Also Available in:

Darvinizam i nacistička rasa holokausta

napisao Jerry Bergman
preveo Zlatko Madzar

Vodeći nacisti, i utjecajni njemački biolozi ranih 1900.-ih, otkrili su u svojim pisanjima da su Darwinova teorija i publikacije imale glavni utjecaj na nacističke politike potomstva. Hitler je vjerovao kako se pričuva ljudskoga gena može unaprijediti korištenjem selektivnoga uzgoja slično onome kako ratari rasplođuju vrhunske sojeve stoke. U formulaciji njihovih rasnih politika, Hitlerova se vlada snažno oslanjala na darvinizam, posebice na elaboracije Spencera i Haeckela. Kao ishod, središnja politika Hitlerove administracije bila je razvitak i primjena politika osmišljenih za zaštitu ‘nadmoćne rase’. Ovo je zahtijevalo u najmanju ruku sprječavanje miješanja ‘nižih rasa’ s onima koje su bile prosuđene nadmoćnijima, kako bi se smanjilo onečišćenje kasnije pričuve gena. Vjerovanje o ‘nadmoćnijoj rasi’ bilo je temeljeno na teoriji o skupini nejednakih unutar svake vrste, glavnoj pretpostavci i zahtjevu Darwinove izvorne teorije o ‘preživljavanju najjačih’. Ova je filozofija dostigla vrhunac u ‘konačnome rješenju’, istrebljenju otprilike šest milijuna Židova i četiri milijuna drugih naroda koji su pripadali onima koje su njemački znanstvenici prosudili kao ‘niže rase’.


Uvod

Od mnogih čimbenika što su proizveli nacistički holokaust i Drugi svjetski rat, jedan od najvažnijih bila je Darwinova zamisao kako se evolucijski napredak događa uglavnom kao ishod uklanjanja slabih u borbi za preživljavanje. Iako nije lak zadatak procijeniti proturječne porive Hitlera i njegovih pristaša, darvinizmom nadahnuta eugenika odigrala je jaku kritičnu ulogu. Darvinizam je opravdao i ohrabrio nacistička gledišta i o rasi i o ratu. Ako je Nacistička partija u potpunosti prihvatila i dosljedno djelovala u korist uvjerenja da su svi ljudi potomci Adama i Eve i jednaki pred Stvoriteljem Bogom, kao što se uči i u starozavjetnim i u novozavjetnim Pismima, holokaust se nikad ne bi dogodio.

Brisanje judeo-kršćanske doktrine o Božanskome podrijetlu ljudi što je provela glavna linija njemačke (liberalne) teologije i njenih škola, te njeno zamjenjivanje s darvinizmom, otvoreno je doprinijelo prihvaćanju socijal-darvinizma što je dostiglo svoj vrhunac u tragediji holokausta.1 Darwinova teorija, kao što ju je primijenio Haeckel,2,3,4,5,6 Chamberlain7 i drugi, jasno je pridonijela smrti više od devet milijuna ljudi u koncentracijskim logorima, i oko 40 milijuna drugih ljudi u ratu što je koštao oko šest trilijuna dolara. Nadalje, prvenstveni razlog što je nacizam dosegnuo do veličine holokausta bilo je masovno rasprostranjeno prihvaćanje socijal-darvinizma od znanstvene i akademske zajednice.1,8,9,10

Sâmo srce darvinizma jeste vjerovanje da se evolucija nastavlja diferencijalnim preživljavanjem najjačih ili nadmoćnih pojedinaca /jedinki. Ovo zahtijeva razlike između vrsta, što vremenom postaju dovoljno velike tako da su oni pojedinci /jedinke koji posjeduju probitačna svojstva – najjači – pogodniji za preživjeti. Iako proces racijacije može započeti s laganim razlikama, diferencijalne brzine preživljavanja u vremenu proizvode različite rase procesom nazvanim specijacija, što znači razvitak novih vrsta.

Ravnopravni uzor da su ‘svi ljudi stvoreni jednakima’, što sad dominira ideologijom Zapada, nije bio sveopći među narodima i kulturama.11 Glavna sila što se suprotstavila protiv ovog stajališta bio je socijal-darvinistički eugenički pokret, posebice njegov surov svjetonazor o ‘preživljavanju najjačih’.10,12 Kao što je zabilježio Ludmerer, zamisao da nasljedna kakvoća rase može biti poboljšana selektivnim rasplodom stara je kao Platonova Republica ali:

‘ … suvremena eugenička misao iznikla je tek u devetnaestome stoljeću. Nastanak zanimanja u eugenici tijekom toga stoljeća ima mnogostruko korijenje. Najvažnija Teorija o evoluciji, za ideje o eugenici od Francisa Galtona — a on je bio taj koji je stvorio pojam “eugenikaˮ - bila je izravna logička izraslina znanstvene doktrine razrađene od njegovog bratića, Charlesa Darwina.’13

Nacistička vladina politika bila je otvoreno pod utjecajem darvinizma, Zeitgeista i znanstvenoga i obrazovanog društva toga vremena.10 Ovo može biti procijenjeno pregledom postojećih spisa, pisanja, i rukotvorina nastalih od njemačkoga nacističkog pokreta dvadesetoga stoljeća i njegovih mnogih znanstvenih pristaša. Keith je zaključio da je nacistički tretman Židova i drugih ‘rasa’, potom je bio uvjerenja o ‘nižima’, bio naveliko ishod njihova vjerovanja kako je darvinizam osigurao dubok uvid što može biti upotrijebljen za značajno poboljšanje čovječanstva.14 Tenenbaum je zabilježio kako je politička filozofija Njemačke bila građena na vjerovanju da su za kritički evolucijski napredak bile:

‘ … borba, odabir, i preživljavanje najjačih, svi nazivi i promatranja došli su od … Darwina … ali već u bogatome pupoljku u njemačkoj društvenoj filozofiji devetnaestoga stoljeća … Ovo je razvilo doktrinu o prirođenom pravu Njemačke da vlada svijetom na temelju nadmoćne snage … [od] “čekić i nakovanjˮ odnosa između Reicha i slabijih naroda.’14

Važnost rase u darvinizmu

Teorija o evoluciji temeljena je na pojedincima /jedinkama stjecanjem jedinstvenih značajki što osposobljavaju one koji posjeduju te nove značajke poboljšati preživljavanje štetnih uvjeta uspoređenih s onima koji ih ne posjeduju. Nadmoćniji pojedinci /jedinke imaju više vjerojatnosti za preživljavanje i prenošenje ovih značajki na svoje potomstvo tako da će se takve značajke uvećati u broju, dok će ‘slabiji’ pojedinci/jedinke na kraju izumrijeti. Ako bi svaki član vrste bio posve isti, prirodni odabir ne bi imao što odabrati, i evolucija bi prestala za te vrste.

Ove razlike postupno proizvode nove skupine, od kojih neke imaju prednost u pojmovima preživljavanja. Te nove skupine postale su nadmoćnije, ili više razvijene rase. Kad se značajka na kraju širi kroz čitavu rasu zbog prednosti za preživljavanje što se daje onima koji je posjeduju, ishodit će u višem, razvijenijem obliku životinje. Hitler i Nacistička partija tvrdili su kako je jedan od njihovih glavnih ciljeva bio primijeniti ovu prihvaćenu ‘znanost’ na društvo. I ‘jezgra zamisli o darvinizmu nije bila evolucija, nego odabir. Evolucija … opisuje ishode odabira’.16 Hitler je naglašavao da za stvaranje boljega društva ‘mi [nacisti] moramo razumjeti, i surađivati sa znanošću’.

