Also Available in:

Totalitarna netolerancija Novih ateista

Osvrt na The Rage Against God [Bijes protiv Boga] od Petera Hitchensa
Continuum International Publishing Group, London, 2010

Osvrt napisao Dominic Statham
preveo Zlatko Madzar

Peter Hitchens je brat istaknutoga ateiste Christophera Hitchensa. Nagrađivani je kolumnist i autor, i trenutačno piše za britanske novine, The Mail on Sunday. Za razliku od svojega brata, Peter ispovijeda kršćansku vjeru. Iako on samoga sebe ne bi opisao kao biblijskoga fundamentalistu, i ne bi ulazio u rasprave oko doslovnoga tumačenja Knjige Postanka, potvrđeni je član Church of England [Engleske crkve] i snažno podržava kršćanske vrijednosti i kršćanski moral. On, ipak, nije oduvijek simpatizirao kršćanstvo. Ustvari, kao tinejdžer, odbacio je kršćanska vjerovanja uz koja je bio odgajan kao dijete—sve do razine javnoga spaljivanja Biblije—i pridružio se generaciji koja je bila ‘prepametna da bi vjerovala’. Prihvatio je ‘vjeru bezvjernoga doba’, kako znanost može objasniti sve što nam je potrebno znati bez obraćanja Bogu. Tako se ljutito okrenuo od Boga da je gotovo bio fizički ogorčen onima koji su vjerovali (str. 74).

U svojoj knjizi, Peter opisuje svoje putovanje od ateizma do vjere i pobija tri najčešća argumenta što ateisti predstavljaju—kako su sukobi u ime religije bili ustvari o religiji; kako je moguće razlikovati dobro od zla bez priznavanja postojanja Boga; i kako propale ateističke države poput Sovjetskoga Saveza nisu uistinu ateističke. U završnim poglavljima on upozorava na totalitarnu netoleranciju Novih ateista, njihove odlučnosti u istjerivanju zaostalih tragova kršćanstva iz zakona i ustava Europe i Sjeverne Amerike, i njihovu želju oduzimanja roditeljima njihove slobode odgoja djece u religijskoj vjeri.

Plodovi ateizma

Peter je pisao kako su se njegovi pogledi mijenjali sporo, kada je uvidio plodove ateizma. Dio ovoga shvaćanja pojavio se kad je radio kao novinar u Moskvi, u završnim godinama Sovjetskoga Saveza. Njegovo prikazivanje ovoga bezbožnog društva bilo je uzbuđujuće. Pisao je o neredima što su nastali kad su dozvoljene doze votke bile ukinute na tjedan dana; potplaćivanjima potrebnima za dobivanje anestetika kod zubara ili antibiotika u bolnicama; zastrašujućim brojkama razvoda i pobačaja; nepovjerenju i nadzoru; beskrajnim službenim lažima, manipulaciji i ugnjetavanju; bijedi, očaju i okrutnoj neuljudnosti. Peter je pisao kako se promet u Moskvi u potpunosti zaustavio kad je počelo kišiti, jer je svaki vozač uzimao metlice brisača iz svoga skrovišta i brzo ih montirao na nosače. Sve metlice ostavljene na mjestu za vrijeme kad su vozila bila parkirana bile su ukradene.

Ateistička, humanistička državna ideologija, vjerovao je, čak je imala utjecaja i na ruski jezik. Peter je razgovarao s potomkom izbjeglice, čiji su baka i djed pobjegli iz Moskve u danima Lenjina. Kako je bio odgojen govoriti čisti ruski u svome američkom domu—elegantan, književni jezik svojih roditelja— bio je šokiran kad je posjetio Rusiju i čuo grub, ružan, žargonom zagađen i birokratski jezik kojeg sad koriste, čak i obrazovani profesionalci.

Peter je također pisao o onome što je on vidio kao rastuću javnu nepristojnost i neuljuđenost u Britaniji. Po povratku u London, nakon petogodišnjega izbivanja, bio je šokiran nazadovanjem ljudskoga ponašanja. Komentirao je:

“Naglo nestajanje kršćanstva iz javne svijesti i života, kako posljednji posve kršćanski naraštaj stari i nestaje, čini mi se velikim dijelom toga. Smatram kako ne bih bio niti napola toliko šokiran bijedom i grubošću Moskve 1990. godine, da nisam došao iz zemlje gdje je kršćansko strpljenje još uvijek bilo dobro ustanovljeno. Da sam tada bio u mogućnosti vidjeti London 2010. godine, bio bih jednako šokiran” (str. 66).

U mnogim je vidovima, Peterova kniga upozorenje ljudima, o vrsti društva koje mogu očekivati ako nastave s odbacivanjem kršćanskih vjerovanja.

