Svjesnost: problem naturalizma

Osvrt na The Truth About Human Origins [Istina o ljudskome podrijetlu] (poglavlja 5–8)¹ od Brada Harruba i Berta Thompsona, Apologetics Press, Montgomery, AL, 2003.

napisao: Daniel Tate
preveo Zlatko Madzar

Poglavlja 5 do 8 knjige The Truth About Human Origins [Istina o ljudskome podrijetlu] bave se pitanjima povezanima s ljudskim mozgom, jezikom, i svjesnošću, što su od presudnog značaja u kreacionističko-evolucijskoj raspri. Zaista, pored poteškoća što ovi fenomeni predstavljaju za naturalistička (tj. evolucijska) izvješća o ljudskome podrijetlu, oni također pobuđuju sumnje u valjanost naturalizma u ostalim vidovima.

Naturalistička doktrina ‘uzročnog zatvaranja’, tvrdnja da svi fizički događaji imaju dostatne fizičke uzroke, ne samo da isključuje mogućnost bilo kakve vrste čuda ili natprirodnoga uplitanja u fizički svijet (kao što je Božje stvaranje Adama ‘iz zemljane prašine’ ili Kristovo uskrsnuće), već isto tako isključuje mogućnost da ljudska bića posjeduju ne-fizičku ‘dušu’ koja se izražava kroz naše riječi i ponašanje.

Jedinstvenost ljudskoga jezika

Poglavlje 5 bavi se problemom evolucije jezika. Ljudski jezik predstavlja potpuni i složen djelatan sustav komunikacije, što je jedinstveno u čitavome životinjskom carstvu. Harrub i Thompson procjenjuju, i s pravom odbacuju, tvrdnje nekih evolucionista oko postojanja primitivnih jezika (ili zakržljale sposobnosti za jezik) kod različitih životinjskih vrsta. Postoji apsolutni kvalitativni raskorak između proizvodnje znakova, i odaziva na iste (bio urođen ili uvjetovan) zamijećenog kod nekih životinja, te složenih promjena i gramatičkih građa prisutnih u ljudskim jezicima. Životinjskoj komunikaciji nedostaje bilo kakav oblik gramatike, dok svi ljudski jezici posjeduju visoko sofisticiranu gramatiku. Ne postoji nijedna srednja ili prijelazna gramatika među bilo kojom životinjskom vrstom.

Nadalje, nijedan ljudski jezik nije ‘primitivniji’ od nekog drugog. Harrub i Thompson raspravljaju o teoriji što je razvio Chomsky o urođenoj ‘univerzalnoj gramatici’ na kojoj počivaju svi ljudski jezici, i problemu što ona predstavlja za evolucioniste, jer dosada nije pronađen nijedan prijelaz iz odsustva gramatičkoga jezika (životinja) i u potpunosti oblikovane gramatike, instancirajući /oprimjerujući tu sveopću gramatiku, što je pronađena u svima ljudskim jezicima.

Jedan dobar primjer je ‘rekurzija /suvrat’, tj. sadržavanje koncepta unutar koncepta. Na primjer: ‘Rekla mi je da je majmun zgnječio bananu’; ‘majmun je zgnječio bananu’ je koncept unutar ‘Rekla mi je’. Majmun o tome ne bi imao pojma, ali čak i malo dijete bi.

Dodatno, problem nije ograničen na funkcionalnu lingvistiku. Harrub i Thompson također razmatraju biološke podloge jezika, uključujući i neurološke govorne centre i anatomske preduvjete za proizvodnju govornih glasova. Svi se ti dijelovi moraju točno posložiti kako bi mogao nastati jezik.

Visoko povezana mreža ljudskoga mozga

Poglavlje 6 raspravlja o pitanju evolucije ljudskoga mozga. To je pitanje od presudne važnosti u ljudskoj evoluciji jer je mozak jedini organ za kojeg evolucionisti vjeruju kako je prošao kroz korjenit razvoj kod ljudi u usporedbi s našim navodnim precima.

Teorije o evoluciji mozga u prošlosti često su bile krajnje općenite, dijelom zbog činjenice da okaminski zapisi ostavljaju vrlo malo tragova i pokazatelja moždane građe, ali većim dijelom zbog naše potpune neupućenosti naprosto o tome kako mozak djeluje (skoro će svako objašnjene biti dovoljno kada postoji malo podataka za objasniti). Evolucijske priče o razvoju mozga često su bile gotovo u cijelosti zaokupljene pitanjem prostornog kapaciteta lubanje i veličine mozga, bez razmatranja unutarnjeg funkcionalnog uređenja mozga.

