Nov pronalazak radio-aureola preispituje tvrdnje o praiskonskom granitu

napisao Tas Walker
preveo Mladen Čirjak

Iako su radio-aureole sićušne, potakle su veliku debatu oko stvaranja, geologije i granita. Radio-aureole prvi puta stječu takav značaj kada je Robert Gentry, u svijetu vodeći znanstvenik kada je riječ o aureolama, ustvrdio kako su one dokaz trenutnog, nadnaravnog nastanka granita.¹ U međunarodnu pozornost lansirane su kada je Gentry tijekom suđenja (Creation Trial) u Arkansas-u 1982. godine svjedočio o ovoj tvrdnji.² One su još uvijek izvor polemika u knjigama, člancima i na internetskim stranicama posvećenim argumentima za i protiv izvornih zaključaka do kojih je došao Gentry.^3,4,5,6

Novo otkriće radio-aureola polonija sada ima značajne implikacije glede interpretacije njihova porijekla.⁷

Radio-aureole su koncentrični, neobojeni, krugovi koji se uočavaju pod mikroskopom kod djelomično providnih minerala kao što su biotit, muskovit, fluorit i dijamant (slika 1).^2,8 Općenito je prihvaćeno da su formirani α-raspadom radioaktivnih izotopa (slika 2). Odaslane α-čestice oštećuju mineral, posebice na kraju njihova puta kada im konačno ponestane energije i ugrabe elektrone obližnjih atoma. Za sobom ostavljaju sferično, neobojeno područje, koje u presjeku izgleda poput kruga. Radio-aureole mogu se izbrisati zagrijavanjem materijala u kojem se nalaze, čak i pri niskim temperaturama od 250°C.⁹

Tipovi radio-aureola

Gentry opisuje četiri tipa radio-aureola, svaki s drugačijim brojem koncentričnih krugova (slika 2).¹⁰ One se dovode u vezu s raspadom ²³⁸U (tablica 1) pri kojem osam izotopa u nizu oslobađaju prilikom raspada α-čestice. Svaki od četiri tipa radio-aureola vezuje se za specifičan izotop-roditelj u tom nizu. Aureola s jednim krugom odgovara poloniju²¹⁰Po, ona s dva kruga poloniju ²¹⁴Po, aureola s tri kruga poloniju ²¹⁸Po, te aureola koja ima osam krugova uraniju ²³⁸U. Nekoliko faza raspada ima sličnu energiju i stvaraju zbijene krugove. Njih može biti teško razaznati.

Svaka α-čestica ima karakterističnu energiju koja određuje koliko daleko će ona putovati – odatle sferičan oblik. Dakle, promjer svakog prstena može se povezati s raspadom specifičnog izotopa-roditelja ovisno o mineralu.¹¹ Što je kraće vrijeme poluraspada, veća je energija raspada, dakle veća je i aureola.

Iako izotop uranija ima veoma dugo vrijeme poluraspada od 4.5 milijardi godina, svi izotopi polonija imaju kratka vremena poluraspada, u rasponu od 138.4 dana u slučaju ²¹⁰Po,pa do 164 mikrosekunde za ²¹⁴Po.

Aureole polonija pronađene su unutar granita u izobilju, a do sada je prijavljeno da minerali sa oko 22 lokacije sadrže radio-aureole polonija.³ Budući da izotopi polonija imaju veoma kratko vrijeme poluraspada, tvrdi se da su lsquo;graniti koji sadrže Po aureole, bez obzira na njihovu “geološku starost”praiskonske stijene’, stvorene nadnaravno i trenutno tijekom tjedna stvaranja. Zaista, tvrdilo se da prirodni procesi takav granit ne mogu duplicirati.¹²

Zbog geoloških odnosa stijena u kojima su pronađene aureole polonija, onaj zaključak je osporavan.^3,4,5 Primjerice, neki uzorci koji sadrže radio-aureole potječu magmatskih stijena koje su prodrle u vertikalne pukotine stijene-domaćina, koja prema tome mora biti starija.⁴ Umjesto iskonskog, predloženo je da je roditeljski materijal radio-aureola bio dio uobičajenog niza u raspadu uranija ili torija, izdvojenog nekim geološkim procesom.

