Also Available in:

Utjelovljenje: Zašto je Bog postao Čovjekom?

napisao
preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: 23. prosinca 2010. (GMT+10)
Ovo je pred-izdavačka verzija što je bila nakon toga revidirana kako bi izašla u Creation 35(1):34–37.

Kratak pregled

Isusovo postojanje nije započelo s Njegovim rođenjem ili začećem, nego je postojao prije Stvorenja, stvorenim po Njemu i za Njega. Isus je bio i s Bogom i Sâm Bog. Da takva božanska Osoba postoji naučavano je kroz Pismo, započevši u Knjizi Postanka. Množina unutar Božanstva čini mogućim da Bog bude intrinzično /iznutra ‘Bog Ljubavi’.

U Isusu, Bog je uzeo ljudsku narav, tako je On mogao umrijeti za naše grijehe kao čovjek, uzimajući kaznu što smo mi zaslužili na naše grijehe. Ustvari, ovo je bilo planirano od Vječnosti, kao što su imena Iskupljenih bila već zapisana u Njegovu Knjigu života od utemeljenja svijeta.

Kad je Isus uzeo čovječnost, ono je bilo dodatak Njegovoj Božanskoj naravi, a ne oduzimanje od Njegova Božanstva. Tako je sve što je On naučavao, On je naučavao s autoritetom—uključujući i o Stvaranju i Potopu.


Illustration by Caleb SalisburyNativity

CMI šalje svima našim obožavateljima Božićne želje. Ali zašto bi se kreacionistička organizacija uopće brinula?

To se svodi na najvažniju stvar: identitet našega Stvoritelja. U našoj Izjavi Vjere, mi izjavljujemo:

(A) PRVENSTVA

  1. Znanstveni vidovi stvaranja jesu važni, ali drugotni u važnosti u odnosu na navješćivanje Evanđelja Isusa Krista kao Suverena, Stvoritelja, Iskupitelja i Suca.
  2. Doktrine o Stvoritelju i Stvorenju ne mogu u konačnici biti odvojene od Evanđelja Isusa Krista.

Kao što smo prije pokazali u našem članku Christmas and Genesis /Božić i Knjiga Postanka (kojeg preporučujemo pročitati prije ovoga):

Onaj čije je rođenje svečano slavljeno na Božić nije bio nitko drugi negoli Onaj koji je doveo čitave svemire u postojanje! Naš Stvoritelj uzeo je narav jednoga od Svojih stvorenja, narav bespomoćnoga djeteta.

Razlozi ovih doktrina čak su važniji od stvaranja jer Biblija osigurava najmanje dvije ključne zamisli što su bile djelatne čak “prije”1 Stvaranja svijeta, a kamoli Isusovo rođenje. Biblijska učenja su nemoguća razumjeti bez njih.

1. Isus je postojao prije Stvaranja

U Knjizi Postanka 1:1, čitamo: “U početku, Bog stvori nebesa i zemlju.” Ali ovo nije bilo prvo. Evanđelje po Ivanu 1:1 slijedi Knjigu Postanka u početku s “U početku”: grčki preslikava prijevod Septuaginte2 Knjige Postanka: Ἐν ἀρχῇ (en archē), ali onda to skreće s Postanka. Stvaranje svemira nije spomenuto sve do stiha 3.

Između, rečeno nam je da Osoba opisana kao Riječ (grčki λόγοςlogos; hebrejski memra—vidjeti raspru3) bila s Bogom kao i Bog Sâm. Stih 3 govori nam da je ova Osoba, Riječ, bila Bog po kojem je sve bilo stvoreno.

1U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše s Bogom, i Riječ bijaše Bog. 2Ona bijaše s Bogom u početku. 3Kroz Nju sve bijaše stvoreno, i ništa što je postalo nije bez nje postalo.

Ova Riječ nazvana je i Bog Sin —u Poslanici Hebrejima 1:8, Bog Osobno naslovljava “Sina” kao “Boga”. Podržati “Riječ bijaše Bog” u Evanđelju po Ivanu 1:1, znači da Sin isto tako ima sve osobine Božanstva (Poslanica Kološanima 1:15–20; Filipljanima 2; Hebrejima 1:3).

Bog Ljubavi

Množina Božanstva životna je za razumijevanje biblijskoga učenja: “Bog je ljubav” (1. Ivanova poslanica 4:8.16). Unitaran Bog, kao islamski Alah, ne može biti Bog Ljubavi u svojoj naravi, budući po odredbi ljubav zahtijeva drugu osobu kao primatelja. Alah bi mogao zamisliti da je kadar ljubiti nakon što je stvorio, ali ta bi ljubav mogla biti ovisna o stvaranju, a ne biti intrinzičnom osobinom Alaha.

