Super-bakterije uopće nisu super

napisao Carl Wieland
preveo Mladen Čirjak

Dr Graham Beards en.wikipedia

Nakon više od 12 godina medicinske prakse, iznenada sam postao redovit konzument, a ne pružatelj, medicinske skrbi. Budući da sam sudjelovao u teškoj prometnoj nezgodi 1986. godine, proveo sam mnoge mjesece u bolnici, uključujući tjedne na odjelu intenzivne njege.

Tijekom boravka na intenzivnoj njezi, inficiran sam jednom od vrsta takozvanih 'super bakterija', koje su pošast modernih bolnica. To su sojevi bakterija otpornih na gotovo sve (i u nekim slučajevima sve) tipove poznatih antibiotika.

Nekoliko je ljudi na mom odjelu umrlo zbog infekcije istim sojem bakterije. Bakterije su, nedodirnute najskupljim i najsofisticiranijim dostupnim antibioticima, nadvladale njihove imunološke sustave i napale njihov krvotok.

Ovaj problem 'super bakterija,¹ je sve ozbiljniji u zapadnim zemljama. Pogađa upravo one bolnice koje su tehnološki naprednije i koje se bave ozbiljnijim bolestima. Obilnija primjena sredstava za dezinfekciju nije odgovor; ustanovljeno je da neki sojevi bakterija uspijevaju u bocama bolničkih sredstava za dezinfekciju! Što se više kemijskih anti-bakterijskih 'oružja' koristi, to više bakterija postaje na njih otporno.

Realnost rasta otpornosti bakterija na prvi se pogled čini očitim primjerom trajne i uzlazno usmjerene evolucije. No činjenice, nakon što se pažljivo prouče, pokazuju suprotno.

Prirodna selekcija, no ne i evolucija

U principu, evolucija je vjerovanje da je sve stvorilo samo sebe – da su prirodni procesi (tijekom milijuna godina, bez čuda, uplitanja božanske inteligencije) stvorili sve složenije mnoštvo stvorenja. Prema evoluciji, postojalo je vrijeme kada niti jedno stvorenje na svijetu nije imalo pluća. To znači da nije postojala genetska informacija (nacrt zapisan na molekuli DNK) za pluća – igdje. Potom, nešto kasnije, 'informacija za pluća' pojavila se i nadodana je svijetu, no još nema 'informacije za perje'- perje je evoluiralo kasnije.

Drugim riječima, za svaku osobinu koja nastaje evolucijom, morala bi se nadodati nova genetska informacija ukupnim informacijama u biosferi (tj. svim informacijama u svim stvorenjima na Zemlji). Neke karakteristike mogle bi se, naravno, izgubiti, pa tako neće uvijek postojati porast, no ako su se mikrobi pretvorili u svrake, stabla javora i glazbenike, tada je moralo doći do ogromnog neto porasta informacija. To nije samo zbrka kemijskih nizova, već smislena informacija, budući da daje kodove za složene strukture koje imaju određene funkcije.

Dakle, ako je moguće pokazati da se nova informacija, nova funkcionalna složenost, pojavljuje sama od sebe tamo gdje prethodno nije bilo nikakve informacije, to bi dalo nešto kredibiliteta ideji evolucije od-molekula-do-čovjeka, iako to ne bi striktno dokazalo da se to i dogodilo. Međutim, moguće je pokazati da se u svakom slučaju u kojem se živi organizmi mijenjaju, to dešava bez porasta (a često uz smanjenje) količine informacija. Prema tome, potpuno je nelegitimno da bilo tko tvrdi kako takve promjene pokazuju da se 'evolucija događa'. Pogledajmo što je poznato o tome na koji način 'super bakterije' postaju otporne, i postavimo pitanje – jesu li se pojavile bilo kakve nove strukture u tom procesu (što je drugačiji način postavljanja pitanja da li postoji bilo kakav dokaz evolucije)?

Postoji više različitih načina na koje bakterije mogu postati otporne na te otrove. 'Super bakterija' je, prema definiciji, otporna na mnoge različite antibiotike. Možda je postala otporna na antibiotik A na jedan način, na antibiotik B na potpuno drugačiji način i na antibiotik C, opet, na neki drugi način. Ako pogledamo sve poznate načine pojave otpornosti u populaciji bakterija, vidjet ćemo da li je neki od njih proces koji dodaje informacije.

1. Neke bakterije su već bile otporne.

Od milijun bakterija, pet ih već posjeduje odliku koja ih čini otpornima (kako god da je došlo do njene pojave) primjerice na penicilin, pa će ih tretiranje penicilinom pobiti sve osim onih pet. Prirodna obrana organizma će često počistiti tako malenu populaciju prije no što se ona razmnoži i prouzroči štetu, pa otpornost neće postati problem. Međutim, ako se to ne dogodi, tada se tih pet bakterija može razmnožiti, a njihovo će potomstvo očito također biti otporno. Na taj način u kratkom vremenu, postojat će milijuni bakterija otpornih na penicilin. Uočite da:

(i) Ovo je razlog zbog kojega je otpornost na antibiotike učestalija u bolnicama u kojima se liječe ozbiljniji problemi – to su bolnice koje će često koristiti sofisticirane, skupe antibiotike 'tešku artiljeriju', pa će se ovakva 'prirodna selekcija' češće događati.

