Also Available in:

Izvanredan jezik DNK

napisao 
preveo Mladen Čirjak

DNA
Illustration ©iStock.com/BlackJack3D

Prema riječima vodećeg ateista, profesora Richard-a Dawkins-a, najuvjerljiviji dokaz evolucije nalazi se u DNK. U svojoj knjizi, The greatest Show on Earth, on izjavljuje da je DNK kod (tj. DNK jezik) isti kod svih oblika života—činjenica, tvrdi on, koja ''pokazuje jasnije od bilo čega drugog da su sva živa bića potekla od istog pretka.''1,2 Ova izjava, međutim, je veoma varljiva, budući da postoje brojne iznimke ove 'činjenice' – neka stvorenja koriste varijaciju koda.3,4 štoviše, te iznimke, zajedno s prirodom samoga koda, zapravo pružaju jedan od najjačih argumenata protiv evolucije.

DNK nalazimo u svakoj stanici naših tijela (u barem nekom stadiju razvoja), te je prekrasna pojava, oblika spiralnog stubišta. Stepenice (ili prečke) su poput slova naše abecede, uspinjući ili spuštajući se stubištem, slova zajedno tvore riječi koje imaju značenje. Sve ukupno, DNK čovjeka sadrži približno tri milijarde slova, što u konačnici znaci puno informacija5–oko tisuću knjiga veličine Biblije.6 Primjerice, ona sadrži informacije potrebne za izgradnju djeteta iz oplođene jajne stanice–kako izgraditi srce, pluća, mozak, itd. Kao odrasle osobe, također trebamo DNK, budući da ona pohranjuje program koji upravlja s puno onoga što se odvija u nama.

Jedna od funkcija DNK je kontrola proizvodnje mnogih proteina potrebnih za održanje zdravog tijela. Protein hemoglobin, primjerice, mora biti veoma pažljivo konstruiran kako bi mogao efikasno prenositi kisik iz pluća prema raznim dijelovima organizma. Neki proteini služe kao antitijela, omogućavajući nam da se odupiremo bolestima uzrokovanim bakterijama i virusima.7 Nokti na prstima, poput kose, građeni su od proteina keratina. Iako postoje stotine tisuća različitih proteina, svi su sazdani od istih građevnih blokova zvanih 'aminokiseline'. Kod ljudi (kao i većine organizama), koristi se svega dvadeset različitih tipova aminokiselina, međusobno povezanih u lance.8 Tipičan protein tvori i do nekoliko stotina aminokiselina. Odabirom koje će aminokiseline biti postavljene na koje mjesto u lancu, moguće je stvarati različite proteine, od kojih svaki ima drugu funkciju.

Niz 'slova' DNK je poput jezika, gdje različite kombinacije slova imaju različita značenja. Dok Engleski alfabet ima 26 lova, DNK alfabet ima svega četiri; A, C, T i G. Korištenjem ova četiri slova, DNK određuje koja aminokiselina će biti postavljena na koje mjesto u lancu. Primjerice, u jeziku DNK, 'riječ' sačinjena od slova CAT, znaci 'upotrijebi aminokiselinu histadin’; slova GGT znače 'upotrijebi aminokiselinu glicin’; slova GTG, znače 'upotrijebi aminokiselinu valin’. Nizovi takvih 'rijeci' specificiraju redoslijed slaganja aminokiselina. Dakle CATGGTGTG znaci 'sastavi koristeći prvo histadin, potom glicin, zatim valin'.

Genij DNK

Mnoge osobine DNK koda ga cine vrlo sofisticiranim.9 Jedna od njih je način na koji se prilagođava greškama kopiranja. Bas kao sto, pri uporabi nekog programa, računalo kopira podatke s tvrdog diska u memoriju, DNK mora biti kopirana prije no što je upotrjebljena. (Kopija je zapravo u malo drugačijoj molekuli zvanoj RNK.) Događaju se greške kopiranja koje mogu rezultirati postavljanjem aminokiselina na pogrešne pozicije unutar lanca. Međutim, jezik DNK je konfiguriran na način da se minimizira efekt takvih grešaka. Na primjer, dizajn koda je takav da, cak i u slučaju da greška rezultira odabirom pogrešne aminokiseline, ona izabrana će često imati slična svojstva, te će funkcionirati jednako dobro ili gotovo jednako dobro kao i ona ispravna. U drugim slučajevima, greška će svejedno rezultirati odabirom ispravne aminokiseline.