Ali s istinskim Bogom Biblije, ljubav između Boga Oca i Boga Sina uvijek je postojala, čak i prije stvaranja. Nadalje, Biblija otkriva treću Osobu koja je Bog, Svetoga Duha. Ovo omogućuje čak savršeniju ljubav što uključuje ne samo pojedinačnu ljubav, nego skupnu ljubav. Ovo je vrsta koja bi se trebala dogoditi u obitelji, gdje muž i žena ne ljube samo jedan drugog, nego kombiniraju svoju ljubav prema svome djetetu.

Knjiga Postanka uči o množini Boga

Kao što smo često učili, Knjiga Postanka je ležaj sjemena kršćanske doktrine. Ovo uključuje naučavanje o Trojstvu: jedan Bog u tri Osobe. Budući nije naučavana izravna doktrina o Trojstvu, množina Božanstva jeste, a Novi zavjet osigurava punije otkrivenje. U međuvremenu, čak i prije toga, kako N.T. Wright ističe:

U ovome je okviru od životne važnost za naše potrebe istaknuti jednu činjenicu. Unutar najžešćih monoteističkih židovskih krugova tijekom našega razdoblja—od pobune Makabejaca4 do Bar-Kochbe5—ne postoji sugestija da “monoteizam” ili moljenje Sheme, imaju išta s brojčanom raščlambom unutarnjega bića sâmoga Izraelova boga. Sve je imalo veze s dvosmjernom borbom protiv poganizma i dualizma. Doista, nalazimo jak dokaz tijekom ovoga razdoblja o židovskim skupinama i pojedincima, koji su, nagađajući o značenju nekih teških odlomaka pisma (Knjiga proroka Daniela 7, primjerice, ili Knjiga Postanka 1), predlagali da božansko biće može sadržavati množinu. Filon je mogao nagađati o Logosu kao, zapravo, o drugome božanskome biću; Similitudes of Enoch [Sličnosti Knjige Henoka] može prikazati Sina Čovječjega /Mesiju kao vječno božansko biće; ali nitko od ovih ne pokazuje ikoju svjesnost da krše uobičajen židovski monoteizam. Niti jesu. Jednost Izraelova boga, stvoritelja, nikad nije bila analiza unutarnjega postojanja ovoga boga, nego uvijek polemika protiv poganizma i dualizma.6

Čak u prvome stihu Hebrejske Biblije, vidimo početke ove doktrine: riječ za Boga je oblik množine אֱלֹהִים Elohîm, ali ipak glagol “stvori” oblik je jednine בָּרָא bārā’, a ne oblik množine baru.

Kristofanija Abrahamu

Kasnije, Knjiga Postanka otkriva rijedak događaj, gdje se Bog ukazuje čovjeku kojeg je On odabrano da bude Otac Mesijanskoga naroda, Abrahamu, u Knjizi Postanka 18–19. Knjiga Postanka 18:1 izričito nam kaže da se YHWH/Jahve/Jehova (GOSPODIN)ukazao Abrahamu, ali ono što je prvo ustvari Abraham vidio bila su tri čovjeka (18:2). Ipak ovi su očito bili takvo ukazanje što ulijeva strahopoštovanje da im se Abraham poklonio. Slično, Evanđelje po Marku opisuje anđela kod Isusova groba kao “čovjeka”, i opetovano ukazanje što ulijeva strahopoštovanje koje je uzbunilo žene koje su prve bile kod groba.

Kasnije, vidimo da je jedan od ovih “ljudi” govornik za trojicu, i opisan je kao GOSPODIN u 18:13. Druga dvojica su naprosto anđeli, i oni su bili poslani u Sodomu (18:22–). GOSPODIN ostaje s Abrahamom, i Abraham se zalaže za grad budući je tamo bio njegov nećak Lot i njegova obitelj. Ipak premda bi čak 10 pravednih ljudi bilo dovoljno da se grad poštedi, takvih se nije moglo naći. Tako je Lot morao biti izbavljen. (Usput, ovo je jedan od mnogih čimbenika protiv kompromisa o mjesnoj poplavi—zašto Bog nije rekao Noi neka ode u drugi dio svijeta što nije bio poplavljen, budući je Lot jednostavno morao napustiti gradove koji su morali biti uništeni?)

U Knjizi Postanka 19:1, vidimo samo dvojicu anđela koji dolaze u Sodomu. Oni su izbavili Lota, njegovu ženu i dvije kćeri od prvoga zapisanog Gay Pridea u povijesti (19:5). Ali gdje je bio Onaj koji je bio jedan od trojice ‘muškaraca’ koji su se ukazali Abrahamu? U Knjizi Postanka 19:24 vidimo “GOSPODIN zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem”. To jest, Jahve koji je bio na Zemlji spustio je oganj da zapljušti od Jahve u nebu, ukazujući na dvije različite Osobe s božanskim imenom. A prepričavanje ovoga odlomka u Targum Jonathan [Targum Jonatana] izjavljuje:

“I Memra /Riječ YHWH prouzroči da se spusti na ljude Sodome i Gomore, sumpor i oganj od YHWH u nebu.”

