd. Njemačke kolonije u ovim mjestima sastojale su se od plantaža na kojima su Crnci bili prisiljavani raditi ručne poslove. Njemačka zvjerstva u Togu i Kamerunu bila su jednaka kao, ako i ne i veća, zvjerstva Nijemaca počinjena nad domorocima u drugim kolonijama.

U Kamerunu, Hans Dominik i Jesko von Puttkamer bili su moralni ekvivalent Carla Petersa ili Lothara von Trotha. Što se tiče domorodaca Kameruna, poručnik Dominik je rekao:

wikipedia.orgVon-puttkamer-dominikJesko von Puttkamer i Hans Dominik (desno)

Oni moraju znati da sam ja njihov gospodar i jači sam, i tako dugo dok ne povjeruju to, mora im se učiniti da to osjete, a pod tim mislim oštro i nemilosrdno, tako da ih pobuna prođe za sva vremena.33

Hans Dominik bio je taj koji je vodio tim za masakriranje odraslih žitelja domorodaca blizu Slapova Nachtigal jednostavno zato jer su odbili njemačku zaštitu. Bebe domorodaca, njih pedeset i dvije, bile su smještene u košare i bačene u brze vode Nachtigala.34 Dominik je također bio poznat po naređivanju svojim ljudima neka osakate mrtva tjelesa domorodaca, a u jednom slučaju, osakaćenje je bilo provedeno na živim ljudima!35

Jesko von Puttkamer, jedan od namjesnika kolonije, bio je najodgovorniji za ovu brutalnost u Kamerunu. On je opisao Duala ljude iz Kameruna kao “najveće lijenčine, nepoštenjake, i niski ološ, i u osnovi ološ kakvoga čak ni sunce nije obasjalo, i jamačno bi bilo najbolje ako, bi, tijekom osvajanja zemlje godine 1884., oni bili barem izbačeni iz zemlje ako ne i istrijebljeni.”36

Pod njegovim namjesništvom (1895.–1906.) domoroci su bili i teško šibani, imovina je bila oduzeta, sela spaljena, domoroci ubijani, poglavice utamničeni, a rad je bio prisilan i neplaćen. Ovo su bile neke od pritužbi domorodačkih poglavica protiv Puttkamera. Njemačka vlada, međutim, utvrdila je da takve optužbe nisu vrijedne istrage.37 Samo zbog napora koalicije misionara i velikih kompanija Puttkamer je bio zamijenjen dok je glumio namjesnika.

Najstravičnije kazne domorodaca Toga i Kameruna (kao i ostalih njemačkih kolonija) što su pretrpjeli bilo je šibanje. Šibanje je bilo toliko pretjerano da su njemačke kolonije od strane drugih europskih kolonista bile poznate kao “šibajuće kolonije” i “kolonije od dvadeset i pet.”38 Brutalnost šibanja u pojedinosti je objasnio njemački zamjenik godine 1906:

“Domorodac, nakon što je bio posve isprugan, remenom je vezan preko brvna ili bačve koja je bilo čvrsto fiksirana; njegove su ruke vezane naprijed, njegove noge otraga, tako da se ne može pokrenuti; i on ne dobiva nekoliko udaraca s običnim kolcem držanim u jednoj ruci, nego najjači među crnim vojnicima mora nositi pleteni konopac ili primjereno debeli kolac s obje ruke, i s čitavom svojom snagom udarati, i to s takvom jačinom da svaki udarac mora zviždati u zraku. Dogodilo se da ako udarac ne zviždi, mora biti ponovljen; i, ako se ne napravi tako, taj Hausa to dobiva sâm. Bjelodano je da se u dijelu tijela koji je pogođen, krv zgusne i uzrokuje oteklinu; i tako dogodilo se da je čovjek tako išiban bio bolestan ili slab do kraja svoga života.”39

Takva izvitoperena kazna, koja je često ishodila u smrti, bila je nanošena domorocima bez obzira na spol ili dob. Zločini vrijedni šibanja uključivali su: neprekidna lijenost, propust u plaćanju poreza, nesposobnost opskrbe goveda po poštenoj cijeni koliko vrijedi, zaštita domorodačkih žena od Nijemaca, i vrijeđanje njemačkoga časnika. Čak su i poglavice u Jaunde distriktu u Kamerunu bili šibani ako nisu Nijemcima mogli osigurati pristojne prijevoznike a nakon šibanja bilo je očekivano da sami nose terete.40 U Namibiji, Herero nisu bili samo šibani po svojim leđima, nego i po trbusima i između butina; to je često ishodilo u smrvljenim testisima, ispadanju utrobe, i nerođenim bebama raskomadanima na komade.41