Međutim, razlike između mozgova ljudi i mozgova životinja čine mnogo više stvari od veličine mozga—zaista, neke životinjske vrste imaju veće mozgove od ljudi. Čak i unutar ljudske populacije, ne postoji uzajamna povezanost između veličine mozga i inteligencije. Ogromna razlika između ljudskih i životinjskih mozgova čak se primarno ne sastoji u većem broju neurona nađenih u ljudima. Radije, ona se sastoji u njihovim među-povezanostima, to jest, načinu na koji je ljudski mozak ‘umrežen’. Dok je istina da mozak nije u cijelosti ‘statično spojen’, i povezanost živaca može oblikovati iskustvo, svejedno, ova prilagodbena fleksibilnost postoji samo unutar granica visoko specijaliziranih i nevjerojatno složenih urođenih mrežnih struktura. Harrub i Thompson pišu: ‘Vjerujemo da mozak zaslužuje mnogo više poštovanja nego su mu evolucionisti voljni ustupiti’ (str. 216).

Vjerojatno će, kako funkcionalno uređenje ljudskoga mozga postaje sve razumljivije, njegova jedinstvenost u usporedbi s mozgovima svih životinjskih vrsta biti sve naglašenija, i nesvodljiva složenost njegovih umreženih podsustava postajati sve očitijom. Površinske će se sličnosti polako pretvarati u složene različitosti. Detaljna istraživanja neurona i modeliranja načina kako su određene obrade unutar mozga obavljene bile su, do sada, uspješne samo u povezanosti s relativno jednostavnim obradama nižeg stupnja, kao što je segmentacija senzornih podražaja ili nadzor motoričkih radnji.

Ovo su vidovi moždane obrade za koje bi se očekivalo da imaju najviše sličnosti između ljudi i životinja. To je pridonijelo nerealnoj obmani da je ljudski mozak daleko sličniji životinjskome nego bi to stvarno i mogao biti. Kreacionisti imaju dobar razlog radovati se napretku moždane znanosti sa značajnim optimizmom oko znanstvenih implikacija za njihov položaj.

Ljudska svjesnost i ‘duša’

Poglavlja 7 i 8 pokrivaju fenomen svjesnosti. Pitanje svjesnosti važno je pitanje, i područje je u kojem nema mnogo posla iz kreacionističke točke gledišta. Postoje zapravo dva logički zasebna pitanja oko svjesnosti i evolucije. Prvo se tiče je li svjesnost, utoliko više kao biološki fenomen, mogla evoluirati. Drugo pitanje, ustvari, propituje je li svjesnost uopće čisto biološki fenomen. Ako nije, onda očigledno nije mogla evoluirati, budući teorija neodarviznima tvrdi kako pojašnjava postojanje samo bioloških organizama.

Ako postoji nešto više u umu osim sâmoga mozga i ako ljudi imaju nematerijalni aspekt isto kao i materijalni,² onda je naturalistička evolucijska teorija dokazana pogrešnom, ili u najboljem slučaju, nepotpunom.

Iz tog razloga, problem svjesnosti mogao bi biti smatran ‘drugom bojišnicom’ u borbi protiv naturalizma u znanosti. Naturalizam isključuje bilo kakvo Božansko stvorenje, ali isto tako i isključuje mogućnost ne-tjelesne duše koja ima natprirodno međudjelovanje s mozgom i tijelom.

Važno je zbog jasnoće u preispitivanju uloge mozga u svjesnosti razaznati između onog što je znanstveno poznato i onog što je čista filozofija. Harrub i Thompson teže izmiješati to dvoje zajedno, ali se uglavnom baviti filozofijskim razmatranjima. To je razumljivo, jer kada se radi o onome što je znanost zapravo pokazala, ako naturalističku oholost stavimo na stranu, znanstvenici su još jako jako daleko od objašnjavanja svjesnosti u bilo kojem smislu riječi u neurološkim terminima.

Fizikalna analiza mozga

Znanstveni dokaz, i od životinja i od ljudi, može biti klasificiran u tri široke skupine. Prvu bismo mogli nazvati korelacijske studije. One se sastoje od studija snimanja mozga, kao što je pozitronska emisijska tomografija (PET), funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI), ili događajno-povezani potencijali (ERP), koji bilježe uzajamnost između aktivnosti jednog područja mozga u točno određenome vremenu i nekoga psihološkog fenomena, procesa ili zadaće.