2. Knjiga Života prethodila je stvaranju

Zadnja Knjiga Biblije, Otkrivenje, otkriva Knjigu Života, što sadrži imena svih spašenih ljudi, te izjavljuje da je napisana od utemeljenja svijeta.Otkrivenje17:8 izjavljuje:

I čudit će se stanovnici zemlje kojima ime nije zapisano u knjizi života u knjizi života od postanka svijeta (apo katabolēs kosmou, ἀπὸ καταβολῆς κόσμου) kad vide Zvijer, …

Otkrivenje 13:8 koristi isti izričaj, i identificira Vlasnika ove Knjige Života, zaklano Janje, koji je i Riječ:

I poklonit će joj se svi stanovnici zemlje – svaki čije ime od postanka svijeta (apo katabolēs kosmou, ἀπὸ καταβολῆς κόσμου) nije zapisano u Knjizi Života zaklanog Janjeta.7

Ovo se podudara s apostolom Pavlom u Poslanici Efežanima 1:4 koji koristi slično sricanje, i izjavljuje da se odabiranje dogodilo čak prije stvaranja svemira:

On nas u sebi izabra prije stvaranja svijeta (pro katabolēs kosmou, πρὸ καταβολῆς κόσμου) da budemo sveti i bez mane pred njim.

Ali ovo pisanje predstavlja dvojbu: kako mi grješni ljudi možemo zaslužiti uključivanje u Knjigu što pripada besprijekornome Božjem Janjetu?

Dvojba grijeha, riješena Utjelovljenjem

Bog nas je stvorio i stoga nas posjeduje, i ima pravo napraviti pravila za nas. On je postavio savršeno moralno mjerilo od kojega smo ubrzo otpali (Poslanica Rimljanima 3:23). On je savršeno pravičan, tako mora kazniti moralne mane. Budući naše mane vrijeđaju Njegovu beskonačnu svetost, kazna također mora biti beskonačna.

Ili moramo trpjeti takvu kaznu, ili je inače mora podnijeti na našem mjestu Zamjena (Knjiga proroka Izaije 53). Ova Zamjena mora ispuniti dva uvjeta:

1. On mora biti u potpunosti čovjek kako bi bio zamjena za ljudstvo. Hebrews 2:14–17 kaže nam da je Isus umro za čovječanstvo, točnije jer On “dijeli njihovu čovječnost”; ali On nije dijelio anđeosku narav, tako anđeli koji griješe nemaju sreće. Nadalje, prorok Izaija prorekao je ovaj dolazak Spasitelja doslovno kao ‘Rođaka-Iskupitelja’, tj. jednoga koji je povezan krvlju s onima koje iskupljuje (Knjiga proroka Izaije 59:20, što koristi istu hebrejsku riječ גּוֹאֵל (gôēl) kao što je korištena za opis Boaza u odnosu prema Naomi u Knjizi o Ruti 2:20, 3:1–4:17). Ovo je moguće samo zato jer ovaj Spasitelj je ovaj Spasitelj je fizičko potomstvo prvoga čovjeka Adama preko Marije (Evanđelje po Luki 3:38)—i nazvan je ‘Posljednji Adam’ ’ (1. Poslanica Korinćanima 15:45)—što ga čini rođakom svih ljudi u svim ‘rasama’ ili narodnim skupinama koje su ikad postojale. Tako teistička evolucija ne samo da potkopava Knjigu Postanka i doslovnoga Adama, nego i ugrožava ovu životnu zamisao Rođaka-Iskupitelja.

2. On mora biti potpuno Božanski kako bi mogao podnijeti Božji beskonačan gnjev (Isaiah 53:10), budući ga puko stvorenje ne može podnijeti. Nadalje, יהוה/YHWH/Jahve/Bog Sâm rekao je “a, Ja sam Gospodin, i osim mene nema spasitelja.” (Knjiga proroka Izaije 43:11). Tako nazivajući Isusa ‘Spasiteljem’ logično je nazivanje Njega YHWH-om budući je YHWH jedini spasitelj. Nije čudo što je veliki trinitarni crkveni otac Atanazije (oko 293.–373.) zabilježio: “Oni koji drže ‘Postojalo je vrijeme kad Sina nije bilo’ [tj. bio je stvoreno biće] otimaju Bogu od njegove Riječi, kao pljačkaši.”

Ova zahtijevana dvojna narav Iskupitelja savršeno se slaže s 1. Timoteju poslanicom 2:5:

Jer jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus.

Savršen posrednik između dvije skupine mora savršeno biti član obojih. Tako Isus jeste takav posrednik, jer On je jedini član obje skupine: ‘Bog’ i ‘čovjek’.