Kao jedna rasa iznad svih drugih, Arijevci su vjerovali kako im je njihova evolucijska nadmoć dala ne samo pravo, nego dužnost da podčine sve druge ljude. Rasa je bila glavna daska nacističke filozofije; Tenenbaum je zaključio kako su oni ugradili darvinizam:

‘ … u svoj politički sustav, bez ikakvoga izostavljanja … Njihov politički rječnik bio je ispunjen riječima kao prostor, borba, odabir, i istrebljenje (Ausmerzen). Silogizam /posredni zaključak njihove logike bio je jasno izrečen: Svijet je džungla u kojem se različiti narodi bore za prostor. Najjači pobjeđuju, najslabiji umiru ili su ubijeni …’17

Godine1933. na zboru Partije u Nürnbergu, Hitler je proglasio da ‘viša rasa podvrgava sebi nižu rasu … pravo što vidimo u prirodi i koje može biti smatrano kao isključivo moguće pravo’, jer je bilo temeljno na znanosti.15

Hitler je vjerovao da su ljudi bili životinje na koje genetički zakoni, naučeni iz uzgoja stoke, mogu biti primijenjeni. Nacisti su vjerovali kako umjesto dopuštenja prirodnim silama i promjeni da nadziru evoluciju, oni moraju usmjeriti proces kako bi unaprijedili ljudsku rasu. Prvi korak za postizanje ovoga cilja bio je odvajanje ‘slabijih rasa’ zato da im se onemogući daljnje onečišćenje ‘arijevske’ genetske pričuve. Vrlo rasprostranjena javna potpora za ovu politiku bila je ishod toga vjerovanja, uobičajenog u obrazovanim klasama, u zaključku da su određene rase bile genetski slabije kao što je znanstveno ‘dokazano’ darvinizmom. Nacisti su vjerovali da su oni jednostavno primjenjivali činjenice, dokazane znanošću, kako bi stvorili nadmoćnu rasu ljudi kao dio njihova nauma za boljim svijetom: ‘Poslovanje korporativne države bila je eugenika ili umjetni odabir – politika kao primijenjena biologija.’18,19

Već 1925. godine, Hitler je ocrtao svoj zaključak u poglavlju 14 knjige Mein Kampf da je darvinizam bio jedini temelj za uspješnu Njemačku a na što naslov njegova najslavnijeg djela – u engleskome My Struggle— smjera. Kao što je Clark zaključio, Adolf Hitler:

‘ … je bio oduševljen evolucijskim učenjem – vjerojatno od vremena kad je bio dječak. Evolucijske zamisli – vrlo otvoreno – leže na temelju svega što je najgore u knjizi Mein Kampf — i u svojim javnim govorima … Hitler je uvjeravao … da će viša rasa uvijek osvojiti nižu.’20

I Hickman dodaje kako nije slučajno da je Hitler:

‘ … bio čvrst vjernik i propovjednik evolucije. Bez obzira na dublju, potpunu, složeniju njegovu psihozu, sigurno je da [zamisao o borbi bila je važna zbog…] njegova knjiga, Mein Kampf, jasno iznosi brojne evolucijske zamisli, posebice one što naglašavaju borbu, preživljavanje najjačih i istrebljenje slabih kako bi se stvorilo bolje društvo.’21

Nadalje, vjerovanje da evolucija može biti usmjerena od znanstvenika za stvaranje ‘nadmoćne rase’ bilo je središnji lajtmotiv nacizma i mnogih drugih postojećih izvora od kojih je nacizam crpio:

‘ … svoju ideologiju vatra-voda. Ali u tome ulančavanju zamisli i noćnih mora što su činile … društvenu politiku nacističke države, i u znatnoj mjeri opseg njenih vojnih i diplomatskih politika, najjasnije može biti shvaćeno u svjetlu njenoga opsežnog rasnog programa.’22

Nacistički pogled na darvinističku evoluciju i rasu bio je slijedno glavni dio pogubne kombinacije zamisli i događaja što su proizveli holokaust i Drugi svjetski rat:

‘Jedna od središnjih dasaka u nacističkoj teoriji i doktrini bila je … evolucijska teorija [i] … da je sva biologija morala evoluirati … prema gore, i da … manje evoluirane vrste … moraju biti djelatno iskorijenjene [i] … da prirodni odabir može i mora biti djelatno pomagan, i stoga je [nacizam] uspostavio političke mjere da iskorijeni … Židove, i … crnce, koje su oni smatrali “nerazvijenima”.’23

Pojmove kao ‘nadmoćna rasa’, ‘niže ljudske vrste’, ‘onečišćenje rase’, i riječ evolucija (Entwicklung) često su koristili Hitler i drugi nacistički vođe. Njegova viđenja rase nisu bila iz krila znanosti kao što je često tvrdio nego radije Hitlerova su gledišta bila:

‘ … vrsta otvorenoga njemačkog socijal darvinizma naširoko poznatog i prihvaćenog diljem Njemačke i koji je, još važnije, bio smatran od većine Nijemaca, uključujući i znanstvenike, znanstveno istinitim. Novije školstvo o nacionalnome socijalizmu i Hitler započeli su shvaćati da je … [njihova primjena Darwinove teorije] bila posebna osobina nacizma. Nacionalna socijalistička “bio-politikaˮ … [bila je] politika temeljena na mistički-biološkome uvjerenju u temeljnu nejednakost, monistički, protu-transcendentan moralni nihilizam temeljen na vječnoj borbi za opstojnost i preživljavanje najjačih kao zakon prirode, i posljedična uporaba državne moći za javnu politiku prirodnoga odabira …’24

Filozofija da ljudi mogu nadzirati i čak koristiti darvinizam kako bi proizveli ‘viši stupanj’ ljudi opetovano se spominje u pisanjima i govorima istaknutih nacista.25 Ostvarenje darvinističkoga cilja za svijet zahtijevalo je nemilosrdno uklanjanje manje odgovarajućih otvorenim divljačkim ponašanjem:

‘Osnovi ocrt njemačkoga socijal darvinizma [bio je] … čovjek prosto samo kao dio prirode bez posebnih transcendentnih osobina ili posebnom ljudskošću. U drugu ruku, Nijemci su bili članovi biološko nadmoćnije zajednice … politika je bila tek jasna primjena zakona biologije. U bîti, Haeckel i njegovi kolege socijal darvinisti unaprijedili su zamisli što su morale postati jezgra pretpostavki o nacional-socijalizmu … Poslovanje korporativne države bila je eugenika ili umjetni odabir …’18

Hitler je čak jednom izjavio da smo mi nacisti ‘ … barbari! Mi želimo biti barbari. To je častan naslov [jer, njime] mi ćemo pomladiti svijet …’26 Hitler je, kao evolucionist, ‘svjesno tražio da se stvori praksa Njemačke što će biti u skladu s Teorijom o evoluciji’.27 Keith dodaje da:

‘Ako je rat potomak evolucije – a ja sam uvjeren da jeste – onda je evolucija “poludjelaˮ, dosežući toliko žestoko divljaštvo koje mora osujetiti njenu ispravnu ulogu u svijetu života - što je unapređenje njenih natjecateljskih “jedinkiˮ, koje bivaju plemena, narodi, ili rase čovječanstva. Ne postoji način da se riješimo rata, a to je oslobađanje ljudske prirode od sankcija što nameće zakon evolucije. Može li čovjek … učiniti zakon evolucije ništavnim i ništetnim? … Otkrio sam kako ne postoji način koji je odmah moguć i izvediv. “Ne postoji bijeg od ljudske prirode.ˮ Zato što je Njemačka popila bačvu evolucije do posljednjeg taloga, i u svome je evolucijskome bančenju uronila Europu u kupku krvi, to nije dokaz da je zakon evolucije zao. Zakon što je čovjeka izveo iz džungle i učinio ga kraljem zvijeri ne može biti u cijelosti loš.’28

Židovi u Njemačkoj i darvinizam

Njemačko eugeničko vodstvo bilo je manje protu-semitsko negoli čak britansko vodstvo. Većina ranih njemačkih eugenista vjerovala je da su njemački Židovi bili Arijevci, i posljedično je eugenički pokret bio podržan od mnogih židovskih profesora i liječnika i u Njemačkoj i u inozemstvu. Židovi su bili tek polako ugrađivani u njemačku eugeničku teoriju i zakone.

