Darwin je univerzalna kiselina što utječe na sve

Osvrt na The Political Gene: How Darwin’s Ideas Changed Politics by Dennis Sewell [Politički gen: Kako su Darwinove ideje promijenile politiku], Dennis Sewell
Picador, London, 2009

Osvrt napisao Jerry Bergman
preveo Zlatko Madzar

Prema evolucionistu Danielu Dennettu, darvinizam je univerzalna kiselina što utječe na sve.¹ Dennis Sewell izvrsno je dokumentirao ovu tvrdnju. Sewell, novinar i komentator, sastavio je odlično napisani osvrt političkih upotreba i zloupotreba darvinizma. Zabilježio je koliko često—i s kakvom je lakoćom—darvinizam iskorišten za zlokobne političke ciljeve od strane širokoga raspona ljudi i pokreta koji su se bavili različitim političkim uvjerenjima od radikalne desnice do ekstremne ljevice. Povijest kritične uloge Darwina u eugenici i nacizmu prepričana je na životopisan način što se može čitati kao roman. On prikazuje kako je, iako je rasizam postojao prije Darwina, darvinizam ljudskoj inferiorno-superiornoj teoriji rasne hijerarhije dao ugled i autoritet znanosti, povećavajući problem rasizma za čitav red veličine.

Taj je autoritet nadahnuo eugenički pokret što je poharao svijet u razdobljima unutar posljednja dva stoljeća. Sewell se usredotočuje na praktične i političke ishode darvinizma, a ne na njegovu valjanost. Na primjer, kod istraživanja eugenike njegovo žarište nije bilo na teorijskome već na shvaćanju

“ … kako je čvrsto povezana skupina znanstvenika (a većina glavnih likova ove priče bili su znanstvenici—biolozi, zoolozi, psiholozi i liječnici) krenula u prodaju ezoterične ideje širokoj javnosti; kako su organizirali, mobilizirali, i utjecali na političare; i kako su uspjeli u donošenju zakona prerađenih da bi odgovarali njihovim ciljevima” (str. xi–xii).

Naglašavajući kako on nije branitelj kreacionizma nego novinar (str. xiii), Sewell razrađuje ogromnu štetu što je Darwin uzrokovao društvu i pozorno bilježi svoje zaključke s 25 stranica bilježaka i referenci, skoro deset posto cijele knjige. Samo reference i navodi vrijedni su cijene knjige.

Pristupačan osvrt tragova utjecaja darvinizma na društvo

Mnogi znanstveni tomovi pokrivaju utjecaj darvinizma na društvo, ali samo je nekoliko izvora iz ovoga područja tako čitljivo, čvrste poante, dobro dokumentirano, i učinkovito u stvaranju veze između eugenike i Darwina. Sewell bilježi kako “nema sumnje u podrijetlo sâme eugenike”, i primjećuje kako je u “godinama netom prije Prvoga svjetskog rata, eugenički pokret izgledao kao Darwinov obiteljski posao.” Posebice:

“Darwinov sin Leonard zamijenio je svoga rođaka Galtona na mjestu predsjednika nacionalnoga Eugeničkog društva 1911. godine. Iste je godine osnovan i ogranak društva u Cambridgeu. Među njegovim vodećim članovima bila su još tri sina Charlesa Darwina, Horace, Francis i George. Blagajnik grupe bio je mladi predavač ekonomije na Sveučilištu, John Maynard Keynes, čiji će se mlađi brat Geoffrey kasnije oženiti Darwinovom unukom Margaretom. U međuvremenu su, Keynesova majka, Florence, i kćer Horace Darwin imena Ruth, sjedile zajedno u odboru Društva za brigu o slaboumnima u Cambridgeu … vodeće organizacije eugenike” (str. 54).

Kako bi postavio tematiku knjige, Sewell navodi Daniela Dennetta koji je pisao kako je evolucija “univerzalna kiselina što otapa svaki etički i moralni sustav kojeg susretne” (str. 8). Opseg evolucije kao univerzalne kiseline što utječe, pa čak i objašnjava, propadanje društva, detaljno je pokriven. Sewell prikazuje kako, za neke, evolucija čak objašnjava i opravdava silovanje. Evolucija poučava da priroda odabire one organizme koji za sobom ostavljaju više potomaka, i što je osoba seksualno agresivnija, više će potomaka proizvesti, ostavljajući za sobom gene koji uzrokuju seksualnu agresiju kod neproporcionalnoga broja potomaka. Kao ishod toga, ovo će svojstvo postati sve prisutnije među ljudima.

Sewell dodaje da iako je Richard Dawkins uvjerio mnogo osoba kako posjeduje “neupitan slučaj za odustajanje od bilo kakve potrage za smislom, svrhom ili smjerom ljudskih poslova” (str. 8), Sewell nije baš uvjeren u valjanost Dawkinsova slučaja. Nadalje, Sewell primjećuje kako daje smisao i usmjerenje svojim akademskim vjernicima, ali taj je smisao i usmjerenje sada priznato, primjerice, kao značajno utjecanje i prihvaćanje sada neslavnoga eugeničkog pokreta:

“Eugenika je možda ostala tamo gdje je i započela, na marginama britanskoga političkog života, nešto o čemu bi se moglo raspravljati u prolaznim hodnicima umjerenosti na okupljanjima udruženja racionalista (jer je osovina darvinisti-ateisti već dobro ustrojena). Ipak, za razliku od mnogih aktualnih ezoteričnih teorija… eugenički je pokret mogao računati s podrškom ne samo radnika, već i akademika Cambridgea, kolega iz Kraljevskoga društva i velikoga broja ljudi iz sâme medicinske struke” (str. 55).

