Share 0
Share
A- A A+

Novo vrijeme kvantnog ludila

Vi i ja pomogli smo oblikovati zakone fizičkoga svemira? Fizički svijet jedini je stvaran jer smo ga mi stvorili? Ideje što duguju više protu-Božjoj istočnjačkoj religiji nego znanosti sve se više uzimaju ozbiljno od vrhunskih znanstvenika.

napisao Carl Wieland
preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: 14. kolovoza 2007. (GMT+10)

NASA/ESA/AURA/Caltech. space
Temeljna pretpostavka moderne znanosti odavno je bila ona kako postoje nepromjenjivi, sveopći zakoni. Ali kako bi se izbjegao očigledan zaključak da mora postojati transcendentni Zakonodavac, neki su mislioci spremni odreći se i čak predlagati da su ljudi pomogli oblikovati svemir, u suštini.

Činjenica da je svemir ‘taman’ za život dobro je poznata prirodoslovnim znanstvenicima. Posebice, fizički zakoni i konstante čini se kako su savršeno i jedinstveno fino-usklađene za omogućavanje postojanja ne samo zvijezda, planeta i galaksija, nego nas, isto tako. To je bilo nazvano ‘Zlatokosni čimbenik’, jer je to sve iznenađujuće ‘tamno’ (vidjeti The universe is finely tuned for life).

To ima savršenog smisla za one koji vjeruju biblijskoj poruci u Knjizi Postanka. Svemir je uistinu bio stavljen na mjesto zbog svrhe, od krajnjega Dizajnera. Tako zašto ove nadaleko poznate činjenice nisu uzrokom za većinu znanstvenika da priznaju istinu iz Biblije? To nije teško razumjeti. Knjiga Postanka (u poglavlju 3, bavi se Padom) također nam govori zašto svi ljudi danas počinju život s prirodnim stremljenjem prema odbacivanju Boga i Njegove vladavine nad svojim životima. Poslanica Rimljanima 1 naglašava čovječanstvo u njegovoj pobuni opisivanjem onih koji su, izjavljujući o sebi da su mudri, ludo ostavili obožavanje istinskoga Stvoritelja Boga zbog sustava što je stvorio čovjek (rr. 22–23). To su oni koji ‘nisu željeli zadržati Boga u svome razumijevanju’ (r. 28).

Dakle za nekoga tko, nedotaknut od Duha Božjega, želi odbaciti Boga kao Stvoritelja (i time Zakonodavca i Suca) u svojim razmišljanjima, vijesti da su zakoni fizike ‘dizajnirani za nas’ nisu dobrodošle. To mora biti objašnjeno na neki drugi način.

Antropološko načelo

Zajedničko očitovanje ovoga je takozvano ‘antropološko načelo’ (od grčkog anthrōpos ἄνθρωπος = čovjek). Ono u osnovi izjavljuje da je razlog da se svemir pojavljuje kao osmišljen za nas taj da mi inače ne bismo bili ovdje kako bismo izvukli taj zaključak. Ovo zvuči mudro ali zapravo nije objašnjenje ni za što. Kao što su Kršćanski apologeti istaknuli:

Ako ste bili dovučeni pred dobro obučen streljački vod, i oni su pucali i promašili:

  • istina je da ne biste trebali biti iznenađeni promatrajući da niste mrtvi, ali
  • isto je tako istina da biste trebali biti iznenađeni promatrajući da ste živi.

Ako biste bili pitani: ‘Kako ste preživjeli?’, bilo bi neprimjereno odgovoriti: ‘Da nisam, ne bih bio ovdje da vam odgovorim’.

Multiverzum

Ako se antiteisti zapravo udostoje ponuditi objašnjenje, to je često na liniji: ‘Da, malo je vjerojatno za jedan svemir da ima ova svojstva. Ali ako postoje, ili je postojalo, mnogo drugih svemira, sa zakonima fizike nešto malo drukčijima u svakome od njih, onda bi se vjerojatno dogodilo barem jednome da ima zahtijevana svojstva za postojanje inteligentnih promatrača. U ovoj ‘velikoj lutriji svemira’, samo bi oni gdje su zakoni bili gostoljubivi za život proizvodili promatrače, tako da teorija ide, u nekakvu vrstu ‘konkurencije prirodne selekcije među svemirima’.

