Explore
Also Available in:
Mogu li se primjeri ireducibilne kompleksnosti objasniti prirodnim procesima, kao što tvrde evolucionisti?

Table of Contents

re2-cover

Index

Introduction

Unit 1

Chapter 1

Argument: Creationism is religion, not science

Chapter 2

Argument: Evolution is compatible with Christian religion

Chapter 3

Argument: Evolution is true science, not ‘just a theory’

Unit 2

Chapter 4

Argument: Natural selection leads to speciation

Chapter 5

Argument: Some mutations are beneficial

Chapter 6

Argument: Common design points to common ancestry

Chapter 7

Argument: ‘Bad design’ is evidence of leftovers from evolution

Chapter 8

Argument: The fossil record supports evolution

Unit 3

Chapter 9

Argument: Probability of evolution

Chapter 10

Argument: ‘Irreducible complexity’

Chapter 11

Argument: Evolution of sex

Chapter 12

Argument: Evolution of mankind

Appendix 1

Common arguments for evolution that have been rejected

Appendix 2

Common arguments for creation that should not be used

Opovrgavanje evolucije 2

Nastavak knjige Refuting Evolution koja opovrgava najnovije argumente u korist evolucije (koje predstavlja PBS i Scientific American).

Pišu:  i Michael Matthews
preveo Mladen Čirjak

Poglavlje 10
Argument: ‘Ireducibilna kompleksnost’

Evolucionisti tvrde, ‘Primjeri navodne “ireducibilne kompleksnosti” (poput oka, kompleksne stanice i flageluma) mogu se objasniti.’

Ovo poglavlje ispitat će na koji način evolucionisti reagiraju na argument ‘ireducibilne kompleksnosti’ na tri područja: oko, složena stanica i flagelum. Scientific American iznosi taj problem na sljedeći način:

14. Živi organizmi posjeduju fantastično složene odlike – na anatomskom, staničnom i molekularnom nivou – koje ne bi mogle funkcionirati da su i malo manje složene ili sofisticirane. Jedini razborit zaključak je taj da su one produkt inteligentnog dizajna, ne evolucije.

Taj ‘argument sa stajališta dizajna’ okosnica je većine novijih napada na evoluciju, ali također i jedan od najstarijih. Godine 1802., teolog William Paley napisao je da ako netko pronađe sat u polju, najrazumniji zaključak jeste kako je nekome sat ispao, a ne da su ga tamo stvorile prirodne sile. Analogno tome, Paley je tvrdio: složene strukture živih organizama moraju biti djelo izravnoga, božanskog rada. Darwin je u On the Origin of Species, kao odgovor Parleyju, napisao: on je objasnio kako bi prirodne sile selekcije, koje djeluju na naslijeđene osobine, mogle postupno oblikovati evoluciju složenih organskih struktura. [SA 83]

Zaista, Gould, koji je bio ekspert za temu povijesti evolucije, slagao se da je Darwin pisao kako bi kontrirao Parleyju. To je drugi način da se kaže kako je imao anti-teističku agendu,1 kao što je rečeno u poglavlju 2. To ne sprječava mnoge crkvene akademike da se klanjaju svakoj objavi koju čine Darwin i njegovi nasljednici koji mrze Boga, a koji na njih zauzvrat gledaju s prijezirom, kao što je Lenjin gledao na svoje saveznike na zapadu kao na ‘korisne idiote’.2

Je li oko moglo evoluirati?

Zanimljivo je primijetiti da oko, za koje evolucionisti tvrde da predstavlja primjer ‘lošeg dizajna’ zaostalog od evolucije (prethodno poglavlje) predstavlja njihov najveći izazov kao primjer ‘ireducibilne kompleksnosti’ unutar Božjeg stvaranja. Scientific American kaže:

Generacije kreacionista pokušale su kontrirati Darwinu navodeći primjer oka kao strukture koja nije mogla evoluirati. Sposobnost oka da osigura vid ovisi o savršenome skladu njegovih dijelova, kažu kritičari. Prirodna selekcija, dakle, nikada ne bi favorizirala prijelazne oblike potrebne tijekom evolucije oka – kakva korist od pola oka? Očekujući ovu kritiku, Darwin je predložio da bi ‘nedovršene’ oči mogle nositi benefite (poput pomaganja stvorenjima da se orijentiraju prema svjetlu) i tako prežive za daljnju evolucijsku doradu. [SA 83]

