Explore
Also Available in:

Paradoks mladog tamnog Sunca i starost Sunčevog sustava

napisao
preveo Mladen Čirjak

Prema teoriji, Sunce stvara energiju termonuklearnom konverzijom vodika u helij, duboko unutar svoje jezgre. Postoje uvjerljivi dokazi da Sunce na ovaj način stvara barem polovinu svoje energije. Takav termonuklearni izvor mogao bi napajati Sunce gotovo 10 milijardi godina. Većina znanstvenika smatra da je Sunce (zajedno s ostatkom Sunčeva sustava) staro oko 4.6 milijarde godina, što znači da je do sada iscrpilo približno polovinu svog ‘života’.

NASAThe Sun. As the Sun ages, it increases in brightness and produces more heat. If the Sun is as old as claimed by mainstream scientists, 3.8 billion years ago the Earth would have had an average temperature of -3°C.
Sunce. Kako Sunce stari, raste mu sjaj, te stvara vise topline. U slučaju da je Suce staro onoliko koliko tvrdi znanstveni mainstream prije 3.8 milijardi godina, prosječna temperatura na Zemlji bila bi -3°C.

Tijekom životnog vijeka Sunca, termonuklearne reakcije bi, prema teoriji, postupno mijenjale sastav njegove jezgre, te izmijenile cjelokupnu fizičku strukturu Sunca. Zbog tog procesa, Sunce bi, vremenom, postupno postajalo sjajnije. Prema tome, ako je Sunce zaista staro 4.6 milijarde godina, moralo je postati sjajnije gotovo 40% tijekom tog razdoblja.1

Evolucionisti ostaju pri tome da se život na Zemlji pojavio prije oko 3.8 milijardi godina. Od tog vremena Sunce bi postalo sjajnije za oko 25%,2 iako postoji određena nesigurnost oko tog broja.3 Izgleda da ovo predstavlja temperaturni problem evoluciji života i Zemlji. S trenutnim globalnim zagrijavanjem, očekivalo bi se da je takva razlika solarne aktivnosti, tijekom milijardi godina, uvelike povisila temperaturu Zemlje. Ipak, većina biologa i geologa vjeruje da je Zemlja imala gotovo konstantnu prosječnu temperaturu tijekom proteklih 4.6 milijardi godina, s možda toplijim uvjetima koji su prevladavali u ranom pocetku.4 Problem kako je Sunce moglo postati sjajnije, a da je pri tome Zemlja održala konstantnu temperaturu naziva se ‘paradoks ranog tamnog Sunca’.

Koliko velik je ovaj problem? Moguće je izvesti jednostavan izračun pod pretpostavkom da, tijekom vremena, nije bilo promjene kada je riječ o sposobnosti Zemlje da odašilje toplinu. Iako je ova pretpostavka gotovo sigurno nerealistična, korisna je pri ilustriranju problema. Uz te pretpostavke, nalazimo da 25%-tno povećanje solarnog sjaja povisuje prosječnu temperaturu Zemlje za oko 18 °C. Budući da je trenutna prosječna temperatura Zemlje 15 °C, prosječna temperatura Zemlje prije 3.8 milijardi godina bila bi ispod ništice (-3 °C). Dakle, kada je život navodno bio u začetku, većina Zemlje je bila zaleđena.

Čak i s tako niskom prosječnom temperaturom, neka tropska mjesta na Zemlji mogla su ostati ne zaleđena. Naravno, evolucionisti bi mogli tvrditi da je život nastao u toplijim područjima, te se održao sve dok se Zemlja nije zagrijala. Međutim, tu postoje barem dva problema.

  1. Većina geologa inzistira da se tijekom prošlih 3.8 milijardi godina prosječna temperatura na Zemlji nije jako mijenjala. Ako ništa drugo, temperature prije 2.5 milijardi godina bile bi više.
  2. Ako je Zemlja ikada bila većim dijelom prekrivena ledom tijekom cijele godine, tada bi prosječna temperatura bila čak i niža od, ranije spomenuta, -3 °C. Povećan ledeni prekrivač povećao bi sposobnosti Zemlje da reflektira toplinu, umanjujući količinu topline koju apsorbira od Sunca. Ovo je čest problem popularne ideje o više ledenih doba - jednom kada jedno zaista započne, pojačano reflektiranje uzrokovano dodatnim ledom vodi smanjenju apsorpcije sunčeve topline, što je teško preokrenuti prema toplijoj klimi. (Oard model jednog post-potopnog ledenog doba uzrokovanog toplom oceanskom i vulkanskom prašinom u atmosferi nema ovaj problem.5 Kako se vulkanska prašina na posljetku razišla, oceani su pružili toplinu za otapanje velikog dijela ledenog pokrivača.)