Rasistička darvinistička gledišta također su polako ulazila u mnoge sfere njemačkoga društva koja prije nisu imala utjecaja.9 Pan-njemačka liga, odana ‘održavanju njemačke rasne čistoće’, izvorno nije bila otvorena protu-semitska i domaćim Židovima bilo je dopušteno puno članstvo. Mnogi su njemački eugenisti vjerovali da iako su crnci ili Romi bili rasno podčinjeni, njihove rasne teorije nisu odgovarale Židovima budući su mnogi Židovi postigli značajan uspjeh u Njemačkoj. Schleunes dodaje da od 1903., utjecaj rasnih zamisli širi program Lige na stupanj koji od 1912., Ligu proglašava onom utemeljenom na ‘rasnim načelima’ i ubrzo isključuje Židove iz članstva.29

Usprkos znanstvenoj važnosti ovih rasnih gledišta, ona su imala ograničen učinak na većinu Židova sve do 1930.-ih. Većina njemačkih Židova bila je ponosna što su Nijemci i smatrali su se prvo Nijemcima a potom drugo Židovima. Mnogi Židovi promijenili su rasna gledišta njemačke inteligencije uključivanjem sebe u to. Njihova prilagodba u njemački život bila je do širine da se većina osjećala kako protu-semitizam ne predstavlja ozbiljnu prijetnju njihovoj sigurnosti. Većina Židova isto je tako bila uvjerena da je Njemačka sad sigurna luka za njih.30 Mnogi su se ipak čvrsto držali modela stvaranja iz Postanka i odbacili su gledišta na kojima je bio temeljen rasizam, uključujući i darvinizam. Ono što se u Njemačkoj dogodilo poslije očito nije bilo dobro primljeno od židovskih genetičara, čak ni od židovskih eugenista i jamačno drugih skupina:

‘Eugenički pokret osjetio je mješavinu straha i divljenja pri napretku eugenike u Njemačkoj … ali prave pojedinosti eugeničkih mjera što su isplivale nakon Hitlerova uspona na vlast nisu bile nedvosmisleno dobrodošle. Eugenisti su ukazivali na SAD kao mjesto gdje su strogi zakoni nadzirali brak ali gdje je postojala snažna tradicija političke slobode.’31

Hitlerovi eugenički ciljevi

Nacističke politike ishodile su manje iz ‘mržnje’ prema Židovu ili drugim ljudima nego od idealističkoga cilja sprječavanja ‘onečišćenja’ nadmoćne rase. Hitler je razradio svoje darvinističke poglede uspoređivanjem snažnog ubojstva slabih s mačkom koja proždire miša, zaključujući da Židovi konačno moraju biti uklonjeni jer oni uzrokuju:

‘ … izumiranje ljudi … Dugoročno gledano priroda uklanja štetne elemente. Netko može biti odbijen ovim zakonom prirode što zahtijeva da sva živa bića moraju uzajamno proždirati jedno drugo. Za let je odskočna daska bio let zmaja, kojeg je progutala ptica, što pada kao žrtva veće ptice … poznavanje zakona prirode … omogućava nam poslušati ih.’32

Hitler je potom uvjeravao kako zbog toga razloga, vlade moraju razumijeti i primijeniti ove ‘zakone Prirode’, posebice zakon o ‘preživljavanju najjačih’ što je ‘izvorno stvorio ljudsku rasu i izvor je njihova poboljšanja’. Vlada mora stoga biti pomoć u uklanjanju, ili u najmanju ruku karanteni, podređenih rasa. Hitler je uvjeravao:

‘Ako ja mogu prihvatiti božansku Zapovijed, onda je to ova: “Ti moraš očuvati vrstu.” Život pojedinca ne smije biti postavljen na previsoku cijenu. Ako su pojedinci bili važni u očima prirode, priroda bi se pobrinula da ih očuva. Među milijunima jajašca koje izlegne muha, samo se nekoliko izlegnu – a ipak rasa muha napreduje.’33

Hitler je bio posebno odlučan očuvati Arijevce od razmožavanja s ne-Arijevcima, briga što je moguće ishodila u ‘konačnome rješenju’. Jednom kad bi slabije rase bile istrijebljene, Hitler je vjerovao kako bi budući naraštaji bili vječno zahvalni za napredak što su njegovi programi donijeli ljudstvu:

‘Nijemci su bili viša rasa, određeni za slavnu evolucijsku budućnost. Iz toga razloga sržno je bilo odvajanje Židova, inače bi se događali miješani brakovi. Ako bi se to dogodilo, svi napori prirode “da uspostavi evolucijski viši stupanj bića mogu se tako napraviti uzaludnima” (Mein Kampf).’20

Pojedinci nisu samo daleko manje važni negoli rasa, ali nacisti su zaključili da određene rase nisu bili ljudi, nego životinje:

‘Židovi, obilježeni pod-ljudi, postali su ne-bića. Bilo je i pravno i pravo na kolektivističkoj i evolucijskoj točki gledišta istrijebiti ih. Oni se nisu smatrali … osobama u očima njemačke vlade.’34

Kao ishod, darvinistički pokret bio je ‘jedan od najjačih snaga u devetnaestome-dvadesetom stoljeću njemačke intelektualne povijesti [i] u potpunosti može biti razumjet kao preludij /uvod doktrine o nacionalnome socijalizmu [nacizam]’.35 Zašto se evolucija brže uhvatila u Njemačkoj, i tamo se čvršće držala nego igdje drugdje u svijetu?

Evolucija je bila korištena za opravdanje postojanja njemačkoga rasizma

Schleunes je zabilježio, prilično zajedljivo, kako je razlog objavljivanja Darwinova djela iz godine 1859. imalo trenutačan utjecaj u Njemačkoj, a njihova židovska politika, bila je zbog:

‘Darwinovih poimanja borbe za preživljavanje … legitimiranih od najnovijih znanstvenih gledišta, opravdanih zamisli rasista o nadmoćnijim i nižim ljudima i narodima te potvrđenog sukoba među njima.’36

Darvinistička revolucija i riječi njenoga glavnog njemačkog zagovornika i najistaknutijeg znanstvenika, profesora Haeckela, dala je rasistima nešto za što su oni bili uvjereni kako je to snažna ovjera njihovih rasnih uvjerenja.37 Podrška znanstvenoj ustanovi ishodila je u rasističkoj misli što je imala mnogo širi protok nego što bi inače bilo moguće, te enormnu zadovojštinu ‘da su nečije predrasude bile zapravo izražavanja znanstvene istine’.36

A koji veći autoritet od znanosti mogu imati rasisti za svoja stajališta? Konrad Lorenz, jedan od najistaknutijih znanstvenika za ponašanje životinja onda je, i često mu je pripisivano bivanje utemeljiteljem njegovog djelokruga, izjavio da:

‘Baš kao što je kod karcinoma najbolji postupak iskorijeniti parazitski rast što je brže moguće, obrana eugenike protiv disgenike društvenih učinaka pogođenih subpopulacija nužno je ograničena na jednake drastične mjere … Kad ovi niži elementi nisu učinkovito uklonjeni iz [zdrave] populacije, onda – baš kao što je stanicama malignoga tumora dopušteno razmnožavanje kroz ljudsko tijelo – one uništavaju tijelo domaćina kao i same sebe.’38

Lorenzova djela bila su važna u razvitku nacističkoga programa osmišljenog za iskorjenjivanje ‘parazitskoga rasta’ nižih rasa. Vladini programi morali su osigurati da ‘Njemački Narod’ očuva svoju nadmoć čineći rasizam gotovo nepobjedivim. Iako je Kralj tvrdio da se ‘holokaust … pretvorio u znanstvenu genetsku osnovu’,39 položaj vlade i sveučilišne elite toga vremena bio je toliko učvršćen da ga je ozbiljno propitkivalo nekoliko suvremenih znanstvenika. Protu-semitski stavovi njemačkoga naroda bili su samo djelomično krivi za uzrokovanje holokausta – tek kad je darvinizam bio dodan prvotnim stavovima došlo je do smrtnonosne kombinacije ishoda.

