Explore
Also Available in:

Za nastanak Sunčevog sustava akrecijom nema opažanja

napisao
preveo Mladen Čirjak

Više od 200 godina postoji uvjerenje da su Sunce, planeti i mjeseci nastali iz velikog oblaka plina i prašine, iz praiskonske maglice ili solarne nebule (Lat. nebula = oblak). Nebeska su se tijela navodno formirala pošto su se čestice plina i prašine srasli u procesu zvanom akrecija, formirajući protoplanete. Teorija akrecije je dio nebularne hipoteze formiranja Sunčevog sustava. Eksperimenti nisu pokazali da se akrecija dešava. Bog je stvorio nebeska tijela svojom izgovorenom riječju (Ps. 33:6), a ne proces – brz ili spor - koji se odvijao prema znanstvenim zakonima nakon stvaranja. Predstavljeni su eksperimentalni problemi teorije akrecije, nakon čega slijedi diskusija o nedostatku astronomskih opažanja za istu.

Laboratorijski eksperimenti: nema akrecije

A Bok globule in the reflection nebula NGC 1999 in Orion; star left of center is V380 Orionis, 3.5 times solar mass, and is responsible for the light which the nebula reflects (NASA-HST). In the accretion theory, the nebula is supposed to be material collapsing into the star.
Bokova globula u refleksnoj maglici NGC 1999 u Orionu; zvijezda livo od centra je V380 Orionis, 3.5 puta solarne mase, te je odgovorna za svijetlo koje nebula reflektira (NASA-HST). U akrecijskoj teoriji, nebula bi trebala biti materijal koji kolabira u zvijezdu.
Slučaj #1. Na atmosferi 10-4, što je uzeto kao tlak unutar pre-solarnog oblaka, uzgojena su kondenzacijska zrna legure nikla i željeza do sub-mikronske veličine, u zatvorenom prostoru bez turbulencije.1 Kakve veze imaju ti uvjeti sa stvarnom akrecijom? Zaključak autora nije bio velik: “izravan rast velikih zrna ili kapljica iz plina je veoma težak, pod bilo kojim nama poznatim okolnostima.”2 Nada je ipak opstala da se akrecija može dogoditi pod još uvijek nama nepoznatim hipotetskim uvjetima:
“Nedvojbeno postoje astrofizičke situacije, kao što postoje one zemaljske, u kojima postoje ti posebni uvjeti, a velike mase mogu izravno nastati kondenzacijom iz pare. Teško je zamisliti, međutim, da bi oni mogli postojati širom Sunčevog sustava.”2

Donn i Sears su predložili neke ad hoc pretpostavke zbog kojih bi se akrecija doimala mogućom, poput hipotetskog rasta kristala pri navodnim ‘vijčanim dislokacijama’ uzrokovanim navodnim oštećenjima zbog radijacije pod manje-nego-normalnim režimima super-zasićenosti.3 No, čak je i pretpostavljena super-zasićenost unutar praiskonskih oblaka bila ad hoc, budući da bi za to bila potrebna prethodna visoka koncentracija materijala, a to je ono što je teorija zapravo pokušala proizvesti.

Slučaj #2. Znanstvenik William K. Hartmann je to primijetio,

“Uobičajeni dokazi upućuju na to da u slučaju da su bliske čestice stijena u orbiti oko sunca udarene pri niskim brzinama, one će se jednostavno odbiti bez spajanja; u slučaju da su udarene pri velikim brzinama, one će jedna drugu, umjesto spajanja, smrskati. … Kako bi ispitali dolazi li do spajanja ili udarnog zavarivanja, Kerridge i Vedder (1972, pp. 161–162) su osmislili eksperiment s česticama silikata koje su se sudarale pri brzinama od 1.5 do 9.5 km/s (danas tipični sudari u pojasu asteroida).”4

Kako bi se izbjeglo razbijanje tijekom sudara, Kerridge i Vedder su predložili mnogo manje hipotetske brzine.5 Brzina je postala podesiv parametar koji bi hipotetski mogao omogućiti akreciju. Greenberg i kolege su proveli računalne simulacije pri tim nižim brzinama, te zaključili da je u tim hipotetskim uvjetima, akrecija moguća.6 No, taj tip 'potvrde' je primjer ad hoc formuliranja pretpostavke u kojoj se za niže brzine potrebne teoriji akrecije pretpostavlja da one opravdavaju teoriju. To je kružno razmišljanje.

Slučaj #3. Ekspert za komete Fred Whipple7 je opisao laboratorijska ispitivanja Mayo Greenberg-a (1922–2001), na Opservatoriju Leiden u Nizozemskoj, kojima se pokušalo simulirati rast zrna međuzvjezdane prašine u molekularnim oblacima8,9 Plinove u takvim oblacima izložio je, pri 20 K (–253 °C), ultraljubičastom zračenju intenziteta za koje smatra da je slično tipičnom šrigušenom svjetlu zvijezda. Međutim, nije došlo do srastanja molekula plina bez nametanja dvaju umjetnih uvjeta: (1) korištenja 'hladnog prsta' (površina super-ohlađena do kriogenih temperatura) kao mjesta nukleacije kako bi se iniciralo srastanje; (2) uporabe koncentracija plina viših od onih koje mogu postojati u nekom molekularnom oblaku. Drugi uvjet je bio posebice važan jer molekularni oblaci imaju prenisku koncentraciju plina kako bi se omogućila spontana nukleacija čak i pri niskoj temperaturi poput 20 K. Prema tome, Greenberg-ova 'simulacija' formiranja zrna prašine zapravo i nije bila simulacija. 'Inteligencijom čovjeka' koja je provodila eksperiment nametnuta su dva specijalna uvjeta koja ne bi postojala u prirodi. Blum je također naglašavao kako su uvjeti akrecije koji predstavljeni, te nije poznato da su postojali:

“Teoretska razmatranja i njihova predviđanja u vezi razvoja solidnih tijela unutar ranog Sunčevog sustava snažno ovise o nekoliko pretpostavki, čiju je validnost moguće dokazati samo eksperimentalno. Među procesima koje je potrebno empirijski ustanoviti [su] ponašanje pojedinih zrna prašine pri sudarima s niskim brzinama i agregacija uključujući simulacije dugoročne agregacije prašine [srastanja]”10