Prvo, ovo ne uzima u obzir ireducibilnu kompleksnost čak i najjednostavnije pjege osjetljive na svjetlost. Drugo, pogrešno je tvrditi da bi 51-postotni vid nužno imao dovoljno veliku selektivnu prednost nad 50-postotnim kako bi se nadvladali efekti tendencije genetskog drifta da eliminira čak i pozitivne mutacije.3

Biologija je opravdala Darwina: istraživanja su pronašla primjere primitivnih očiju i organa za detekciju svjetla diljem životinjskog svijeta, te su čak ušla u trag evolucijskoj povijesti oka kroz komparativnu genetiku. (Sad se čini da su unutar različitih porodica organizama, oči evoluirale neovisno.) [SA 83]

Scientific American ovdje proturječi samome sebi. Ako je evolucijska povijest oka praćena pomoću komparativne genetike, kako to da su oči navodno evoluirale neovisno? Zapravo, evolucionisti prepoznaju da su oči morale nastati neovisno barem 30 puta jer ne postoji evolucijski obrazac koji bi objasnio podrijetlo oka od zajedničkog pretka. Ono što to zapravo znači jeste to da budući da se oči ne mogu povezati zajedničkim pretkom, i budući da postoje, a jedino su materijalistička objašnjenja dozvoljena i eto dokaza da su evoluirala neovisno!

Simulacija evolucije oka

PBS 1 se jako trudi uvjeriti nas da je oko moglo lako evoluirati. Dan Nilsson objasnio je jednostavnu računalnu simulaciju koju je objavio.4 Ugledavši se na Darwina, koji je započeo s pjegom osjetljivom na svjetlost ‘objašnjavajući’ podrijetlo oka, Nilsson-ova simulacija započinje slojem osjetljivim na svjetlo, s prozirnom opnom ispred i slojem koji apsorbira svjetlost iza.

Simulacija teče ovako. Prvo, sloj osjetljiv na svjetlost postupno se svija, tako da sve bolje može odrediti smjer iz kojeg dolaze zrake svjetla. To se nastavlja sve dok se ne savije u hemisferu ispunjenu prozirnom tvari. Drugo, približavajući krajeve, zatvara otvor, postupno povećava oštrinu slike, kao što to čini pinhole kamera, jer manja rupa blokira svjetlost. No, zbog difrakcije svjetla, ako je rupa premalena, taj proces ima limit. Treće, oblik i gradijent indeksa refrakcije prozirnog sloja postupno se mijenjaju u fino fokusirajuću leću. Čak i kad bi bili velikodušni i pretpostavili kako takva simulacija zaista ima veze sa stvarnim svijetom biokemije, postoje ozbiljni problemi.

Međutim, biokemičar Michael Behe pokazao je da čak i ‘jednostavna’ pjega osjetljiva na svjetlost zahtijeva zamršenu mrežu biokemijskih spojeva na pravom mjestu i u pravome trenutku kako bi funkcionirala. On tvrdi kako svaka od njenih ‘stanica čini da složenost motocikla ili televizijskog aparata blijedi u usporedbi’ i opisuje malen dio onoga što je u igri:5

Kad svjetlost padne na mrežnicu dolazi do interakcije fotona i molekule naziva 11-cis-retinal, koja u piko-sekundama preslaguje u trans-retinal. (Piko-sekunda [10-12 sec] otprilike je vrijeme potrebno da svjetlost prevali širinu jedne vlasi kose.) Promjena oblika retinal molekule uzrokuje promjenu oblika proteina, rodopsin, s kojim je retinal usko vezan. Metamorfoza proteina mijenja njegovo ponašanje. Sada imena metarodopsin II, taj protein prianja uz drugi protein, imena transducin. Prije no što naleti na metarodopsin II, transducin je imao tijesno vezanu malenu molekulu GDP. No kada dođe do interakcije transducin s metarodopsin II, GDP se odvaja, te se molekula nazvana GTP veže za transducin. (GTP je usko povezan s, ali drukčiji od, GDP.)

GTP-transducin-metarodopsin II sada veže protein imena fosfodiesteraza, koji se nalazi u unutarnjoj membrani stanice. Kad je vezan za metarodopsin II i njegovu pratnju, fosfodiesteraza stječe kemijsku sposobnost ‘cijepanja’ molekule zvane cGMP (kemijski rođak GDP i GTP). U početku je u stanici mnogo cGMP molekula, ali koncentracija fosfodiesteraze se smanjuje, baš kao što izvađeni čep smanjuje nivo vode u kadi.