Eugenika postaje još ekstremnija

Prvi korak u eugeničkome programu bio je određivanje koje su skupine genetski nadmoćnije; prosudba što je bila pod jakim utjecajem kulture. Savršene osobine bile su:

‘ … ljudska vrsta čiji je pojavak opisao rasni teoretičar Hans F.K. Günther kao “plavokosa, visoka, duge lubanje, s uskim licima, izraženim bradama, uskim nosevima s visokim mostom, mekanom kosom, blijedo-obojenim očima, s ružičasto-bijelom bojom kože”’.40

Iako površinska promatranja osposobljavaju većinu ljudi za stvaranje opće klasifikacije rase, kad se istraživalo dublje, status rase nije lako odrediti ikakvim sredstvima, kao što su nacisti ubrzo otkrili. Mnoge skupine za koje su osjećali kako su niže, takve kao Slovaci, Židovi, Romi, i drugi, nije bilo lako razlikovati od čiste ‘arijevske’ rase. U grupiranju osoba u rase kako bi se izdvojile ‘najbolje’, nacisti su mjerili široke raznovrsnosti fizičkih osobina uključujući veličine mozga. Nacisti su se snažno oslanjali na rad Hansa F.K. Günthera, profesora ‘rasne znanosti’ na Sveučilištu Jena. Iako je F.K. Güntherov ‘osobni odnos s partijom bio buran u ta vremena, njegove su rasne zamisli bile prihvaćene’. Oni su primili veliku podršku kroz njemačku vladu, i imali važan utjecaj u njemačkoj politici.41 Günther je shvatio da, iako ‘rasa ne mora biti čista, njeni članovi dijele određene dominantne osobine’, tako utirući put za stereotipiziranje.41

Günther je zaključio da svi Arijevci dijele uzor nordijske vrste što je oprečna Židovima, za koje je zaključio da su mješavina rasa. Günther je naglašavao osobnu rodoslovnu lozu, antropološko mjerenje lubanja i procjene fizičkih izgleda, sve se ovo koristilo za određivanje njihovih rasa. Čak premda je naglašavao fizički izgled, ‘tijelo je mjesto za prikaz duše’ i ‘duša je osnovna’.42 Odabrane žene s potrebnim nadmoćnim osobinama rase bile su čak smještene u posebne domove i održavale su trudnoću tako dugo dok su ostajale u tome programu. Usprkos tome, istraživanje potomstva iz opita zaključilo je da se, kako je sad poznato, IQ vratio prema prosjeku populacije a IQ-i potomaka bili su niži nego oni od roditelja.

Loša teorija o krvi

Darvinizam ne samo što je utjecao na nacistički stav prema Židovima, nego je utjecao i na druge kulturološke i etničke skupine. Čak su kasnije bili uključeni mentalni pacijenti, djelomično zato jer se onda vjerovalo kako nasljedstvo ima glavni utjecaj na mentalnu bolest (ili su moguće neki imali židovsku ili drugu ne-arijevsku krv u sebi), i posljedično oni su morali biti uništeni. Poliakov bilježi kako su mnogi intelektualci u ranim 1900.-im prihvatili telegoniju, zamisao da će ‘loša krv’ zaraziti rasnu lozu zauvijek, ili da ‘loša krv izvlači dobro, baš kao što loš novac istiskuje dobar novac’.43 Samo bi istrebljenje moglo trajno ukloniti niže genetske loze, i time daljnju evoluciju.

Darwin je čak sastavio dug popis slučajeva gdje je zaključio da loša krv zagađuje čitavu genetsku lozu, uzrokujući nošenje nečistih potomaka zauvijek. Brojni poštovani biologičari, uključujući Ernsta Ruedina sa Sveučilišta u Münchenu i mnogi od njegovih kolega kao što su Herbert Spencer, Francis Galton, i Eugene Kahn, kasnije profesor psihijatrije na Yaleu, aktivno su branili ovaj čimbenik nasljedstva. Ovi znanstvenici bili su vodeći arhitekti zakona o njemačkoj prisilnoj sterilizaciji opisanoj kao onoj koja će spriječiti ljude s defektnim ili ‘nižim’ genima od zagađenja arijevske genetske pričuve. Kasnije, kad su ‘genetski niži’ također bili osuđeni kao ‘beskorisni bageri’, masovna ubojstva postala su opravdana. Skupine osuđene kao niže bile su postupno proširene na uključivanje širih raznolikih rasa i narodnih skupina. Poslije, čak su uključili manje zdrave starije ljude, padavičare, te one s teškim i blagim mentalnim nedostacima, gluhonijeme, štoviše i neke osobe s bolestima u sigurno u zadnjoj etapi oboljenja.1,44

Skupine osuđene kao ‘niže’ bile su kasnije proširene na uključivanje osoba koje su imale negroidne ili mongoloidne značajke, Rome, i one koji nisu prošli nizove domišljato osmišljenih otvorenih rasističkih frenoloških testova za koje se danas zna da su bezvrijedni.45 Nakon što je Jesse Owen osvojio četiri zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Berlinu godine 1936., Hitler je izgrdio Amerikance što su čak dopustili da Crnci uđu na natjecanja.46

Neki su evolucionisti čak branili stajalište da su žene evolucijski niže od muškaraca. Dr. Robert Wartenberg, kasnije ugledan profesor neurologije u Kaliforniji, pokušao je dokazati inferiornost žena tvrdeći kako one ne mogu preživjeti osim ako ih ‘štite muškarci’. On je zaključio da budući slabije žene nisu bile uklonjene tako brzo zbog te zaštite, ishodila je sporija evolucija i iz toga razloga prirodni odabir bio je manje učinkovit na ženama negoli na muškarcima. Kako su slabi morali biti ‘odabrani’ za uklanjanje nije bilo jasno, niti se koristilo mjerilo za određivanje ‘slabih’. Ženama je u nacijstičkoj Njemačkoj bilo otvoreno zabranjeno ulaženje u određena zanimanja i zakonom je bilo zahtijevano da se prilagode tradicionalnoj ženskoj ulozi.47

Evolucija i rat u nacističkoj Njemačkoj

Darvinizam ne samo da je Nijemcima nudio smisleno objašnjenje svoje nedavne ratne prošlosti, nego je nudio opravdanje za buduća nasilja: ‘Njemački vojni uspjeh u bizmarkovskim ratovima jasno se uklapa u Darwinove skupine … u borbi za preživljavanje, [pokazujući] sposobnost Njemačke.’48 Rat je bio pozitivna sila ne samo zato jer je uklonio ‘slabije’ rase, nego i zato što je uništio slabije članove ‘nadmoćnih’ rasa. Hitler ne samo da je drsko nakanio stvoriti nadmoćnu rasu, nego se otvoreno oslanjao na darvinovsku misao i u svojoj politici istrebljenja i u ratnoj politici.25 Nacistička Njemačka, djelomice iz toga razloga, otvoreno je slavila rat jer je on bio važno sredstvo uklanjanja manje odgovarajućih od najviše rase, korak neophodan za ‘nadgradnju rase’. Clark zaključuje, navodeći opsežno iz knjige Mein Kampf, da:

‘Hitlerov stavovi prema Ligi naroda te za mir i rat bili su temeljeni na istim načelima. “Svjetski sud … bio bi šala … čitav svijet Prirode silna je borba između jakih i slabih – vječna pobjeda jakih nad slabima. Ne bi postojalo ništa osim izumiranja u čitavoj prirodi ako to ne bi bilo tako. Države koje [krše] … ovaj elementarni zakon pale bi u uzimiranje. … On tko želi živjeti mora se boriti. On tko se ne želi boriti u ovome svijetu gdje je stalna borba zakon života, nema pravo postojati.” Misliti drukčije jeste “vrijeđati” prirodu. “Čemer, bijeda i bolest njena su uzvraćanja”.’49

Veličina Njemačke, naglašavao je Hitler, dogodila se prvenstveno jer su oni bili šovinisti, i zato su morali biti uklonjeni njeni slabiji članovi kroz stoljeća.50 Iako Nijemcima rat nije bio stran, ovo novo opravdanje dalo im je snažnu podršku za njihove politike. Stajalište kako je iskorjenjivanje slabijih rasa bio glavni izvor evolucije dobro je izrazio Wiggam:

‘ … u jednome trenutku čovjek je imao malo više mozga od svojih antropoidnih rođaka, majmuna. Ali, udaranjem, griženjem, borenjem … i nadmudrivanjem svojih neprijatelja te činjenicom da su oni koji nisu imali dovoljno smisla i snage učiniti to bili ubijeni, čovječji je mozak postao golem i on je rastao i u mudrosti i spretnosti iako ne i u veličini…’51

Drugim riječima, rat je pozitivan na duge staze jer ljudi se mogu razvijati samo kroz smrtonosne sukobe. Hitler je čak tvrdio kao istinu oprečje da ljudska civilizacija koju mi poznajemo ne bi postojala ako ne bi postojao stalni rat. I mnogi od vodećih znanstvenika njegova vremena otvoreno su branili to gledište: Haeckel je posebice volio hvaliti drevne Spartance, koje je vidio uspješnim i nadmoćnim narodom kao i posljedicu njihova društveno odobrenog biološkog odabira. Ubijanjem svih osim ‘savršeno zdrave i jake djece’ Spartanci su bili ‘neprekidno u izvrsnoj snazi i na vrhuncu snage’.52 Njemačka bi morala slijediti ovaj običaj Spartanaca, kao što je čedomorstvo deformiranih i bolesnih bila ‘praksa u korist i za uništenu dojenčad i za zajednicu’. Bila je to, naposlijetku, samo ‘tradicionalna dogma’ i teška znanstvena istina da su svi životi jednako vrijedni ili bi trebali biti očuvani.18,53

Međutim, uobičajena pretpostavka da se europska uljudba razvila daleko više od ostalih, prvenstveno zbog svoga stalnog huškanja na rat u suprotivosti s drugim narodima, kriva je. Rat je zapravo tipičan praktički za sve narode, osim određenih malih otočnih skupina koje imaju obilje hrane, ili za ljude u vrlo hladnim područjima.54 Povijesno, mnoga plemena u Africi bila su stalno uključena u ratove, kao što je bila većina država u Aziji i Americi.

Nacizam i religija

Većina opozicije eugeničkome pokretu došla je od njemačkih kršćana. Iako je Hitler bio kršten kao katolik, nikad nije bio izopćen, i očito ‘on se smatrao dobrim rimokatolikom’ kao mlad čovjek, i ponekad je koristio religijski jezik. Kao odrastao imao je dakako jake, čak glasne, protu-kršćanske osjećaje, kao što je vjerojatno imala većina vođa Nacističke partije. Kao savršen političar, uz sve to, pokušao je otvoreno iskoristiti crkvu.55 Hitler je jednom otkrio svoj stav prema kršćanstvu kad je grubo izjavio da je religija:

‘ … organizirana laž [što] mora biti smrskana. Država mora ostati bezuvjetan gospodar. Kad sam bio mlađi, mislio sam kako je neophodno poduzeti [uništavanje religije] s dinamitom. Otad sam shvaćao kako postoji mjesta za malo lukavosti … Posljednja država mora biti … u Stolici sv. Petra, senilnog misnika; s kojim se suočava nekoliko zlokobnih starih žena … Mladi i zdravi su na našoj stran i … nemoguće je vječno držati ljudstvo u ropstvu i lažima … [To] je bilo tek između šestoga i osmoga stoljeća da je kršćanstvo bilo nametnuto našim ljudima … Naši ljudi prethodno su uspjeli živjeti ispravno bez ove religije. Ja imam šest divizija SS-ovaca posve ravnodušnih po pitanjima religije. To ih ne priječi da u svoju smrt idu bez radosti u svojim dušama.’56

Njegova uvjerenja kao što je otkriveno u ovome navodu u potpunosti su jasna: mlađi ljudi koji su bili nada Njemačke ‘posve su ravnodušni po pitanjima religije’. Kao što je Keith zabilježio, Nacistička partija gledala je na darvinizam i kršćanstvo kao na polarne suprotnosti. Milner je rekao o evoluciji njemačkoga oca, Ernsta Haeckela, kako on u svojoj knjizi Natural History of Creation navodi da ‘crkva sa svojim moralom ljubavi i milosrđa jeste jalova prijevara, izopačenost prirodnoga reda’.57 Glavni razlog zašto je Haeckel zaključio to bilo je jer kršćanstvo:

‘ … ne čini razlike u rasi ili boji; ono traži rušenje svih rasnih zapreka. U tome poštovanju ruka kršćanstva je protiv one od Prirode, jer nisu li rase čovječanstva evolucijska žetva za koju je Priroda teško radila kroz niz stoljeća kako bi proizvodila? Možemo li reći, onda, da je kršćanstvo protu-evolucijsko u svome cilju?’58

Oprečje religiji bila je istaknuta značajka njemačke znanosti, i time kasnija njemačka politička teorija, od njenoga sâmog početka. Kao što je Stein sažeo Haeckela u predavanju naslovljenome On evolution: Darwin’s Theory:

‘ … [Haeckel] je tvrdio da je Darwin bio u pravu … čovječanstvo se neupitno razvilo od životinjskoga carstva. Tako, i ovdje je bio unijet koban korak u Haeckelovu prvome izlaganju o darvinizmu u Njemačkoj, društveno i političko postojanje čovječanstva upravljano je zakonima evolucije, prirodnim odabirom, i biologijom, kao što je jasno pokazao Darwin. Tvrditi drukčije bilo je vraćanje praznovjerju. I, naravno, uređena religija bila je ta koja je učinila to i tako stala na put znanosti i društvenoga napretka.’59

Martin Bormann, Hitlerov najbliži pomoćnik niz godina i jedan od najmoćnijih ljudi u nacističkoj Njemačkoj, bio je jednako nabusit: crkva je bila suprotivost evoluciji i zato mora biti osuđena, a nacisti su bili na strani znanosti i evolucije. Nadalje, zamisli nacizma i kršćanstva nespojive su jer je kršćanstvo građeno na:

‘ … neukosti ljudi i bor(b)i se držati velike dijelove naroda u neznanju … U drugu ruku, nacional-socijalizam temeljen je na znanstvenim temeljima. Kršćanska nepromjenjiva načela, što su bila položena prije gotovo dvije tisuće godina, sve su se više zgušnjavala u dogme strane životu. Nacional-socijalizam, međutim, želi li ispunjavati svoj zadatak i dalje, mora uvijek sebe voditi prema najnovijem podatku znanstvenih istraživanja.’60

Bormann je također tvrdio kako su kršćanske crkve dugo bile svjesne da:

‘ … znanstvena spoznaja predstavlja ugrozu za njihovo postojanje. Prema tome, pomoću takvih pseudo-znanosti kao što je teologija, oni trpe velike bolove kako bi suzbili ili krivotvorili znanstveno istraživanje. Naš nacional-socijalistički pogled na svijet stoji na mnogo višem stupnju negoli zamisli o kršćanstvu, koje su u osnovi bile uzete iz judaizma. Iz toga razloga, također, mi možemo raditi bez kršćanstva.’60

Kao što Humber bilježi, Hitler je vjerovao da su Crnci bili ‘grozote na pola puta između čovjeka i majmuna’ i zato nije odobravao da njemački kršćani:

‘ … idu u “Središnju Afriku” kako bi osnovali “Misije za Crnce /Negro misije” što ishode u okretanju “zdravih … ljudskih bića u trulo leglo kopiladi”. U svome poglavlju naslovljenome “Narod i rasa” rekao je: “Najjači moraju gospodariti i ne se miješati sa slabijima, žrtvujući tako svoju vlastitu veličinu. Samo rođeni slabić može ovo vidjeti kao okrutno, ali on je, naposlijetku, tek slab i ograničen čovjek; jer ako ovaj zakon nije prevladao, svaki dostižan viši razvitak (Hoherentwicklung) organskih živih bića bio bi nezamisliv.” Nekoliko stranica poslije, rekao je: “Oni koji žele živjeti, neka se bore, a oni koji se ne žele boriti u ovome svijetu vječne borbe ne zaslužuju živjeti”.’61

Pregled literature pokazuje da bi njemački rasizam imao teško vrijeme postojanja ako bi povijesni položaj stvaranja, u nedostatku teorija rasnoga prokletstva, bio široko prihvaćen. Jedna od ovih biblijskih teorija bila je tvrdnja da Knjiga Postanka uči kako su ‘dvije vrste ljudi’ izvorno bile stvorene; Adam i Eva, nadmoćna rasna loza, i ‘zemaljske zvijeri’, niža loza crne rase.62,63 Nekoliko je ljudi, ipak, prihvatilo ovu zamisao.

Razmjerno postoji nekoliko znanstvenih studija što se izravno bave s darvinizmom i nacizmom – i mnogi evolucionisti izbjegavaju ovu temu jer je evolucija neizbježno selekcijska. Jedan od najboljih pregleda o darvinizmu i nacizmu jasno dokumentira da se nacizam osjećao samouvjereno zato jer su njihovi programi o istrebljenju bili čvrsto utemeljeni na evolucijskoj znanosti.64 Nedavno, brojni popularni članci obuhvatili su ovu temu na iznenađujuće smion i iskren način.65 Izvor najgorega nacizma bio je u darvinizmu i mi moramo prvo razumijeti povijest kako bismo spriječili da se to ponovno dogodi. Parafrazirajući Hitlerove riječi, oni koji zanemaruju pouke povijesti osuđeni su na njihovo ponavljanje.66 Doduše, neke osobe koje nisu prihvatile evoluciju priznale su ne-evolucijske teorije što su bile prilagođene ili su čak priznavale rasizam. Usprskos tome, ovih je osoba bilo nekoliko a teorije što su se razvile čini se kako su uglavnom bile odgovor na unaprijed stvorene zamisli ili kako bi opravdale postojeće društvene sustave.

Nacizam – primijenjena evolucija

S naše suvremene točke gledišta, mnoge su osobe zaključile kako su Drugi svjetski rat i njegovi ishodi nastali iz ideologije o zlome luđaku i njegove isto tolike zle administracije. Hitler, uza sve to, sebe nije vidio kao zlog, nego kao dobročinitelja čovječanstva. Odatle je on mnoge godine osjećao, svijet bi morao biti neizmjerno zahvalan njemu i njegovim programima što su podigli ljudsku rasu na genetski više stupnjeve evolucije zaustavljanjem rasne onečišćenosti sprječavanjem miješankih brakova s nižim rasama.

‘Hitler je nadasve bio pod utjecajem teorija darvinističke škole devetnaestoga stoljeća, čija je zamisao o čovjeku kao biloškome materijalu bila povezana s podstrecima prema planiranome društvu. On je bio uvjeren da je rasa bila raspadajuća, pogoršavajuća kroz pogrješan uzgoj kao ishod liberalnoga promiskuiteta obojenih što je pokvario narodnu krv. I to je vodilo do ustanovljenja kataloških “pozitivnihˮ ljekovitih mjera: rasne higijene, eugeničkoga odabira bračnih partnera, uzgoja ljudskih bića metodama odabira u jednu ruku i istrebljenja u drugu ruku.’67

Hitlerovi napori da članove ovih nižih rasa stavi u koncentracijske logore nisu bili toliko napori da ih kazni nego, kao što je njegov branitelj opetovano izjavljivao, to je bila zaštitna mjera slična onoj kad se bolesne ljude stavi u karantenu kako bi se spriječila zaraza ostatka zajednice. U Haasovim riječima, nacisti su vjerovali da je ‘ubijanje Židova bio zapravo znanstveni i razborit način služenja objektivno većem dobru’.68 Ili, kao što Rudolf Hoess, zapovjednik Auschwitza, dodaje: ‘takva borba, ozakonjena najnovijim znanstvenim stajalištima, opravdava rasističke zamisli o superiornim i inferiornim ljudima i narodima i čini važećim sukom među njima’.69 Mnogi u Njemačkoj prepoznali su zlo darvinizma, i Nordenskiöld je tvrdio da je pruski ministar za obrazovanje, čak zabranjen godine 1875., učio:

‘ … pruski ministar za obrazovanje poslao je cirkularni dopis kojim strogo zabranjuje učiteljima u zemlji da išta imaju s darvinizmom … s ciljem zaštite školske djece od opasnosti novih doktrina.’70

Zanimljivo pitanje je, bi li se nacistički holokaust dogodio da je ova zabrana ostala na snazi? Haeckel je bio središte ove borbe i skupio je veliku podršku od:

‘ … slobodnih mislioca i lako je shvatiti gorljivost s kojom su se prijatelji slobodne misli i riječi morali skupiti oko njega usprkos njegovima mnogim zabludama, kad su takve mjere kao školske odredbe spomenute gore bile usvojene … Utoliko više što je ishod dokazao Haeckelovo opravdanje; darvinizam može biti zabranjen u školama, ali zamisao o evoluciji i njena metoda prodrle su svugdje … A ovome ishodu Haeckel je neporecivo doprinio više od većine; sve od vrijednosti u njegovim iskazima postalo je trajno, dok su njegove zablude bile zaboravljene, kao što i zaslužuju.’70

Pisanje biologa navedeno gore danas će zasigurno pasti ‘kao što i zaslužuju’ jer je Haeckel danas priznat kao beskrupulozan krivotvoritelj koji nije igrao malu ulogu u strašnim događajima što su se dogodili 1930.-ih i 1940.-ih godina.