Možda čak i potpunije upozorenje pustošenja u koje civilizirano društvo može naglo zapasti vidio je kad je posjetio somalijski grad Mogadishu 1992. godine (slika 1). Ovo je nekada bio grad pametnih automobila, kafića talijanskoga stila na pločnicima, policajaca s bijelim rukavicama i modernih trgovina. Ali, nakon građanskoga rata koji je započeo godinu dana prije njegova posjeta, ovaj jednom uspješan velegrad bio je promijenjen. Nije bilo drveća, nije bilo izloga i nije bilo prozora. Djeca su umirala u smrdljivim kolibama. Uhidbeni kamion, što su pripadali bezakonitim milicijama /narodnim vojskama, patrolirali su ulicama, svaki s montiranom strojnicom na sebe. Grad je još uvijek djelovao, ali na barbarski način, vodili su ga klanovi, svaki na svome malome području—zemlja bez vlade. Peter je napisao:

“Kad čovjek vidi mjesto iz kojega je izuzeto cijelo oruđe povjerenja, civiliziranosti i mira, postaneš svjestan kao nikada do tada vrijednosti ovih stvari.” (str. 71).

Tri propala argumenta

Poglavlje 9 naslovljeno je: “Jesu li sukobi u ime religije sukobi o religiji?” Kao što svi znamo, omiljena mantra ateista jeste kako je religija, sama po sebi, uzrok sukoba i zbog toga mora biti nasljedno pogrješna. Peter odgovara kako je to grubo i činjenično nerazumijevanje. Dok se slaže kako su neki ratovi vođeni oko religije, mnoge za koje se tako tvrdi nisu. Štoviše, primjećuje kako oni koji krive religiju za ratove to čine samo kad im odgovara. Većina ateista, govori, podržavaju političku ljevicu i neki ratovi koji jesu uzrokovani religijom održavani su frakcijama koje ljevice simpatiziraju. Očigledno je religijska priroda islamskoga rata protiv sekularne države Izrael, na primjer, zaboravljena jer je arapska koalicija protiv Izraela od strane ljevice smatrana suprotstavljenom kolonijalizmu te je zato ‘progresivna’. U njihovoj tvrdnji kako religija uzrokuje ratove, njihova je stvarna meta kršćanstvo a stvarni će dobitnik njihove protu-kršćanske dreke biti Islam, koji ostaje nedirnut od strane Novoga ateizma, i jedinstveno je neimpresioniran zapadnjačkim bogatstvom i vojnom silom (str. 97, 98).

Poglavlje 10 naslovljeno je: “Je li moguće odrediti što je ispravno a što krivo bez Boga?” Peter nedvosmisleno odgovara u negativu. Vrhovna moralna norma, on tvrdi, mora biti izvan ljudske moći izmjene. Samo će Bogom-dani zakoni stajati iznad čiste sile i vjerovanja, koje često prihvaćaju totalitaristi, kako je najjači (ili najprikladniji) uvijek u pravu. Samo oni ograničavaju moć Kraljeva i omogućuju nastanak stražara kako što su Magna Carta, Habeas Corpus i Povelja o pravima.

Poglavlje 11 naslovljeno je: “Jesu li ateističke države doista ateističke?” u kojem Peter odgovara na argument svojega brata kako je Sovjetski Savez Josefa Staljina zapravo bio religijska država, što objašnjava, s njegova stanovišta, neuspjeh dostavljanja potencijalne utopije omogućene istinskim ateizmom. Iz njegovih vlastitih iskustava života u sovjetskoj Rusiji, Peter glupost ove tvrdnje čini jasnom i pokazuje posebno protu-religijsku (i posebice protu-kršćansku) prirodu toga i ostalih komunističkih režima.

Bijes ateista

Peter pita: “Zašto sada postoji tolika srdžba prema religiji?” Odgovara:

“Samo jedna pouzdana sila stoji na putu premoći snažnih nad slabijima… Samo jedna pouzdana sila drži ruku čovjeka podalje od moći. I u vremenima štovanja moći, kršćanska je religija postala najveća prepreka zemaljskih utopista u njihovoj žudnji za moći” (str. 83).

Veliki napad na Boga u Europi i Sjevernoj Americi, vjeruje Peter, specifičan je napad na kršćanstvo. Isusova izreka: “ Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta” (Evanđelje po Ivanu 18:36) ističe kako je utopijsko društvo kojeg sekularisti sanjaju nedostižno; i njegova izjava, “ta siromaha svagda imate uza se” (Evanđelje po Mateju 26:11), pobija njihovo vjerovanje kako je njihova potraga za apsolutnom moći opravdana jer će, jednoga dana, proizvesti savršeni svijet. Kršćanska tvrdnja kako postoji apsolutna istina i nepromjenjivi, Bogom-dani zakoni odbacuje njihovo vjerovanje u relativnost moralnosti i ciljem opravdana sredstva. Kršćanstvo se samo po sebi, nastavlja on, protivi novome savezu političkog utopizma i novoga kulta neobuzdanoga sebe, oslobođenog diljem zapadnjačkoga svijeta kroz mnoge moderne intelektualce (str. 98).