Prozirni je sloj također daleko teže dobiti no što ti istraživači misle. Najbolje objašnjenje prozirnosti rožnice jest teorija difrakcije, što pokazuje kako se svjetlost ne raspršuje ako indeks refleksije ne varira na distancama preko polovine valne duljine svjetla. To za uzvrat zahtijeva određenu vrlo fino organiziranu strukturu vlakana rožnice, a to pak zahtijeva složene kemijske pumpe koje osiguravaju točan sadržaj vode.6

Dakle, ove simulacije ne počinju od jednostavnih početaka, već u samom startu pretpostavljaju strahovitu složenost. Također, u izvornome radu, ti znanstvenici priznaju da ‘oko samo za sebe ima malo smisla’, jer je sposobnost percepcije svjetla besmislena ako organizam ne posjeduje sofisticiranu mašineriju za obradu signala kako bi koristio tu informaciju. Primjerice, mora posjedovati sposobnost prevođenja ‘smanjenje fotonskog intenziteta’ u ‘sjena predatora’ u ‘moram poduzeti mjere izbjegavanja,’ te biti u stanju reagirati na tu informaciju kako bi stvar imala bilo kakvu selektivnu vrijednost. Slično tome, prva promjena oblika, sa svojom sposobnošću detekcije smjera svjetla, funkcionirala bi samo ako stvorenje posjeduje odgovarajući ‘software’ za interpretaciju toga. Percepcija stvarnih slika još je složenija, i posjedovanje pravih organa i programa možda nije dovoljno — ljudima kojima je vid vraćen nakon višegodišnje sljepoće potrebno je neko vrijeme da nauče ispravno vidjeti. Treba zamijetiti kako se velik dio obrade informacija odvija u mrežnici prije nego signal dospije do mozga.

Također je pogrešno ukazivati na nizove složenijih očiju u prirodi, te tada tvrditi kako to predstavlja evolucijski niz. To je kao posložiti određeni broj različitih tipova zrakoplova prema njihovoj složenosti i tada tvrditi da je jednostavniji zrakoplov evoluirao u one složenije, a ne da se radi o dizajnu. Osim toga, oči ne mogu nastati od drugih očiju per se; već, organizmi prenose gene za oči svojim potomcima. To je važno kad se razmatra oko nautilusa, pinhole kamera. To nikako ne može biti predak kamere s lećom u kralježnjaka, jer nautilus nije predak kralježnjaka, čak niti prema evolucionistima!

Rotacijski motori bakterijskog flageluma

Scientific American navodi još jedan težak promjer ireducibilne kompleksnosti – rotacijske motore bakterijskog flageluma, ali zapravo nema odgovora.

15. Nedavna otkrića dokazuju da čak i na mikroskopskom nivou život posjeduje kompleksnost koja nije mogla nastati evolucijom.

‘Ireducibilna kompleksnost’ ratni je poklič Michael J. Behea sa Sveučilišta Lehigh, autora knjige Darwin’s Black Box: The Biochemical Challenge to Evolution. Kao kućni primjer ireducibilne kompleksnosti, Behe odabire mišolovku – mehanizam koji ne bi mogao funkcionirati u slučaju nedostatka bilo kojeg od njegovih dijelova i čiji dijelovi nemaju vrijednost osim kao dijelovi cjeline.

Ono što vrijedi za mišolovku, kaže on, još više vrijedi za bakterijski flagelum, staničnu organelu nalik biču koja se koristi za propulziju i funkcionira poput vanbrodskog motora. Proteini koji čine flagelum neobično su raspoređeni u komponente motora, univerzalni zglob, i druge strukture poput onih koje bi specificirao inženjer. Vjerojatnost da ova zamršena cjelina nastane putem evolucijskih modifikacija doslovno je ravna nuli, kaže Behe, i to najbolje govori o inteligentnom dizajnu. [SA 84]

Zaista (vidi donji prikaz).

3287-flagellum

Bacterial flagellum with rotary motor, with the following features:

Bakterijski flagelum s rotacijskim motorom, sa sljedećim odlikama:

  • Sposobnost samo-sastavljanja i popravaka
  • Vodom hlađen rotacijski motor
  • Sustav pogonjen snagom protona
  • Sklop za vožnju naprijed i natrag
  • Brzine rada do 100.000 okretaja u minuti
  • Sposobnost prekreta unutar 1/4 okreta
  • Ugrađen sustav za prijenosa signala s kratkoročnom memorijom

Slično govori i o mehanizmu grušanja krvi i drugim molekularnim sustavima.

