Opovrgavanje evolucije—Poglavlje 5

Priručnik za studente, roditelje i učitelje koji opovrgava najnovije argumente za evoluciju

piše: Jonathan Sarfati, Ph.D., F.M.
preveo Mladen Čirjak

Evolucija kitova?

Skupina cetacea (kitovi i dupini) su sisavci, ne ribe. Oni cijeli svoj život provode u vodi, za razliku od većine sisavaca koji žive na kopnu. No, evolucionisti vjeruju da su oni evoluirali od kopnenih sisavaca. Jedan od navodnih prijelaznih nizova je nacrtan u Teaching about Evolution i Nature of Science. Ovo poglavlje analizira taj i druge argumente za evoluciju skupine cetacea, te pokazuje neka jedinstvena obilježja kitova i dupina.

Divni kitovi

Skupina cetacea posjeduje mnoga jedinstvena obilježja koja toj skupini omogućuju život u vodi. Primjerice:

• Enorman kapacitet pluća s efikasnom izmjenom kisika za duge zarone.
• Snažan rep s velikom horizontalnom perajom što omogućuje vrlo snažno plivanje.
• Oči koje su dizajnirane tako da pravilno vide u vodi s njenim puno većim indeksom refrakcije i podnose visok tlak.
• Organe sluha koji su drugačije dizajnirani od onih u kopnenih sisavaca koji detektiraju zvučne valove koji se šire zrakom i bubnjićima zaštićenim od visokog tlaka.
• Kožu koja nije prekrivena dlakom i žlijezdama znojnicama, već uključuje vlaknasto, masno tkivo.
• Peraje kita imaju protu-strujne izmjenjivače topline radi smanjenja gubitka topline.
• Otvori za disanje na vrhu glave.
• Specifična usta i bradavice da bi mladunče moglo sisati pod vodom.
• Kitovi usani posjeduju izrasline koje vise sa nepca i filtriraju plankton.

Mnogi pripadnici skupine cetacea pronalaze objekte eholokacijom. Oni posjeduju sonar koji je predmet zavisti mornarice SAD-a, i u stanju je detektirati ribu veličine golf loptice na daljini od 70 m. Bio je potreban ekspert u teoriji kaosa kako bi se ustanovilo da je dupinov ‘klik’ matematički dizajniran kako bi pružio najbolje informacije.¹

Jedno fantastično obilježje većine dupina koji se služe eho-lokacijom je masna izbočina na čelu. Ta izbočina je zapravo zvučna leća – sofisticirana struktura dizajnirana da fokusira emitirane zvučne valove koje delfin može usmjeriti kamo želi. Ta zvučna leća zasniva se na tome da različiti lipidi (masti) na različite načine lome ultrazvučne valove koji prolaze kroz njih. Različiti lipidi moraju biti raspoređeni u odgovarajućem obliku i redoslijedu kako bi fokusirali povratnu jeku. Svaki zaseban lipid je jedinstven i različit od lipida normalnog sala, te se proizvodi u složenom kemijskom procesu u kojem sudjeluju brojni različiti enzimi.²

Da bi takav organ evoluirao, slučajne mutacije morale su formirati potrebne enzime koji proizvode potrebne lipide, a druge mutacije su morale prouzročiti da se lipidi deponiraju na odgovarajuća mjesta i u odgovarajućem obliku. Postupna korak-po-korak evolucija tog organa nije zamisliva, jer sve dok lipidi nisu u potpunosti formirani i barem djelomično u potrebnom obliku i na potrebnom mjestu, bili bi beskorisni. Dakle, prirodna selekcija ne bi favorizirala nedovršene prijelazne oblike.

Karike koje nedostaju

Evolucionisti vjeruju da su kitovi evoluirali iz neke kopnene životinje. Prema Teaching about Evolution, stranica 18, ‘evoluirali su iz primitivne grupe kopitara zvanih Mesonychids.’