No, prema Blum-u, ti potrebni uvjeti – niske brzine i aggregation – još nisu opaženi u laboratorijskim uvjetima. Slično tome, Armitage zaključuje: “Da bi kolizije dvaju tijela bile dovoljno brze, objekti veličine metra nakon međusobnog sudara moraju efikasno srastati, umjesto da se lome. To u laboratorijskim eksperimentima nije demonstrirano.”11 Eksperimenti nisu dakle pokazali da same kolizije čestica mogu prouzročiti njihovo srastanje i rast u veće stijene u uvjetima za koje se vjeruje da postoje unutar ranog Solarnog sustava. Jesu li zbog toga teoretičari posumnjali da je teorija akrecije netočna? Odgovor je Ne. Umjesto toga, uveden je koncept gravitacijske nestabilnosti kako bi se dalo objašnjenje na to na koji bi se način čestice koje se sudaraju mogle prisiliti na spajanje, unatoč prirodnoj tendenciji da to ne čine. Goldreich i Ward su tvrdili, “protoplaneti mogu nastati akrecijom izravno iz čestica prašine… gravitacijskim nestabilnostima.” Te nadodaju, “Prema tome, sudbina planetarne akrecije izgleda da ne ovisi više o ljepljivosti površina čestica prašine.”12 Tako je nadvladana prepreka nesrastanja čestica koje se sudaraju. Ili nije? U zaprepašćujućem priznanju, Goldreich i Ward zaključuju:

“Iako smo ideju srastanja čestica prašine odbacili kao nepotrebnu za procese planetarne akrecije, postoji još dublji razlog za njeno odbacivanje. To jest, čak i kada bi čestice prašine imale tendenciju međusobnog srastanja pri sudarima, rast čvrstih tijela tim procesom bio bi mnogo sporiji nego onaj uslijed gravitacijskih nestabilnosti koje smo opisali.”12

Drugim riječima, čak i kada bi čestice koje se sudaraju mogle ostajati skupa, rezultirajući rast u protoplanete bi bio ekstremno spor, što bi zahtijevalo vrijeme dulje od milijuna godina koliko su za to dodijelili. Slusher je procijenio 30 Ga kao vrijeme za nastanak jednog međuzvjezdanog zrna kolizijama – deset puta više od starosti solarne nebule.13 Harwit je procijenio da je za rast zrna do veličine 10-5 cm potrebno 3 Ga.14 Stoga se novije teorije akrecije oslanjaju na druge faktore za formiranje planeta, a ne na jednostavne kolizije.

Još jedan predložen faktor koji uzrokuje akreciju čestica bio je fenomen bistabilnosti (BP), pri kojem bi nebula mogla postojati u određenim kemijskim stanjima koja potiču rast zrna prašine. No, Shalabiea i Greenberg su zaključili da “pretpostavke potrebne za postojanje BP-a nisu u skladu s temeljnim astrofizičkim opažanjima vezanim za atomska obilja. … Izgleda malo vjerojatno i vjerojatno nemoguće da bistabilnost igra bilo kakvu ulogu u međuzvjezdanoj kemiji.”15

Također niti druge teoretske inovacije do sada nisu objasnile na koji se način akrecija mogla odigrati. Dorch je žalio,

“Trenutni scenariji i teorije ne uspijevaju pružiti zadovoljavajuća objašnjenja mnogih aspekata formiranja planeta. Situaciju izgleda često karakterizira komparacija dvaju (ili više) scenarija, pri čemu se nedostatci jednog uzimaju kao dokazi (ili čak i 'potvrde') u korist drugog, dok se mogućnost da niti jedan od njih nije točan ne uzima u obzir dovoljno ozbiljno. … inačica ovog pristupa je tvrdnja da 'budući da smo ovdje – na Zemlji, plinoviti i ledeni planeti također, jedan od razmatranih scenarija je morao uspjeti, a kako mogu pokazati da to nije bio scenarij A, to je morao biti scenarij B! ”16

Izostankom eksperimentalne potvrde akrecije kroz nekoliko desetljeća, što da mislimo o samouvjerenim opisima akrecije poput ovog slijedećeg?

“Malene čestice se s lakoćom spajaju prilikom sudara i formiraju gomile s otvorenom, često fraktalnom strukturom , ovisno o procesu rasta. Za veće čestice se i dalje očekuje rast pri brzinama sudaranja od oko 1 m/s. Eksperimenti također pokazuju da, nakon intermezzo-a destruktivnih brzina, visoke brzine sudaranja preko 10 m/s na poroznom materijalu opet dovode do neto rasta objekta.”17

No 'eksperimenti' na koje se ovdje mislilo su računalne simulacije kod kojih su pretpostavljene neophodne brzine sudaranja kako bi se osigurala akrecija, kao u starijim studijama. Čak i tako, izraženo uvjerenje da su računalne simulacije ispravno implicirale rast čestica: “Razmatranja interakcija prašina-plin pokazuju da kod sudara čestica koje se ne razlikuju previše u omjeru površine i mase brzine ostaju ograničene do veličina oko 1 m, a brz i lagan rast do tih veličina je izgleda garantiran.”17 Još jednom postoji navod rasta čestica, no samo do 1 metar.

Izvan veličine 1-metar, nastaju problemi koje čak niti teoretski modeli nisu riješili: “Za veličine metra, u kombinaciji s turbulencijama nebule, destruktivni procesi su vjerojatniji. Aggregation modeli pokazuju da unutar turbulentne nebule, malene čestice bivaju prebrzo swept up da bi bile u skladu s opažanjima diskova.”17 Čak niti računalno modeliranje dizajnirano kako bi demonstriralo akreciju pokazuje da čestice od 1 metar i veće imaju veću vjerojatnost da budu uništene nego da rastu. Dominik et al. Stoga pretpostavlja, “Prema tome, unutar nebule možda postoji produljena faza tijekom koje je očuvana komponenta malenih čestica, kroz kolizije uzrokovane turbulencijom što sprečava rast u protoplanete sve dok uvjeti ne postanu povoljniji zboj jednog ili više razloga.”17 Ta 'produljena faza' nije detektirana niti empirijski niti teoretskim modeliranjem. Niti jedni niti drugo ne podupire vjerovanje da bi se akrecija mogla odigrati.

Ipak, prašina i krhotine ispunjavanju prostranstva Sunčevog sustava, Mliječne staze i svemira. Unutar Mliječne staze, te krhotine su međuzvjezdani medij (ISM); među galaksijama je to međugalaktički medij (IGM). Ako se te čestice nisu formirale akrecijom, koje je njihovo porijeklo? Teoretičari su, u skladu s teorijom akrecije, nekada vjerovali da je formacija praiskonske prašine stvorila ISM i IGM.18,19 Kada je 1940-ih predložena teorija velikog praska, teoretičari su pretpostavili da su svi elementi nastali velikim praskom, ne u zvijezdama.20 Potom su se ti praiskonski atomi morali spojiti u zrna prašine, ISM i IGM. Prema tome je ISM i IGM praiskonski produkt. Zaista, Cernuschi je napisao, “Kako bi se objasnilo porijeklo kozmičkih zrna, mi predlažemo da su ona nastala u ranim fazama širenja svemira”.21 Van de Hulst je zaključio, “Nije teško predočiti način na koji bi zrnca prašine u svemiru mogla rasti.”22

Ali veliki prasak nije mogao objasniti većinu izotopa, pa se pozvalo na zvijezde kao njihov izvor.23,24 Neuspjeh velikog praska da objasni sve elemente, osim najlakših (zapravo on ne može objasniti niti njih25), u kombinaciji s neuspjehom akrecije da formira zrna prašine, znači da ISM/IGM ne može biti ostatak praiskonskog kozmosa. Danas se na ISM/IGM gleda kako na produkt stelarne nestabilnosti. Prelazak ISM/IGM iz produkta akrecije u produkt stelarne nestabilnosti doveo je u pitanje teoriju akrecije. Ipak, usprkos brisanja ISM/IGM sa liste dokaza za akreciju, teorija akrecije i njen širi okvir, nebilarna hipoteza, i dalje se zagovaraju.