I budući Biblija uči da je plaća za grijeh smrt (Poslanica Rimljanima 6:23), ova Zamjena morala je umrijeti kako bi platila za naše grijehe. (Ovdje vidimo kako dugogodišnja naučavanja kvare čak i Evanđelje i Utjelovljenje, jer ona potkopavaju ovu uzročnost smrti zbog grijeha—vidjeti The Fall: a cosmic catastrophe: Hugh Ross’s blunders on plant death in the Bible). [Pad: kozmička katastrofa: zablude Hugha Rossa o smrti biljaka u Bibliji]). I kao što je pokazano dolje, kako bi Božanska Osoba bila kadra umrijeti, On je morao dodati ljudsku narav.

Božanski /ljudski Mesija naučavao je diljem Pisma

Kad se ovo dogodilo vidimo u Evanđelju po Ivanu 1:14:

I Riječ je tijelom postala, i nastanila se među nama (i mi smo promatrali njegovu slavu, slavu koju on ima kao Jedinorođenac od Oca) pun milosti i istine.

Ipak ovo je ispunjavalo dugu liniju proročanstva. Odmah nakon što se grijeh prvo pojavio u ljudskoj rasi, Bog je navijestio dolazak Sjemena od Žene koje može smrskati glavu zavodničke zmije (Genesis 3:15). Ovaj odlomak nazvan je Protoevanđelje ili prvo spominjanje Evanđelja u Bibliji. Ono također proriče djevičansko začeće Krista—to je razlog zašto je On sjeme od žene, u suprotivosti od uobičajenoga biblijskog obrasca popisivanja jedino očeva u rodoslovljima. Ovo je poduprto Poslanicom Galaćanima 4:4, “Bog posla Svoga Sina, koji dolazi (γενόμενον genomenon) od žene.

Da je ovaj odlomak prorekao božansko sjeme razumjela je i sama Eva, kao što je pokazano poslije dok je rodila Kajina, prvoga čovjeka koji je bio začet i rođen uobičajenim načinom. Ona je zapravo rekla nešto nejasno prema suvremenim engleskim prijevodima ali to je jasno u hebrejskome u Knjizi Postanka 4:1:

I Adam spozna Evu svoju ženu; i ona zače, i rodi Kajina, i reče, Ja sam rodila čovjeka: GOSPODINA (YHWH-u/Jahvu/Jehovu).

Tako je ona shvatila da će sjeme biti i Bog i čovjek, ali ona je uvelike promašila u vjerovanju da je Kajin bio to sjeme u pitanju. To jest, njena pogrješka nije bila u teologiji nego u primjeni—vidjeti raspru u Eva i Bog Čovjek, kao i u polju o stajalištu Martina Luthera.

Ne, ovo buduće ljudsko-božansko Sjeme još je uvijek bilo u budućnosti. Ipak njeno je razumijevanje bilo podržavano više od otprilike 3300 godina kasnije od proroka Izaije (oko 700.g.pr.Kr.). U BC). Izaiji 9:6 (9:5 prema hebrejskome numeriranju), čitamo:

Jer dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast i njegovo će ime biti nazvano Divan Savjetnik, Silan Bog, Otac Vječnosti, Knez Mira.

To jest, on je prorekao dijete koje će biti rođeno, ipak on je bio i Božanski, kao što je pokazano svima ovim naslovima a ne samo izričito jednim—vidjeti Izaija 9:6–7: Dolazak Djeteta koje će biti nazvano ‘Silan Bog’’.

Kasniji prorok, Mihej, pojačava to. Knjiga proroka Miheja 5:2 najpoznatija je po proricanju mjesta rođenja Mesije (usp. Matej 2:1–6):

A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će Mi izaći Onaj koji će vladati Izraelom; Njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.

Ipak ovo proročanstvo čini jasnim da Bog koji mora biti rođen u Betlehemu nije započeo zapravo tamo, nego je djelovao od Vječne Prošlosti.

Sâm Isus bio je najsvjesniji Svoga pred-postojanja što se vidi u Evanđelju po Ivanu 8:58:

“Uistinu, uistinu, Ja vam kažem, prije no što je Abraham bio, Ja Jesam”
Njegovi neprijatelji znali su savršeno dobro da On tvrdi božanstvo, što je razlogom zašto su naumili kamenovati Ga. Grčki ἐγὼ εἰμί (egō eimi Ja (je)sam) je važan, jer grčki glagoli već imaju obavijest o toj osobi—εἰμί znači “Ja (je)sam” samostalno. Postoje brojne od ovih JA (JE)SAM izjava, što se također odnose na Božje izjave u Knjizi proroka Izaije, ani hu. Ovo je moglo dovesti u um Božje otkrivenje Mojsiju o Njegovu posebnome imenu uKnjizi Izlaska 3:14:
”JA SAM ONAJ KOJI JESAM” (Hebrew אֶֽהְיֶ֖ה אֲשֶׁ֣ר אֶֽהְיֶ֖ה ’ehyeh ‘asher ‘ehyeh),

jer grčka LXX ima ἐγὼ εἰμί ὁ ὢν (egō eimi ho ōn, Ja sam biće /jedan). Njegovi židovski neprijatelji zasigurno su Ga razumjeli na taj način, jer su Ga pokušali kamenovati (Evanđelje po Ivanu 8:59).