Ovo je stvarno podnošenje dokaza, tj. objašnjenje ovih ateista o prihvaćanju svemira ali neće dopustiti drugome objasniti išta drugo. Razmislimo kad bismo našli uzorak oznaka na obali što sriče vaše ime. Naravno zaključili biste kako je to napisala neka inteligencija. To je vjerojatnije nego razmišljanje kako će vjetar i erozija valova razrovati taj uzorak slučajno, čak premda postoji jasna ali krajnje mala vjerojatnost ovoga događanja.

Ali prema tijeku misli o multiverzumu, postoji beskonačan broj usporednih svemira što sadržavaju svako moguće kvantno stanje: ‘U beskonačnome prostoru, čak i najnevjerojatniji slučajevi moraju se dogoditi negdje. ’1

Photo by Effy Alexakis, Macquarie University Paul Davies
Paul Davies

Tako ako je neka osoba imala a priori predrasudu da nitko nije mogao napisati vaše ime, ona može raspravljati kako se naše bivanje jednostavno dogodilo u jednome od malih djelića svemira gdje je taj nevjerojatan erozivni uzorak nastao prirodno. Ako ovo zvuči posve nerazborito, onda je istom logikom, i ateistička pretpostavka o postojanju beskonačnoga broja svemira iznad Stvoritelja.2

Dobro poznati fizičar Paul Davies nedavno je spoznao kako, upravo odvojeno od poteškoće ikojeg dokazivanja takve stvari s promatračkom znanošću, ova zamisao o ‘multiverzumu’ ostavlja mnogo toga neobjašnjenog. Ne samo da zahtijeva mehanizam za stvaranje svemira, nego mora postojati neka vrsta ‘viših’ zakona što zauzvrat ‘upravljaju stvaranjem zakonom uređenih svemira’.3

Međutim, u prijedlogu on iznosi naprijed kao primjerice zašto su zakoni takvi kakvi oni jesu, Davies čini se potvrđuje Poslanicu Rimljanima 1 u zapanjujućem prikazu čovjeka koji maše svojom šakom pred Bogom. On predlaže, u krajnjem prikazu ljudske oholosti, kako smo mi sami odgovorni. Da, to je točno – Davies (i ostali koji koje on navodi) učinkovito daje ljudima, ne Stvoritelju Bogu, priznanje za fino uređivanje svemira.

 Zakoni zahtijevaju Zakonodavca.

On kaže da ‘tradicionalan’ način većine znanstvenika još uvijek smatra kako su zakoni ‘nepromjenjivi, sveopći, vječni međusobni odnosi’, što su ‘čudno neovisni o svemiru’. Davies ispravno naglašava da ovo znači kako postoji neki vanjski izvor zakona. Drugim riječima, izvor koji je ‘veći od’ svemira i neovisan je o njemu. Iako on ne spominje biblijskoga Stvoritelja Boga, nije teško vidjeti da je jedno takvo beskonačno-osobno, imanentno-ipak-transcendentno biće stvarno ‘jedina igra u gradu’ kao kandidat za takav izvor.

Ono što Davies naziva ‘tradicionalnim’ gledištem ustvari je temeljna pretpostavka na kojoj moderna znanost, sa svima svojim uspjesima, počiva. Zapravo, to je bio poslije-reformatorski naglasak na Bibliji, sa svojim otkrivenjem zakonitoga, nepromjenjivog Stvoritelja, što je vodilo do eksplozije znanosti u Zapadnoj Europi, radije negoli u islamističkim ili budističkim zemljama.4