Jezici ljudi, poput engleskog, francuskog i latinskog koriste drugačije kodove, što znaci da koriste drugačije kombinacije slova kako bi opisali isti pojam. U engleskom, 'čovjekov najbolji prijatelj' zove se dog, u francuskom chien, a u latinskom canis. Slično tome, jezik DNK je mogao upotrijebiti bilo koji od mnogih različitih kodova, u kojima različiti nizovi slova mogu specificirati različite aminokiseline. To je s toga što ništa vezano za kemiju DNK slova, ili sustava koji ih čita i interpretira, ne zahtjeva da se koristi specifičan kod. Zapravo postoje milijuni mogućih alternativnih kodova, te bi neki od njih funkcionirali bolje od drugih u smislu minimiziranja efekta grešaka kopiranja. Ono što je toliko zapanjujuće kada je riječ o jeziku DNK je to što je kod kojeg koristi veoma dobar u kompenziranju grešaka. Drugačije rečeno, radi se o optimiziranom dizajnu. Zapravo, neki znanstvenici su predložili da, od svih mogućih kodova, standardni DNK kod (kojeg koristi velika većina organizama) lako može biti onaj najbolji. 10,11,12

Može li evolucija stvoriti takav?

Neki evolucionisti tvrde da je optimizaciju jezika DNK moguće objasniti prirodnom selekcijom. Tvrde da bi, tijekom milijuna godina, mutacije stvarale izmjene koda, te da je svaki put to proizvelo poboljšani kod, 'opstanak najprilagođenijih' osigurao bi da to postane novi kod. Ideja da bi mutacije mogle proizvesti nov funkcionalan kod, međutim, je apsurdna. To bi bilo poput izmjene pozicija nekih tipaka na tipkovnici računala. Bez istovremene promjene programa koji povezuje tipke sa slovima, mnoge riječi bi bile pogrešno napisane. Ovo je navelo jednog od otkrivača strukture DNK, Francis-a Crick-a, da kaže kako, jednom kada je prisutan, DNK kod bi bio fiksiran, budući da bi bilo veoma teško, ako ne i nemoguće, promijeniti ga.13

Zanimljivo, profesor Richard Dawkins je svjestan ovih poteškoća. U svojoj knjizi, The Greatest Show on Earth, napisao je,

''Bilo koja mutacija genetskog koda… trenutno bi imala katastrofalan učinak, ne samo na jednom mjestu, već diljem cijelog organizma. Da bilo koja riječ… promijeni svoje značenje, tako da znači drugačiju aminokiselinu, gotovo svaki protein u tijelu bio bi odmah izmijenjen… Za razliku od obične mutacije, koja bi mogla, recimo, malo produljiti nogu, skratiti krilo ili potamniti oko, promjena genetskog koda bi značila promjenu svega odjednom, na cijelom tijelu, a to bi značilo katastrofu.''14

Budući da postoje milijuni mogućih kodova, oni koji tvrde da je prirodna selekcija optimizirala taj kod, moraju vjerovati da priroda čini čuda. Jedini način na koji ovo može funkcionirati je ako, opet i opet, višestruke mutacije istovremeno izmijene velik dio DNK, te u isto vrijeme, promjene i način na koji sustav korišten za stvaranje proteina interpretira novi kod. Nadalje, budući da gotovo svi organizmi u prirodi koriste isti kod, ovaj proces optimizacije morao se odigrati veoma rano u evolucijskoj priči, ozbiljno umanjujući vrijeme raspoloživo da se sva ta čuda dogode.

Dawkins-ova zbunjenost

Usprkos Dawkins-ovoj ranijoj izjavi da je DNK kod univerzalan za sve organizme, kasnije u svojoj knjizi on priznaje da zapravo postoje neke iznimke. Međutim, on smatra da su one beznačajne, 'premalene' da bi negativno utjecale na njegov argument.15 No, one su sve samo ne beznačajne: kao što smo vidjeli, teorija evolucije ima poteškoće u objašnjavanju kako je došlo do pojave varijacija u kodu. Na koji način Dawkins objašnjava optimiziranu prirodu koda? On ju niti ne spominje!

