Tama u vrijeme raspeća: metafora ili stvarna povijest?

Prvi put objavljeno: 6. travanj, 2007 (GMT+10)
Ponovno objavljeno: 10. travanj, 2020 (GMT+10)

After creationism.org

po Daniel Anderson
preveo Mladen Čirjak

Nadnaravna tama u vrijeme Isusova razapinjanja nije bila metafora. Bio je to stvaran povijesni događaj utemeljen na iskazima svjedoka, te neovisno potvrđen od strane brojnih visoko kvalificiranih povjesničara tog vremena. I kao što je ta tama zabilježena u evanđelju stvarna povijest, razlog Isusove smrti temelji se na stvarnoj povijesti zapisanoj u Postanku.

Prema izravnoj interpretaciji Postanka onako kako je napisan, postojali su stvarni Adam i Eva, Stvarni rajski vrt, stvaran pad u grijeh i stvarne posljedice svojevoljne pobune protiv Stvoritelja. Smrt, patnja, bolest, prirodne katastrofe i grijeh su bili stvarni efekti povijesnog Pada koji se dogodio u rajskom vrtu (vidi također i: The Fall: a cosmic catastrophe). Svakodnevno živimo sa neosporivim dokazima tih povijesnih događaja.

Sa svojim temeljem postavljenim na povijesnim događanjima Postanka, Isusova iskupljujuća smrt bila je Božji povijesni protuotrov za grijeh ljudi. Bog-čovjek, Gospod Isus Krist ( God-man, the Lord Jesus Christ ) svojevoljno je umro brutalnom i ponižavajućom smrću na križu kako bi otkupio grijehe Adama i Eve, naše grijehe i grijehe cijelog svijeta (1 Ivanova poslanica 2:2)—kroz milost, vjerom u žrtveno Janje koje je obećao Bog (Efežanima 2:8–9).

Za vrijeme posljednja tri sata Isusove žrtve na križu, zemlju je pogodila jeziva tama. Tamu su dokumentirali Matej, Marko i Luka. Također je potvrđena od strane ekstra-biblijskih povjesničara: Thallus-a, Phlegon-a i Africanus-a. Detaljniji pogled otkrit će jake povijesne dokaze ovog besprimjernog događaja.

Evanđelja po Mateju, Marku i Luki

Svaki od ovih autora kratko spominje tro-satnu tamu za vrijeme Kristovog raspeća (Matej 27:45, Marko 15:33, Luka 23:44–45). Matej je bio jedan od Isusovih apostola i očevidac tog događaja. Marko je bio blizak suradnik Petra, jednog od Kristu najbližih apostola. Marko je također putovao sa Pavlom, Lukom i mnogim najranijim kršćanima iz Djela apostolskih. Luka je bio grčki liječnik i povjesničar koji je zasigurno istraživao događaje Kristova života. Njegovo istraživanje temeljilo se na izravnim i neizravnim iskazima Pavla, Petra, Jakova, Marka, Marije (Isusove majke) i mnogih prvih sljedbenika Isusa.¹ Luku se smatra jednim od najpouzdanijih povjesničara u povijesti.¹

J.A.T. Robinson, liberalni stručnjak za Novi zavjet, proveo je detaljno istraživanje u kojem je našao snažne povijesne, pisane i logične dokaze koji datiraju evanđelja u rasponu AD 40–65.² Robinson nije bio naklonjen konzervativnom biblijskom kršćanstvu. Na osnovu tih detalja, Matej, Marko i Luka pisali su o tami svega 7 do 32 godine nakon stvarnog događaja.³ U usporedbi s drugim antičkim povijesnim događajima, to je poput kratkih vijesti. Suetonius, rimski povjesničar, pisao je o Cezar-ovom prelasku Rubikona barem 110 godina nakon tog događaja, a taj se zapis općenito smatra pouzdanim.⁴ Najranije biografije Aleksandra Velikog, koje su napisali Arrian i Plutarch, napisane su više od 400 godina nakon njegove smrti, te ih se smatra vjerodostojnim iskazima.¹ (Usporedite također: Who was Luke and what did he write?)