Međutim, potrebno je puno promjena da bi kit evoluirao iz kopnene životinje. Jedna od njih je da izgubi svoj pelvis. To bi imalo tendenciju drobljenja reproduktivnog kanala s propulzivnim pokretima repa. No, pelvis koji se smanjuje ne bi bio u stanju podupirati stražnje noge potrebne za hodanje. Tako bi teoretski prijelazni oblik bio nepogodan i za more i za kopno, te bi stoga bio izuzetno ranjiv. Također, stražnji dio tijela se mora uvijati kako bi se bočni pokreti repa mogli pretvoriti u vertikalni pokret. Također, kosti i mišići u stražnjem dijelu tijela trebali bi se promijeniti tako da umjesto pružanja snažnih pokreta u stranu, ali slabih pokreta gore-dolje, pruže snažne pokrete gore-dolje. Tuljan i dugong nisu anatomski prijelazi između kopnenih sisavaca i kitova. Oni posjeduju zasebne specifičnosti.

Pomanjkanje prijelaznih oblika među fosilima uočili su eksperti za evoluciju kitova poput pokojnog E.J. Slijper-a: ‘Ne posjedujemo niti jedan fosil prijelaznih oblika između prethodno spomenutih kopnenih životinja [tj. mesojeda i kopitara] i kitova.’³

Najstariji fosili kitova pokazuju da su oni u potpunosti bili prilagođeni životu u vodi od svoje prve pojave. Međutim, Teaching about Evolution je zamišljena kao polemika o evoluciji, stoga rekonstruira neka nedavna otkrića fosila kako bi poduprla priče o evoluciji kitova u koje je Slijper vjerovao bez dokaza. Na stranici 18 nalazi se lijepa slika navodnih prijelaznih oblika između kopnenih sisavaca i kitova (nacrtanih u približno istoj veličini bez da se čitateljima reklo da su se neka od stvorenja drastično razlikovala po veličini – vidi dio o Basilosaurusu u ovom poglavlju). Ovo izgleda dolazi iz članka u magazinu Discover.⁴ Niz u Discover-iju (ispod) je identičan onome u Teaching about Evolution s tom iznimkom što potonji navodi Basilosaurusa kao četvrto stvorenje i Discover-i navodi ‘datume’:

• Mesonychid (prije 55 milijuna godina)
• Ambulocetus (prije 50 milijuna godina)
• Rodhocetus (prije 46 milijuna godina)
• Prozeuglodon (prije 40 milijuna godina)

Jedna stvar koju treba zapaziti je nedostatak vremena za velik broj promjena koje se trebaju dogoditi mutacijama i selekcijom. Ako mutacija rezultira novim genom, da bi taj novi gen zamijenio stari gen unutar populacije, jedinke koje nose stari gen moraju biti eliminirane, a to iziskuje vrijeme. Proračuni populacijske genetike sugeriraju da bi tijekom 5 milijuna godina (milijun godina više no što je navodni vremenski razmak između Ambulocetus i Rodhocetus), životinja s generacijskim linijama od približno 10 godina (tipično za kitove) mogla zamijeniti ne više od no more približno 1,700 mutacija.⁵ To nije niti približno dovoljno da bi se stvorile nove informacije potrebne kitovima za život u vodi, čak i pod pretpostavkom da se sve za ovo potrebne hipotetske mutacije koje dodaju informacije mogu dogoditi. (Kao što je pokazano u poglavlju 9, stvarna znanost pokazuje da to nije moguće.)

Ambulocetus

Drugi po redu u ‘prijelaznom nizu’ je 2 m dug Ambulocetus natans (‘hodajući kit koji pliva’). Kao sekularni mediji i ‘popularni’ znanstveni žurnali, Teaching about Evolution često čitateljima prezentira lijepe priče, a ne detalje istraživačke metodologije, uključujući njihova ograničenja. Lijepi prikazi Ambulocetusa u publikacijama temelje se na mašti umjetnika i trebalo bi ih usporediti sa stvarno pronađenim kostima! Razlika je dobro ilustrirana u članku A Whale of a Tale?⁶ Taj članak pokazuje da kritični elementi kostura neophodni za uspostavljanje prijelaznog oblika iz ne-plivajućeg kopnenog sisavca u kita (prigodno) nedostaju (vidi dijagram). Prema tome, velike tvrdnje o važnosti tog fosila ne mogu biti kritički evaluirane. Evolucijski biolog Annalisa Berta komentirala je vezano za fosil Ambulocetusa::