U svojoj potrazi za odgovorom na pitanje, ‘Zašto ateisti žele da Bog ne postoji?’, Peter se zanimljivo referira na Thomasa Nagela, profesora filozofije i prava na sveučilištu New York. U svojoj knjizi The last Word [Posljednja riječ], Nagel raspravlja o svome strahu od religije i piše:

“Govorim iz iskustva, jer sam i sâm podložan ovome strahu: želim da ateizam bude istinit i osjećam nelagodu uz činjenicu kako su neki od najinteligentnijih i najinformiranijih ljudi koje poznajem religiozni vjernici… Ne želim postojanje Boga; ne želim takav svemir” (str. 109).

Zanimljivo, Nagel nastavlja:

“Pretpostavljam kako ovaj problem kozmičkoga autoriteta nije rijetko stanje te kako je odgovorno za većinu znanstvenosti i redukcionizma našega vremena. Jedna od tendencija što podržava jeste smiješna i prekomjerna upotreba evolucijske biologije u objašnjavanju svega oko života, uključujući i sve oko ljudskoga uma … Još uvijek postoji mogućnost postojanja mišljenja o religijskoj prijetnji u sâmome postojanju zakona fizike… ali [ovo] izgleda kako ne smeta toliko većinu ateista” (str. 109, 110).

Novi ateizam

WikipediaFigure 1. An abandoned Mogadishu street in 1993. Mogadishu had once been a beautiful city and a popular destination for tourists.
Slika 1. Napuštena ulica u Mogadishuu 1993. godine. Mogadishu je nekada bio prekrasan grad i popularno odredište za turiste.

U posljednjemu dijelu svoje knjige, Peter rječito opisuje polet i odlučnost s kojim Novi ateisti slijede svoj cilj. Sekularizam, on raspravlja, fundamentalno je politički pokret što traži, s rastućom energijom, uklanjanje kršćanskih sprega moći i postojećih tragova kršćanskoga moralnog prava. U svome žaru ostvarivanja sna o bezbožnoj utopiji, Peter ih uspoređuje s protu-teističkim komunističkim režimima koji su bez opravdanja milijunima donijeli tiraniju i uništavanje. Sovjetski je komunizam, on piše, “koristio isti jezik, njegovao iste nade i obraćao se istome biračkome tijelu kao što danas čini zapadnjački ateizam” (str. 121). Iako trenutačno u Europi i Sjevernoj Americi, njihove metode ne sadrže tjelesno nasilje, već tjeraju svoje suparnike iz javnih rasprava blaćenjem, nerazumijevanjem i podsmijehom (str. 126)—i mogao je dodati, dijeljenjem otkaza, kao što je zabilježeno u knjizi Jerrya Bergmana Slaughter of the Dissidents1 [Pokolj disidenata] i dokumentarnome filmu Bena Steina Expelled [Izbačeni].2

U posljednjemu poglavlju, Peter upozorava kako Novi ateisti sada polažu temelje misli što će dovesti do reguliranja, pa čak i zakonske prevencije, religijskih uputa koja roditelji predaju djeci. Istaknuti pisci, kao što je njegov brat Christopher i profesor Richard Dawkins tvrde kako je odgajanje djece u kršćanskoj (ili bilo kojoj drugoj) vjeri ravno zlostavljanju djece. Dawkins čak tvrdi: “Svećeničko pipanje dječjih tijela je odvratno. Ali dugoročno bi moglo biti manje štetno nego svećenička subverzija dječjega uma” (str. 153). I s ovim, dolazi prelazak u nezakonito učenje biblijske Knjige Postanka. Prema psihologu profesoru Nicholasu Humphreyju, nekada iz London School of Economics [Londonska škola ekonomije]:

“ … djeca imaju ljudsko pravo da im umovi ne budu osakaćeni izlaganjem lošim idejama drugih ljudi—bez obzira tko su ti ljudi… ne bismo više smjeli dozvoliti roditeljima da uče svoju djecu vjerovanju, na primjer, u doslovnu istinu Biblije… .”

Umjesto toga, tvrdi on, društvo ima dužnost podučiti djecu “najboljemu znanstvenome i psihološkome razumijevanju prirodnoga svijeta— učiti, na primjer, istinu evolucije…” (str. 153, 154).

Zaključak

The Rage Against God [Bijes protiv Boga] je toplo, iskreno svjedočenje promijenjenoga uma. Bilježeći svoje putovanje od ne-vjerovanja do vjerovanja, Peter Hitchens razotkriva iskvarenost pomodnih i duboko manjkavih argumenata Novih ateista. Crpeći iz svoga dugogodišnjega međunarodnog novinarstva, ukazuje, nedvojbeno, na glupost čovjeka koji pokušava ostvariti svoj put bez Boga, i na istinu kršćanskoga stanovišta.

Preporučene bilješke

  1. Vidjeti osvrt od Lloyd, T., If you can’t beat them, ban them [Ako ih ne možeš poraziti, zabrani ih], J. Creation 23(2):37–40, 2009. Natrag na tekst.
  2. Expelled: No intelligence allowed [Isključeni: Inteligencija zabranjena], Premise Media, 2008. Natrag na tekst.