Boreći se za Mussolinija

Bivši fašistički časnik čini izvanredan preokret

napisao Carl Wieland
preveo Zlatko Madzar

Fažizam¹—bilo onaj iz Hitlerove Njemačke, Francove Španjolske ili Mussolinijeve Italije, ima dugu, tužnu poveznicu s evolucijskim razmišljanjem. Njemački filozof Nietzsche, naoružan Darwinom i vjerovanjem kako je ‘znanost’ dokazala biblijsku povijest pogrješnom, progurala je dojam ‘Bog je mrtav’. Proglasio je zamisao o ‘super-čovjeku’, neizbježnim pojavkom više vrste. Takva ‘plemenita rasa’ konačno će shvatiti kako osobine kao što su poniznost i uslužnost nisu vrline, već slabosti. Svijet je podijeljen na one koji su bili vladari i one koji su bili robovi. Kršćanstvo je bila ‘robovska religija’.

Ova ponosita, ohola, filozofija ‘opstanka najnemilosrdnijih’, uguravana uz bok od strane Darwinovog apostola na kontinentu, Ernsta Haeckela,² imala je profinjeni utjecaj na jačanje militarizma i fašizma u Europi. Knjiga Adolfa Hitlera Mein Kampf [Moja borba] učinila je poveznicu nadmoćno, i opetovano, jasnom. Kao što je Hitler izgrebao svojim kandžama svoj put do vlasti u Njemačkoj, njegova je srodna duša u Italiji, Benito Mussolini, lupao pečatom istu nasilnu marku ‘moćno je ispravno’ po talijanskim masama. Politički i ekonomski nemir toga vremena odgovarao je njihovu uzdizanju, i bilo je lagano, pogotovo isprva, za građane Njemačke i Italije gledati na svoje diktatorske nadzore kao na ‘dobrohotne’, čak i kao obnavljanje nacionalnoga ponosa za to vrijeme. 

‘Čuvao sam Mussolinijev bijeg.’

Bruno Frigoli (slika lijevo) govori kako ga često pitaju: ‘Jesi li upoznao Mussolinija?’ ili: ‘Jesi li upoznao i Hitlera?’ On odgovara: ‘Jesam, ali bih mnogo radije razgovarao o mnogim predivnim i fascinantnim evanđelistima koje sam upoznao u svome životu. O tome je mnogo važnije i zanimljivije razgovarati.’

Bruno Frigoli, koji je kasnije postao misionar u Boliviji propovijedajući Evanđelje Isusa Krista, u to je vrijeme bio uvjereni fašist. Za ovoga tinejđerskog vojnog časnika u pukotini talijanske alpske pukovnije, vojnički je život bio ponosna tradicija. Brunov je otac bio pukovnik te iste pukovnije; u vrijeme Mussolinijeva konačnog svrgavanja, antifašističke snage su ga smaknule u osvetničkoj orgiji.

Među najljućim protivnicima fašizma bili su komunisti. To je bilo ironično, jer je njihova jednako totalitarna, bezobzirna filozofija isto tako uvelike dugovala proboju materijalizma /ateizma kao ishoda Darwinovih učenja.

Kako se tijek rata okrenuo protiv Mussolinija godine 1945., diktator je planirao pobjeći u Švicarsku. Bruno Frigoli zapovijedao je odredom kojem je bila zadaća otvorenost njegova bijega kod jezera Como. Do toga su vremena Il Duce’ovi³ potrošeni živci doveli do potpunog nepovjerenja prema bilo kome. Zato je pokušao upotrijebiti alternativu, nečuvanu rutu, što je dovelo do njegove izdaje i uhićenja od strane partizana.

Brunova se posljednja borbena misija dogodila ubrzo nakon toga. Njemu i dvojici kolega časnika bilo je zapovjeđeno vođenje opasne misije čišćenja planinskoga kraja od komunističkih gerila. Odjeljak je pao u zasjedu i u potpunosti bio potučen, s Brunom kao jednim od samo nekoliko preživjelih. Tjedni što su slijedili za njega su uistinu bili mračni. Snovi o imperijalnoj slavi su ishlapili. On i 14 kolega časnika bilo je strpano u usku ćeliju komunističkoga zatvora, premlaćivano, mučeno i sporadično strijeljano izbliza.

Bruno se sjeća jednoga dragog prijatelja, Marija, koji je bio vraćen ‘u jadnome stanju’ s jedne od tih sesija mučenja. Preklinjao je Bruna neka ga ubije pištoljem kojeg je još uvijek imao skrivenog, kako bi izbjegao daljnju agoniju. Mario mu je rekao kako on to ne može sâm učiniti, jer je bio kršćanin. Ubrzo nakon toga, stražari su ušli s bocom vina, govoreći: ‘Mario, dobio si oprost— hajd'mo proslaviti.’ Ali bila je to okrutna šala. Usred ‘proslave’, izveden je van i strijeljan. Dok su odlazili, nabusit je stražar rekao: ‘Samo ti čekaj, Bruno … sutra dolazimo po tebe!’

Nevjerojatno, Božjom providnošću, Bruno je izbjegao smrt, i bio pušten nakon daljnjih devet mjeseci; 12 od njegovih 14 kolega časnika u toj ćeliji bilo je ubijeno.

Dio ostavštine preobraćenja Bruna Frigolija od fašističkih ideala na kršćanstvo otkriveno je u obitelji njegove voljene kćeri. Slijeva: Andrew, Tim, Esther, Phil, Jonny, Erica i suprug Chris.

Bilo je teško pronaći posao kao bivši fašistički časnik u poslije-ratnoj Europi, pa je Bruno Frigoli otišao potražiti novi život u Boliviju, treću najveću naciju Južne Amerike. Godine 1954., postao je kršćanin, primio je Božji dar spasenja i oprosta, nakon crkvene evangelističke službe. Postao je punopravni pastor i misionar, i usmjerio svoj rad u La Paz Evangelistic Center— najveću bolivijsku protestantsku crkvu. Kasnije je služio u raznim upravnim ustanovama Perua za Assemblies of God [Božje skupštine]. Ovo je bilo za vrijeme terorističkih aktivnosti pokreta „Svjetla staza“, u kojima je ubijeno 200 pastora te crkve. Otuda, otišao je u Argentinu po još godina svoje misionarske službe prije no što je završio u SAD-a; ‘recikliran ali ne umirovljen’, kako on govori.

Danas, Bruno misli kako je nevjerojatno unatrag promotriti jedinstvena previranja, previše ih je za ovaj članak, kojima se Bog koristio kako bi ga iz života posvećenog evolucijskome fašizmu doveo u službu Krista, Stvoritelja. Kako bi ironija bila veća, njegovo potomstvo, uz to što su predani kršćani, dragovoljni su i prijatelji Creation Ministries International. Njegova kći, Erica Grace, (sa svojim suprugom, Chrisom) bila je 20 godina misionarka u Južnoj Americi. Danas, područje njezine misije je Australia, gdje radi s radio-stanicom Radio HCJB,⁴ propovijedajući o biblijskim temeljima braka i obitelji (vidjeti fotografiju desno).

I Brunov unuk, Andrew Grace, služi kao dragovoljac u CMI Support Group [Urednikova bilješka od lipnja 2014. godine: sad se naziva Friends of CMI] u Melbourneu, u Australiji, gdje nas je upoznao s nevjerojatnom pričom putovanja njegova djeda od lažne slave totalitarne ideologije do spasenja i istine u Isusu Kristu i Njegovoj riječi.