Budući da zdjelična kost nije očuvana, kod Ambulocetusa ne postoji izravan dokaz za vezu između stražnjih udova i aksijalnog skeleta. To otežava interpretacije vezane za kretanje ove životinje, budući da mnogi od mišića koji podržavaju i pomiču stražnje udove počinju na pelvisu.⁷

Konačno, datiran je kao mlađi (pomoću evolucijskih metoda datiranja) no neosporavani kitovi, pa nije vjerojatno da se radi o hodajućem pretku kitova.

[From Teaching about Evolution and the Nature of Science]

Basilosaurus

Basilosaurus isis (također poznat kao Zeuglodon) je četvrti i posljednji pretpostavljeni prijelazni oblik sa stranice 18 Teaching about Evolution. Basilosaurus na grčkom znači ‘kraljevski gušter,’ no radi se zapravo u zmijolikom morskom sisavcu dugom oko 21 m, s lubanjom dugom 1.5 m. Bio je 10 puta duži od Ambulocetus, iako ih Teaching about Evolution prikazuje iste veličine. (iznad) - to pomaže ostaviti željeni (lažni) dojam da se radi o stvarnom tranzicijskom nizu.

Međutim, Basilosaurus je bio u potpunosti vodena životinja, stoga teško da se radi o prijelazu između kopnenih sisavaca i kitova. Također, Barbara Jaffe Stahl (1930–2004), paleontolog za kralježnjake i evolucionist, ističe:

Zmijolika forma tijela i specifičan oblik bočnih zuba čine očitim da ti archaeocetes [poput Basilosaurusa] nisu nipošto mogli biti predci modernih kitova.

Današnji kitovi, zubati kitovi (Odontoceti) i kitovi usani (Mysticeti), javljaju se među fosilima naglo. Stahl ističe slijedeće vezano za strukturu lubanje oba tipa:

… pokazuje čudnu modifikaciju koja nije prisutna, čak niti u rudimentarnom obliku, u Basilosaurusa i njegovih rođaka: uz migraciju nosnica na dorzaloj površini glave, nazalne kosti su bile reducirane i prenesene prema gore, a premaksilarni i maksilarni elementi su se protezali do stražnjeg dijela kako bi pokrili dio lubanje koji obuhvaća mozak.⁸

Basilosaurus je imao malene stražnje udove (svakako premalene za hodanje), a Teaching Evolution kaže ‘smatra se da nisu bile funkcionalne’. No one su vjerojatno bile korištene za hvatanje tijekom parenja, čak i prema drugim evolucionistima. Primjerice, ekspert za evoluciju kitova Philip Gingerich je izjavio, ‘Meni se čini da su one mogle biti neka vrsta spolne i reproduktivne hvataljke clasper.⁹

Pakicetus

Pakicetus inachus je u očima nekih evolucionista još jedan kandidat za prijelaz između kitova i kopnenih. Prema evolucijskim metodama ‘datiranja’ on je star 52 milijuna godina. Budući da su i neke publikacije tvrdile da je Pakicetus prijelazni oblik (vidi dijagram), vrijedi ga spomenuti iako je izostavljen u Teaching about Evolution. To sugerira da autori ne vjeruju da je Pakicetus dobar primjer prijelaznog oblika. Razlog tome može biti taj što je Pakicetus poznat samo na osnovu nekih zuba, te fragmenata lubanje i donje čeljust, pa ne možemo znati da li je njegovo kretanje bilo prijelazno. Dijagram prikazuje zamišljenu rekonstrukciju koje se podučava učiteljima i na naslovnici Science, u usporedbi sa stvarnosti reportiranoj u istom izdanju. Uočite da označeni dijelovi lubanje predstavljaju stvarne fosilne dokaze, dok je ostatak ‘rekonstruiran’. No znamo da je njegov slušni mehanizam bio taj kopnene životinje, te da je pronađen u fluvijalnim sedimentima zajedno s drugim kopnenim životinjama.¹⁰ Dakle, dokazi pokazuju da se vjerojatno radilo o kopnenoj životinji, a ne tranzicijskom obliku.¹¹