Prema evolucionistima, prirodna je selekcija nekako uzrokovala da se obični kemijski spojevi povezu i stvore DNK, te sve sustave neophodne za njeno čitanje i proizvodnju kompleksnih proteina. Nitko nikada nije dokazao da je tavo što moguće, no znanstvenici koji kažu da ne vjeruju u to, često su izloženi značajnom odbijanju.16 Slično, oni koji otvoreno dovode u pitanje sposobnost darvinističkih procesa da optimiziraju DNK kod, riskiraju opiranje i diskriminaciju.17 Zbog čega je to tako? Prema Bibliji, odgovor je da ti fantastični i visoko sofisticirani biološki sustavi upućuju na Stvoritelja, kojega mnogi očajnički ne žele priznati. (vidi Rimljani 1:20-28 Romans 1:20–28.)

U psalmu 139:14 (Psalm 139:14), kralj David je napisao, ''Zahvaljujem ti, divno i čudesno ja sam stvoren; veoma su čudesna djela tvoja; duša moja to zna dobro'', a to je zasigurno istina. Bog koji nas je stvorio bio je izrazito temeljit, sve do finih detalja sićušnih molekula DNK i sustava za proizvodnju proteina u našim stanicama. On je dizajnirao taj sustav, dodijelio optimalan kod i programirao prve skupine živih organizama. Štoviše, to što ovaj kod koriste gotovo sva stvorenja, jasno govori da život dolazi samo od jedinog dizajnera, kao što tvrdi Biblija.18

Ovaj članak, objavljen u magazinu Creation, u manjoj je mjeri izmijenjen prije objavljivanja na web-u.

Polu-tehnički opis

Na koji način nas DNK kod minimizira efekt grešaka kopiranja?

Kod korišten za specificiranje oblika proteina posjeduje svojstvo poznati kao 'redundancija'. Kako ima četiri 'slova' (poznata kao 'baze' ili 'nukleotidi') i tro-slovne 'riječi' (zvane 'kodoni'), postoje 43= 64 moguće 'riječi' ili moguća 'kodona'. Međutim, potrebno ih je svega 20, jer se za izgradnju proteina koristi svega 20 aminokiselina. Posljedično, za specificiranje određene aminokiseline može se koristiti više od jednog kodona. Zapravo, četiri kodona GTT, GTC, GTA, GTG označuju aminokiselinu valin, četiri kodona GGT, GGC, GGA, GGG aminokiselinu glicin. U oba slučaja, bilo koja greška na trećoj bazi i dalje će rezultirati odabirom ispravne aminokiseline. Na sličan način, greške na kodonima koji specificiraju ostale aminokiseline često će i dalje rezultirati odabirom ispravne aminokiseline.

Nadalje, čak i kada greška za posljedicu ima odabir pogrešne aminokiseline, kod je tako mudro dizajniran da je odabrana aminokiselina, vrlo vjerojatno, dobra zamjena. Različite aminokiseline imaju različite osobine (što je razlog zbog kojega različiti nizovi aminokielina stvaraju proteine različitih funkcija). Primjerice, neke su aminokiseline kisele, druge bazične, dok su neke hidrofobne (odbijaju vodu). Kodon GTC specificira aminokiselinu valin, koja je hidrofobna. Greška koja za posljedicu ima da se drugo slovo zamijeni sa C, zamjenjuje kodon GCG koji specificira jednu drugu hidrofobnu aminokiselinu, alanin. Slično tome, greška koja rezultira promjenom prvog slova u C, zamjenjuje kodon CTG koji označuje hidrofobnu aminokiselinu leucin.

Više od koda

Kod koji povezuje kodone s aminokiselinama je jedan od više njih korištenih u kontroli stvaranja proteina. Npr. DNK je umotana u svežnjeve poznate kao kromosomi, te se način na koji je DNK umotana koristi kako bi se odredilo koji proteini se proizvode. Pakirajući DNK labavo ili zbijeno, primjerice, geni se mogu uključiti ili isključiti prema potrebi. Ovo je poznato kao 'Histon kod'. Na regulaciju gena također se utječe dodavanjem ili uklanjanjem kemijskih skupina na/sa DNK.19 Ovaj tip regulatornih sustava poznat je kao ‘epigenetski’, od grčke riječi ‘epi’, što znači 'na'. Oni djeluju na genom, omogućujući njegovo reprogramiranje, omogućavajući izvođenje različitih programa s obzirom na potrebe organizma u određenom trenutku.