Nebularna hipoteza: nema podataka u prilog

Francuski matematičar Pierre Simon Laplace (1749.-1827.) predložio je nebularnu hipotezu u svom Exposition of the System of the World26 kao nedokazanu ideju ponuđenu „s nepovjerenjem koje svaka stvar treba inspirirati, a koja nije rezultat promatranja ili izračuna“.27 Usprkos tome, nebularna hipoteza je 'opće prihvaćena' do ranih 1800-ih.28 No, sredinom 1800-ih našla se u problemu jer ju je fizičar James Clerk Maxwell (1831–1879) diskreditirao. Maxwell-ova kritika je bila devastirajuća u tolikoj mjeri da je nebularna hipoteza velikim dijelom napuštena gotovo cijelo stoljeće, do 1940-ih. Tijekom tog vremena, evolucionisti su predlagali druge teorije o porijeklu Sunčevog sustava, sve su vremenom diskreditirane.29 Nebularnu se hipotezu naposlijetku opet počelo zagovarati jer su druge teorije propale.

Maxwell je diskreditirao nebularnu hipotezu razmatrajući procese formiranja prstenova Saturna; “pokazao je da bi tendencija konglomeracije u jedan satelit, koju predlaže nebularna hipoteza, bila efektivno poništena dinamičkim faktorima uključenim u kruženje čestica oko centralnog masivnog tijela.”30 Dakle, ostatci u prstenima Saturna nikada ne bi mogli srasti u jedan mjesec, jer sile razaranja nadvladavaju sile privlačenja. Ono što je vrijedilo za prstene Saturna, također bi vrijedilo za Sunčev sustav. Sunce, planeti i mjeseci nikada ne bi mogli nastati iz zgusnjavajuceg plina i prašine jer su sile razaranja prejake. Maxwell je znao da je razorio kredibilitet nebularne hipoteze31; opisujući prstene Saturna, napirso je:

“Sada moramo uzeti u obzir varijacije u obliku i rasporedu dijelova prstena, kao i njegovo kretanje u cjelini, a još uvijek nismo sigurni da se te varijacije neće akumulirati dok prsten u potpunosti ne izgubi svoj izvorni oblik i sruši se na jedan ili više satelita, kružeći oko Saturna. Zapravo, takav rezultat je jedna od vodećih doktrina "nebularne teorije" formiranja planetarnih sustava … "32

Činjenica da prsteni Saturna ne mogu srasti kako bi formirali nove mjesece bila je značajna, budući da je Laplace upotrijebio prstene Saturna da bi ilustrirao nebularnu hipotezu (“Laplace … je uvrstio prstenove u svoju sugestivnu teoriju o porijeklu Sunčevog sustava”33).

Nakon gotovo jednog stoljeća uzaludne potrage za zamjenom za nebularnu hipotezu, njemački fizičar von Weiszacher (1912–2007) je prilagodio jednadžbe nebularne hipoteze kao bi ona proizvela Sunčev sustav prema Bode-ovom zakonu.34,35 No, ekstrasolarni sustavi planeta ne prate Bode-ov zakon (to ne čini niti Neptun u našem Sunčevom sustavu), a nebularna hipoteza ih nije objasnila, o tome kasnije. Od 1940-ih i dalje, Von Weiszacher-ova nastojanja općenito su prihvaćena kao ono što nebularnu hipotezu čini znanstveno prihvatljivom. No, da li je to zaista bio slučaj? Odgovor je Ne, jer, kao što ćemo vidjeti, za nju nedostaju observacijski dokazi. Kao što je slučaj i s teorijom akrecije, nebularna hipoteza je vremenom postala složenija, jer je jednostavnija propala. Nebularna hipoteza danas uključuje (1) fazu akrecije; (2) fazu formiranja protoplaneta; (3) fazu planetarnih jezgri (planetarnih embrija); te (4) fazu migracije planeta.36 Faza migracije planeta je neophodna jer, prema teoriji, jdnom kada su formirane jezgre planeta, one se nalaze na pogrešnim mjestima da bi nalikovale na planetarni sustav, pa ih se mora prisiliti na 'migraciju' ka svojim ispravnim lokacijama. Vidjeli smo da observacijski dokazi za fazu akrecije izostaju, no to je slučaj i s podatcima koji potvrđuju ostale faze.

Nema dokaza za solarnu nebulu

U solarnom sustavu koji je nastao iz solarne nebule, moglo bi se očekivati da “ostatci preostali nakon formiranja solarnog sustava … kontinuirano padaju prema suncu i isparavaju”,37 stvarajući lako uočljiv infracrveni sjaj dok izgaraju. Mjerenja tijekom pomrčine 11. srpanja, 1991, nisu pokazala takav sjaj,37,38 a prethodne detekcije prašine koja okružuje Sunce su pripisane kometima koji prolaze blizu Sunca. Dakle, prašina nebule je bila odsutna, što upućuje na to da nije postojala nebula. S druge strane, opažanja formacija ostataka su u astronomiji uobičajena, osobito u slučajevima stelarne nestabilnosti o kojoj se raspravlja u daljnjem tekstu. Kozmos se izgleda razara, a ne evoluira. To je razlog zbog kojega teoretičari nisu bili u stanju objasniti zašto je solarna nebula—čak i ako jest postojala —mogla kolabirati u nebeska tijela. Na kraju duge revizije teorija o kolapsu nebula (također poznatih i kao teorije formiranja oblaka), jedan je teoretičar mogao reći samo to da “još ne postoji potpuna teorija o formiranju oblaka”.39 Jeffreys se jednom prilikom požalio, “Ukratko, smatram da sve predloženi scenariji porijekla Sunčeva sustava podliježu ozbiljnim prigovorima. Kako stvari stoje, zaključak vezan za tu temu sada je da taj sustav nije moguć.”40

Da li se ova procjena izmijenila? Odgovor je Ne. Novi izvještaji trenutnih svemirskih misija pružaju nadu da će budući podatci napokon dovesti do razumijevanja porijekla Sunčevog sustava. Primjerice, European Space Agency Global Astrometric (GAIA) satelit, čije je lansiranje planirano za 2011, “trebao bi omogućiti astronomima rekonstrukciju uvjeta pod kojima je bezobličan oblak plina i prašine iznjedrio naš Sunčev sustav.”41 Slično tome, postoji i nada da, “bi istraživanja asteroida iz blizine i kometa mogla otkriti tragove o ranom svemiru.”42 Izvještaj o misiji Cassini na prstene Saturna je rekao, “Znanstvenici se nadaju da će misija pružiti važne tragove o tome kako su nastali planeti.”43 No, ako je nebularna hipoteza objasnila porijeklo Sunčevog sustava, čemu nada da će njegova prošlost napokon biti shvaćena?