Još uvjerljivija jest činjenica da Rudolph Pesch, njemački stručnjak za Novi zavjet, datira Markov iskaz pasije, s obzirom na jezik, stil, gramatiku i osobne reference, ne kasnije od AD 37.⁵ To je maksimalno četiri godine nakon stvarnog događaja! Može se reći da iskazi evanđelja o tami u vrijeme raspeća izrazito rani, pouzdani, te utemeljeni na iskazima svjedoka.

Thallus, Phlegon, i Africanus

Thallus je napisao povijest istočnog Mediterana od Trojanskog rata. Oko AD 52, Thallus je zapisao svoju regionalnu povijest.⁶ Iako su njegovi originalni spisi izgubljeni, njega citira Julius Africanus, glasoviti povjesničar iz trećeg stoljeća. Africanus izjavljuje, ‘Thallus, u trećoj svojoj knjizi, objašnjava tamu kao pomrčinu Sunca - neopravdano kako se meni čini.’ Očito, Thallus je pokušao tami tijekom raspeća pripisati naturalističko objašnjenje.

Phlegon je bio Grčki povjesničar koji je napisao opširnu kronologiju oko AD 137:

Četvrte godine 202. Olimpijade (tj. AD 33) zbila se ‘najveća pomrčina Sunca’ i da je ‘postalo mračno oko šestog dnevnog sata [tj. podneva] tako da su se čak i zvijezde pojavile na nebu. U Bithynia-i se zbio snažan potres, i mnoge su stvari bile srušene u Nicaea-i.’⁷

Image Locutus Borg

Phlegon pruža snažnu potvrdu iskaza evanđelja. On identificira godinu i točno doba dana. Dodatno, on piše o potresu koji se dogodio u isto vrijeme, što je specifično zapisano u Evanđelju po Mateju (Mateju 27:51). Međutim, kao i Thallus, on pogrešno pokušava interpretirati tamu kao izravnu posljedicu pomrčine Sunca.

Africanus je sastavio pet knjiga Povijest Svijeta (History of the World around) oko AD 221. On je također bio poganski preobraćenik na kršćanstvo. Njegovo poznavanje povijesti je toliko dojmilo rimskog cara Alexander-a Severus-a da je Africanus-u povjerena službena odgovornost izgradnje carske knjižnice na Panteonu u Rimu. Africanus piše:

Na čitav se svijet spustio najstrašniji mrak; i stijene su uzdrmane potresom, a mnoga mjesta u Judeji i drugim okruzima bila su srušena. Tu tamu Thallus u trećoj knjizi svoje Povijesti naziva, kako mi se čini bez razloga, pomračenjem Sunca. Jer Hebreji slave Pashu 14. dana u skladu s mjesecom, a pasija našeg Spasitelja pada na dan prije Pashe; ali pomrčina Sunca događa se samo kad mjesec dolazi pod Sunce. A to se ne može dogoditi ni u kojem drugom trenutku, već u intervalu između prvog dana mladog mjeseca i posljednjeg starog, tj. na njihovom spajanju: kako bi se trebalo dogoditi pomračenje kad je mjesec gotovo dijametralno suprotan Suncu? Neka mišljenje ipak prođe; neka nosi većinu sa sobom; i neka se ovaj znak smatra pomračenjem Sunca, prividom oka. Phlegon bilježi da se u vrijeme cara Tiberija, pri punom mjesecu, zbilo pomračenje Sunca od šestog do devetog sata - očito ono o kojem govorimo. Ali što ima pomračenje s potresom, stijenama i uskrsnućem mrtvih, te tako velikim uznemirenjem u svemiru? Sigurno nema takvog događaja jer se to bilježi u dužem razdoblju.⁸

Africanus s pravom tvrdi da do pomrčine Sunca nije moglo doći u vrijeme lunarnog ciklusa Pashe, kao što to prikazuje ovaj dijagram. On također dovodi u pitanje vezu između pomrčine, potresa i nadnaravnih događaja zapisanih u Evanđelju po Mateju. Pomrčine ne uzrokuju potrese i uskrsnuća. Također znamo da pomrčine traju svega nekoliko minuta, ne tri sata. Africanus-u, naturalistička objašnjenja tame u vrijeme raspeća su vrlo manjkava, što on pokazuje koristeći stvarnu znanost.