Često će gen biti korišten za proizvodnju većeg broja proteina. Ovo je postignuto kopiranjem gena i potom njihovim sječenjem, te sastavljanjem zajedno s dijelovima drugih gena. Ovo nadzire 'Splicing kod';.20

No evolutionist has ever shown how such a sophisticated information system could have evolved by the Darwinian process. People who believe this do so by an act of blind faith.

Preporučene bilješke

  1. Dawkins, R., The Greatest Show on Earth, Transworld, London, 2009, p. 315. Natrag na tekst.
  2. U knjizi The Greatest Show on Earth, Dawkins tvrdi da prezentira neoborive dokaze evolucije. Za detaljno pobijanje vidi: Sarfati, J., The Greatest Hoax on Earth? Refuting Dawkins on Evolution, Creation Book Publishers, Georgia, USA, 2010. Natrag na tekst.
  3. Elzanowski, A. and Jim Ostell, J., The Genetic Codes, National Centre for Biotechnology Information, Maryland, USA; at www.ncbi.nlm.nih.gov/taxonomy. Natrag na tekst.
  4. Također vidi Venter vs. Dawkins on the Tree of Life – te još jednu Dawkins-ovu laž, Evolution News & Views, evolutionnews.org, March 9, 2011. Natrag na tekst.
  5. Gitt, W., Dazzling design in miniature: DNA information storage, Creation 20(1):6, 1997; creation.com/dna. Natrag na tekst.
  6. King James Version sadrži nešto više od 3 milijuna slova. Natrag na tekst.
  7. Informacija koja definira strukturu nekih antitijela kodirana je u DNK, dok su druga antitijela generirana pomoću dizajniranog sustava. Vidi: Bergman, J., O’Sullivan, N., Did immune system antibody diversity evolve? J. Creation 22(2):92–96, August 2008; creation.com/antibody-evolve. Natrag na tekst.
  8. Određene arheje i eubakterije ili prave bakterije, kodiraju za 21. ili 22. aminokiselinu, selenocistein i pirolizin — vidi Atkins, J.F. and Gesteland, R., The 22nd amino acid, Science 296(5572):1409–10, 24 May 2002; commentary on technical papers on pp. 1459–62 and 1462–66. Natrag na tekst.
  9. Carter, R.W., The High-Tech Cell, DVD; dostupno na creation.com. Natrag na tekst.
  10. Morris, S.C., Life’s Solution: Inevitable humans in a lonely universe, Cambridge University Press, UK, 2005, p. 18. See also review by ReMine, W., J.Creation 20(2):29–35, 2006. Natrag na tekst.
  11. Knight, J., Top translator, New Scientist 158(2130):15, 18 April 1998. Natrag na tekst.
  12. Greške kopiranje, međutim, i dalje su nepoželjne, pa DNK posjeduje složene mehanizme za provjeru, koji su i sami kodirani u DNK. Primjerice, iako postoje četiri ‘riječi’ za valin, one se prevode različitim brzinama. Tako mutacija može rezultirati prebrzim ili presporim formiranjem proteina, što za posljedicu ima nesklad s ostalim proteinima. Također, postoje i drugi kodovi, te će mutacija vjerojatno utjecati na njih čak i ako ne utječe na kodiranje proteina. Natrag na tekst.
  13. Crick, F.H.C., The origin of the genetic code, Journal of Molecular Biology, 38:367–369, 1968. Natrag na tekst.
  14. Ref. 1, pp. 409–10. Natrag na tekst.
  15. Ref. 1, p. 409. Natrag na tekst.
  16. Bergman, J., Slaughter of the Dissidents, Leafcutter Press, 2011. Natrag na tekst.
  17. Stein, B., Expelled: No Intelligence Allowed, DVD, Premise Media, 2008. Natrag na tekst.
  18. See creation.com/refuting2ch6. Natrag na tekst.
  19. White, D., The genetic puppeteer, Creation 30(2):42–44, 2008; creation.com/puppet. Natrag na tekst.
  20. Carter, R.W., Splicing and dicing the human genome: Scientists begin to unravel the splicing code, creation.com/splicing, 1 July 2010. također vidi Inside DNA, a second code!, Focus, p.7. Natrag na tekst.

Povezani članci