Ali radije negoli prihvaćanje poimanja o Bogu,5 Davies napada zamisao o nepromjenjivima fizičkim zakonima. Umjesto toga, on predlaže razvitak zakona fizike zajedno sa svemirom – njegov je pojam ‘fleksibilni-zakoni’. Mlađi svemir, tako ide teorija, više je fleksibilan kako su zakoni fleksibilniji; tako dok svemir stari, zakoni postaju manje i manje fleksibilni, sve dok se ne ‘usredotoče’ na današnje. Na ovoj slici mijenjanja zakona, Davies potom prevlači slavan osvrt fizičara Freemana Dysona (što pretpostavlja standardnu evolucijsku sliku i vremensku skalu) o finome podešavanju svemira: ‘u nekom se smislu čini da je svemir znao da smo mi dolazili’. Tako kako može evolucijski ‘mladi svemir’ moguće znati da će ljudi eventualno doći? Mnogi će vidjeti pitanje kao retoričko; očito da to ne može. Ali Davies odgovara da može, zahvaljujući nastranosti kvantne mehanike (QM). On navodi čuvenog Stephena Hawkinga koji je pokušavao primijeniti QM na kozmologiju. Hawking kaže kako je pogrješka vidjeti svemir kao imanje samo jedne povijesti od njegova početka do sadašnjosti. Ukratko, on kaže kako je postojalo mnoštvo povijesti, a koje ‘su uključene u amalgam /mješavinu ovisit će o tome što odabiremo mjeriti danas’. Drugim riječima, prošlost se (uključujući smjer uzet od zakona fizike) mora zgrabiti, i može biti pod utjecajem naših djelovanja i odabira danas.

Crtanje ultra-dugim lukom?

U nekako slabom pokušaju pri opravdavanju ove začuđujuće tvrdnje, Davies navodi poseban opit uključujući fotone (‘svežnjevi svjetla’) idući kroz sićušne proreze. Ishodi su bili tumačeni kao pokazivanje kako odluka da se napravi određeno promatranje ili ne, određuje narav prošlosti. On dopušta kako se ovaj očit ‘doseg u prošlost’ širi samo na nekoliko milijardi sekunde, i ‘ne može biti korišten za promjenu prošlosti, ili za slanje informacije natrag u vrijeme’. Bez obzira na to, međutim, on kaže kako ‘u načelu to može biti prošireno na milijarde godina’.

… samo zato jer neke stvarne stvari zvuče kao čudne ideje, zbog toga ne slijedi kako su sve ideje što zvuče čudno stvarne.

Sad ne postoji sumnja da je s relativitetom, i još više s QM, moderna fizika pokazala kako samo zato jer je nešto opleteno s logičnom nastranošću ne znači da je neophodno nestvarno. Ali vrijedno je zapamtiti da samo zato jer neke stvarne stvari zvuče kao čudne ideje, zbog toga ne slijedi kako su sve ideje što zvuče čudno stvarne. Treba korak unatrag i razmotriti uzbudljiv chutzpah što Daviesovo prosuđivanje uključuje - ustvari, zakoni svemira su čini se ‘napravljeni za ljude’ zato jer ljudi ‘stvaraju zakone’! I kako može netko osmisliti neki opit za promatranje zakona u prošlosti svemira, posebice obzirom na ugrađeno izuzimanje u događaju negativnih ishoda (kad pokušavamo promatrati prošlost, to je moralo promijeniti prošlost)?

Napuštanje znanosti

U suprotnome, zamisao o nepromjenjivim zakonima koji upravljaju svemirom u skladu je sa svakim znanstvenim promatranjem ili mjerenjem ikad napravljenim. Izgleda da u navali da se napusti išta što može zahtijevati ili čak predlagati beskonačnoga-osobnog Stvoritelja Boga Biblije, sâma znanost biva napuštena.6

Davies je 100% u pravu kad kaže da to zahtijeva ‘vanjski izvor’ kako bi se objasnili zakoni našeg svemira. Njihovo postojanje pristaje savršeno i dosljedno s pretpostavkom da je Stvoritelj-Bog Biblije stvaran te da je stvorio ovaj fizički svemir i njegove zakone. Njihovo fino podešavanje za život mora biti očekivano od Boga svrhe koji je stvorio svemir kao dom za čovječanstvo.