Nadalje, Isus suprotstavlja Abrahamovo ’s γενέσθαι (genesthai) označavajući da je on došao u postojanje u isto vrijeme u prošlosti, s Njegovim vlastitim “(je)samˮ, što je u prezent / sadašnjemu glagolskom vremenu jer On naprosto postoji. Vrlo je jasno da On tvrdi kako ne samo da je On postojao prije Abrahama, koji je umro mnogo godina prije nego što je On bio rođen, nego čak i više: da On nije čak ni došao u postojanje.

Kako može Osoba biti Bog i čovjek?

Odlomak u Poslanici Filipljanima 2:5–11, nazvan “Carmen Christi” ili “himna o Kristu”, jedan je od najvažnijih za Utjelovljenje:

5Težite među sobom za onim za čim trebate težiti u Kristu Isusu!:

6On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao,
Svoje jednakosti s Bogom;
7nego se nje lišio
uzevši narav sluge,
postavši sličan ljudima.
8Kad postade kao čovjek,
On ponizi sam sebe
postavši poslušan do smrti—
i to smrti na križu!

9Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu
i dade mu jedincato ime koje je iznad svakoga drugog imena,
10da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno,
nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića,
11i da svaki jezik prizna – na slavu Boga Oca:
Gospodar je Isus Krist.

Kao što vidimo gore, Isus je već pred-postojao u vrijeme kad je On bio rođen. On je bio i Bog u Svojoj suštinskoj naravi8. Nadalje, On nije imao potrebu čvrsto se držati jednakosti s Bogom, jer On ju je već imao.9

Kenosis /Samoodricanje

Životno je važno shvatiti da Isus nikad nije prestao biti božanski, oprečno kenonskoj herezi. Da, ovaj odlomak upućuje na “pražnjenje” (kenosis10), ali što to zapravo kaže? “On je lišio /ispraznio Sebe uzevši … ”. To jest, On nije ništa ispraznio od Sebe, kao što su božanske osobine; radije, On je ispraznio sebe. I On je do učinio uzevši. To jest, to je bilo oduzimanje putem dodavanja—dodavanje ljudske naravi Svojoj božanskoj naravi, a ne oduzimanje išta božanskog.

Isus je došao umrijeti, tako morao je dodati ljudsku narav

Ovo dodavanje doista je bilo pražnjenje, budući kao ljudsko biće, Isus je bio podložan svemu čemu su ljudi podložni, kao što je glad, umor, i kušnja. Jedina razlika jeste ta da ne samo da je On bio bez grijeha, nego On nije bio sposoban griješiti.

I kao svi ljudi, On je bio podložan i smrti. Uistinu, ovo je bio čitav razlog Njegova dolaska. To je čak pokazano u simbolizmu izvjesnih događaja u to vrijeme. Kad je On bio rođen, bio je umotan u platno, što je u okviru toga vremena i mjesta, bilo ukopno platno, kao ukopno platno što je bilo ostavljeno u jaslicama. I gotovo dvije godine poslije, kad su došli Mudraci, jedan od njihovih darova bila je mirta, važna biljka korištena u običajima ukopa.

Međutim, zato jer Isus nikad nije izgubio Svoje božanstvo, nitko Ga nije mogao ubiti ako On ne bi položio Svoj vlastiti život. To je razlog zašto je On prvo pognuo Svoju glavu, onda je predao Svoj duh na križu; uobičajen redoslijed bio bi umrijeti i mišići bi omlohavili a glava bi pala. Ali u Svojoj božanstvenosti, On nije mogao umrijeti.

Što s božanskim ovlastima?

Što se zapravo dogodilo u kenosisu jeste to da je Isus dragovoljno predao neovisnu uporabu božanskih ovlasti bez autoriteta Svoga Oca. Na primjer, ovo objašnjava zašto Isus, u Svojoj čovječnosti, nije znao dan ili sat Svoga povratka, jer je to bilo iskjučivo Očevo pravo. Međutim, On bi mogao odmah preokrenuti ove ovlasti po volji, npr. znati što su ljudi mislili.

Ali Isus nikad nije predao takve apsolutne božanske osobine kao što su Njegova savršena dobrota, vjerodostojnost, milosrđe, itd. što je razlog zašto On ne samo da je bio bez grijeha, nego nije bio kadar griješiti.

(Progresivni kreacionist Hugh Ross pogriješio je na ovim naglascima, i upao u krivo kenotsko stajalište o Utjelovljenju, i njegov kolega apologist stare Zemlje William Lane Craig ošto ga je kritizirao zbog toga, naglašavajući probleme glede Pomirenja.)