Stone Mountain aureole u granitu

Ovaj Journal of Creation objavljuje kako je obilje radio-aureola pronađeno u biotitu unutar granita planine Stone Mountain, u SAD-u.⁷ Značaj ovog pronalaska je u tome što je granit Stone Mountain interpretiran kao nastao za vrijeme potopa, a ne tijekom tjedna stvaranja.

Stone Mountain je locirana oko 30 km istočno od Atlanta-e, Georgia, te nekih 200 km južno od južne granice gorja Apalači. Grant opisuje Stone Mountain kao izoliran granitni monolit koji se uzdiže približno 238 m iznad okolnog krajolika.^13,14 Granit u lokalne stijene, koje su prvenstveno sačinjene od biotit-plagioklas gnajsa, prodire i paralelno i poprečno u odnosu na njihove slojeve. Lokalne stijene su regionalno preobražene relativno visokim tlakovima i temperaturom kao što je vidljivo po prisutnosti silimanita. Na dodirima s granitom postoje dokazi kontaktnog metamorfizma. Podatci o kontaktu i strukturi upućuju na to da je do prodiranja granita došlo kasno tijekom metamorfizma, te da je ono povezano s regionalnom deformacijom uslijed uzdizanja južnih Apalača. Granit sadrži obilje ksenolita lokalnih stijena.

McQueen smješta orogenezu koja je formirala Apalače u ‘fazu III’ potopa, koja započinje početkom povlačenja potopnih voda. Drugim riječima, na početak recesivne faze potopa.^15,16 Froede također povezuje regionalne deformacije s potopom, dovodeći u vezu izvornu magmu Stone Mountain-a s ’orogenetskim događajem pokrenutim potopom’.¹⁷

Aureole su bile dobro definirani krugovi sačinjeni od jednog kruga promjera 19.2 µm. Nije bilo radio-aureola s više od jednog prstena. Središta tih aureola bila su toliko malena da ih je bilo nemoguće vidjeti. Opaženi promjer krugova odgovara α-raspadu ²¹⁰Po.¹¹

Može se tvrditi da prisustvo samo jednog prstena ne znači nužno da je ²¹⁰Po izvorni izotop-roditelj, budući da sva četiri tipa radio-aureola (slika 2) sadrže ²¹⁰Po prsten. Prsteni²¹⁰Po su veoma slabo vidljivi, te je moguće da su bili prisutni i neki drugi izotopi, raspadali se i stvarali α-čestice. Možda nije bilo dovoljno radioaktivnog materijala da se stvori prsten dovoljno taman da se može vidjeti.

Nadalje, neki α-raspadi viših energija mogli su se odviti, stvarajući veće i teže uočljive prstene od onih ²¹⁰Po. Možda je jednostavno bilo nedovoljno radioaktivnog materijala za formiranje većih, vidljivih prstena. Prema tome ²¹⁴Po i ²¹⁸Po ne mogu se definitivno eliminirati kao mogući roditelji.

Bez obzira koji je izotop polonija činio izvorni materijal-roditelj, vrijeme poluraspada u svim slučajevima je veoma kratko i potiče pitanje na koji način su se prsteni mogli formirati u tako kratkom roku.

Značajan pronalazak

Terenski dokazi upućuju na ja Stone Mountain nastajala tijekom recesivne faze potopa i prema kraju formiranja velikih planina. Ova orogeneza preobrazila je stijene nataložene potopom, te uzdigla južne Apalače. U slučaju da je ova interpretacija točna, granit nije nastao tijekom tjedna stvaranja, a aureole polonija ne mogu biti praiskonske. Ipak, aureole polonija jasno pokazuju da je radioaktivni materijal-roditelj uvršten u stijenu-domaćina veoma brzim geološkim procesima.

