Explore
Also Available in:
This article is from
Journal of Creation 25(3):89–95, December 2011

Browse our latest digital issue Subscribe

Protiv revizionizma - 1. dio: Ernst Haeckel, prijevara je dokazana

napisao
preveo Mladen Čirjak

Već više od jednog stoljeća, jedan od najistaknutijih bastiona darvinističke evolucije bila je tvrdnja da embriji različitih životinja prolaze kroz sličnu fazu u kojoj vrlo blisko sliče jedan drugom. Iako su embriolozi već dugo znali da je to netočno, bomba je eksplodirala 1997. godine kada je embriolog zapravo objavio stvarne fotografije embrija, pokazujući mnogo više razlika nego što se prije mislilo da postoji. Sramota evolucijske zajednice bila je ozbiljna. No sada je jedan povjesničar pokušao rehabilitirati Haeckel-a revizijom povijesti i znanosti oko njegovih tvrdnji.

123rf.com/icetray

Ernst Haeckel (1834–1919) bio je profesor zoologije i morski biolog, kao i kvalificirani liječnik koji je djelovao na sveučilištu Jena tijekom većeg dijela svog akademskog života. Osim što je posjedovao interes za biologiju, bio je i strastveni umjetnik koji je u svojim umjetničkim djelima obraćao pozornost na mnoge fine detalje. Njegova umjetnička djela uglavnom su prikazivala živa bića. No, Haeckel je možda najpoznatiji po svojoj obmani, kada je koristeći svoj čudesni talent umjetnika, u kombinaciji sa svojim autoritetom znanstvenika, iskoristio kako bi uvjerio ljude da je darwinovska evolucija činjenica. To se posebno odnosi na prikaze embrija koje je Haeckel nacrtao i objavio u svojim vrlo popularnim djelima Natürliche Schöpfungsgeschichte1 i Anthropogenie.2 Otkako su objavljeni ti radovi, bili su kontroverzni, a kolege znanstvenici smatrali su isti u najboljem slučaju pogrešno prikazivanje stvarnosti, a u najgorem prevara. (Naposljetku se pokazalo da je istina ovo zadnje.)

Unatoč kontroverzi, autori udžbenika i oni koji podučavaju evolucijsku teoriju nastavljaju koristiti ove dijagrame, ili njihove verzije,3 kako bi uvjerili studente u istinitost evolucije, čak i u 21. stoljeću!4 Godine 1997. 'bomba' je eksplodirala u lice svim onim evolucionistima kojima je bilo toliko drago koristiti ovu 'ikonu' evolucije, kada su embriolog (i evolucionist) dr. Michael K. Richardson i njegovi kolege objavili različite stvarne fotografije relevantnih embrija.5 Crteži koje je načinio Haeckel kasnije su izravno uspoređivani sa stvarnim fotografijama, a uočilo se da su daleko različitiji nego što su svi mislili. Richardson je objavio i fotografije dodatnih vrsta koje se ne javljaju u Haeckel-ovim popularnim prikazima embrija. To je pokazalo da je Haeckel prikladno koristio one koji su izgledali sličnije, ignorirajući one koji su bili različiti.

Iako je manjina poštenih evolucionista cijenila Richards-onov rad, kao što su Stephen Jay Gould, Scott F. Gilbert (autor razvojnih bioloških knjiga) i Paul Dombrowsky (stručnjak za retoriku), sramota je bila jednostavno suviše teška, a kultni embriji previše voljeni među autorima udžbenika da bi se dopustilo da stvari ostanu takvima. Robert John Richards, profesor povijesti na Sveučilištu u Chicago-u, pokušao je rehabilitirati ne samo Haeckel-ovu povijest, već i same skice embrija. Godine 2008/9. Richards je objavio knjigu i rad u kojem je pokušao obraniti i osloboditi krivnje ime svog heroja, Ernsta Haeckel-a. Moj članak će se uglavnom baviti Haeckel-ovim radom i znanstvenim pitanjima oko njih, posebno onim iznesenim u Richards-ovom radu naslova Haeckel's Embryos: Fraud not proven (Haeckel-ovi embriji: Prevara nije dokazana).6 Gdje je to potrebno, raspravljat će se o srodnim pitanjima.