Na koji način evolucionisti rješavaju paradoks tamnog Sunca? Većina ih pretpostavlja da je rana atmosfera Zemlje sadržavala više stakleničkih plinova no danas. To bi Zemlju održavalo toplom usprkos tamnijem Suncu u to doba. Kako je Sunce postajalo sjajnije, količina stakleničkih plinova u atmosferi navodno se smanjivala na takav način da je to točno poništavalo toplinu primljenu od Sunca. Drugačije rečeno, kako je Sunce evoluiralo, evoluirala je atmosfera Zemlje na način da je poništen efekt pojačanog sjaja Sunca. Evolucija života navodno je odigrala ulogu u evoluciji atmosfere.

Očito, takva evolucija atmosfere Zemlje zahtijevala bi veoma precizno balansiranje. Iako postoji određena tolerancija za odstupanja, bilo kakva dulja devijacija od idealnih uvjeta mogla je dovesti do katastrofalnog zagrijavanja ili hlađenja iz čega se Zemlja možda ne bi oporavila. Venera i Mars su mogući primjeri svakog od tih scenarija.

Planetolozi smatraju da iako su Zemlja i Venera veoma slične, manja udaljenost Venere od Sunca pružila je tom planetu u početku višu temperaturu od one na Zemlji, što je rezultiralo odbjeglim efektom staklenika. Posljedično, danas Venera posjeduje najtopliju površinu u Sunčevu sustavu. Suprotno tome, Mars je danas veoma hladan, no ipak postoji obilje dokaza da je, rano u njegovoj prošlosti, voda tekla njegovom površinom, što ukazuje na to da je Mars bio znatno topliji. Većina istraživača tvrdi da se to dogodilo prije oko 3.8 milijardi godina. Međutim, u to vrijeme Sunce je bilo 25% tamnije no danas. Prema tome, paradoks ranog tamnog Sunca za Mars predstavlja veoma drugačiji problem: zašto je taj planet bio mnogo topliji u vrijeme kada je Sunce bilo u toj fazi?

S očito katastrofalnim posljedicama po naše najbliže planetarne susjede, kako to da je Zemlja izbjegla sličnu sudbinu? Na koji način je Zemljina atmosfera uspjela evoluirati na tako delikatan način? Jedna od mogućnosti je da se to jednostavno tako dogodilo. Geološki i biološki procesi uklonili su stakleničke plinove točno određenom prosječnom brzinom kako bi se kompenziralo povećan solarni sjaj. Koja bi bila vjerojatnost da se to odigra slučajno?

Budući da je evolucija tako delikatne ravnoteže toliko malo vjerojatna, neki su predložili da se biosfera Zemlje ponaša poput divovskog organizma. Ova panteistička ideja, koju je ozbiljno predložio znanstvenik James Lovelock, nazvana je Gaia teorijom, prema božici Zemlje. Prepunu teoloških konotacijama, mnogi znanstvenici odbacuju Gaia teoriju, odlučujući se pozivati na slučajnost.

Naravno, još jedna logička mogućnost je ta da je Sunčev sustav star svega nekoliko tisuća godina. U tom slučaju, ne postoji paradoks kojeg treba objasniti jer Sunce nije dovoljno staro da bi značajnije pojačalo svoj sjaj. Mnogi bi mogli prigovoriti da mi znamo da je Sunce staro 4.6 milijardi godina, no to nije istinito. Ne postoji izravan način mjerenja starosti Sunca. Naše razumijevanje strukture Sunca nam ne dozvoljava precizan izračun koliko treba biti sjajno Sunce nulte starosti u usporedbi sa Suncem starim 4.6 milijarde godina. Sve što možemo zaključiti jest to da bi starije Sunce trebalo biti sjajnije od mladog Sunca. Starost od 4.6 milijarde godina proizlazi iz navodne starosti meteorita, te se pretpostavlja da je Sunce jednako staro. Naravno kreacionisti također odbacuju milijarde godina i kada su meteoriti u pitanju.

Dakle, paradoks ranog tamnog Sunca je dokaz da je Sunce, a time i Sunčev sustav, mlado i u skladu s 6.000 godina starosti Sunčevog sustava kao sto to bilježi kronologija Biblije.

Preporučene bilješke

  1. Faulkner, D.R., The young faint Sun paradox and the age of the solar system, Impact (ICR) 300, 1980. Natrag na tekst.
  2. Lenton, T.M., Gaia and natural selection, Nature 394(6692):439–447, 1998. Natrag na tekst.
  3. Sagan, C. and Chyba, C., The early faint Sun paradox: organic shielding of ultraviolet-labile greenhouse gases, Science 276(5316):1217–1221, 1997. Natrag na tekst.
  4. Sagan and Chyba, Ref. 3 and references 13, 14, 17, 18, and 19 cited therein. Natrag na tekst.
  5. Oard, M.J., An Ice Age Caused by the Genesis Flood, Institute for Creation Research, El Cajon, CA, 1990. Natrag na tekst.

Helpful Resources