Potom zaključuje:

“Zajedno smo sposobni smijati se onome što će se kasnije dokazati kao impresivna politička lobistička kampanja. U izvanredno malome vremenskom razmaku, rječnik i temeljna načela eugenike proširili su se kroz srednju klasu, postajući više pravilo nego iznimka. Ovo brzo postajanje središnjice razmišljanja od nečega što je počelo kao čudan skup zamisli nešto je slično razvoju pokreta za očuvanje okoline našega vremena ” (str. 55).

Slučaj Ota Benga

Photograph courtesy of www.wikipedia.org

Sewell otvara prvo poglavlje s pričom o Ota Bengi, pigmejcu izloženome u zoološkome vrtu u Bronxu u zaključanome kavezu s orangutanom imena Dohung. Bili su otprilike iste visine i čak im je i cerenje bilo slično. Nema sumnje kako je većina od više od 40.000 posjetitelja koji su vidjeli izložak samo drugoga dana shvatila smisao. Voditelj zoološkoga vrta bio je “entuzijastični prvak eugenike”, i nadao se kako će upotrijebiti prikaz za preobraćanje svojih evolucijskih pogleda javnosti (str. 3). Prikazano je bilo povod gomili za postavljanja pitanja kao što je: “Je li Ota Benga majmun ili čovjek?” (str. 1). Čuvari zoološkoga vrta odgovorili su kako je Ota “prijelazni oblik između čovjeka i majmuna, karika što nedostaje.” Ota Benga je, drugim riječima, bio prijelazna životinja između majmuna i čovjeka, “čuveno neuhvatljiva karika što nedostaje” (str. 1).

Neki crnački baptistički pastori, međutim, nisu baš bili impresionirani niti s izloškom ni s evolucijom (str. 3). Zapravo, skoro jedino protivljenje izlaganju bilo je od strane crnačkih svećenika koji nisu vjerovali u evoluciju (str. 6). Evolucionisti su branili izlaganje ističući kako je evolucija poučavana u školskim udžbenicima i “i nije ništa više sporna od tablice množenja” (str. 6).

Nadalje, jedan pobornik izloška, Heney Fairfield Osborn “jedan od najcjenjenijih američkih antropologa prve polovice dvadesetoga stoljeća, izgleda kako se nije mogao prisiliti uključiti Afrikanca kao pripadnika ljudske vrste” (str. 19). Sewell dodaje kako je stoljeće kasnije, američki potpredsjednička kandidatkinja Sarah Palin uzela stranu afro-američkih svećenika po pitanju evolucije, i, zaključuje, to je bio značajan čimbenik u lošemu odnosu prema njoj od strane ljevice, medija, i akademika (str. 6–7).

Izložba osmišljena za poučavanje “javnosti kako je čovjek samo još jedan primat” (str. 12) bila je ponovljena gotovo jedno stoljeće poslije kada su 3 muškarca i 5 žena obukli “smokvine listove” i bili postavljeni u kavez kako bi se zabavljali s majmunima “i pokazali da je temeljna ljudska priroda” životinjska, i mi nismo “značajno posebni” (str. 12). Sewell zatim postavlja pitanje: “Jesu li se stvari značajno promijenile?”

Iako najednom gotovo univerzalni zaključak znanstvenika “kako su crnci na evolucijskoj ljestvici bliže majmunima od bijelaca danas znanstvenici gledaju kao groznu pogrešku,” znanstvenici “ne preuzimaju nikakvu odgovornost za to [tu pogrešku] … ali su njezini tragovi ostali u umovima milijuna, šireći zarazu svugdje u stavovima o rasi” (str. 20). Kao dokaz, Sewell govori da je nobelovac James Watson “objasnio svoju tmurnu prognozu društvenoga i ekonomskoga razvoja Afrike” tvrdeći kako ne možemo očekivati da su “intelektualni kapacitet ljudi grafički odvojenih u svojoj evoluciji dokazali istovjetan razvitak” do razine razvijenijih i tehnološki sofisticiranijih bijelaca (str. 19).

Sewell dokumentira skok eugenike od teorije do politike i nadzora, ističući:

“ … eugenički pokret tražio je širenje državnih agencija i širenje njihovih djelokruga za prodiranje—i nakraju nadziranje — života siromašnih. ‘Sustav će isto tako biti ustanovljen za ispitivanje obiteljske povijesti svih koji su upisani u registar kao neupitno mentalno nenormalni’, rekao je Leonard Darwin, ‘posebice po pitanjima kriminala, ludila, lošega zdravlja i bijede njihovih rođaka… Ako bi se sve ovo napravilo, nema sumnje da bi se otkrilo mnogo sojeva za koje nitko ne može nijekati kako bi trebali izumrijeti u interesu nacije [ono što je u Njemačkoj postalo kratak korak do holokausta]’” (str. 54–55).