Michael Richardson i njegovi suradnici na fotografijama stvarnih embrija pokazali su koliko su Haeckel-ove ilustracije daleko od stvarnosti. Stoga ne čudi što Robert Richards pokušava sve što je moguće kako bi opovrgao rad Richardson-a i drugih, te ga kritizira kao “logički štetnog, povijesno naivnog i utemeljenog na varljivoj fotografiji” (str. 148). Njegov cilj su fotografije Richardson-a i suradnika.

Dakle, što je točno tehnički pogrešno s Haeckel-ovim ilustracijama? Što je Haeckel učinio kako bi njegovi embriji izgledali mnogo sličnije nego što to općenito jesu (te možda sličniji ribama)? Sa svježeg gledišta, možemo pronaći i dodatne pogreške koje ranije nisu bile istaknute.

Tehničke greške s Haeckel-ovim ilustracijama

Heart Bulges

Jedan od problema s ilustracijama u prvom redu Haeckelovih komparativnih prikaza embrija u njegovom radu Anthropogenie jest da je crtao mnoge embrije, uključujući embrije ljudski i pilića, bez perikardijalnih ili srčanih ispupčenja, koji ih u stvarnosti posjeduju. Kod ljudi je kardiovaskularni sustav jedan od prvih entiteta koji se razvija u ranom embriju. To je stoga što embrij koji raste treba stalnu opskrbu kisikom i hranjivim tvarima. Difuzija postaje nedovoljna za opskrbu kisikom vrlo rano u embrionalnom razvoju.7 Tako, već od 25-og dana, ljudski embrij pokazuje jasnu perikardijalnu izbočinu, koja ubrzo postaje izbočina srca (slika 1). U najstarijem nizu ilustracija u Anthropogenieju (slika 4 ispod, prvi red), Haeckel-ove ljudske skice nemaju ta srčana izbočenja. To vrijedi ne samo za gore naveden rad, već i za druga djela, uključujući kasnija izdanja (npr. 12. izdanje) Natürliche Schöpfungsgeschichte, i zbirku popularnih predavanja pod nazivom Last Words on Evolution.8 U četvrtom i petom izdanju Antropogenie, pogreška se i dalje ponavlja. U ovoj fazi trebali bismo napraviti važnu opservaciju da je Haeckel bio potpuno kvalificiran liječnik i da je bio dobro upoznat s ljudskom biologijom. Dakle, on nema izgovor za pogrešno predstavljanje ljudske fiziologije na taj način.

Slika 1. Ilustracija razvoja ljudskog srca. A – embrij čovjeka u 28. danu starosti (stupanj koji se najčešće koristi za usporedbu). B - ljudski embrij 25. dana. C - somiti ljudskog embrija. Sve ove faze (svedene na istu veličinu) pokazuju ili srčanu ili perikardijsku izbočinu, koju Haeckel uvijek izostavlja prilikom usporedbe s drugim sisavcima. (uzeto iz Langman41.)

Isti princip vrijedi i za neke druge skupine životinja, posebno za embrij kokoši. U pilića, krv počinje cirkulirati u fazi 16-somita9 (oko 36-37 sati starosti) gdje je ventrikul već vidljiv. Izbočina (koja se sastoji od ventrikula i atrija) postaje jasno vidljiva u stadiju 19-somita (oko 43 sata starosti) i još je izraženija u fazi 26-somita (oko 51-53 sati starosti).10 Haeckel-ov embrij kokoši u 1. do 3. izdanju Antropogenie najbolje odgovara zadnjem spomenutom stupnju, osim što u tim izdanjima nema prikaza vidljivih kardiovaskularnog sustava.