Na drugu skupinu proučavanja mogli bismo upućivati kao na deficitne studije. Ova istraživanja uključuju demonstriranje da kad je određeno područje mozga oštećeno, dosljedno je prisutan odgovarajući psihološki deficit. Niti korelacijske ni deficitne studije ne razjašnjuju kako je područje mozga uključeno u prihološki proces koji se ispituje; one samo ustanovljuju da je bio uključen na neki način. Iz tog razloga, one nisu sposobne isključiti sudjelovanje ne-tjelesne duše unutar toga istog procesa. Ako promatram mjenjačku kutiju automobila, mogu primijetiti kako svaki puta kad se automobil miče, zupčanici se okreću, a svaki puta kad je automobil nepomičan, zupčanici se ne okreću. Teško da bi to moglo dokazivati kako mjenjačka kutija sama po sebi pruža potpuno objašnjenje kretanja automobila. Slično tome, ako oštetim mjenjačku kutiju, više možda neće biti u voznome stanju. Ponovno, međutim, to baš i ne dokazuje da mjenjačka kutija sama po sebi pokreće automobil.

Takve korelacijske i deficitne studije su zanimljive, ali ostaju neupečatljive kao dokazi da je svjesnost u potpunosti moždana funkcija, bez detaljnog i empirički dokazivog objašnjena o tome kako se to događa. Objašnjavanje mahanjem ruku neće biti dostatno. Situacija je donekle slična onome što čovjek pronađe ako u znanstvenoj literaturi potraži objašnjenja o tome kako su, recimo, kopneni kralježnjaci evoluirali od riba. Postoji mnoštvo nejasnih općenitosti, ali malo shvatljivih, empirički dokazivih objašnjenja.

Treća skupina studija uključuje stvarna detaljna istraživanja neurona i modeliranje načina kako se određene vrste procesa vrše mozgom. Ove nam studije zapravo govore kako se ta obrada događa. Problem je, naime, kao što je već bilo spomenuto ranije u osvrtu na poglavlje 6, što su takve studije same po pitanjima obrade informacija na niskim razinama. One još nisu bile u mogućnosti niti izbliza razjasniti visoke razine fenomena svjesnosti.

Filozofijska pitanja

Unatoč oholosti, dakle, znanstveni dokaz kako je fizički mozak u potpunosti zaslužan za svjesnost nedostaje. Postoje jaki dokazi da je mozak uključen u svjesne procese. Ne postoje dokazi da je svjesnost ekskluzivno moždana funkcija. Upravo taj je nedostatak dokaza možda vodio Harruba i Thompsona u provođenje većine vremena na filozofijskoj strani ovoga pitanja. Ovaj je problem dodatno zbunjujući činjenicom kako ne postoji dogovoreno značenje izraza ‘svjesnost’. Postalo je tradicionalno razlikovati što je bilo nazivano ‘lagani problem’ od ‘teškog problema’ svjesnosti.³

‘Lagani’ problem bavi se pitanjem može li neuroznanost objasniti svjesnost funkcionalnim terminima, i biti odgovorna za čitav spektar svih ponašanja što se mogu primijetiti kod ljudi i životinja. ‘Svjesnost’ u funkcionalnome smislu označava posebno složenu vrstu obrade podataka. ‘Težak’ problem bavi se pitanjem može li neuroznanost objasniti našu subjektivnu svijest ili iskustva (fenomenalna svjesnost), koja se u analitičkoj tradiciji često naziva qualia. Neki naturalistički filozofi, kao Daniel Dennett, odbijaju priznati bilo kakav subjektivan aspekt svjesnosti, i u potpunosti je definiraju funkcionalnim pojmovima.

Harrub i Thompson razmatraju raznovrsne mogućnosti i tvrde kako neki oblik interakcionističkog dualizma, jer se ljudi sastoje i od tjelesnog mozga i ne-tjelesne komponente ili komponenata (duše i/ili duha), stoji kao najbolje objašljenje za fenomen svjesnosti. Ovaj se zaključak čini zdravim i filozofijski i znanstveno. Nažalost, izraz ‘dualizam’ trenutačno je vrlo nepopularan u teologiji, najvećim dijelom zbog utjecaja liberalnog i utjecajnog teologa Rudolfa Bultmanna na New Testament scholarship, gdje se već izdvojilo neke evangelističke znanstvenike.

Kao rezultat, sve češćom pojavom postaju evangelistički pisci koji negiraju ikakvo svjesno postojanje nakon smrti i prije uskrsnuća (srednje stanje), što je kroz povijest bilo sveopće prihvaćeno od strane ortodoksnih kršćana (npr. Otkrivenje 6:9–10, gdje su pobijeni sveti prikazani kao svjesni i pitaju Boga kako će se On dugo suzdržavati od udaranja pokvarenih na Zemlji, ili pokojni bogataš koji je bio svjestan i propitkivao Abrahama o svojoj još živoj braći u Evanđelju po Luki 16). Neki koji vjeruju u srednje stanje u kojem se svjesnost nastavlja, ipak imaju čudnu odbojnost biti označeni kao dualisti, iako je ta etiketa očigledno prikladna. S obzirom na tu situaciju, nekoliko bi komentara bilo prikladno.

