Radio-aureole
Zaprepašćujući dokaz katastrofalnih geoloških procesa na mladoj Zemlji
Objavljeno: 7. svibnja 2007 (GMT+10)
Većina ljudi upoznata je s granitima (slika 1) budući da je to popularan kamen koji se koristi za izradu radnih površina u kuhinjama mnogih domova. Njihovi živopisni kristali koji se isprepliću daju im auru elegancije i intrige. Uz staklenaste, roze i kremaste kristale, graniti su često posuti i zrnima crnog, sjajnog minerala po imenu biotit.
Golom oku, ravna površina zrna biotita čine se ispoliranim i glatkim, no pod mikroskopom često se primjećuje da sadrže sitne kristale drugih materijala, posebice cirkona. Još zanimljivije, takvi kristali cirkona obično su okruženi aureolama tamnih, obojenih krugova. Poput minijaturnih streličarskih meta, ove aureole pričaju fascinantnu priču o starosti Zemlje.
Radio-aureole uranija
Poznato je da aureole stvara radioaktivni uranij unutar cirkona.1,2 Radioaktivnost oštećuje biotit i mijenja njegovu boju (slika 2). To je razlog zbog kojeg se te sferične aureole nazivaju 'radio-aureole' (skraćeno od radioaktivne aureole), a njihova središta se nazivaju 'radio-središta'.
Nadalje, postoji jednostavan razlog zbog kojeg aureole uranija imaju više krugova. To je zbog toga što se uranij raspada u više koraka, a njih osam stvara krugove (slike 3 i 4).
Brzinama raspada mjerenim danas, procijenjeno je da bi se uranij trebalo raspadati 100 milijuna godina da formira aureole uranija.3 To je s obzirom na brzine raspada danas. Uz aureole uranija unutar granita, postoje snažni dokazi da se uranij svojedobno raspadao mnogo brže tijekom globalne geološke katastrofe. Pogledajmo te dokaze.
Radio-aureole polonija
Posljednja tri prstena aureole uranija stvara element po imenu polonij. Marie Curie (i njen suprug, Pierre) otkrila ga je 1898. godine, te ga nazvala po svojoj domovini, Poljskoj.
Jedna od važnih osobina radioaktivnog polonija je ta što se on rapidno raspada, te se iz tog razloga rijetko pronalazi u prirodi. Međutim, on se kontinuirano stvara raspadom uranija, pa se radioaktivni polonij uvijek povezuje s uranijem.
Iz tog razloga je pronalazak radio-aureola koje je stvorio samo polonij bio je veliko iznenađenje (slike 5-7). Kako je polonij mogao postojati sam unutar radio-središta ovih aureola? Ovo je pitanje mučilo znanstvenike mnogo godina, te se o njemu čak debatiralo i u sudnicama SAD-a.4
No, kako zaista znamo da se ovdje radi o aureolama polonija? Odgovor: aureole polonija identificiraju se prema broju prstena i veličini tih prstena (slike 4-7). Ovo je eksperimentalno potvrđeno.5,6
Nadalje, što znači postojanje tih aureola polonija? Zbog toga što polonij ima tako kratak vijek, aureole polonija morale su se formirati jako brzo, tijekom samo sati ili dana!7 Dakle, u blizini je morao postojati obilan izvor polonija kako bi se formirala radio-središta. U protivnom, aureole polonija ne bi nastale.
Neposredno uz mnoge aureole polonija nalaze se aureole uranija, često udaljene manje od jednog milimetra (slike 8-10). Kako se uranij u središtima aureola uranija raspadao i formirao krugove aureole, također je stvarao polonij. Topla voda koja je protjecala unitar granita koji se hladio mogla je prenijeti polonij na male udaljenosti, te ga koncentrirati u nova radio-središta. To je stvorilo aureole polonija (slika 11) .
Zapanjujuće implikacije
Implikacije zaprepašćuju. Prije svega, aureole polonija zahtijevale su obilan izvor polonija, zapravo, količinu ekvivalentnu 100 milijuna godina radioaktivnog raspadanja uranija, prema današnjim brzinama. Međutim, sav taj polonij je morao biti raspoloživ u kratkom vremenu, prije no što je mogao nestati. To jest, morao se koncentrirati unutar sati, ili najviše nekoliko dana. Prema tome, aureole polonija znače da se 100 milijuna godina radioaktivnog raspada uranija (prema današnjim brzinama) odigralo u svega nekoliko dana! Drugim riječima, radioaktivni raspad uranija bio je i do milijardu puta brži no što je danas!
Drugo, ako se uranij raspadao tako super-brzo, ostali radioaktivni elementi su se također raspadali brže. Međutim, radioaktivne metode koje se koriste za 'datiranje' stijena na milijarde godina pretpostavljaju da su brzine raspada uvijek bile iste onima koje mjerimo danas. Prema tome, aureole polonija su solidan dokaz da su stijene kojima je starost radioaktivnim metodama određena na milijarde godina, zapravo stare tek nekoliko tisuća godina!