Nema dokaza za kolaps nebule

Ako je nebularna hipoteza točna, astronomi bi trebali opažati oblake ostataka drugdje u galaksiji kako kolabiraju, kao što je to učinila solarna nebula. Svaki od tih divovskih molekularnih oblaka bi trebao biti poput solarne nebule prije milijardi godina, prije nego je kolabirala. Divovski molekularni oblak je nebula ili se smatra dijelom veće nebule. Kao što je trebala biti i solarna nebula, divovski molekularni oblaci (GMC-ovi) su mnogo puta veći od sularnog sustava, tipično stotinama svjetlosnih godina u promjeru. Zraka svjetla bi stoljećima putovala s jednog kraja GMC-a na drugi, no s jednog kraja solarnog sustava na drugi svega nekoliko sati. Solarna nebula je trebala proizvesti samo jedan solarni sustav, no teorije nagađaju da GMC-i sadrže dovoljno plina za stvaraje mnogo zvijezda i planetarnih sustava. Unatoč tom teoretiziranju, “Niti jedan astronom nikada nije uočio proces kolapsa oblaka,”44 i “nitko nije uhvatio molekularni oblak u činu kolabiranja.”45 Uočene su četiri grude u oblacima, Blitz kaže, “Niti jedna od tih gruda u oblacima… nije vezana gravitacijom [ne kolabira]. … Budući da su grude toliko daleko da bi bile vezane gravitacijom… te grude moraju ekspandirati.”46 Za Blitz-a, “Taj je zaključak teško prihvatiti ”46 Dakle GMC-i postoje, no njihovo ne-kolabiranje kaže da se Sunčev sustav nije mogao formirati kolapsom nebule.

Nema dokaza o formiranju zvijezda

Ako su nebularne hipoteze istinite, astronomi bi trebali vidjeti nastajanje zvijezda iz ostataka koji se sažimlju, kao što je to navodno učinilo i Sunce. Ali “nitko nije nedvosmisleno opazio materijal koji pada na zvijezdu u začetku, što bi se trebalo događati ako se zvijezda zaista još uvijek formira.”45 Prema tome, teoretičari su zaključili da,“Divovski molekularni oblaci ne kolabiraju dinamično, te zapravo općenito imaju veoma nisku učinkovitost za stvaranje zvijezda.”47 Dakle, ne može se očekivati da GMC-i kolabbiraju u zvijezde, unatoč raširenom vjerovanju da to čine. Gravitacijski kolaps se ne može desiti u difuznom, razrijedjenom oblaku plina kako bi nastala zvijezda; on nije dovoljno gust. “Jedini način da… se hladan međuzvjezdani oblak sažme od nebularnih do stelarnih dimenzija je da bude dovoljno gust kako bi međusobno gravitacijsko privlačenje njegovih čestica bilo dovoljno jako da uzrokuje njegovo skupljanje”.48 Teoretičari dakle prepoznaju da GMC-i ne mogu započeti kolabiranje sami od sebe. Mora postojati vanjska sila koja dovodi GMC do gustoce dovoljno velike da izazove kolaps.

Nebularna teorija mora pretpostaviti da je drugo fizičko tijelo izvor te sile, kao primjerice drugi oblaci koji već kolabiraju ili nestabilne zvijezde koje šalju udarne valove (valovi gustoće) u okolni prostor. Teorija dakle pretpostavlja prethodno postojanje uspješno-kolabirjućeg oblaka ili već formirane zvijezde, a to je ono što teorija pokušava objasniti. Kao što su teoretičari rekli, “Formiranje zvijezda također može biti potaknuto mehanizmom izvan grude. … Udari, koji mogu nastati zbog supernova [nestabilnih zvijezda] ili sudara oblaka, često se spominju kao mehanizmi koji uzrokuju formiranje zvijezda.”49 Drugim riječima,“Opći model zahtijeva neki mehanizam koji potiče kolaps oblaka: eksplozija supernove, udarni val spiralnih krakova galaksije, sudari oblaka ili stelarni vjetrovi. Zašto oblaci ne kolabiraju sami od sebe… je još uvijek ‘velika misterija’.”50 Drugi je teoretičar napisao, “Od 1960-ih, u numeričkim modelima protostelarnog kolapsa, temperature termonuklearnog paljenja nisu dostignute isključivo padom materije; pretopstavljeno je dodatno naglo paljenje potaknuto udarnim valom.”51 Nebularna teorija nije objasnila kako su nastale prve zvijezde.

Kako je nebularna hipoteza ulazila i izlazila iz mode vise od dva stoljeca, ali nije objasnila porijeklo zvijezda ili planetarnih sustava, zašto je njeni zagovaratelji ne napuste? Jedan razlog tome jes taj što je jedina vijabilna aternativa biblijsko stvaranje, ili barem nepoznati mehanizmi. Drugi je razlog tome što je nebularna hipoteza model, način viualiziranja kozmičke povijesti. Kao model, znanost ju sama ne može opovrći, jer je moguće po potrebi stvoriti bilo kakve neophodne ad hoc pretpostavke, stavka o kojoj se raspravlja u idućem dijelu teksta. Pretpostavljanje prethodnog postojanja kolabirajućih oblaka i zvijezda koje uzrokuju kolaps novih oblaka je ad hoc pretpostavka. Zaista, “Da zvijezde ne postoje, bilo bi lako dokazati da je to ono što očekujemo”, jednom se dosjetio Geoffrey R. Burbidge.52 Burbidge je očito shvaćao da model može uvrstiti bilo koja opajžanja i nikada ne može biti opovrgnut bilo kojim od njih. Nemogućnost opovrgavanja modela je također razlog zbog kojeg zagovaratelji nebularne hipoteze mogu i dalje tvrditi, “Postoje snažni dokazi da se formiranje zvijezda odvija u sadašnjosti.”53 Lako je pobrkati teoretske ili popularne tvrdnje o istinitosti nebularne hipoteze s opažačkim dokazima, koji izostaju.

Dokazi kozmičke disolucije

Drawing of an accretion disk around a T Tauri star (NASA). The accretion disk is supposed to be a region of planetary formation. Observation indicates that such material is instead a product of matter thrown off by the star in a process of dissolution rather than a process of accretion.
Crtež akrecijskog diska oko zvijezde T Tauri (NASA). Akrecijski disk bi trebao biti područje formiranja planeta. Opažanja upućuju na to da je takav materijal umjesto toga produkt materije koju izbacuje zvijezda u procesu disolucije, a ne proces akrecije.