(ii) U ovakvom slučaju, informacija za otpornost na antibiotik je već postojala u populaciji bakterija – nije nastala sama od sebe ili kao odgovor na antibiotik. To da su neke bakterije već bile otporne na umjetne antibiotike i prije no što su izmišljeni je mikrobiolozima opće poznato. Uzorci zemlje iz sela gdje moderni antibiotici nikada nisu korišteni pokazuju da su neke bakterije već otporne na lijekove poput meticilina koji nikada nije postojao u prirodi. Bakterije uzete iz smrznutih utroba istraživača umrlih na polarnim ekspedicijama imale su otpornost na nekoliko modernih antibiotika, koji još nisu bili izumljeni u vrijeme smrti tih istraživača.²

2. Neke bakterije izravno prenose svoju otpornost na druge.

U zapanjujućem procesu, nečemu što je gotovo poput spolnog odnsa u bakterija, jedna bakterija u drugu umeće sićušnu cjevčicu, te malena petlja DNK zvana 'plazmid' biva prenesena iz jedne u drugu. Ovaj način prenošenja gena, koji očito može prenijeti informacije za otpornost na neki lijek, može se čak odigrati i među različitim vrstama bakterija.

Uočite još jednom da informacija za otpornost već mora postojati u prirodi prije no što može biti prenesena. Tu nema dokaza o pojavi ničega potpuno novog što nije postojalo i prije. Ovo je prijenos informacija, a ne stvaranje informacija.

Do sada smo razmatrali situacije u kojima je otpornost očito već bila prisutna. Evolucija tvrdi, naravno, da je takva otpornost izvorno evoluirala u prošlosti (koju nije moguće promatrati). Međutim, ako nam uočene promjene u sadašnjosti ne pokazuju nove informacije, kakvo uporište ima ideja da su takve informacije nastale u prošlosti? Mehanizam koji se ističe za tu prošlu evoluciju je uvijek mutacija – greška kopiranja, slučajna promjena DNK koda koja se prenosi na potomstvo. To nas dovodi do posljednjeg načina na koji bakterije mogu postati rezistentne.

3. Neke bakterije stječu otpornost mutacijom.

Zanimljivo, tamo gdje se ovo dešava, nema jasnog dokaza nastajanja informacije. Čini se da su sve takve mutacije gubitci informacija, degenerativne promjene. Primjerice, gubitak kontrole može pojačati otpornost na penicilin.³

Neki antibiotici moraju biti uvedeni u bakteriju kako bi funkcionirali. U bakterijama postoje sofisticirane kemijske pumpe koje mogu aktivno prenositi hranjive tvari iz okoline, kroz staničnu stjenku, u unutrašnjost bakterije. One bakterije koje to čine efikasno, kada su izložene nekom antibiotiku, će dakle u sebe efikasno unijeti svog egzekutora.

Međutim, što ako neka bakterija naslijedi defektan gen, zbog greške kopiranja DNK (mutacije) koji će ometati efikasnost ove kemijske pumpe? Iako ova bakterija neće biti toliko uspješna u preživljavanju u normalnim uvjetima, ovaj defekt pruža joj prednost preživljavanja u prisustvu otrova kojeg je stvorio čovjek.⁴ Još jednom, vidimo da je informacija izgubljena/oštećena, nije dobivena.

Supeslabići

Upravo zbog toga što su mutacije koje dovode do otpornosti na jedan ili drugi način defekti, te takozvane super bakterije uopće nisu 'super' – one su zapravo poprilični 'slabići' u usporedbi s njihovim bliskim rođacima. Pošto sam napokon otpušten iz bolnice, još sam uvijek imao soj super bakterije koja je kolonizirala moje tijelo. Nakon mjeseci provedenih u bolnici, ništa ih nije moglo zaustaviti. Rečeno mi je da sve što trebam činiti po povratku kući jest 'puno boraviti vani, čak se povremeno valjati u prašini, i čekati.' Za manje od dva tjedna nakon ovog savjeta, super bakterije su nestale. Zašto? Razlog je taj što su super bakterije defektne na druge načine, kao što je objašnjeno. Prema tome, kada su prisiljene natjecati se s običnim bakterijama koje uspijevaju na našoj koži, one nemaju izgleda. One uspijevaju u bolnicama jer svi ti antibiotici i antiseptici koji se tamo koriste konstantno uništavaju obične bakterije koje bi u normalnim okolnostima nadvladale, istrijebile i pod kontrolom držale te 'super bakterije'’.⁵

Ako su 'slabije' zašto prouzrokuju toliko smrti i jada u bolnicama? Te bakterije nisu agresivnije od svojih kolega, stvar je samo u tome što su doktori manje uspješni u njihovom zaustavljanju. Također, one okoline koje imaju tendenciju 'odabirati' takve otporne bakterije, poput odjela intenzivne njege, su upravo mjesta gdje će biti prisutne teško ozlijeđene osobe, fizički oslabljene i često s otvorenim ranama.

