Šesnaest unuka Noe

Svjetovna povijest daje mnoge dokaze što pokazuju kako su preživjeli iz Noinog Potopa bili prave povijesne osobe, te da su im imena bila neizbrisivo uklesana u velikome dijelu drevnog svijeta …

napisao Harold Hunt s Russell Grigg
preveo Zlatko Madzar

wikimedia commons

Kad su Noa i njegova obitelj izašli iz Arke, bili su jedini ljudi na Zemlji. Na Noina tri sina, Šema, Hama, i Jafeta, i njihovim ženama, ostalo je ponovno naseljavanje Zemlje svojom vlastitom djecom, rođenom nakon Potopa. od Noine unučadi, 16 unuka je imenom spomenuto u 10. poglavlju Knjige Postanka.

Bog nam je ostavio opsežne dokaze o stvarnome postojanju Noinih 16 unuka, njihova su imena u Bibliji doista točna imena, i nakon raspršivanja Babilona (Postanak 11:1-32) njihovi potomci raspršili su se po Zemlji i ustrojili razne narode staroga svijeta.

Prvi naraštaji nakon Potopa doživjeli su duboku starost, neki su muškarci nadživjeli svoju djecu, unučad, i praunučad. To ih je razdvojilo. Noinih 16 unuka bili su poglavari svojih obiteljskih klanova, koji su postali veliki narodi u svojim krajevima. Nekoliko stvari se dogodilo:

1. ljudi u različitim područjima nazivali su se imenom čovjeka koji im je bio zajednički predak
2. imenovali su svoju zemlju, a često i velike gradove i najveće rijeke, njegovim imenom
3. ponekad su se razni narodi upustili u obožavanje predaka. U tome slučaju, za njih je bilo sasvim prirodno imenovati svog boga prema čovjeku koji im je svima zajednički predak, ili su svoga dugovječnog pretka proglasili svojim bogom.

Sve to ukazuje na to kako su dokazi očuvani na način da ne mogu biti izgubljeni, i da ih nikakva ljudska domišljatost ne može obrisati. Sada ćemo to i ispitati.

 Sedam Jafetovih sinova

Postanak 10:1–2 govori:

Ovo je povijest Noinih sinova: Šema, Hama i Jafeta, kojima su se rodili sinovi poslije Potopa.. Sinovi su Jafetovi: Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak, Tiras.

Prvi spomenuti Noin unuk je Gomer. Ezekiel pronalazi rane Gomerove potomke, uz Togarma (Gomerova sina), u sjevernim krajevima (Ezekiel 38:6). U suvremenoj Turskoj postoji područje što se u doba Staroga zavjeta zvalo Galacija. Židovski povjesničar Josip Flavije bilježi kako su ljudi, koji su u njegovo vrijeme (oko 93. godine) nazivali Galaćanima ili Galima, prije bili nazivani Gomeritima.¹

Selili su prema zapadu u krajeve gdje je danas Francuska i Španjolska. Mnogo je stoljeća Francuska nazivana Galija, prema Gomerovim potomcima. Sjevero-zapadna Španjolska još se i danas zove Galicija.

Velika povijesna Carstva: Egipat, Asirija, Babilon, i Perzija imaju snažne povijesne poveznice s biblijskim osobama povezanima s Noinim sinovima. Većinu, ako ne i sve, plemena i narode može se pratiti unatrag sve do tih osoba kroz njihovo potomstvo.

Ogroman rezbareni kip velikog faraona Ramzesa III. iz Egipta (lijevo). Ruševine drevnog Nabatejskog grada Petre (desno).

Neki Gomeriti preselili su dalje u područje danas poznato kao Wales. Velški povjesničar, Davis, bilježi tradicionalno velško vjerovanje da su Gomerovi potomci ‘pristali na britanski otok iz Franciske, oko tri stotine godina nakon Potopa’.² On također bilježi kako je naziv velškog jezika Gomeraeg (po njihovome pretku Gomeru).

Ostali članovi njihova klana naseljavali su se usput, uključujući i Armeniju. Gomerovi sinovi bili su ‘Aškenaz, Rifat i Togarm’ (Postanak 10:3). Encyclopaedia Britannica govori kako Armenijci tradicionalno prisvajaju svoje podrijetlo od Togarma i Aškenaza.³ Davna Armenija protezala se u Tursku. Naziv Turska vjerojatno je potekao od Togarma. Ostali su se naselili u Njemačku. Aškenaz je židovska riječ za Njemačku.