Kenotska hereza i kompromis s Knjigom Postanka

I drugi koji su radili kompromis glede Knjige Postanka kao ISCAST, BioLogos, i Denis Lamoureux priznaju da je Isus potvrdio jasno stajalište Knjige Postanka o Stvaranju i Potopu, ali tvrde kako je On ovdje bio u krivu.

Može biti navedeno nekoliko stvari o ovim pogrješkama:

A) Ako je tvrnja u osnovi: “Isus je pogriješio, jer Utjelovljenje Njegova sveznanja bio je prikriveno”, onda ovo čini kenotsku herezu. Ali:

  1. Ovo zbunjuje ograničenje i krivo razumijevanje:11 dok je Isus bio u Svome čovještvu, On nije znao sve. Ali to ne povlači za sobom kako je On pogriješio o ičemu što je On rekao. Shvaćanje svih ljudi je ograničeno, ali to ne povlači za sobom da je svako ljudsko shvaćanje zabludjelo. Isto tako, ono što je Isus propovijedao, On je navješćivao s apsolutnom vlašću (Evanđelje po Mateju 24:35, 28:18), jer je On govorio s punim autoritetom Boga Oca (Evanđelje po Ivanu 5:30; 8:28), koji je uvijek sveznajući. Tako ako oni koji rade kompromis s Knjigom Postanka optužuju Isusa za pogrješku zbog njegova čovještva, oni logički moraju optužiti Boga Oca isto tako za pogrješku. Ili drukčije rečeno, ako je Isus naučavao o nepogrješivosti Biblije i pripisao Svoje naučavanje Ocu i takvo naučavanje je krivo, Isus mora biti prevarant u beznadnoj pomutnji.
  2. Gdje povlačite crtu? Ako je Isus bio u krivu u Svome viđenju Pisma, možda je On bio u krivu i u drugim područjima. Gdje to završava? Naposlijetku, Isus je rekao Nikodemu ( Evanđelje po Ivanu 3:12): “Ja sam vam govorio zemaljske stvari i vi ne vjerujete; kako ćete onda vjerovati ako vam govorim nebeske stvari?” Ako je Isus bio u krivu o zemaljskim stvarima (kao nedavno stvaranje i sveopći potop), je li On isto tako bio u krivu o nebeskoj stvari kao što je Evanđelje po Ivanu 3:16, samo četiri stiha poslije? Ako nije, zašto nije? Tko odlučuje je li On u pravu ili u krivu? Mi moramo odlučiti, tako dobivamo autoritet umjesto Isusa. I Pismo postaje restorantski izbornik, u kojem odabiremo samo dijelove što nam odgovaraju, dok se ne otkližemo u potpunu nevjeru. Mnogi ateisti svjedoče kako je njihovo odbacivanje Biblije i kršćanstva započelo s kompromisima Knjige Postanka, npr. prijašnji evangelist Charles Templeton drug Billy Grahama (vidjeti Death of an apostate [Smrt odpadnika]).

B) Još jedna isprika što ne pada napadno u kenotsku herezu je: “Isus je promišljeno prilagodio Sebe pogrješnim stajalištima Svoga slušateljstva.” Ali:

  1. Ovo brka prilagodbu na ljudsku konačnost s prilagođavanjem na ljudsku pogrješku:11 prva ne zahtijeva posljednju. Majka može reći svome četverogodišnjem djetetu ‘ti si rastao u mojoj utrobi’—ovo nije pogrješno, ali jezik je pojednostavljen na razinu djeteta. Obratno, ‘donijela te je roda’ druga je izravna pogrješka. Slično, Bog, autor istine, koristio je neke pojednostavljene opise (npr. koristeći Zemlju kao referentni okvir, kao i suvremeni znanstvenici danas) i antromorfizme, ali nikad pogrješku.
  2. Isus je često izazivao Svoje slušateljstvo, tako On ne bi promašio naglasiti njihova pogrješna gledišta o Pismu, ako su takva bila.
  3. Ako je Isus šutke pristao na ovu pogrješku, moguće je On to napravio i drugdje. Tko konačno odlučuje kad se Isus prešutno slaže? Mi moramo odlučiti, tako još jednom, Isus gubi Svoj autoritet.
  4. Isus se nije jednostavno prešutno složio s gledištima Svoga slušateljstva o nepogrješivosti Pisma, nego ih je ustvari pojačavao.

Sažetak:

  • Isus je postojao prije stvaranja, i nikad nije ušao u postojanje jer je On postojao vječno. Kroz Njega je sve stvoreno došlo u postojanje.
  • Ovo zahtijeva množinu u Božanstvu, koja je naučavana već od Knjige Postanka, i ovo također omogućuje Bogu biti ‘Bog Ljubavi’.
  • Naša imena koja su zapisana u Knjizi Života također pripadaju Janjetu, Isusu, od utemeljenja svijeta.
  • Kao grješna stvorenja, to znači da naš grijeh mora biti kažnjen Zamjenom koji je bio čovjek kao što i mi, ali božanski da bude naš Spasitelj.
  • Ovo zahtijeva da naš Stvoritelj doda ljudsku narav Svojoj božanskoj naravi.
  • Isus nikad nije izgubio Svoje božanske osobine, što osiguravaju autoritet Njegovim naučavanjima o svakome predmetu /temi.