Dobro dokumentirani utjecaj darvinizma na holokaust uvelike je slabiji od strane masovnih medija. Sadašnji pisci često umanjuju, potpuno zanemaruju, ili čak iskrivljuju blisku vezu između darvinizma i nacističke teorije o rasi i politici što je stvorio, ali kao što Stein napominje:

‘Nema sumnje da je povijest etnocentrizma, rasizma, nacionalizma, i ksenofobije također bila povijest o uporabi znanosti i djelovanja znanstvenika u prilog ovim zamislima i društvenim pokretima. U mnogo slučajeva jasno je kako je znanost bila korištena prosto kao sirovina ili dokaz ideološki zainteresiranih političkih aktera kao dokaz o unaprijed stvorenim namjerama. Većina sadašnjih sociobiologa i studenata biopolitike tvrdila bi da su svi pokušaji za korištenje znanosti na ovaj način, zapravo, prosto pseudoznanost ….’71

On dodaje i kako nema sumnje da je ovaj današnji samozaštitnički stav temeljen na:

‘ … prilično namjernome krivom tumačenju povijesti. Povijest etnocentrizma i sličnog također je bila povijest mnogih vrlo poštovanih znanstvenika toga vremena koji su bili prilično djelotvorni u korištenju svojih vlastitih autoriteta kao znanstvenici kako bi unaprijedili i podržali rasističke i ksenofobične političke i društvene doktrine u ime znanosti. Tako, ako su znanstvenici toga vremena koristili znanost toga vremena za napredak rasizma, to je jednostavno oblik Kuhnijeve amnezije ili povijesnoga zataškavanja kako bi se odbacila briga s mogućom sadašnjom zloporabom znanosti tvrdnjom da je prošla zloporaba bila tek pseudoznanost.’71

Darwin nije samo reagirao na svoju kulturu kako se često navodi. Hullovim riječima: ‘svi smo mi čuli, ponovno i opetovano, da razlog zašto je Darwinova teorije bila toliko … seksistička, i rasistička jeste taj što je Darwinovo društvo pokazivalo ove iste značajke’. Hull odgovara ovoj promjeni napomenom kako Darwin nije bio ‘toliko neiskusan da jednostavno učitava značajke svoga društva u prirodu’.72

Nacizam je često korišten kao upozoravajući primjer opasnosti religijske revnosti, ipak samo je povremeno eugenika Francisa Galtona imala ključnu ulogu, a to je teorija temeljena na prirodnome odabiru za koju se založio njegov spomenuti bratić, Charles Darwin. Eugenika je još uvijek živa u svijetu danas. Do godine 1955., kanadski profesor zoologije, bilježi da ‘moguće većina značajnoga čimbenika jeste da je on [Darwin] konačno oslobodio čovječanstvo od velike mjere … crkvene zabrane i postigao slobodu misli svojih kolega što je bila nepoznata stoljećima’.73 On potom tvrdi da smanjenje utjecaja crkava u društvu omogućuje otkriće, ne samo sredstva evolucije, nego spoznaju kako je čovjek imao sredstva i da mi možemo ili usmjeriti evoluciju ili pustiti da se dogodi sâma od sebe ili, gore, zaustaviti je suprotstavljanjem sila koje joj daju poticaj, uzrokujući pogoršanje vrste.

Rowan tvrdi da je čovjek, tragično, odabrao potonje: ‘odabir je još uvijek suštinski za ljudski napredak kao što je i uvijek bio. Velika darvinistička načela ostaju …’. Onda je dodao: ‘Kad je čovjek stekao razum, započeo je posve novi put bez presedana u životinjskome svijetu, smjer što sad ovisi, ne o daljnjim fizičkim promjenama, nego o intelektualnome i jednako intelektualnome odabiru..’74 Nažalost, zaključuje on, ljudi ‘spašavaju’ umno niže a promašili su primjenu svojih poslova prema zakonima biologije.74 Ova raspra, iako taktična, jasna je: oni koje evolucionisti prosude kao manje odgovarajućima trebaju biti uklonjeni, ili barem naši napori u njihovu spašavanju morali bi biti ograničeni, i mi bismo morali pustiti prirodi neka radi svoj posao. Ne učiniti tako ishodit će u mogućoj propasti ljudske rase.

Zaključak

Čvrsto uvjeren da je darvinistička evolucija bila ispravna, Hitler je sebe vidio kao suvremenog spasioca čovječanstva. Društvo, osjetio je, jednoga će ga dana poštivati kao velikoga ‘znanstvenog socijalistu’, dobrotvora čitavoga čovječanstva. Uzgojem nadmoćnije rase, svijet će na njega gledati kao na čovjeka koji je ljudstvo podigao na viši stupanj evolucijskoga razvitka. Ako je darvinizam istinit, Hitler je bio naš spasioc i mi smo ga morali razapeti. Kao ishod, ljudska će rasa bolno trpjeti. Ako darvinizam nije istinit, ono što je Hitler nastojao učiniti mora biti u rangu s najgnusijim kriminalom povijesti i Darwinom kao ocem jedne od najrazornijih filozofija povijesti. Procjena Youngsona zaključuje da je primjena darvinizma na društvo, nazvanog eugenika, proizvela najtragičnije znanstvene zablude svih vremena:

‘Kulminacija ove mračne strane eugenike bila je, naravno, nakana Adolfa Hitlera da proizvede “rasu gospodaraˮ ohrabrivanjem parenja između čistih “Arijevacaˮ i ubojstvom šest milijuna ljudi za koje je on tvrdio da imaju niže gene. Teško je biti pošten prema Galtonu kriveći ga za holokaust ili čak za njegv propust da predusretne posljedice svoga zastupanja istog. Ali on je zasigurno bio načelni arhitekt eugenike, a Hitler je zasigurno bio opsjednut tom zamisli. Tako, u pojmovima posljedica toga, ovo mora biti okvalificirano kao jedna od najvećih znanstvenih zabluda svih svremena.’75

Zahvale

Želim zahvaliti dr. Wayneu Frairu, Johnu Woodmorappeu, slobodnome umjetniku i Paulu Humberu, slobodnome umjetniku za njihov uvid i osvrte na prethodnome nacrtu ovoga rada.