Sljedeći unuk koji se spominje je Magog. Prema Ezekielu, Magog je živio u sjevernim krajevima (Ezekiel 38:15, 39:2). Josip Flavije bilježi da oni koje on naziva Magogitima, Grci nazivaju Skitima.¹ Prema Encyclopaedia Britannica, drevno ime regije što danas uključuje dijelove Rumunjske i Ukrajine bilo je Skitija.⁴

Sljedeći unuk je Madaj. Uz Šemovog sina Elama, Madaj je predak naših današnjih Iranaca. Josip Flavije bilježi kako su Grci potomke Madaja nazivali Medijcima.¹ Za svako spominjanje Medijaca u Starome zavjetu, riječ što se koristi jest židovska riječ Madai (maday). Nakon vremena Kira, Medijci su uvijek (uz jednu iznimku) spominjani uz Perzijce. Oni su postali jedno Kraljevstvo s jednim zakonom—‘medijsko-perzijskim zakonom’ (Daniel 6:8, 12, 15). Kasnije su jednostavno prozvani Perzijcima. Od 1935. godine svoju zemlju nazivaju Iranom. Medijci su također ‘naselili Indiju’.⁵

Ime sljedećeg unuka, Javan, židovska je riječ za Grčku. Grčka, Grecija, ili Grecijani pojavljuju se pet puta u Starome zavjetu, i uvijek židovskom riječi Javan. Daniel se referira na ‘kralja Grecije’ (Daniel 8:21), doslovno ‘kralj Javan’. Javanovi su sinovi bili Eliša, Taršiš, Kitim i Dodan (Postanak 10:4), i svi su od njih povezani s grčkim narodom. Elišani (drevni grčki narod) očigledno su dobili ime po Eliši. Taršiš ili Tarz bio je smješten u području Cilicije (današnja Turska).

Encyclopaedia Britannica piše da je Kittim biblijsko ime za Cipar.⁶ Narod koji se u početku smjestio oko područja Troje obožavao je Jupitera pod imenom Jupiter Dodonaeus, moguće kao povezivanje s Javanovim četvrtim sinom, i Jupiterom kao izvedenicom od Jafeta. Njegov se prorok nalazio u Dodeni. Grci su štovali tog boga ali su ga nazivali Zeusom.

Sljedeći je Tubal. Ezekiel ga spominje s Gogom i Mešekom (Ezekiel 39:1). Tiglat Pileser I., kralj Asirije oko 1100 g.pr.Kr., referira se na potomke Tubala kao na Tubale. Josip Flavije bilježi njihovo ime kao Tobeliti, koji su kasnije poznati kao Iberi.¹

‘Njihova je zemlja, u danima Josipa [Flavija – op.prev.], nazvana Iberijom od strane Rimljana, i prostirala se u današnjoj (bivšoj sovjetskoj republici) Gruziji čiji glavni grad do današnjeg dana nosi ime Tubala kao Tbilisi. Odavde, nakon prelaska planina Kavkaza, ovaj je narod nastavio migraciju u smjeru sjeveroistoka, dajući svoje plemensko ime rijeci Tobol, i otuda do slavnoga grada Tobolska.’⁷

Mešak, ime sljedećeg unuka, drevno je ime za Moskvu. Moskva je i glavni grad Rusije, i cijelo područje što okružuje grad. Do današnjeg dana, jedno područje, Močvare Meshchera, još uvijek nosi ime Mešak, praktički nepromijenjeno stoljećima.

Prema Josipu Flaviju, potomci unuka Tirasa bili su nazvani Tirazijanima. Grci su ih preimenovali u Tračane.¹ Tracija se protezala od Makedonije na jugu do Dunava na sjeveru do Crnoga mora na istoku. Sadržavala je i dosta područja što će kasnije postati Jugoslavija. World Book Encyclopaedia piše: ‘Narod Tracije su divlji Indo-Europljani, koji su voljeli ratovanja i pustošenja.’⁸ Tirasa je bio štovan od potomaka pod imenom Turas, ili Tor, bog groma.

Četiri Hamova sina

Nakon toga dolazimo do Hamovih sinova: Kuš, Misrajim, Put, i Kanaan (Postanak 10:6).

Hamovi potomci žive većinom u sjeverozapadnoj Aziji i Africi. Biblija često spominje Afriku kao Hamovu zemlju (Psalmi 105:23,27; 106:22). Ime Noina unuka Kuša židovska je riječ za staru Etiopiju (od Asuana do Khartouma na jugu). Bez iznimke, riječ Ethiopia je u engleskoj Bibliji uvijek prijevod židovske riječi Cush (Kuš). Josip Flavije izveo je ime kao Chus, i govori da su Etiopljani ‘čak do dana današnjeg, i od njih samih kao i od svih ljudi u Aziji, nazivani Kušitima’.⁹

Sljedeći spomenuti Noin unuk je bio Misrajim. Misrajim (mitsrayîm, מצרים) židovska je riječ za Egipat. Ime Egipat pojavljuje se stotinama puta u Starome zavjetu i (uz jednu iznimku) uvijek je prijevod riječi Mizraim. Npr. na pogrebu Jakova, Kanaanci su promatrali žalovanje Egipćana te tako prozvali mjesto Abel-Misrajim (Postanak 50:11).