Kao i u drugim njemačkim kolonijama, takav postupak s domorocima vodio je do brojnih ustanaka koji su bili ugušeni zbog vrhunskoga oružja Europljana. Broj smrti domorodaca u Kamerunu samo od ustanaka, bolesti, i rada na plantažama bio je izuzetno visok.42

Zaključak

Zvjerstva počinjena nad Afrikancima bila su počinjena od ljudi koji su vjerovali u rasnu nejednakost i rasno istrebljenje. Nijemci, kao i ostale sile Europe, slijedili su nacrt postavljen mnogo desetljeća ranije u Darwinovim pisanjima. Slična zvjerstva bila su izvršena u to vrijeme u ostalim dijelovima ‘novoga svijeta’; protiv aboridžinskoga naroda u Australiji i u Sjevernoj Americi na primjer. U Južnoj Africi, Cecil John Rhodes, bio je obuzdan nekako kršćanskom osjetljivošću od velike europske zajednice u koloniji Rt dobre nade (Cape kolonija). Ali bez takvoga obuzdavanja u onome što je postalo Rodezija, on je izvršio pokolj ljudi Ndebele. Rhodesove zamisli i djelovanja opisao je K. Chesterton kao: “ostaci darvinizma koji su već postali ne samo ustajali, nego otrovni”.43

Otimanje za Afriku bila je nakana nacionalnog širenja i pobjede u borbi za postojanje. Mnogo godina kasnije Njemačka politička partija primijenila je gotovo potpuno iste metode i postupke u svojim traganjima za širenjem. Ovoga puta to nije bilo provedeno na ‘podređenim domorocima’, nego na kolegama Europljanima koje su nacisti unatoč tome smatrali Untermenschen (pod-ljudi).44 Hitler i njegova Partija nije djelovala u zrakopraznom prostoru, nego je bila u bravi sa svjetonazorom kojeg je osmislio Darwin, i postupcima rođenima u Africi.

Zahvala

Autor želi zahvaliti CMI-Južne Afrike ’s Marc Ambleru za njegove dragocjene doprinose ovome članku.