Eva i Bog čovjek—Martin Luther

Komentar Martina Luthera o Knjizi Postanka 12 ima dobre uvide u ovaj odlomak:

Knjiga Postanka 3:15

Sjeme žene [latinska verzija ima imenicu ženskoga roda, odakle dolazi štovanje Marije ili Mariolatrija]. Obećanje i prijetnja (u ovome tekstu) jasni su i zamračeni. To ostavlja zmiju u tami o tome koja će žena roditi Sjeme od Žene, tako da je on morao misliti o svakoj ženi kao (moguće) onoj koja će postati majkom blagoslovljenoga Sjemena (Krista). S druge strane, to je dalo našim prvim roditeljima veliku vjeru da su od toga istog trenutka očekivali Spasitelja. Kad je Eva rodila svoga prvog sina, ona je jamačno vjerovala kako je rodila Njega. (Luther ispravno prevodi Knjigu Postanka 4:1: ovako: “ Ja sam rodila čovjeka, Gospodina.”.” Ovo je ispravno značenje hebrejskoga izvornika.) Izaija je dodao jasnoću obećanju rekavši: “Gle, djevica će začeti.” Ovo proročanstvo čini jasnim da Spasitelj nije morao biti potomak sjedinjenosti muškarca i žene. U NZ-u ovo (činjenica) je još jasnije otkrio anđeo (Evanđelje po Luki 1:26–281:26–28). Budući, onda, da je postojao obećani čovjek, iako Sjeme od Žene, osloboditelj od Zakona, grijeha i smrti, i dana mu je jasna i sigurna nada o uskrsnuću i obnovi u budućem životu, jasno je da on ne može svojom vlastitom snagom otkloniti grijeh i njegovu kaznu. Niti može (svojom vlastitom snagom) izbjeći smrt i dati odštetu za svoju neposlušnost. Zato je Sin Božji morao žrtvovati Sebe i osigurati sve za čovječanstvo kako bi On uklonio grijeh, nadvladao smrt, i obnovio ono što je Adam izgubio svojom neposlušnošću. … str. 80–81.

Knjiga Postanka 4:1

Evine riječi: “Ja imam čovjeka, Gospodina” [U svome komentaru, Luther prevodi: “Ja sam rodila Čovjeka od Gospoda”, to jest Iskupitelja. U svojoj Bibliji Luther prevodi točnije: “Ja imam Čovjeka, Gospodina.”—Mueller] dodajući još jedan razlog zašto ona nije nazvala Kajina sinom. U svojoj velikoj radosti i poštovanju ona nije željela nazvati svoga potomka sinom, jer je vjerovala da će on biti mnogo više, Čovjek koji će smrskati zmijinu glavu. Prema tome ona ga je nazvala “Čovjek, Gospodin.” Ona je mislila da je (Kajin) bio taj na kojeg je Gospodin mislio kad je rekao: “Tvoje Sjeme smrskat će zmijinu glavu.” Iako je Eva pogriješila u svojoj nadi, njene riječi pokazuju kako je ona bila pobožna žena koja je vjerovala obećanju o dolazećem spasenju od blagoslovljenoga Spasitelja. Stoga ona ga nije nazvala sinom, nego Čovjekom, Gospodinom, kojeg je Bog obećao i dao (njoj). Njena vjera u obećano sjeme bila je visokovrijedna. Vjerom u ovoga obećanog Spasitelja svi sveti (u SZ-u) bili su opravdani i spašeni. Ali njena vjera da je Kajin bio taj koji će okončati misteriju grijeha bila je pogrješno postavljena, jer ona je to vjerovala bez određenoga znaka i Riječi (od Boga) svojim vlastitim uvjerenjem. Samo zato jer je bila toliko sigurna u obećanje ona je smatrala svoga prvog sina onim koji će ispuniti ono što je Gospodin obećao. Njena pogrješka bila je ta da nije znala kako od (grješnoga) tijela ne može išta biti rođeno doli (grješno) tijelo, te da grijeh i smrt ne mogu biti nadvladani tijelom (iskvarena narav). (str. 91).