Nakon što sam napisao Refuting Evolution, novo istraživanje je razorilo njenu rekonstrukciju. To je čest fenomen u evolucijskoj paleontologiji. Mnogi navodni prijelazni oblici temeljeni su na fragmentiranim ostatcima, koji se onda mogu različito interpretirati, ovisno o nečijim aksiomima. Evolucijska pristranost znači da će se takvi ostatci vjerojatno protumačiti kao prijelazni, kao u slučaju Gingerich-a, te također prevladava u tvrdnjama o ljudima-majmunima. No kada se pronađe više kostiju, tada fosili gotovo uvijek odgovaraju nekom tipu, te više nisu prijelazni. Također je značajno da se navodni prijelazni oblici često intenzivno promoviraju u medijima, dok se povlačenja obično ne obznanjuju.

Prominentni ekspert za kitove, Thewissen, i kolege otkrili su još kostiju pakicetusa, te svoj rad objavili u žurnalu Nature.¹³ Komentar na taj rad u istom izdanju¹⁴ kaže, ‘Sve postkranijalne kosti ukazuju na to da je pakicetus bio kopnena životinja, te … da je životinja bila trkač, kojemu su samo noge doticale tlo.’ (Vidi ilustraciju, gore desno.) To se veoma razlikuje od Gingerich-eve slike vodene životinje! Ali evolucijska pristranost je i dalje očita, opisujući pakicetusa kao ‘kopnenog kita’ te tvrdeći, ‘Prvi su kitovi bili u potpunosti kopnene životinje, te su čak bili dobri trkači.’ No, izraz ‘kit’ postaje besmislen ako može opisivati kopnene životinje, te ne pruža uvid u to kako su evoluirali pravi morski kitovi.

Također, ‘čvrsti anatomski podatci’ proturječe prethodnim teorijama o precima kitova. Članak Fossil finds show whales related to early pigs kaže:

‘Do sada su paleontolozi smatrali da su kitovi evoluirali iz skupine mesonychia, prastare grupe kopnenih mesoždera, dok su molekularni znanstvenici koji proučavaju DNK bili uvjereni da su potekli od skupine artiodactyls [parnoprstih kopitara].‘

‘“Paleontolozi, a ja sam jedan od njih, su bili u krivu,” rekao je Gingerich.’

Takva otvorenost je pohvalna, te demonstrira grešku vjerovanja u navodne ‘dokaze’ evolucije. Šteta što je Gingerich i dalje predan materijalističkom evolucionizmu.

G.A. Mchedlidze, ruski ekspert za kitove, izrazio je ozbiljnu sumnju u to da u se stvorenja poput Pakicetus i Ambulocetus, i druga — čak i da ih se prihvati kao vodene sisavce — zaista mogu smatrati precima modernih kitova. On ih umjesto toga vidi kao potpuno odvojenu grupu.¹⁶

Vestigijalne noge?

Mnogi evolucionisti podupiru evoluciju kitova navodeći da u njihovim tijelima postoje vestigijalne stražnje noge. Međutim, to takozvani ‘ostatci’ nisu beskorisni, već pomažu učvrstiti reproduktivne organe – kosti se razlikuju u mužjaka i ženki. Stvaranje, a ne evolucija, ih najbolje objašnjava.¹⁷ Kao i u slučaju beskorisnih udova Basilosaurusa, ne bi trebali pretpostavljati da nepoznavanje funkcije znači da funkcije nema.

Jedan mit kojeg šire neki evolucionisti tvrdi da su neki kitovi pronađeni sa stražnjim nogama, zajedno sa bedrenim i mišićima koljena. Međutim, ta je priča vjerojatno nastala nadodavanjem na stvarni slučaj ulješure sa izraslinom od 14 cm koja je u sebi sadržavala kost od 12 cm. Ulješure su obično dugačke oko 19 m, pa je ta anomalna kost zanemariva u odnosu na kita – to se teško može nazvati ‘nogom!’¹⁸