Ipak, evolucijski biolozi imaju odgovore na te primjedbe. Prvo, postoje bičevi s formama što su jednostavnije od one koju spominje Behe, stoga nije neophodno da sve te komponente budu prisutne kako bi flagelum funkcionirao. Sofisticirane komponente ovog flageluma imaju presedane drugdje u prirodi, kao što opisuju Kenneth R. Miller sa Sveučilišta Brown i drugi. [SA 84]

Miller teško da je oličenje pouzdanosti. Behe je također odgovorio kritičarima kao što je Miller.7

Zapravo, cijeli sklop flageluma je ekstremno sličan organeli koju Yersinia pestis, bakterija bubonske kuge, koristi za ubrizgavanje toksina u stanice. [SA 84]

Ovo zapravo dolazi od National Center for Science Education’s misuses i dr. Scotta Minnicha, genetičara te izvanrednoga profesora mikrobiologije pri University of Idaho. On je ekspert svjetskog kalibra kad je riječ o flagelumu koji kaže da mu je vjerovanje u dizajn pružilo mnoge uvide u istraživanju. Njegovo istraživanje pokazuje da se flagelum neće formirati iznad 370C, a umjesto toga neke sekrecijske organele nastaju iz istoga seta gena. No ti sekrecijski aparati, kao i aparat nalik igli u bakteriji kuge, degeneracija su flageluma, za kojeg Minnich kaže da se pojavio prvi iako je složeniji.8

Ključ je u tome što strukturne komponente flageluma, za koje Behe kaže kako nemaju vrijednost osim svoje uloge u propulziji, mogu imati veše funkcija koje bi pomogle favoriziranje njihove evolucije. [SA 84]

Zapravo, ono što Behe kaže da podrazumjeva pod ireducibilnom kompleksnošću jeste to da flagelum ne može raditi bez oko 40 proteinskih komponenti organiziranih na ispravan način. Argument Scientific American a je poput tvrdnje da ako dijelovi električnog motora već postoje u dućanu elektroopreme, isti se mogu sami organizirati u ispravan motor. Međutim, ispravna organizacija jednako je važna kao i ispravne komponente.

Završna evolucija flageluma mogla je uključivati jedino nove rekombinacije sofisticiranih dijelova koji su inicijalno evoluirali za druge svrhe. [SA 84]

Minnich ističe kako tek približno 10 od 40 komponenti može biti objašnjeno kooptiranjem, ali ostalih 30 potpuno je novo. Također, sâm proces sastavljanja na ispravan način zahtijeva druge regulatorne strojeve, pa je sâm po sebi ireducibilno kompleksan.9

Grušanje krvi

Scientific American navodi još jedan po evoluciju ozbiljan problem – grušanje krvi.

Slično, čini se kako sustav grušanja krvi uključuje modifikaciju i adaptaciju proteina koji su izvorno korišteni u probavi, prema istraživanjima Russell F. Doolittlea sa University of California u San Diego-u. Tako dio kompleksnosti koju Behe naziva dokazom inteligentnog dizajna uopće nije ireducibilna. [SA 84]

Još jednom to je mnogo blefiranja od strane Doolittlea koji je ateist, ili barem loše shvaćanje pročitanog. On je naveo nedavne eksperimente koji pokazuju kako miševi mogu preživjeti s eliminirane dvije komponente kaskade grušanja krvi (plazminogen i fibrinogen). To je navodno pokazalo kako sadašnja kaskada nije ireducibilno složena već očito reducibilno složena. No taj je eksperiment zapravo pokazao kako su miševi kojima nedostaju obje komponente u boljoj situaciji od onih kojima nedostaje samo plazminogen, jer potonji pate od ugrušaka. Niti prethodni nisu niti približno onoliko zdravi koliko implicira Doolittle, jer jedini razlog što oni ne pate od ugrušaka jest taj što oni uopće nemaju funkcionalan sustav grušanja! Sustav grušanja koji nije funkcionalan (iako ima sve ostale komponente) teško da je evolucijski prijelaz koji bi prirodna selekcija mogla rafinirati i stvoriti ispravan sustav grušanja. Dapače, ovaj eksperiment dokaz je protiv toga, jer bi idući korak (tj. od nedostatka plazminogena i fibrinogena do samo fibrinogena) bio eliminiran zbog ugrušaka.10

Kompleksnost druge vrste - ‘specifična kompleksnost –ugaoni je kamen argumenata inteligentnog dizajna koje daje William A. Dembski sa Sveučilišta Baylor u svojim knjigama The Design Inference i No Free Lunch. U osnovi, njegov argument jest taj da su živi organizmi kompleksni na način koji neupravljani, slučajni procesi nikada ne bi mogli proizvesti. Jedini logičan zaključak, Dembski tvrdi, u duhu Paleyja od prije 200 godina, jest taj kako je nadljudska inteligencija stvorila i oblikovala život.