Astronomi opažaju ostatke u svemiru kako ekspandiraju, ali ne i nebularni materijal kako kolabira. Ishod je taj da, “Teorija o ekspanziji [nebula] je polagano napredovala… ali teorija o kolabiranju je u lošem stanju.”54 kada teoretiziraju o širenju, teoretičari opisuju proces koji se događa, no kada teoretiziraju o kolapsu – kao u slučaju zvijezda Bok Globules ili T Tauri kojima se pripisuju kolaps i akrecija – oni pokušavaju objasniti proces koji nije opažen i koji se očito nije odigrao.

Vjerojatnije no što stvaraju nove zvijezde, GMC-i su izgleda ostatci nastali razaranjem postojećih zvijezda. To nije rijedak proces. “Klasične nove [nestabilne zvijezde]… sporadično u međuzvjezdani medij dodaju materijal obrađen ekspozivnom nukleosintezom.”55 Opaža se proces umiranja zvijezda, ali ne i nastajanja zvijezda. To je razlog zbog kojeg, “Nitko još ne poznaje na koji se točno način rađa zvijezda poput Sunca; umiranje zvijezda je bolje shvaćeno.”50 Od zamišljanja formiranja zvijezda i planeta temeljenog na pretpostavci da je nebularna fipoteza točna, bolji pogled na stvari jest da je, “Cijeli život zvijezde je proces starenja. … Umjesto stelarne evolucije, to bi se bolje moglo nazvati stelarnim raspadom, degradacijom ili degeneracijom.”56

Nena dokaza za formiranje planetarnih sustava

Osim divovskih molekularnih oblaka, ostatci u blizini nekih zvijezda su navodno mjesta akrecije. Novi planeti i sustavi planeta navodno nastaju u tzv. akrecijskim diskovima u blizini tih zvijezda. Izraz akrecijski disk pretpostavlja da je akrecija ostataka u planete stvarnost. Međutim, opažanja pokazuju da se stelarni ostatci udaljuju od zvijezda, ne kolabiraju u kompleksnije objekte, činjenica koja je već spomenuta.

Nebularna hipoteza također tvrdi da je unutarnja toplina planeta u skladu s time da su planeti bili rastaljenu na početku njihove evolucije. No, tada bi svi planeti trebali otpuštati unutarnju toplinu u svemir jer, prema nebularnoj hipotezi, svi su prošli kroz zajednički evolucijski proces nastajanja. Većina planeta – i nekih mjeseca – zaista oslobađaju unutarnju toplinu. Većina vanjskih planeta gubi toplinu čak i brže no što ju primaju od Sunca. Ali Uran nema uočljiv gubitak topline iz svije nutrine.57 Čak i da Sunčev sustav star koliko konvencionalna kozmologija tvrdi da jest, ne bi bilo dovoljno vremena da Uran izgubi svoju unutarnju toplinu – pretpostavljajući da je evoluirao prema nebularnoj hipotezi. Izostanak unutarnje topline Urana sugerira da unutarnja toplina većine planeta (i mjeseca) nije posljedica evolucijskih procesa.57 To jest, ta toplina izgleda nije bila u mjesecima i planetima od samog početka, te dovodi nebularnu hipotezu u pitanje. No, nije li Zemlja bila rastaljena kad se formirala? To je konvencionalna mudrost, no ona je zaista posljedica nebularne hipoteze, u kojoj akrecija uključuje pretvorbu kinetičke energije brzo padajućih čestica u toplinu. Budući da laboratorijski eksperimenti nisu uspjeli pokazati odvijanje akrecije kao stvarnog fizikalnog procesa, ta je posljedica također upitna.

Uz to, dokazi upućuju na to da su Sunčev sustav i Zemlja premladi da bi nebularna hipoteza na raspolaganju imala milijarde godina koje su joj potrebne. Mjesec se polagano udaljava od Zemlje, u procesu zvanom lunarna recesija; Mjesec je star najviše 1.3 Ga, u protivnom bi napustio orbitu Zemlje.58 Postoje i ozbiljnija kronološka ograničenja. Za asteroide se smatra da su pra-materijal koji koje formirao neki planet, što implicira da su asteroidi stari koliko i Sunčev sustav. No, postojanje asteroidnih 'mjeseca' ukazuje na gornju granicu njihove starosti od 100,000 godina, manje od jednog deset-tisućitog dijela njihove konvencionalne starosti.59

Bez obzira na starost Mjeseca, nebularna hipoteza ne može objasniti njegovo postojanje, te

“ … astronomi još uvijek posramljeno moraju priznati da ne znaju puno o tome kako je nastao. To je posebice neugodno, jer se riješenje te zagonetke navodilo kao jedan od glavnih ciljeva lunarnog istraživačkog programa US-a.”60
Predložene su različite teorije o porijeklu Mjeseca, no niti jedna se nije održala.61 Lunarni znanstvenik Irwin Shapiro se šalio da je “najbolje objašnjenje [tog neuspjeha] observacijska greška – Mjesec ne postoji.”62 U novije doba, lunarni znanstvenik Jack Lissauer se prisjetio te anegdote kao i dalje važeće, čak i nakon širokog prihvaćanja tzv. teorije sudara porijekla Mjeseca.62 Oni koji zagovaraju nebularnu hipotezu ponekad iskazuju sumnju u to da ona može pobjasniti porijeklo bilo kojeg planeta ili mjeseca u Sunčevom sustavu, a još manje nastanak ekstra-solarnih planeta (egzoplaneta) koji se opažaju u orbitama drugih zvijezda. Jedan je znanstvenik opisao nebularnu hipotezu kao 'najusklađeniju' s opažanjima, ali i dodao, “Argument je visoko spekulativan i neki djelovi graniče s naučnom fantastikom.”63 Drugi je izjavio,
“Nebularna hipoteza ima tri fatalne mane. Prvo, jako je teško smisliti način na koji plinovit materijal [nebule] može srasti u planete. Puno je vjerojatnije da bi tlak plina uzrokovao disperziju materijala u svemir. Drugi, veoma ozbiljan problem je taj što ova teorija predviđa da bi Sunce trebalo završiti s većim dijelom kutnog momenta u Solarnom sustavu, nasuprot veoma malog dijela koji zaista ima. Razlog za to je taj što se materijal morao rotirati poprilično brzo kao bi izbacio prstenove tijekom kolabiranja. Budući da je većina materijala završila u Suncu, a ne planetima, Sunce bi se i dalje trebalo rotirati veoma brzo. Konačno, nebularna hipoteza ne objašnjava razlike u sastavu između divovskih planeta i onih sličnih Zemlji.”64