Treće, radio-aureole se mogu formirati jedino nakon što se granit, koji ih sadrži, skrutnuo i ohladio.8 Dakle, radioaktivni raspad uranija, kojim nastaje polonij, morao je započeti čim se granit počeo skrućivati, te nastaviti sve do formiranja aureola polonija. Obično se tvrdi da su granitima potrebni milijuni godina za solidifikciju i hlađenje. Međutim, da je to tako, danas u granitima ne bi postojale aureole polonija. Tijekom tako dugog vremena sav bi uranij i polonij nestali. Prema tome, aureole polonija znače da su se graniti solidificirali i ohladili u samo 6 do 10 dana!
Zapanjujući dokazi
Radio-aureole uranija i polonija pružaju dokaz katastrofalnih geoloških procesa na mladoj Zemlji. Tijekom potopa koji je trajao godinu dana (prije oko 4,500 godina) sedimenti su katastrofično erodirani i taloženi na globalnoj razini. Ta katastrofa zatrpala je ogromna groblja biljaka i životinja, diljem svijeta stvarajući slojeve stijena,9 u kojima pronalazimo fosile. U tim granitima, super-brz radioaktivni raspad generirao je radio-aureole uranija i polonija. One su toliko malene da bi ih bilo lako previdjeti.4 No, njihovo prisustvo i obilje u granitima diljem svijeta ne može se ignorirati.10 One su uzbudljiva potvrda da Zemlja i njezine stijene nisu stare milijunima i milijardama godina kao što se to obično tvrdi, već približno 6,000 godina, kao što Božja riječ jasno tvrdi u povijesnim iskazima Postanka.
Preporučene bilješke
- Gentry, R.V., Radioactive halos, Annual Review of Nuclear Science 23:347–362, 1973. Natrag na tekst.
- Snelling, A.A., Radiohalos, in: Vardiman, L., Snelling, A.A. and Chaffin, E.F. (Eds), Radioisotopes and the Age of the Earth: A Young-Earth Creationist Research Initiative, Institute for Creation Research, California, and Creation Research Society, Missouri, pp. 381–468, 2000. Natrag na tekst.
- Humphreys, D.R., Accelerated nuclear decay: a viable hypothesis? in: Vardiman, L., Snelling, A.A. and Chaffin, E.F. (Eds), Radioisotopes and the Age of the Earth: A Young-Earth Creationist Research Initiative, Institute for Creation Research, California, and Creation Research Society, Missouri, pp. 333–379, 2000. Natrag na tekst.
- Dr G. Brent Dalrymple, then Deputy Director of the U.S. Geological Survey and more recently at the Berkeley Geochronology Center at the University of California Berkeley, dismissed the polonium radiohalos as ‘a very tiny mystery’ while on the witness stand at the 1981 Arkansas ‘Creation Trial’, as reported by: Gentry, R.V., Creation’s Tiny Mystery, Earth Science Associates, Tennessee, p. 122, 1988. Natrag na tekst.
- Gentry, R.V., Christy, S.S., McLaughlin, J.F. and McHugh, J.A., Ion microprobe confirmation of Pb isotope ratios and search for isomer precursors in polonium radiohalos, Nature 244(5414):282–283, 1973. Natrag na tekst.
- Gentry, R.V., Radiohalos in a radiochronological and cosmological perspective, Science 184(4132):62–66, 1974. Natrag na tekst.
- Snelling, A.A., Radiohalos in granites: evidence for accelerated nuclear decay, in: Vardiman, L., Snelling, A.A. and Chaffin, E.F. (Eds), Radioisotopes and the Age of the Earth: Results of a Young-Earth Creationist Research Initiative, Institute for Creation Research, California, and Creation Research Society, Missouri, pp. 101–207, 2005. Natrag na tekst.
- Laney, R. and Laughlin, A.W., Natural annealing of the pleochroic haloes in biotite samples from deep drill holes, Fenton Hill, New Mexico, Geophysical Research Letters 8(5):501–504, 1981. Natrag na tekst.
- Baumgardner, J.R., Catastrophic plate tectonics: the physics behind the Genesis Flood, in: Ivey, R.L. Jr. (Ed.), Proceedings of the Fifth International Conference on Creationism, Creation Science Fellowship, Pennsylvania, pp. 113–126, 2003. Natrag na tekst.
- Ref. 7. Some granites have uranium and polonium radiohalos in every biotite flake in them—for example, the Land’s End Granite of Cornwall, England, and the Strathbogie Granite of Victoria, Australia. Natrag na tekst.
Readers’ comments
Comments are automatically closed 14 days after publication.