Potaknuta biblijska i teološka pitanja

Izraz ‘dualizam’ ne odnosi se na jednu određenu teoriju, već je opisni izraz što može biti primijenjen na mnogo različitih teorija koje uključuju dvije stvari ili dva koncepta. Opisano je mnogo razičitih oblika dualizma, uključujući teološki, kozmički, prostorni, eshatološki, etički, antropološki, i tako dalje.⁴

Teološki dualizam, na primjer, uključuje činjenje jasne razlike između Stvoritelja (Boga) na jednoj strani, i Njegova ovisnoga Stvorenja na drugoj. Za svaki je oblik teizma, uključujući kršćanstvo, logično da mora obavezno sadžavati teološki dualizam. Slično tome, teško je zamisliti kako kršćanin ne bi bio teološki dualist, jer Bibija jasnim rezom radi razliku između dobra i zla.

Ostali oblici dualizma, kao što su prostorni (Nebesa u suprotivosi sa Zemljom) i eshatološki (trenutačna vremena u suprotivosti s vremenima što dolaze) identificirani su u Bibliji. Znači da nisu svi dualizmi sami po sebi loši. Monisti često tvrde kako je dualistička antropologija rezultat Platonova utjecaja na kršćansku misao.

Ali Platonski dualizam samo je jedan oblik dualizma, i ima malo sličnosti s holističkom, interaktivističkom vrstom dualizma koji je bio zaštitni znak kršćanskog pravoslavlja. Za platoniste i gnostike, tijelo je samo po sebi loše i pokvareno, i ‘spasenje’ je viđeno u stanjima vječnog bijega ili oslobođenja od tijela.

Međutim, za kršćanske dualiste, tijelo je viđeno kao kontingentno pokvareno zbog Pada koje će biti iskupljeno i usavršeno kod uskrsnuća. Prema tome, spasenje kršćanina uključuje krajnju obnovu cijeloga ljudskoga bića, i fizičkoga tijela i ne-tjelesne duše/duha. Ova dva oblika dualizma, platonsko/gnostički i kršćanski, zbog toga su u osnovi drukčiji.

Nadalje, takvim kritičarima rijetko pada na pamet da bi cipela utjecaja mogla biti na drugoj nozi. To jest, naginjanje prema monizmu unutar kršćanske teologije jednostavno bi moglo odražavati utjecaj modernizma njegova čuvara materijalizma i naturalizma. Ovo je prilično očigledno kod osoba kao što je Bultmann, ali je također istinito i za evanđeliste, kao što i prikazuje čitava raspra stvaranje/evolucija.

Mnogi moderni kršćani žele u potpunosti zaštititi Bibliju od izjava naturalističke znanosti. Kako bi to i mogli uraditi, oni će čitati tekstove na način što izbjegava ikakvu mogućnost sukoba s bilo čime što ‘znanost’ trenutačno govori u tom slučaju, bez obzira bilo to najprirodnije štivo ili ne.

Budući moderna neuroznanost, u cjelini, inzistira da je svjesnost u potpunosti objašnjiva kroz mozak (zahvaljujući sadržanome naturalizmu, a ne zahvaljujući dokazima), kršćani će pokušati pročitati antropološka učenja Biblije na monistički način, jer će misliti kako će u slučaju da brane ideju ne-materijane duše, ‘znanost’ osporiti Bibliju. Među učenjacima Novoga zavjeta općenito, međutim, antropološki dualizam Novoga zavjeta sve je više priznavan—tako je, na primjer, David Aune (2001.) napisao:

‘Naglasak na psihosomatskome jedinstvu ljudske osobe u učenjima Pavla, što je vrlo rasprostranjena teološka pretpostavka među proučavateljima Pavla koji su nasljednici Bultmannova utjecajna rada na Pavlovoj antropologiji, djeluje prilično dobro za razumijevanje Poslanice Rimljanima 7 (na primjer), ali se ruši kad se Pavao okreće pitanju smrti … koncepcija je zapravo jedno od antropološke dvojnosti’ (str. 238–239).⁵

Zaključak

Harrub i Thompson pružaju odličan osvrt na empirijske probleme evolucije i naturalizma u odnosu na ljudski mozak, jezik i svjesnost. Međutim, bivajući znanstvenicima radije negoli biblijskim znanstvenicima po vjeroispovijedi, oni izgledaju prilično nesvjesni opsega u kojem je antropološki dualizam postao kontroverzan u evađeoskim znanstvenim krugovima. Svejedno, oni pružaju kratku obranu ovoga položaja Svetoga pisma što može biti korisna, čak i ako ne dodiruje sve aktualne točke zavade. Za temeljitiju i znanstveniju obranu biblijskog slučaja antropološkog dualizma, međutim, bilo bi potrebno potražiti savjet u djelima autora kao što su Gundry⁶ ili Cooper⁷.