Tema što Sewell naglašava većim dijelom svoje knjige jeste ta da eugenika nije mrtva, samo je danas profinjenija. Sewell daje nekoliko primjera što podržavaju njegov zaključak kako je razmišljanje iza eugenike još uvijek itekako prisutno i danas među nama. Jedan primjer što ističe je slučaj samo-prozvanoga društvenog darviniste Pekka-Erica Auvinena, finskoga srednjoškolca koji je ubio osam ljudi, uključujući i glavnoga učitelja škole, 7. studenoga 2007. godine. Auvinen je bio zabrinut da su ljudi evoluciju usporili, ili čak i okrenuli unatrag, u zapadnjačkome društvu (str. 45). Na svome je blogu napisao kako se “glupi, slaboumni ljudi razmnožavaju… brže nego inteligentni, vrlo-umni” ljudi nalik njemu (str. 45).

Sewell bilježi kako je Auvinen pozorno promislio filozofijske implikacije Darwinova argumenta i zaključio da ljudi, kao i sve druge životinje, nemaju posebne vrijednosti jer je život bio bez smisla, ishod dugoga procesa evolucije opstanka najprikladnijih (str. 45). Njegova je posebna molba bila nada kako će njegova djela rezultirati u ozbiljnijemu shvaćanju društvenoga darvinizma.

Auvinen naglašava kako filmovi, računalne igre, TV, i glazba nisu bili izvorom njegove motivacije za ubijanjem onih koje je procijenio kao inferiorne osobe, već je to bio darvinizam (str. 46). Pažljivo je odabrao sve svoje žrtve, “pokušavajući iskorijeniti one koji su, prema njegovoj procjeni, neprikladni” (str. 46). Onima od nas koji nismo zatrovani darvinizmom, on je bio psihotična ili, u najmanju ruku zlobna, zalutala osoba.

Primjer: američke ubojice iz Columbine

Ubojice iz Columbine—“dva amaterska društvena darvinista”— imali su slične argumente kao i Auvinen (str. 47). Ubojica iz Columbine Eric Harris nosio je majicu s natpisom “Prirodna selekcija” na dan masakra, i obojica ubojice iznijeli su primjedbe na video zapisu o pomaganju prirodnoj selekciji eliminiranjem slabih (str. 47). Isto su se tako često pozivali i na evoluciju, na što se tisak nije obazirao.

Ovi suvremeni primjeri pokazuju s kakvom lakoćom mogu Darwinova djela voditi k, ili u najmanju ruku utjecati na, vrlo poremećene načine razmišljanja i ponašanja. Njihovo se ponašanje, u malome mjerilu, ne razlikuje od nekada prihvaćenih stavova u nacističkoj Njemačkoj. Eksplozija u evolucijskoj psihologiji što pokušava opisati svaki model ljudskoga ponašanja uključujući religiju, seksualnu orijentaciju, poslovna zanimanja, i poslovnu etiku kao genetski određenu drugi je primjer.

Sewell isto tako raspravlja pitanja kao što je upotreba pobačaja u izradi prikladnijih ljudi i vladinih programa nadzora medicinskih odluka temeljenih na suvremenoj omekšanoj eugenici. Ukratko, ne osjeća se ugodno prepuštajući takve prosudbe znanstvenicima ili političarima.

Isto tako on ispituje doseg praktične dobrobiti za čovječanstvo kojima je pridonijela teorija evolucije, zaključujući kako darvinizam jedva da zauzima visok položaj u usporedbi s otkrićem DNK i antibiotika, izumom tranzistora i MR pretraga, ili čak World Wide Web internetske revolucije. Sewell nakon toga tvrdi kako je darvinizam stavljen na vrhunac medijskoga i znanstvenoga poštovanja, ne znanstvenim činjenicama ili poviješću, već basnoslovno skupim kampanjama odnosa s javnošću plaćenima novcima poreznih obveznika.

Zaključci

Sewellova glavna briga, kako knjiga bilježi, jeste kako je darvinizam prouzročio dehumanizaciju i zaveo nas na pogrešan put u povijesti i u sadašnjosti—i izgledno je da će tako i nastaviti u budućnosti kao ishod revolucije genetike i mogućnosti odabira prikladnije djece pomoću tehnologija kao što su dovođenje u red DNK i in vitro oplodnja. Primjer što nam daje je žena koja je pobacila svoje prvo dvoje djece zbog činjenice kako je ultrazvuk svakoga djeteta pokazao dodatni prst. Liječnici su u ovome slučaju izvršili istragu i doznali kako je majka imala isti slučaj, što je u njenome slučaju riješeno relativno manjim operativnim zahvatom. Ipak liječnici izvještavaju kako je pacijentica odlučila pobaciti dvoje djece koje su naslijedile njenu manju manu, onu koja bi imala malo, ako bi imala i ikakvih, štetnih posljedica u njezinu životu.