Dembskijev argument sadrži nekoliko rupa. Pogrešno je insinuirati kako se moguća objašnjenja sastoje samo od slučajnih procesa ili inteligencije koja dizajnira. Istraživači nelinearnih sustava i staničnih automata na Santa Fe institutu i drugdje pokazali je kako jednostavni, neupravljani procesi mogu proizvesti neobično složene uzorke. Prema tome, neke od opaženih složenosti u organizama mogle bi nastati prirodnim fenomenima koje sada jedva razumijemo. Ali to je puno drukčije do tvrdnje kako kompleksnost nije mogla nastati prirodnim putem. [SA 84]

Koliko vjere! U praksi, kao što ističe Dembski, specifična kompleksnost, u svim slučajevima osim u biologiji, koristi se kao dokaz dizajna, uključujući potragu za vanzemaljskom inteligencijom. Kako je biološka složenost jedini izuzetak kojeg predlažu evolucionisti, to miriše na special pleading.11

Uz oko čovjeka, flagelum i grušanje krvi, u prirodi je još mnogo primjera ireducibilne kompleksnosti. Ranije sam aludirao na mehanizam dinamičkoga prianjanja u nogama insekata. Ljepljiva stopala gekona još su jedan očit primjer Božje domišljatosti.12 Njihova struktura je od strane evolucionista koji su to otkrili opisana kao ‘izvan dosega tehnologije čovjeka.’13 Drugi primjeri dizajna uključuju oči jastoga s njihovom jedinstvenom geometrijom što je inspirirala napredne rendgenske teleskope i uređaje koji proizvode x-zrake,14 motor ATP sintaze.

Reference i bilješke

Reference i bilješke

  1. Carl Wieland, Darwin’s real message: have you missed it? Creation 14(4):16–19 (September–November 1992); J. Sarfati, review of K. Birkett, The Essence of Darwinism; see Evangelical compromise misses the essentials. Natrag na tekst.
  2. J. Sarfati, The Skeptics and their ‘Churchian’ Allies. Natrag na tekst.
  3. See my discussion about the evolution of the eye in Stumbling Over the Impossible: Refutation of Climbing Mt Improbable, Journal of Creation 12(1):29–34, 1998; see Eye evolution, a case study. Natrag na tekst.
  4. D.E. Nilsson and S. Pelger, A Pessimistic Estimate of the Time Required for an Eye to Evolve, Proc. R. Soc. Lond. B 256:53–58, 1994. Natrag na tekst.
  5. M.J. Behe, Darwin’s Black Box: The Biochemical Challenge to Evolution (New York, NY: The Free Press, 1996), p. 46. Natrag na tekst.
  6. P.W.V. Gurney, Dawkins’s Eye Revisited, Journal of Creation 15(3):92–99, 2001. Natrag na tekst.
  7. Behe responds to various critics, www.trueorigin.org/behe08.asp. Natrag na tekst.
  8. See Scott Minnich, Bacterial Flagella: Spinning Tails of Complexity and Co-Option, www.idurc.org/yale-minnich.html; available via web.archive.orgNatrag na tekst.
  9. Unlocking the Mysteries of Life, video, Illustra Media, 2002. Natrag na tekst.
  10. For more information, see Behe’s In Defense of the Irreducibility of the Blood Clotting Cascade, www.trueorigin.org/behe03.asp. Natrag na tekst.
  11. Russell Grigg, Kratka povijest dizajna (A brief history of design), Creation 22(2):50–53 (March–May 2000). Natrag na tekst.
  12. J. Sarfati, Great gecko glue? Creation 23(1):54–55 (December 2000–February 2001). Natrag na tekst.
  13. K. Autumn et al., Adhesive Force of a Single Gecko Foot Hair, Nature 405(6787): 681–685 (8 June 2000); perspective by H. Gee, Gripping Feat, same issue, p. 631. Natrag na tekst.
  14. J. Sarfati, Lobster eyes—brilliant geometric design, Creation 23(3)12–13 (June–August 2001). Natrag na tekst.