Preporučene bilješke

  1. Himmelfarb, Gertrude, Darwin and the Darwinian Revolution, W.W. Norton and Company, New York, p. 416, 1959. Natrag na tekst.
  2. Weikart, Richard, Napredak putem rasnog istrebljenja, German Studies Review, 26, str. 278, 2003. Natrag na tekst.
  3. Ovo je iz izvješća nekih od ovih misionara koji su obznanili mnoga od kasnijih zvjerstava. Natrag na tekst.
  4. Bridgman, Jon M., The Revolt of the Hereros, University of California Press, Berkeley, str. 62, 1981. Natrag na tekst.
  5. Drechsler, Horst, Let us die fighting, Zed Press, London, str. 111–114, 119, 132, 1981. Natrag na tekst.
  6. Referenca 5, str. 143: “Sva naša poslušnost i strpljenje s Nijemcima od male je koristi, jer svaki dan usmrte nekoga pucajući bez ikakvoga razloga uopće.” Natrag na tekst.
  7. Referenca 5, str. 133–35–35. Natrag na tekst.
  8. Pool, G., Samuel Maharero, Gamsberg Macmillan, Windhoek, Namibija, str. 195, 1991. Natrag na tekst.
  9. Referenca 5, str. 154. Natrag na tekst.
  10. Scaller, Dominik J., Genocid Herero i Nama u njemačkoj Jugozapadnoj Africi, 1904.–1907–1907, Centuries of Genocide, Routledge, New York, str. 97, 2013. Natrag na tekst.
  11. Referenca 5, str. 214 Natrag na tekst.
  12. Referenca 5, str. 211, 212. Natrag na tekst.
  13. Ericksen, Casper, The Angel of Death Has Descended Violently Among Them, African Studies Centre, Leiden, str. 142, 143, 2005. Natrag na tekst.
  14. Eugenika, osnovala ju je Darwinova sestrična Francis Galton, primijenjena Darwinova načela na ljudski uzgoj obeshrabrivanjem ‘podređenih’ skupina i pojedinaca od doprinosa njihovih gena društvu – primijenjeno sa sablasnom dosljednošću u Hitlerovoj Njemačkoj. Natrag na tekst.
  15. Njegov rad usredotočio se na Baster Zajednicu, miješanu krvnu skupinu ljudi koji su napustili koloniju Rt dobre nade [Cape kolonija] i naselili se u Rehobothu, blizu Windhoeka. Kršćanske kulture, oni su odbacili mnoga od Fischerovih ponižavajućih ‘znanstvenih’ istraživanja. Natrag na tekst.
  16. Haas, Francois, Njemačka znanost i Crni rasizam—Korijeni nacističkoga holokausta, The FASEB Journal, 22, str.334, Feb. 2008. Natrag na tekst.
  17. Madley, Benjamin, Od Afrike do Auschwitza, European History Quarterly, 35, str. 453, 454, 2005. Natrag na tekst.
  18. Kestling, Robert W., Crnci pod svastikom: A Research Note, The Journal of Negro History, 83, str. 89, 90, Winter 1998. Natrag na tekst.
  19. Perras, Arne, Carl Peters and German Imperialism, 1856–918: A Political Biography, Clarendon Press, New York, str. 28, 2004. Natrag na tekst.
  20. Referenca 19, str. 28; također vidjeti referencu 26, str. 70, “… viša kultura mora eliminirati nižu ako je ne može inkorporirati, kako bi se omogućilo poboljšanje zemaljskoga čovječanstva.” Natrag na tekst.
  21. Opitz, May, Showing Our Colors: Afro-German Women Speak Out, University of Massachusetts Press, Amherst, str. 26, 1992. Natrag na tekst.
  22. Referenca 19, str. 118. Natrag na tekst.
  23. Pakenham, Thomas, The Scramble for Africa, 1876–1912, Random House, New York, str. 624, 1991. Natrag na tekst.
  24. Sellers, Edith, Dr. Carl Peters, Fortnightly Review, 67, str. 134, 1897. Natrag na tekst.
  25. Africanus, The Prussian Lash in Africa, Hodder and Stoughton, London, str. 81, 82, 1918. Natrag na tekst.
  26. Davis, Christian S., Colonialism, Antisemitism, and Germans of Jewish Descent in Imperial Germany, University of Michigan Press, Ann Arbor, str. 1, 2012. Natrag na tekst.
  27. Referenca 25, str. 37, 83. Natrag na tekst.
  28. Weston, Frank, The Black Slaves of Prussia, Houghton Mifflin Company, New York and Boston, str. 8, 1918. Natrag na tekst.
  29. Glassman, Jonathon, Feasts and Riots: Revelry, Rebellion, and Popular Consciousness on the Swahili Coast, 1856–1888, Heinemann, Portsmouth, NH, str. 217, 257, 1995. Natrag na tekst.
  30. Referenca 29 str. 217. Natrag na tekst.
  31. Redmayne, Alison, Mkwawa and the Hehe Wars, The Journal of African History, 9 (3), str. 409–436, 1968. Natrag na tekst.
  32. Lliffe, John, A Modern History of Tanganyika, Cambridge University Press, Cambridge, str. 200, 1979. Natrag na tekst.
  33. Rothfels, Nigel, Savages and Beasts, John Hopkins University Press, Baltimore, Md., str. 67, 2002. Natrag na tekst.
  34. Lewin, Evans, How Germany Treats the Native, Quarterly Review, 229, str. 377, travanj 1918. Natrag na tekst.
  35. Referenca 34, str. 377, 378. Natrag na tekst.
  36. Rothfels, Nigel, Catching Animals, Animals in Human Histories, University of Rochester Press, Rochester, N.Y., str.225, 2002. Natrag na tekst.
  37. Puaux, Rene, The German Colonies: What is to Become of Them?, Wightman and Company, London, str. 10,11, 1918. Natrag na tekst.
  38. Referenca 34, str. 388. Natrag na tekst.
  39. Referenca 34, str. 388. Natrag na tekst.
  40. Referenca 34, str. 386, 387 Natrag na tekst.
  41. Edgerton, Robert B., Africa’s Armies: From Honor to Infamy, Westview Press, Boulder, Col., str.67, 2002. Natrag na tekst.
  42. Rudin, Harry R., Germans in the Cameroons 1884–1914, Yale University Press, New Haven, str. 113, 114, 308–310, 327–330, 345–353, 1938. Natrag na tekst.
  43. Kao što je navedeno u The Founder, Cecil Rhodes and the Pursuit of Power, Robert I. Rotberg, Oxford University Press, 1988, str. 9. Natrag na tekst.
  44. Pojam je koristio Friedrich Nietzsche za opis običnoga čovjeka ali primjenjivali su ga Hitler i nacisti za ne-arijevske narodne skupine kao što su Židovi, Romi i Afrikanci. Natrag na tekst.