Lokalna ili globalna?

Mnogi su se bavili pitanjem da li je tama bila regionalan ili globalni fenomen. Velika većina biblijskih prijevoda piše da je tama bila ‘nad zemljom’, ‘svuda po zemlji’ ili ‘svugdje po zemlji’. Međutim, neki prijevodi Luke kažu da je tama bila ‘po cijeloj Zemlji’ ili ‘po cijeloj Zemlji’.

Grčki ima uobičajenu riječ za Zemlju, gē,⁹ od koje izvodimo ‘geologija’. Jezik većine prijevoda izgleda da snažno sugerira da je tama bila lokalan ili regionalan fenomen, što je moguć prijevod u nekom kontekstu. Kako bilo, ako je bila regionalna, bila je to široka regija. Dr Paul Maier, profesor antičke povijesti pri Western Michigan University, kaže ‘Ovaj fenomen, očito, bio je vidljiv u Rimu, Ateni i drugim mediteranskim gradovima.’⁷

Sa druge strane, Africanus piše o tami kao globalnom događaju. Tertullian, slavni apologet drugog stoljeća, također govori o tami kao ‘kozmičkom’ ili ‘svjetskom događaju’. Obraćajući se skepticima, napisao je:

U trenutku Kristove smrti, svjetlo je napustilo Sunce i zemlja se zamračila u podne, čudo koje bilježe vaši anali i koje je očuvano u vašim arhivima još i danas.¹⁰

Očito, Tertullian je sa sigurnošću mogao tvrditi da dokumentacija o tami može biti pronađena u legitimnim povijesnim arhivima.

Moguće je da buduća arheološka otkrića pruže jaču potporu ideji da je tama zaista bila opažena diljem svijeta.

Zašto ne postoji više izvora?

Mnogi skeptici pitaju zašto Ivanovo Evanđelje ne spominje tamu u vremenu raspeća. Simon Greenleaf, pri Law School (studij prava – Harvard), rekao je o evanđeljima:

Postoji dovoljno neslaganja da se ustanovi da među njima prethodno nije moglo biti kontakta; istovremeno i tako značajno slaganje koje pokazuje da su svi oni bili neovisni naratori istog velikog događaja.¹¹

Drugim riječima, neovisni naratori će ponekad zabilježiti drugačije sekundarne detalje o jednom te istom događaju.

Mnogi skeptici također postavljaju i pitanje zašto drugi rani povjesničari kao što su Josephus, Tacitus, Suetonius, i Pliny mlađi ne spominju tamu. No skeptici čine logičku grešku argumentiranja iz tišine (arguing from silence). Nije razumno očekivati da svaki pisac nekog vremena spomene svaki događaj koji se odigrao – a postoje dobri razlozi zbog kojih ne treba očekivati da ovi specifični autori spomenu tamu (vidi Thallus: Darkness Rules). Ono što ipak imamo jest obilje izuzetno ranih, povijesno pouzdanih i visoko cijenjenih izvora za tamu tijekom raspeća. Lista na kojoj su Matej, Marko, Luka, Thallus, Phlegon, Africanus, i Tertullian je zaista impresivna!

Zaključci

Postoje snažni dokazi tame u vrijeme raspeća kao povijesnog događaja. Bio je to stvaran povijesni događaj, a njegovo postojanje je utemeljeno u stvarnim povijesnim događajima Postanka. Kao posljednji Adam (1 Korinćanima 15:45), Krist je pretrpio strašnu i ponižavajuću smrt razapinjanjem kako bi umro za grijehe svijeta. ‘Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život (Ivan 3:16).’