Tvrdnje da su te poteškoće razriješene su nepouzdane. Primjera radi, problem kutnog momenta je, prema McKee et al, riješen,65 no zapravo “ispravno shvaćanje evolucije kutnog momenta [Sunca] nije dosegnuto.”66 Otkrića mnogih trans-neptunskih objekata (TNO) udaljenijih od Sunca no što je Pluton (jednog od većih TNO-a i među velikim TNO-ima najbliži Suncu) oslabila su poziciju nebularne hipoteze. Primjerice, neki TNO-i su binarni parovi, no (kao što je to s planetima) njihov kutni moment je prevelik za nastanak iz nebule.67 Iako je nebularna hipoteza navela stronome da očekuju kako oko bezbrojnih zvijezda nastaju planeti, otkrivanje tih planeta nije pomoglo teoriji, jer ti planetarni susravi izgleda imaju malo sličnosti sa Sunčevim sustavom.68

Modeli povijesti Sunčevog sustava

T Tauri in Taurus, with a claimed age of 1 Ma, 462 light-years from Earth; spectral class F8-K1, visual magnitude 9.3-13.5, luminosity 3.7 times solar luminosity (NASA). The material surrounding T Tauri and similar stars is supposed to be experiencing accretion.
T Tauri u Taurusu, s navodnom starosti od 1 Ma, 462with a claimed age of 1 Ma, od zemlje udaljena 462 svjetlosnih godina; klasa spektra F8-K1, vizualna magnituda 9.3-13.5, jakost svjetla 3.7 puta svjetlosti Sunca (NASA). Materijal koji okružuje T Tauri i slične zvijezde navodno prolazi kroz akreiju.

Teorija akrecije i nebularna hipoteza su modeli koji pružaju način za vizualiziranje povijesti Solarnog sustava. Biblijsko stvaranje je još jedan model za predočavanje njegove povijesti. Iako modele nije moguće potvrditi ili odbaciti na osnovu samo znanstvenih podataka, biblijska objava bi mogla potvrditi ili odbaciti neki model. Prijerice, Biblija potvrđuje model stvaranja u kojem Bog nadnaravno u postojanje izgovara ključne aspekte kozmosa tijekom šest dana,69 bez uporabe dugog procesa kozmičke evolucije. Biblija dakle opovrgava teoriju akrecije i nebularnu hipotezu. Kada se biblija obraća modelu, taj je model potvrđen ili opovrgnut objavom, a ne znanstvenim opažanjem. Objava dakle pruža smijernice koje znanost ne može.

Biblijsko viđeje je da je stvaranje započelo u visoko organiziranom stanju, teda je općenito degradilo od tog vremena (Rimljanima 8:20–22).70 No, teorija akrecije i nebularna hipoteza tvrde da je Sunčev sustav započeo u kaosu i postupno evoluirao u kompleksnije stanje. To nije stvarnost koju svakodnevno opažamo. U stvarnom životu, stvari spontano propadaju, degradiraju i raspadaju se – posljedica drugog zakona termodinamike. Teorija akrecije i nebularna hipoteza, dakle, ne samo da nemaju pbservacijske potpore u znanosti, već su i u neskladu s biblijskom objavom i uobičajenim iskustvom.

Ako se čita doslovno, Postanak 1 postavlja određne događaje stvaranja koji traju šest dana i nisu poput trenutnih prirodnih procesa. Jednostavan zaključak iz Postanak 1 jest taj je tjedan stvaranja uključivao procese koje sada ne možemo opažati. Primjerice, zakon očuvanja tvari i energije kaže, “Tvar i energija ne mogu biti stvoreni ili uništeni”. To je istina danas, no tvar i energija su stvoreni u Postanak 1. Kako prirodni zakon kaže da stvaranje danas nije moguće, a Postanak 1 kaže da se ono dogodilo, Postanak 1 ne može biti opis onoga što prirodni zakoni dozvoljavju. Događaji stvaranja u Postanak 1 nisu u cjelosti bili procesi prirodnih zakona. Oni nisu pratili samo prirodne zakone i sami ih prirodni zakoni ne mogu opisati. Ipak, vjerovanje u teoriju akrecije je postalo toliko popularno da postoji iskušenje kazati da ju je Bog morao koristi, možda 'nadnaravno' ju ubrzavajući kako bi ju načinio vijabilnim procesom. No, postoje teškoće s umetanjem današnjih procesa, čak i uz njihovo veliko ubrzavanje, u tjedan stvaranja. Mi ne znamo da je Bog koristio bilo koji događaj stvaranja tijekom tjedna stvaranja koji je pratio isključivo današnje zakone prirode.

Nadalje, mi ne znamo da je bilo što što je Bog učinio tijekom tjedna stvaranja bilo ‘katastrofično'. Pretpostavka katastrofizma tijekom tjedna stvaranja nameće našu današnju viziju 'velikih i rapidnih' procesa kao nužno katastrofičnih po Božje djelo tijekom tjedna stvaranja. Budući da je Bog dovoljno moćam da stvori i kontrolira cijeli kozmos, ne postoji razlog za vjerovanje da u tjednu stvaranja On ne bi mogao glatko ostvariti svoj naum. Ne-katastrofični događaji stvaranja su u skladu s Njegovom osobom, Bogom koji želi da mi sve činimo “A sve neka bude dostojno i uredno.” (1 Korinćanima 14:40). Nasuprot tome, potop je bio sud, te je kao takav uključivao opći kaos, uništenje i katastrofu. Ali pripisivanje potopnog katastrofizma uzdizanju zemlje i drugih mega-događaja u tjednu stvaranja je uniformitaristička ekstrapolacija.

Čak i na taj način, u slučaju da teorija akrecije i nebularna hipoteza ne mogu objasniti porijeklo Sunčevog sustava, zar kreacionisti ne bi trebali predložiti alternativni model? Zapravo, biblijsko stvaranje jest alternativni model, no ovo pitanje najčešće znači, “Zar kreacionisti ne trebaju ponuditi alternativni naturalistički model?” – tj. mogućnost koja uključuje božanski početak no koji se temelji na prirodnim procesima nakon toga. Odgovor je Ne. Pokazati da teorija nije moguća ne podrazumjeva potrebu da se ponudi zamjena. Opovrgavajući darvinizam, znanstveni pisac Richard Milton je rekao,

“Neki su mi ljudi rekli, kako možeš kritizirati teoriju ako nemaš nešto čime ćeš ju zamijeniti? Pa, ja to ne prihvaćam. Ako je car gol, tada je car gol. To nije moja greška. Meni se čini da ako je darvinizam pogrešan, tada netko mora na to ukazati.”71

Čak i važnije, ne postoji razlog osim osobne preferencije zbog kojega bi zamjena za teoriju akrecije i nebularnu teoriju morao biti još jedan naturalistički model. Model stvaranja nije naturalistički model i nije potrebno da ga se takvim učini:

“Zabludjela alternativa je pretpostaviti da naturalistički proces može biti izmiren sa stvaranjem na način da se skrati vrijeme kako bi se isti smjestio u tjedan stvaranja. Naturalistički proces koji nije moguć tijekom eona, još je manje vjerojatan tijekom nekoliko dana, te reći da je Bog postigao prirodan proces brzo je krenuti ka neku vrstu ‘teističkog naturalizma.’ Teorija naturalističkog porijekla… bi trebala biti prepoznata kao ono što ona jest – pokušaj da se Bogu ukrade slava stvaranja Njegovog svemira pomoću mehanizama koji nisu podložni prirodnim zakonima i koje prirodni zakoni nikada neće objasniti.”72

Teorija akrecije i nebularna hipoteza također zahtijevaju uvjete za koje nije pokazano da ih prirodni zakoni pružiti, poput neprirodno niskih brzina sudara među česticama koje sudjeluju u akreciji. Izvan znanstvenih rasprava, takvi fizikalno nemogući uvjeti se nazivaju čudima, što znači da je nastanak nebeskih tijela bio nadnaravni događaj, kao što tvrdi Biblija.

Preporučene bilješke

  1. Arnold, J.R., Condensation and agglomeration of grains; in: Comets, Asteroids, Meteorites, Delsemme, A.H. (Ed.), University of Toledo, Toledo, OH, pp. 519–525, 1971. Natrag na tekst.
  2. Arnold, ref. 1, p. 523. Natrag na tekst.
  3. Donn, B. and Sears, G.W., Planets and comets: role of crystal growth in their formation, Science 140:1208–1211, 1963; p. 1208. Natrag na tekst.
  4. Hartmann, W.K., Moons and Planets, Wadsworth, Belmont, CA, 1993, p. 193. Natrag na tekst.
  5. Kerridge, J.F., and Vedder, J., Accretionary processes in the early solar system: an experimental approach, Science 177:161–163, 1972; p. 161. Natrag na tekst.
  6. Greenberg, R., Wacker, J., Harmann, W. and Chapman, C., Planetesimals to planets: numerical simulation of collisional evolution, Icarus 35:1–26, 1978; p. 1. Natrag na tekst.
  7. Whipple, F.L. and Green, D.W.E., The Mystery of Comets, Smithsonian, Washington, D.C., pp. 200–203, 1985. Natrag na tekst.
  8. Greenberg, J.M., Yencha, A.J., Corbett, J.W. and Frisch, H.L., Ultraviolet effects on the chemical composition and optical properties of interstellar grains, Mémoires de la Société Royale des Sciences de Liege 6e(III):425–436, 1972. Natrag na tekst.
  9. Greenberg, J.M. and Li, A., Evolution of interstellar dust and its relevance to life’s origin: laboratory and space experiments, Biological Sciences in Space 12(2):96–101, 1998; p. 96. Natrag na tekst.
  10. Blum, J., Laboratory and space experiments to study pre-planetary growth, Advances in Space Research 15(10):39–54, 1995; p. 39. Natrag na tekst.
  11. Armitage, P., Planetary formation and migration, Scholarpedia 3(3):4479, revision #37477, 20 April 2008, par. 4, www.scholarpedia.org/article/Planetary_formation_and_migration, accessed 28 October 2009. Natrag na tekst.
  12. Goldreich, P., and Ward, W.R., The formation of planetesimals, Astrophysical Journal 183:1051–1061, 1973; p. 160. Natrag na tekst.
  13. Slusher, H.S., Age of the Cosmos, Institute for Creation Research, El Cajon, CA, p. 18, 1980. Natrag na tekst.
  14. Harwit, M., Astrophysical Concepts, Concepts Publishing, Ithaca, NY, p. 394, 1982. Natrag na tekst.
  15. Shalabiea, O.M. and Greenberg, J.M., Bistability and dust/gas chemical modelling in dark interstellar clouds, Astronomy and Astrophysics296:779–788, 1995; pp. 779, 787. Natrag na tekst.
  16. Dorch, S.B.F., Reviews: Planetary formation and migration, by Philip Armitage, Scholarpedia, 21 March 2008, paragraphs 1–2, www.scholarpedia.org/article/Talk:Planetary_formation_and_migration, accessed 28 October 2009. Natrag na tekst.
  17. Dominik, C., Blum, J., Cuzzi, J.N. and Wurm, G., Growth of dust as the initial step toward planet formation, 28 February 2006, arXiv:astroph/0602617v1, accessed 28 October 2009. Natrag na tekst.
  18. Henry, J., Helioseismology: implications for the standard solar model, Creation Research Society Quarterly 40:34–40, 2003; p. 37. Natrag na tekst.
  19. Zirin, H., The growth and evolution of interstellar dust, Bulletin of the Harvard Observatory 921:19–26, 1952; p. 20. Natrag na tekst.
  20. Burbidge, G., Hoyle, F. and Narlikar, J.V., A different approach to cosmology, Physics Today 52:38–46, 1999; p. 38. Natrag na tekst.
  21. Cernuschi, F., The physics of cosmic grains, Astrophysical Journal 105:241–254, 1947; p. 241. Natrag na tekst.
  22. Van de Hulst, H.C., ‘Empty’ space, Scientific American 193(11):73–80, 1955; pp. 77–78. Natrag na tekst.
  23. Burbidge, E.M., Burbidge, G.R., Fowler, W.A. and F. Hoyle, Synthesis of the elements in stars, Reviews of Modern Physics 29(4):547–650, 1957; p. 550. Natrag na tekst.
  24. Burbidge, G., and Hoyle, F., The origin of helium and the other light elements, Astrophysical Journal 509:L1–L3, 1998; p. L1. Natrag na tekst.
  25. Henry, J., The elements of the universe point to creation: introduction to a critique of nucleosynthesis theory, Journal of Creation 20(2):53–60, 2006; pp. 66–67. Natrag na tekst.
  26. Laplace, P.S., Exposition du Systeme du Monde, Duprat, Paris, 1796; J. Pond, translator, Considerations on the system of the universe, and on the future progress of astronomy, The System of the World, vol. 2, Richard Phillips, London, pp. 354–375, 1809; pp. 360–366, www.archive.org/details/systemworld00laplgoog, accessed 10 September 2009. Natrag na tekst.
  27. Laplace, ref. 26, p. 365. Natrag na tekst.
  28. Brush, S.G., Everett, C.W.F. and Garber, E. (Eds.), Maxwell on Saturn’s Rings, MIT, Cambridge, MA, p. 3, 1983. Natrag na tekst.
  29. Abhyankar, K.D., The origin of the solar system, Bulletin of the Astronomical Society of India 26:339–448, 1998; pp. 339–448. Natrag na tekst.