Zbog toga je ne samo jedan mikrobiolog zabrinut zbog ovih super-infekcija (samo djelomično pazeći na jezik) razmišljao da bi najbolje što se može dogoditi velikim bolnicama bilo odlaganje kamiona punih zemlje prepune bakterija u hodnike, a ne nastaviti primjenjivati sve više i više kemikalija u neprestanoj 'utrci u naoružanju' s bakterijama. Drugim riječima, prestanite upotrebljavati antibiotike (što je, naravno, teško ostvarivo), i sva će se ova "evolucija" preokrenuti kako se bakterijske populacije ponovno budu vraćale izdržljivijim, manje rezistentnim podvrstama.

Sažetak i zaključak

1. 'Super bakterije' zapravo uopće nisu 'super'. One su općenito manje izdržljive, i manje sposobne preživjeti van posebnih bolničkih uvjeta.

2. Mnogo je slučajeva u kojima bakterije postaju rezistentne jednostavnim odabirom već postojeće rezistencije (uključujući i onu 'uvezenu' od drugih bakterija).

3. Tamo gdje defekt uzrokovan mutacijom uzrokuje otpornost, prednost u preživljavanju je gotovo uvijek uzrokovana gubitkom informacije. U niti jednom slučaju ne postoji dokaz dodavanja informacije, uzlazne promjene.

4. 'Super bakterije' ne pružaju dokaz koji bi podržao tvrdnju da su živa bića evoluirala od jednostavnih ka složenim, dodajući postupno informaciju tijekom milijuna godina.

Dodatak

Smrt, patnja i bolest (uključujući infekcije) su dio prokletstva koje je zadesilo nekad savršen svijet kroz pobunu našeg izvornog pretka, Adama, protiv njegova Stvoritelja.

Bakterije zapravo pružaju dokaz protiv evolucije. Populacije bakterija se množe nevjerojatnim brzinama. U svega nekoliko godina, bakterije mogu proći kroz ogroman broj generacija, ekvivalentno milijunima ljudskih godina. Prema tome, budući da stalno vidimo mutacije i prirodnu selekciju u populacijama bakterija, trebali bi svjedočiti ogromnim količinama istinske evolucije. Ipak, bakterije koje imamo danas su u osnovi jednake onima koje je prije jednog stoljeća otkrio Robert Koch. Zapravo, postoje fosilizirane bakterije pronađene u slojevima stijena, za koje evolucionisti tvrde da su stare milijunima godina, koju su koliko se može vidjeti iste kao i današnje bakterije.

Slavni francuski biolog Pièrre Grassé, koji je na Sorbonne-u zastupao evoluciju mnogo godina, priznaje kako su mutacije u bakterija jednostavno pokazale pomake naprijed-nazad oko prosjeka, no bez neto učinka. Sveukupno, kaže on, 'mutacije ne stvaraju nikakvu evoluciju.’⁶

Idući put kada budete čitali o 'super bakterijama' sjetite se da je sve što je o njima poznato dosljedno sa Stvaranjem izvorno dobrog, složenog svijeta kojeg je uništio grijeh.

Epilog

• Creationist article ‘saved my favourite cow’

Reference i bilješke

1. Uobičajeni tipovi bakterija koji postaju rezistentni na više različitih antibiotika odjednom (višestruko rezistentne bakterije) su klebsijela, pneumokok i stafilokok. Izraz 'golden staph' postao je laički izraz za te 'super bakterije', no to je zapravo ispravan izraz za najčešći tip stafilokoka, poznat kao S. aureus, koji se primjenjuje čak i ako bakterija nije višestruko rezistentna. Natrag na tekst.
2. McGuire, R., Eerie: Human Arctic fossils yield resistant bacteria, Medical Tribune December 1988, pp. 1, 23. Natrag na tekst.
3. Enzim penicilinaza, kojeg stvaraju neke bakterije, uništava penicilin. U slučaju da jedinka bakterijskog soja koji stvara umjerenu količinu ove tvari naslijedi mutacijsku grešku koja oštećuje ili briše gen koji kontrolira stvaranje ovog enzima, ta bi jedinka koristila mnoge resurse za stvaranje obilnih količina penicilinaze. Na taj način, ovaj bi defekt predstavljao prednost u okolini koja sadrži penicilin. Opet, u pitanju je gubitak. Nema dokaza da je složeno kodiranje informacije za stvaranje penicilinaze stvoreno mutacijom. Natrag na tekst.
4. Za nešto detaljniji i tehnički pristup temi otpornosti na antibiotike i dodatne reference, vidi: Wieland C.,., Antibiotic Resistance in Bacteria J. Creation 8(1):5–6, 1994. Natrag na tekst.
5. Ovo je naravno stvarna dilema s kojom je suočena medicinska struka, posebice kada je suočena s potražnjom pacijenata za antibioticima za stanja koja bi se vjerojatno poboljšala i bez njih. Što se antibiotici više koriste, to postaju manje efikasni kod nekih od ovih po život opasnih stanja. Natrag na tekst.
6. Grassé, P-P., Evolution of Living Organisms, Academic Press, New York, 1977, p. 88. Natrag na tekst.