Ovaj nov izvještaj vezan za aureole polonija u granitu Stone Mountain je značajan za modele formiranja granita, te za klasifikaciju stijena unutar okvira stvaranja i potopa.

Srodni članci

• New record of polonium radiohalos, Stone Mountain granite, Georgia (USA)
• The things that are not

Daljnje čitanje

• Geology questions and answers

Reference i bilješke

1. See for example, Gentry, R.V., Radioactive halos: implications for Creation; in: Walsh, R.E. (Ed.), The First International Conference on Creationism , Creation Science Fellowship, Pittsburgh, Vol. 2, pp. 89–112, 1986. Natrag na tekst.
2. Gentry, R.V., Creation’s Tiny Mystery, Earth Science Associates, Knoxville, pp. 111–137, 1988. Natrag na tekst.
3. Wise, K.P., Radioactive halos: geological concerns, Creation Research Society Quarterly 25(4):171–176, 1989. Natrag na tekst.
4. Wakefield, R. and Wilkerson, G., Geologic setting of polonium radiohalos; in: Walsh, R.E. (Ed.), The Second International Conference on Creationism, Creation Science Fellowship, Pittsburgh, Vol. 2, pp. 329–344, 1990. Natrag na tekst.
5. Wise, K.P., Radiohalos in diamonds, Letters to the editor, J. Creation 12(3):285–286, 1998. See replies by Armitage (pp. 286–287) and Gentry (pp. 287–290). Natrag na tekst.
6. Snelling, A.A., Radiohalos; in: Vardiman, L., and Chaffin, E.F., (Eds), Radioisotopes and the Age of the Earth: A Young-Earth Creationist Research Initiative, Institute for Creation Research, El Cajon, and Creation Research Society, St. Joseph, pp. 381–468, 2000. Natrag na tekst.
7. Armitage, M., New record of polonium radiohalos, Stone Mountain granite, Georgia (USA), J. Creation 15(1):86–88, 2001. Natrag na tekst.
8. Armitage, M., Internal radiohalos in a diamond, J. Creation 9(1):93–101, 1995. Natrag na tekst.
9. Armitage, M. and Back, E., The thermal erasure of radiohalos in biotite, J. Creation 8(2):212–222, 1994. Natrag na tekst.
10. Gentry, Ref. 2, p. 278. Natrag na tekst.
11. See for example, Gentry, Ref. 2, p. 241. Natrag na tekst.
12. See for example, Gentry, Ref. 2, p. 326. Natrag na tekst.
13. Grant, W.H., Structural and petrologic features of the Stone Mountain granite pluton, Georgia; in: Neathery, T.L. (Ed.), Centennial Field Guide Volume 6, Southeastern Section of the Geological Society of America, pp. 285–290, 1986. Natrag na tekst.
14. Grant, W.H., Field excursion, Stone Mountain—Lithonia District, Georgia, Geologic Survey Guidebook 2, Atlanta, 1962. Natrag na tekst.
15. McQueen, D.R., The Southern Appalachian Mountains: An example of 6,000 years of Earth history; in: Walsh, R.E. (Ed.), The First International Conference on Creationism, Creation Science Fellowship, Pittsburgh, Vol. 2, pp. 245–250, 1986. Natrag na tekst.
16. Walker, T.B., A biblical geologic model; in: Walsh, R.E. (Ed.), The Third International Conference on Creationism, Creation Science Fellowship, Pittsburgh, pp. 581–592, 1994. Natrag na tekst.
17. Froede, Jr, C.R., Stone Mountain Georgia: a creationist geologist’s perspective, Creation Research Society Quarterly 31(4):214–224, 1995. Natrag na tekst.
18. Gentry, Ref. 2, p. 213. Natrag na tekst.
19. Gentry, Ref. 2, p. 278. Natrag na tekst.
20. CCNR, Here is the decay chain of uranium-238, ccnr.org, accessed February 2000. Natrag na tekst.