Preporučene bilješke

  1. Chase, A., The Legacy of Malthus; The Social Costs of the New Scientific Racism, Alfred Knopf, New York, 1980. Natrag na tekst.
  2. Haeckel, E., The History of Creation: Or the Development of the Earth and Its Inhabitants by the Action of Natural Causes, Appleton, New York, 1876. Natrag na tekst.
  3. Haeckel, E., The Riddle of the Universe, Harper, New York, 1900. Natrag na tekst.
  4. Haeckel, E., The Wonders of Life; A Popular Study of Biological Philosophy, Harper, New York, 1905. Natrag na tekst.
  5. Haeckel, E., Eternity: World War Thoughts on Life and Death, Religion, and the Theory of Evolution, Truth Seeker, New York, 1916. Natrag na tekst.
  6. Haeckel, E., The Evolution of Man, Appleton, New York, 1920. Natrag na tekst.
  7. Chamberlain, H., The Foundations of the Nineteenth Century, 2nd Vol., (I. tom 1899.), Lane, London, 1911. Natrag na tekst.
  8. Aycoberry, P., The Nazi Question: An Essay on the Interpretations of National Socialism, 1922–1975, Pantheon, New York. 1981. Natrag na tekst.
  9. Beyerchen, A.D., Scientists Under Hitler, Yale University Press, New Haven, CT, 1977. Natrag na tekst.
  10. Stein, G., Biološka znanost i korijeni nacizma, American Scientist 76(1):50–58, 1988. Natrag na tekst.
  11. Tobach, E., Gianusos, J., Topoff, H. i Gross, C.G., The Four Horsemen; Racism, Sexism, Militarism, and Social Darwinism, Behavioral Publications, New York, 1974. Natrag na tekst.
  12. Clark, Robert, Darwin: Before and After, Grand Rapids International Press, Grand Rapids, MI, 1958. Vratiti se na tekst. Natrag na tekst.
  13. Ludmerer, K., Eugenika, u: Encyclopedia of Bioethics, Izdavač Mark Lappe, The Free Press, New York, str. 457, 1978. Natrag na tekst.
  14. Keith, A., Evolution and Ethics, G.P. Putnam`s Sons, New York, str. 230, 1946. Natrag na tekst.
  15. Tenenbaum, J., Race and Reich, Twayne Pub., New York, str. 211, 1956. Natrag na tekst.
  16. Stein, referenca 10, str. 53. Natrag na tekst.
  17. The Nuremberg Trials, tom 14, U.S. Government Printing Office, Washington, D.C., str. 279. Natrag na tekst.
  18. Stein, referenca 10, str. 56. Natrag na tekst.
  19. Poliakov, L., The Aryan Myth, Basic Books, New York, 1974. Natrag na tekst.
  20. Clark, referenca 12, str. 115. Natrag na tekst.
  21. Hickman, R., Biocreation, Science Press, Worthington, OH, str. 51–52, 1983. Natrag na tekst.
  22. Tenenbaum, referenca 15, str. vii. Natrag na tekst.
  23. Wilder-Smith, B., The Day Nazi Germany Died, Master Books, San Diego, CA, str. 27, 1982. Natrag na tekst.
  24. Stein, referenca 10, str. 51. Natrag na tekst.
  25. Jackel, E., Hitler’s Weltanschauung, Wesleyan University Press, Middletown, CT, 1972. Natrag na tekst.
  26. Rauschning, H., The Revolution of Nihilism, Alliance Book Corp., New York, 1939. Natrag na tekst.
  27. Keith, referenca 14, str. 230. Natrag na tekst.
  28. Keith, referenca 14, str. 105. Natrag na tekst.
  29. Schleunes, K., The Twisted Road to Auschwitz, University of Illinois Press, Urbana, IL, 1970. Natrag na tekst.
  30. Schleunes, referenca 29, str. 33. Natrag na tekst.
  31. Jones, G., Social Darwinism and English Thought; The Interaction Between Biological and Social Theory, The Humanities Press, Atlantic Highlands, NJ, str. 168, 1980. Natrag na tekst.
  32. Hitler, A., Hitler’s Secret Conversations 1941–1944, With an introductory essay on The Mind of Adolf Hitler by H.R. Trevor-Roper, Farrar, Straus i Young, New York, str. 116, 1953. Natrag na tekst.
  33. Hitler, A., referenca 32, str. 116. Natrag na tekst.
  34. Whitehead, J, The Stealing of America, Crossway Books, Westchester, IL, str. 15, 1983. Natrag na tekst.
  35. Gasman, D., The Scientific Origin of National Socialism, American Elsevier, New York, str. xiv, 1971. Natrag na tekst.
  36. Schluenes, referenca 29, str. 30–32. Natrag na tekst.
  37. Poliakov, L., The Aryan Myth (translated by E Howard), Basic Books, New York, 1974. Natrag na tekst.
  38. Chase, referenca 1, str. 349. Natrag na tekst.
  39. King, J., The Biology of Race, University of California Press, II. izdanje, Berkeley, CA, str. 156, 1981. Natrag na tekst.
  40. Fest, J.C., The Face of the Third Reich, Pantheon, NY, str. 99–100, 1970. Natrag na tekst.
  41. Mosse, G.L., Nazi Culture; Intellectual, Cultural, and Social Life in the Third Reich, Schocken Books, New York, str. 57, 1981. Natrag na tekst.
  42. Mosse, referenca 41, str. 58. Natrag na tekst.
  43. Paliakov, referenca 37, str. 282. Natrag na tekst.
  44. Wertham, F., A Sign for Cain, The Macmillan Co., New York, 1966. Natrag na tekst.
  45. Davies, J.D., Phrenology: Fad and Science, Yale University Press, New Haven, CT, 1955. Natrag na tekst.
  46. Stanton, W., The Leopard’s Spots; Scientific Attitudes Towards Race in America, 1815–1859, University of Chicago Press, Chicago, IL, 1960. Natrag na tekst.
  47. Weindling, P., Health, Race and German Politics Between National Unification and Nazism 1870–1945, Cambridge University Press, Cambridge, MA, 1989. Natrag na tekst.
  48. Schleunes, referenca 29, str. 31. Natrag na tekst.
  49. Clark, referenca 12, str. 115–116. Natrag na tekst.
  50. Rich, N., Hitler’s War Aim, Norton, New York, 1973. Natrag na tekst.
  51. Wiggam, A. E., The New Dialogue of Science, Garden Publishing Co., Garden City, NY, str. 102, 1922. Natrag na tekst.
  52. Haeckel, referenca 2, str. 170. Natrag na tekst.
  53. Haeckel, referenca 4, str. 116. Natrag na tekst.
  54. Posner, G.L. and Ware, J., Mengele, McGraw Hill Book Company, New York, 1986. Natrag na tekst.
  55. Phillips, K., Post-Conservative America: People, Politics, and Ideology in a Time of Crisis, Random House, New York, str. 164, 1981. Natrag na tekst.
  56. Hitler, A., referenca 32, str. 117. Natrag na tekst.
  57. Milner, R., The Encyclopedia of Evolution, Facts on File, New York, str. 206, 1990. Natrag na tekst.
  58. Keith, referenca 14, str. 72. Natrag na tekst.
  59. Stein, referenca 10, str. 54. Natrag na tekst.
  60. Mosse, referenca 41, str. 244. Natrag na tekst.
  61. Humber, P., Uspon rasizma, Impact, veljača, str. 2, 1987. Natrag na tekst.
  62. Hawtin, G., The Living Creature; The Origin of the Negro, Geo. R. Hawtin, Battleford, Sask. 1980. Natrag na tekst.
  63. Magne, C.L., The Negro and the World Crisis, Nova kršćanska križarska crkva, Holywood, CA, 1972. Natrag na tekst.
  64. Mueller-Hill, B., Murderous Science: Elimination by Scientific Selection of Jews, Gypsies, and others, Germany 1933–1945, Oxford University Press, Oxford, str. 23, 1988. Natrag na tekst.
  65. Gray, P., Proklet od eugenike, Time, 11. siječanj, str. 84–85, 1999. Natrag na tekst.
  66. Jones, E.M. (izd.), Darwin i Vampir: Doprinos evolucije holokaustu, Culture Wars 17:11, 1998. Natrag na tekst.
  67. Fest, referenca 40, str. 99. Natrag na tekst.
  68. Haas, P.J., Devetnaesto stoljeće znanosti i občikovanje nacističke politike, Journal of Theology, 1995. Natrag na tekst.
  69. Hoess, R., Commandment of Auschwitz, World Publishing Company, Cleveland, IL, str. 110, 1960. Natrag na tekst.
  70. Nordenskiöld, E., The History of Biology, Tudor Publishing Company, New York, str. 522, 1935. Natrag na tekst.
  71. Stein, Ref. 10, p. 50. Natrag na tekst.
  72. Hull, D., Ujak Sam vas želi; ponovni pregled knjige Mystery of Mysteries: Is Evolution a Social Construction? od Michaela Rusea. Science 284:1131–1132, 1999. Natrag na tekst.
  73. Rowan, W., ‘Charles Darwin’, u Architects of Modern Thought, Canadian Broadcasting Corp., Toronto, str. 12, 1955. Natrag na tekst.
  74. Rowan, referenca 73, str. 13. Natrag na tekst.
  75. Youngson, R., Scientific Blunders; A Brief History of How Wrong Scientists Can Sometimes Be, Carroll i Graf Pub., New York, 1998. Natrag na tekst.

Helpful Resources