Problem nije samo u embrijima ljudi i pilića. Neke druge klase kralježnjaka imaju isti problem, dok neke klase kralježnjaka, poput nekih vrste riba i vodozemaca, uopće ne prikazuju srčane izbočine (barem ne vidljivo). To je prva jasna distorzija koju je napravio Haeckel kako bi ti embriji izgledali sličnije.

Začetci udova kod embrija

Još jedna stvar koja je izašla na vidjelo kao pogrešna, a koja se odnosi na Haeckelov-e ilustracije, jest činjenica da embrijima nedostaju začetci udova na određenim mjestima gdje bi ih one trebale pokazati. Ali prvo, biolog Scott Gilbert skreće našu pozornost na nešto važno:

“Zanimljivo je da je bilo nekih rasprava o tome što je točno ta faza (Richardson 1995). Ova faza ponekad se smatrala stadijem neurule (Wolpert 1991), fazom 'faringule' (koju karakteriziraju ždrijelni lukovi; Ballard 1981), tailbud stadij (Slack et al. 1993), ili stupnjevima između onih headfold i tailbud (Duboule 1994).”11

No prvo, biolog Scott Gilbert obraća nam pažnju na nešto važno:

Gilbert dalje objašnjava da je heterokronija (fenomen različitog vremena u javljanju struktura), općenito, još jedan problem. Konkretno, pri bilo kojem stupnju koji je odabran za usporedbu, embriji nekih vrsta prikazat će začetke udova, dok drugi možda uopće neće. To se zapravo vidi na više fotografija koje su objavili Richardson i suradnici.12 Naravno, postavlja se pitanje je li Haeckel bio svjestan toga. Odgovor je ‘da’, barem iz dva razloga. Prvo, Gilbert ističe: “Zanimljivo je da se ovo znanje [heterokronija] čini ‘starim šeširom’ među njemačkim biolozima.”11" Drugo i još važnije, čini se da postoje jasni dokazi da je Haeckel namjerno uklonio začetke ekstremiteta iz crteža embrija njegovih izvora, kako bi ih učinili sličnijim. U korespondenciji s urednikom Nature-a,13 Richardson i Keuck objašnjavaju i prikazuju slike načina na koji je Haeckel namjerno uklonio pupoljke ekstremiteta iz crteža embrija ješca. Njegov izvor je rad14 Richard-a Semon-a, koji je izvorni crtež koristio u najmanje dva rada. Haeckel je ovaj crtež bez udova također koristio na najmanje dva mjesta, 5. izdanju svoje Anthropogenie i kasnih izdanja (kao što je 12.) Natürliche Schöpfungsgeschichte. Stoga možemo jasno vidjeti kako je Haeckel namjerno iskrivio crteže embrija kako bi izgledali sličnije (slika 2).

Slika 2. Jasni dokazi koji pokazuju da je Haeckel namjerno uklonio začetke udova embrija ješca iz svog izvora. Na lijevoj strani, izvorna slika embrija ješca Richarda Semona 42 Na desnoj strani, Haeckel-ova ilustracija iz njegove Anthropogenie (5 izdanje.). Također ga je koristio u kasnim izdanjima (kao što je 12) u Natürliche Schöpfungsgeschichte.

Richards je svjestan ovog rada i pokušava naći izgovor za Haeckel-ovu namjernu obmanu.15 On nudi objašnjenje da je Haeckel prilagodio crtež embrija ranijoj fazi razvoja od one koju prikazuje Semon-ova ilustracija. Ali ako je to slučaj, tada je Haeckel trebao prilagoditi i druge morfološke značajke, što nije učinio (kao što Richards priznaje u svojoj knjizi, misleći da Haeckel-u radi uslugu). Što se više vraćamo u rane embrionalne stadije od relevantne točke, to bi broj somita trebao biti manji (zapravo, drugi način određivanja faze u kojoj je rani embrij, odnosi se na broj somita prisutnih u embriju). Također, ždrijelni lukovi bili bi manje izraženi, a druge osobine općenitije (prema embrionalnim načelima Karl Ernst von Baer-a (1792.-1876.), s kojima je Haeckel također bio upoznat). Haeckel je morao znati sve gore navedeno. Bio je vrlo dobro upoznat s ranim embrionalnim razvojem, pa čak i skovao ono što znamo kao ‘Gastraea teoriju’ (koja opisuje čak i raniji razvoj embrija). Haeckel nije prilagodio nijedno od ovih obilježja, osobito ne ždrijelne lukove, koje je on tako ljubazno nazivao ‘škrgama/škržnim otvorima’. Richards-ov izgovor jednostavno ne drži vodu, te ispada da je prikladna ad hoc teorija.