Novo doba nerazumnosti?

Naveden Daviesov pristup očito nije pokrenut znanošću – ne postoji neobjašnjeno promatranje glede fizičkih zakona koji čekaju da budu riješeni takvim prijedlogom – nego radije religijom, doduše krivom. To nije jedini način u kojem se zapadnjačka vrsta protu-božje mistične religijske filozofije pojavljuje kao iskvareno tumačenje znanstvenih promatranja. U drugome nedavnom članku u New Scientist, snažno se tvrdi kako se ‘mi sad moramo suočiti s mogućnošću da ne postoji ništa samo po sebi stvarno svojstveno nekom objektu sve dok ga ne izmjerimo’. Kvantni istraživač navođen je kako kaže: ‘Mi zapravo stvaramo stvarnost’.

Sve to zvuči poznato onima ogrezlima u istočnjačkim mističkim zamislima da je ovaj svijet privid, svemir je Bog, Bog je svemir, vi ste Bog, i tako dalje.7 

Poziv na ljudski ponos u našoj rastućoj ‘prema meni-usmjerenoj’ kulturi je očevidan: ‘Hej, jesi li znao da si ti stvorio fizički svijet? Ti si čak pomogao stvoriti zakone kao što je gravitacija!’ Nije teško čuti siktanje Kušača u Knjizi Postanka 3:5: ‘Vi ćete biti kao Bog’.

Povezani članci

Preporučene bilješke

  1. Tegmark, M., Parallel svemira: Ne samo glavna osobina znanstvene fantastike, drugi svemiri su izravna implikacija kozmoloških promatranja, Scientific American 288:30–41, svibanj 2003. Naravno, ne postoji stvarno promatranje ovih drugih svemira, nego samo promatranje finog-podešavanja u našima što je objašnjeno daleko od multiverzuma, kao što je objašnjeno u ovome članku. Natrag na tekst.
  2. Ova je raspra unutar članka promijenjena od Sarfati, J, Refuting Compromise, poglavlje 5. Natrag na tekst.
  3. Davies, P., ‘Polaganje zakona’, New Scientist, 30. lipnja 2007., str. 30–34. Vratiti se na tekst. Natrag na tekst.
  4. Za primjer vidjeti The biblical origins of science. Natrag na tekst.
  5. Paul Davies napisao je knjige s ‘Bogom’ u naslovu, takve kao God and the New Physics (1984.) i The Mind of God (1993.), i čak je osvojio Templeton nagradu za religiju. Međutim, njegov ‘bog’ nosi Malu sličnost s beskonačno-osobnim Bogom Biblije—vidjeti Physicists God Talk o Daviesovoj uporabi riječi ‘bog’ i Templeton Prize goes to panentheistic Darwinistu o protu-biblijskoj religiji promoviranoj od Templetona. Natrag na tekst.
  6. Zabilježite da su ovi ‘zakoni’ stvarni opisi načina kako je Bog podržao svemir (Kološanima 1:15 i dalje) na ispravan način (usp. 1. Korinćanima 14:33)—vidjeti Creationist contributions to science. Natrag na tekst.
  7. Tj. panteizam—vidjeti također ‘Misija nije nemoguća: promjena svjetonazora istočnjačkih mistika’ od Russella Grigga u lipnju 2007. u Creation magazinu. Natrag na tekst.

Where are you while reading this article? In the privacy of your own home? The internet, and this site in particular, can be a powerful tool for reaching those who would never go to church. Keep the penetration going by supporting this outreach. Support this site

Comments closed
Article closed for commenting.
Available only from day of publication.
Copied to clipboard
11898
Product added to cart.
Click store to checkout.
In your shopping cart

Remove All Products in Cart
Go to store and Checkout
Go to store
Total price does not include shipping costs. Prices subject to change in accordance with your country’s store.