Preporučene bilješke

  1. Budući je Bog Stvoritelj vremena kao i prostora i stvari, uporaba “prije” u ovome slučaju ne znači prije u vremenu, nego prije u logici. Natrag na tekst.
  2. Septuaginta (LXX) je bila grčki prijevod SZ-a. Ime dolazi od latinske riječi septuaginta (70), jer prema legendi, 72 rabina (šest od svakoga od dvanaest plemena) bila su odgovorna za prijevod u Aleksandiriji oko godine 250.pr.Kr. Ustvari, ona je bila sastavljana kroz vremensko razdoblje što može biti od desetljeća do nekoliko stoljeća, započevši u 3. stoljeću prije Krista BC. Natrag na tekst.
  3. Članak o Memra u Židovskoj enciklopediji izjavljuje:
    “Riječ”, u smislu stvaralačke ili izravne riječi ili Božjega govora što očituje Njegovu silu u svijetu tvari ili uma; pojam je korišten posebice u Targumu kao zamjena za “Gospodin” kad se morao izbjeći antropomorfistički izričaj. …
    – U Targumu:

    U Targumu Memra označava neprekidnost očitovanja božanske sile, ili Božjega glasnika umjesto Sâmoga Boga, gdjegod iskaz nije u suprotivosti s dostojanstvom ili duhovnošću Božanstva [onda osigurava ogroman broj primjera gdje Targum ima “Memra” na mjestu gdje Biblija ima “Gospodin”].

    Članak završava s dopuštenjem: “Moguće zbog kršćanske dogme [o Logosu ili Riječi], rabinska teologija, izvan literature Targuma, malo koristi taj pojam ‘Memra’ Natrag na tekst.
  4. Ovo je bila pobuna Jude Makabejca i njegove braće protiv grčkoga vladara Antioha IV. (oko 215.–163.g.pr.Kr.). On je bogohulno sebe nazvao Theos Epiphanes, što znači Božja Objava, zabranio židovske religijske običaje, i žrtvovao Zeusu u židovskome Hramu. Uspješna pobuna temelj je za židovski blagdan Hanuka (‘posvećenje’ [Hrama]), što je Isus slavio u Evanđelju po Ivanu 10:22–39. Natrag na tekst.
  5. Bar Kochba vodio je pobunu protiv Rimljana godine 132., za vrijeme vladavine Hadrijana. Isprva, židovski kršćani pridružili su se pobuni kao odani Židovi. Ali rabin Akiba objavio je da je Bar Kochba Mesija, i onda su židovski kršćani odbili slijediti lažnoga Mesiju. Prijekid između židovskih kršćana i ostalih Židova može biti povučen od ovoga. Pobuna je bila ugušena godine 135., i Jeruzalem je bio izoran, preimenov u Aelia Capitolina, te proglašen gradom izvan granica za Židove. Natrag na tekst.
  6. N.T. Wright, The New Testament and the People of God, [Novi zavjet i narod Božji], SPCK, London/Fortress Press, Minneapolis, str. 259, 1992. Ovo ne znači odobrenje kasnijega Wrightova krivovjerja o ‘Novoj točki gledišta o Pavlu’—vidjeti detaljno opovrgavanje. Natrag na tekst.
  7. Neki prijevodi krivo prikazuju ovaj odlomak: “I sve što obitava na zemlji štovat će ga, čija imena nisu zapisana u knjizi Janjeta zaklanog od postanka svijeta.” To jest, oni su dodali izričaj apo katabolēs kosmou raspeću umjesto pisanju imena. Ali Isus nije bio razapet sve do oko 30.-e godine, više od 4000 godina nakon stvaranja. Budući izričaj apo katabolēs kosmou dolazi nakon ubijanja, redoslijed riječi je fleksibilan u grčkome. Tako ovo ima više smisla za usporedbu Pisma s Pismom, i drugi navedeni odlomci podupiru primjenu izričaja o pisanju imena. Natrag na tekst.
  8. Grčki je μορφῇ morphē; “form” “oblik” je inferioran prijevod. Natrag na tekst.
  9. Grčki je ἴσος isos, od kojeg povlačimo mnoge riječi što započinju s iso– u značenju jednakovrijedno ili isto.. Natrag na tekst.
  10. Iz grčkoga u ovome odlomku, ἐκένωσεν ekenōsen. Natrag na tekst.
  11. Geisler, N.L. and Nix, W.E., A General Introduction to the Bible, [Opći uvod u Bibliju] Moody, Chicago, Revised and Expanded 1986; pp. 62–64 contains helpful discussions of these points.. Natrag na tekst.
  12. Martin Luther, Genesis, tr. J. Theodore Mueller, Th.D., Ph.D., profesor kršćanske doktrine i NZ-ne egzegeze, Concordia Seminary, St Louis, Missouri, Zondervan, Grand Rapids, MI, 1958. Zagrade u navodu su od prevoditelja. Natrag na tekst.

Helpful Resources

Jesus in Genesis
From
US $10.00
DVD
The Genesis Account
by Jonathan Sarfati
From
US $35.00
From Creation to Salvation
by Lita Cosner
From
US $12.00
Christianity for Skeptics
by Drs Steve Kumar, Jonathan D Sarfati
From
US $17.00
Ha-Mashiach
by Dr Arnold G Fruchtenbaum
US $20.00
Soft cover