Smrt odmetnika

napisao Carl Wieland
preveo Zlatko Madzar

Do 30.000 ljudi po večeri skupilo bi se poslušati kanadskog evangelizatora Charlesa Templetona¹ koji je, u svojim najboljim danima, bio slavniji od svog kolege suvremenika, Billyja Grahama. Tisuće su se ispovjedile kako su našle spasenje u Kristu kroz Templetonove propovijedi.

I onda se dogodila promjena. Templeton je već neko dulje vrijeme sumnjao u povijesnost u Knjizi Postanka, koja je temeljna za čitavu građu Evanđelja, i kako se čini da se protivi ‘naučnim činjenicama’. Logično, ‘milijuni godina’ značilo je da su okamine nastale mnogo godina prije čovjeka, tj. prije grijeha. Ali fosili su pokazivali smrt, krvoproliće i bolesti. Tako je cjelokupna zamisao Pada koji je uništio jednom savršeni svijet, da bi bio otkupljen ‘posljednjim Adamom’, Isusom Kristom(1 Korinćanima 15:46) bila besmislena. I činilo se kako Templetonu nitko ne može dati odgovore na njegova povezana pitanja: kako je Noa mogao smjestiti sve životinje u Arku? Otkud je došla voda? I još mnogo drugih o kojima se raspravljalo u prvim redovima CMI literature, kao što je The Creation Answers Book.

Odaziv njegovog kolege, Billyja Grahama, podrazumijeva kako je ‘neduhovno’ (po.prev. prirodno) za Templetona bivanje zaokupljenim takvim stvarima. Naš članak² naglašava njegovo tragičan pad u potpunu nevjerje, i na kraju pisanje njegove knjige, Farewell to God: [Zbogom Bogu: Moji razlozi odbacivanja kršćanske vjere].

Neko vrijeme nakon objave našega članka, Charles Templeton umire, nakon borbe protiv Alzheimerove bolesti. Kanadski radio izvjestitelj Evanđelja iskoristio je priliku povući pouku za kršćane iz svoje zemlje za čovjekov ‘otpad od milosti’. Templeton, on navodi, bio je u krivu već kod samog postavljanja pitanja. Pokušaj uporabe logičkog razmišljanja i razuma u pristupanju pitanjima vjere bio je pogrešan; bilo je to ‘meso’ (kako je nazvao razum) u ratu s ‘duhom’’.

Tako zbunjen i biblijski neopravdan odgovor na biblijska /znanstvena pitanja još uvijek prevladava u mnogima konzervativnim kršćanskim krugovima danas. Nažalost, to ojačava svjetovno shvaćanje kako kršćanstvo i stvarnost zauzimaju dvije odvojene zone. Smatra se da je kršćanska vjera samo ‘u vašoj glavi’, kao nekakva emocionalna štaka što bi mogla ‘biti od koristi’, ali nema veze sa stvarnim činjenicama.

Apostol Pavao, međutim, dobro je znao kako je njegova vjera utemeljena na konkretnoj stvarnosti. Gospodin Isus umro je na križu i ponovno ustao, kao činjenica stvarne povijesti (i biologije), dijeleći hranu s onima koji su Ga vidjeli, doticali Ga i govorili s Njim nakon Njegova uskrsnuća. Ukoliko je ta povijest i biologija ‘posljednjeg Adama’ pogrešna, govori Pavao, to nije marginalno pitanje; kršćani bi bili jadna skupina koja vjeruje u laž čija je vjera time uzaludna (1 Korinćanima 15:17) .

Mislim da bi, ironično, Pavao zauzeo stranu Templetona— apostol se slaže s budućim odmetnikom — u jednoj stvari, svejedno. On bi kaznio prenositelja (i, usuđujemo se reći, Billyja Grahama) za nezabrinutost oko činjenice proturječi li Biblija činjenicama. Isti tako i oko sâmog Gospodina Isusa, koji je učio kako je najveća zapovijed ljubiti Boga svim … umom svojim (Matej 22:37)!³

Ako to što je On rekao za prvoga Adama (povijest njegova stvaranja iz praha i njegov Pad u grijeh što uništava cijelo Stvorenje, i biologiju svijeta bez smrti u kojem je izvorno živio prije Pada) nije stvarno, istinski istinito, mi bismo bili jadni vjernici u neistinu, jer je sva nada Evanđelja čvrsto utemeljena na istinitosti svoje pozadinske povijesti.

Ali Pavao bi nastavio dalje otuda proglašavanjem biblijske povijesti stvarnom istinom. Stvaranje, Pad, Potop— njegova biologija i njegova geologija. Prvi je Adam pao u prostor, vrijeme i povijest isto tako pouzdano stvarno kao i što se posljednji Adam uzdigao u prostor, vrijeme i povijest.

Znači da ako netko istražuje povijest uz pomoć ispravnih ‘naočala’, ispravnih filozofijskih aksioma (pretpostavki) kao početnih točaka, dokazi će, posebno u ‘široj perspektivi’, biti viđeni kao potpuno sukladni s biblijskom povijesti.

Vjera u Bibliju nije isprika za zanemarivanje činjenica; ona daje ispravne temelje za razumijevanje i tumačenje činjenica, koje, ionako, nikada ne govore same za sebe.

Oni u blizini Charlesa Templetona, da ga barem nisu pokušavali razuvjeriti plitkim izrekama što samo zvuče duhovno, nego da su se čvrsto prihvatili stvarnih pitanja što je postavljao. Da su mu barem pokazali kako je mnogo ‘činjenica’ koje su ga mučile bile ustvari tumačenja vjere što su izvorno bila razvijena na temelju prvoga odbijanja biblijske povijesti, te da stvarna znanost nije u sukobu s tom povijesti. Kako li su samo stvari mogle biti drukčije!