  30. Brush et al., ref. 28, pp. 20–22. Natrag na tekst.
  31. Brush et al., ref. 28, p. 77. Natrag na tekst.
  32. Maxwell, J.C., On the stability of the motion of Saturn’s rings, Macmillan, London, in Brush et al., ref. 28, pp. 68–158, 1859; p. 8. Natrag na tekst.
  33. Brush et al., ref. 28, p. 2. Natrag na tekst.
  34. Abhyankar, ref. 29, p. 343. Natrag na tekst.
  35. Gamow, G., One, Two, Three … Infinity, Mentor, New York, pp. 285–286, 1953. Natrag na tekst.
  36. Chambers, J.E., Planetary accretion in the inner solar system, Earth and Planetary Science Letters 223:241–252, 2004; pp. 244–249. Natrag na tekst.
  37. Petit, C., A mountain cliffhanger of an eclipse, Science 253:386–387, 1991; p. 386. Natrag na tekst.
  38. Hodapp, K.-W., MacQueen, R.M. and Hall, D.N.B., A search during the 1991 solar eclipse for the infrared signature of circumsolar dust, Nature 355:707–710, 1992; pp. 707–710. Natrag na tekst.
  39. Elmegreen, B.G., Formation of interstellar clouds and structure; in: Protostars and Planets III, Levy, E.H. and Lunine, J.I. (Eds.), University of Arizona, Tuscon, pp. 97–122, 1993; p. 121. Natrag na tekst.
  40. Jeffrys, H., The Earth: Its Origin, History, and Physical Constitution, Cambridge University, London, p. 367, 1976. Natrag na tekst.
  41. Zwart, S. and Portegies, F., The long lost siblings of the sun, Scientific American 301(5):40–47, 2009; p. 42. Natrag na tekst.
  42. Kluger, J., The best invention of the year, Time 174(20):58–60, 2009; p. 59. Natrag na tekst.
  43. Boyle, A., Saturn probe sends stunning ring views; Cassini spacecraft enters orbit, reveals cosmic ripples, 1 July 2004, paragraph 21, www.msnbc.msn.com/id/5333700/, accessed 12 September 2009. Natrag na tekst.
  44. Edelson, E., Astrochemistry comes of age, Mosaic 10(1):9–14, 1979; p. 13. Natrag na tekst.
  45. Peterson, I., The winds of starbirth, Science News 137:409, 1990; p. 409. Natrag na tekst.
  46. Blitz, L., Giant molecular clouds; in: Protostars and Planets III, Levy, E.H. and Lunine, J.I. (Eds.), University of Arizona, Tucson, pp. 125–161, 1993; p. 155. Natrag na tekst.
  47. Shu, F., Najita, J., Galli, D., Ostriker E. and S. Lizano, The collapse of clouds and the formation and evolution of stars and disks; in: Protostars and Planets III, Levy, E.H. and Lunine, J.I. (Eds.), University of Arizona, Tucson, pp. 3–45, 1993; p. 20. Natrag na tekst.
  48. Hartmann, ref. 4, p. 93. Natrag na tekst.
  49. McKee, C.F., Zweibel, E.G., Goodman, A.A. and Heiles, C., Magnetic fields in star-forming regions: theory; in: Protostars and Planets III, Levy, E.H. and Lunine, J.I. (Eds.), University of Arizona, Tucson, pp. 327–366, 1993; p. 361. Natrag na tekst.
  50. Edelson, ref. 44, p. 12. Natrag na tekst.
  51. Hernden, J.M., Examining the overlooked implications of natural nuclear reactors, Eos 79(38):451–456, 1998; p. 456. Natrag na tekst.
  52. Sears, R.L. and Brownlee, R.R., Supernovae as astrophysical objects; in: Stellar Structure, Stars and Stellar Systems, vol. 8, Aller, L.H. and McLaughlin, D. (Eds.), University of Chicago, Il, pp. 575– 619, 1965; p. 577. Natrag na tekst.
  53. Harwit, ref. 14, p. 149. Natrag na tekst.
  54. Elmegreen, ref. 39, p. 120. Natrag na tekst.
  55. Gehrz, R.D., Truran, J.W. and Williams, R.E., Classical novae: contribution to the interstellar medium; in: Protostars and Planets III, Levy, E.H. and Lunine, J.I. (Eds.), University of Arizona, Tucson, pp. 75–96, 1993; p. 75. Natrag na tekst.
  56. DeYoung, D.B., Astronomy and the Bible, Baker, Grand Rapids, MI, p. 74, 1994. Natrag na tekst.
  57. Henry, J., The energy balance of Uranus: implications for special creation, Journal of Creation (formerly TJ) 15(3):85–91, 2001; p. 87. Natrag na tekst.
  58. Henry, J., The moon’s recession and age, Journal of Creation 20(2):65–70, 2006; p. 67. DeYoung, D.B., Tides and the creation worldview, Creation Research Society Quarterly 45:100–108, 2008; pp. 104–105. Natrag na tekst.
  59. Henry, J., The asteroid belt: indications of its youth, Creation Matters 11(2):2, 2006. Natrag na tekst.
  60. Hughes, D.W., The open question in selenology, Nature 327:291, 1987. Natrag na tekst.
  61. Henry, ref. 58, p. 65. Natrag na tekst.
  62. Lissauer, J., It’s not easy to make the moon, Nature 389:327–328, 1997; p. 328. Natrag na tekst.
  63. Reeves, H., The origin of the solar system; in: The Origin of the Solar System, Dermott, S.F. (Ed.), Wiley, New York, pp. 1–3, 1978; pp. 1–3. Natrag na tekst.
  64. Robbins, R.R., Discovering Astronomy, Wiley, New York, p. 109, 1988. Natrag na tekst.
  65. McKee et al., ref. 49, p. 365. Natrag na tekst.
  66. Brun, A., Turck-Chieze, S. and Morel, P., Standard solar models in the light of new helioseismic constraints, Astrophysical Journal 506:913–925, 1998; p. 913. Natrag na tekst.
  67. Oard, M., Kuiper Belt woes for accretion disk models, Journal of Creation (formerly TJ) 19(2):10–11, 2005; p. 11. Natrag na tekst.
  68. Henry, J., The sun is not an average star, Journal of Creation (formerly TJ) 17(3):35–42, 2003; p. 39. Natrag na tekst.
  69. Henry, J., A critique of progressive creationism in the writings of Hugh Ross, Creation Research Society Quarterly 43:16–24, 2006; pp. 17–18. Natrag na tekst.
  70. Henry, J., Did death occur before the Fall?: a further critique of the progressive creationism of Hugh Ross, Creation Research Society Quarterly 43:160–167, 2006; pp. 162–163. Natrag na tekst.
  71. Cheshire, J. and Cotes, B., The Mysterious Origins of Man, BC. Video, Shelburne, Vermont, first aired on NBC 25 February 1996, segment 1. Return to text. Natrag na tekst.
  72. Henry, ref. 25, p. 58. Natrag na tekst.

Srodni članci

Dodatno štivo

Helpful Resources