Put, ime sljedećeg Noina unuka, židovsko je ime za Libiju. U tri je navrata tako prevedeno u Starome zavjetu. Drevna rijeka Put tekla je Libijom. Do vremena Daniela, ime se izmijenilo u Libija (Daniel 11:43). Josip Flavije kaže: ‘Put je isto tako bio i osnivač Libije [sic], te je prozvao stanovnike Putitima, prema svom imenu.’⁹

Kanaan, ime sljedećeg Noina unuka, židovsko je ime opće regije što su kasnije Rimljani prozvali Palestina, tj. današnji Izrael i Jordan. Ovdje ćemo ukratko pregledati nekoliko Hamovih potomaka (Postanak 10:14–18). Tu je Filistim, očigledno predak Filistejaca (što jasno dovodi do imena Palestina [op. autora: ali pogledati Origins of the word “Palestine”, 2011.]), i Sidon, osnivač drevnoga grada što nosi njegovo ime, i Het, vladar drevnog Hetitskog Carstva. Isto je tako, ovaj potomak naveden u Postanku 10:15–18 kao potomak Jebusejaca (Jebus je bilo drevno ime Jeruzalema—Suci 19:10), Amorejaca, Girgašana, Hivijaca, Arkijaca, Sinijaca, Arvađana, Semarjanaca, Hamaćana, starih naroda koji su živjeli na području Kanaana.

Hamov najistaknutiji potomak bio je Nimrod, osnivač Babela (Babilona), kao i Uruka, Akada i Kalneka u Šinearu (Babilonija).

Pet Šemovih sinova

Na kraju dolazimo do Šemovih sinova: Elam, Ašhur, Arpakšad, Lud, i Aram (Postanak 10:22).

Elam je drevno ime Perzije, što je drevno ime Irana. Sve do vremena Kira ljudi ovog područja poznati su kao Elamiti, a tako su i često nazivani još i u vremenima Novoga zavjeta. U Djelima apostolskim 2:9, Židovi iz Perzije prisutni na Pedesetnicu nazvani su Elamitima. Perzijci znači potječu i od Elama, Šemova sina, i od Madaja, Jafetova sina (vidjeti gore). Od 1930.-tih oni svoju zemlju nazivaju Iran.

Zanimljivo je napomenuti kako je riječ ‘Aryan’, što je toliko fascinirala Adolfa Hitlera, ustvari oblik riječi ‘Iran’. Hitler je htio proizvesti čistu Arijevsku ‘rasu’ nad-ljudi. Ali sâm pojam ‘arijevski’ označava miješanu lozu Semita i Jafetita!

Ašur je židovska riječ za Asiriju. Asirija je bilo jedno od velikih drevnih Carstava. Prilikom svake pojave riječi Asirija ili asirijski u Starome zavjetu, one su prevođene od riječi Ašur. Njegovi su ga potomci štovali kao božanstvo.

‘Zaista, za čitavo vrijeme trajanja Asirije, tj. do 612 g.pr.Kr., zapisi bitaka, diplomatskih poslova i stranih kratkih izvješća dnevno su bili čitani njegovu kipu; i svaki je Kralj Asirije držao da nosi krunu samo i isključivo s dozvolom obožavanoga Ašurova duha.’¹⁰

Arpakšad je bio praotac Kaldejaca. Ovo ‘je potvrđeno Hurijskim (Nuzi) pločicama, što prevode ime kao Arip-hurra— osnivača Kaldeje.’¹¹ Njegov potomak, Eber, dao je svoje ime židovskome narodu preko loze Eber-Peleg-Reu-Serug-Nahor-Terah-Abram (Postanak 11:16–26). Eberov drugi sin, Joktan, imao je 13 sinova (Postanak 10:26–30), koji su se svi izgleda naselili u Arabiji.¹²

Lud je bio predak Lidijaca. Lidija je bila današnja zapadna Turska. Njihov je glavni grad bio Sard— jedna od sedam crkava Azije bila je u Sardu (Otkrivenje 3:1).

Aram je židovska riječ za Siriju. Kada se god riječ Sirija pojavi u Starome zavjetu ona je prijevod riječi Aram. Sirijci sebe nazivaju Aramejcima, i njihov se jezik zove aramejski. Prije širenja grčkoga Carstva, aramejski je bio međunarodni jezik (2. Kraljevima 18:26 i dalje). Na križu, Isus je zavapio: ‘Eloi, Eloi, lama sabachthani’ (Marko 15:34),¹³ On je govorio aramejski, jezik običnoga naroda.

Zaključak

Napravili smo najkraći mogući osvrt o Noinih šesnaest unuka,¹⁴ ali dovoljno je bilo rečeno u dokazivanju kako su oni stvarno i živjeli, kako su bili ono što Biblija kaže da su bili, i kako je njihove potomke moguće pronaći i prepoznati na stranicama povijesti. Ne samo da Biblija nije zbirka mitova i legendi, već usamljeno stoji kao ključ povijesti najranijih vremena svijeta.