Ako gore navedeno nije dovoljno, Richardson i Keuck su pronašli još jedan primjer u kojem Haeckel uklanja začetke udova.16 Ovaj se puta radilo o embriju tuatare (Sphenodon punctatus Novog Zealanda) kojeg je izgleda kopirao od Arthur Dendy17 (1865–1925). Još jednom, nema izgovora za tu namjernu pogrešnu interpretaciju.

Da se vratimo na početnu točku, poznato nam je iz povijesti, kao i na osnovi fotografija i teorije, da je problem začetaka udova općenit, a ne ograničen samo na ješca i tuataru. Drugo, Haeckel je izgleda namjerno uklonio začetke udova. Richardson i Keuck su također pronašli još nekoliko primjera Haeckel-ova uklanjanja začetaka udova iz originalnih izvora.18 Ta se greška također često ponavlja u udžbenicima, na modernim ilustracijama poznatih embrija u udžbenicima.

Žutanjak i fotografija

Kako bi spasio Haeckel-a od očitih netočnosti koje su demonstrirale fotografije Richardson-a i drugih, Richards napada fotografije očajnički se osvrćući na žutanjak. No, prije svega bi trebalo jasno naznačiti razlike na koje je žutanjak inkorporiran u razvoj embrija različitih tipova životinja. Jedan izvor navodi, primjerice, slijedeće razlike:

“Mnoge životinje (mnogi insekti, hobotnice, ribe, reptili, marsupijalni sisavci) koriste žutanjak kao hranu za embrij… No postoji i određen broj grupa životinja (nematodi, morski ježevi i gotovo svi vodozemci) koje ne razvijaju vrećicu sa žutanjkom. Kod takvih organizama, žutanjak je manje uočljiv i možda je bolje definiran kao nutritivna rezerva koju osigurava majka, uključujući vrećice žumanjka, kapljice masnoća i glikogen [naglasak dodan].”19

Čak i kod sisavaca, postoji očita raznolikost:

“Jednootvorni sisavci, poput čudnovatog kljunaša, i tobolčari, kao što su klokani, imaju velika žutanjasta jaja. Placentalni sisavci, nasuprot tome, imaju malena jaja bez vrećica žumanjka … Čak i placentalni sisavci tvore ekstra-embrionalne žumanjčane vrećice i to nipošto nisu beskorisni ostaci [naglasak dodan].”20

Možemo dakle zaključiti da je razvoj žutanjka još jedna važna razlika u razvoju embrija. No, Robert Richards čini specifične tvrdnje glede žutanjka (kojeg kako izgleda i onako ne razumije):

“… nekoliko (ali ne svi) fotografirani embriji zadržavaju pričvršćene vrećice žutanjka i drugi materijal majke; to prenaglašava njihovu razliku spram Haeckel-ovih prikaza … . Izbočina salamandera nije dio embrija; već je to vrećica žutanjka, kao što je slučaj s embrijima riba i ljudi (iako ne kada se radi o kokoši i zecu, s kojih su vrećice žutanjka [sic] uklonjene) … .”21

Kao prvo, u izvornom Richardson-ovom radu kaže se:

“Ekstra-embrionske membrane su ili nedostajale ili smo ih mi uklonili. Međutim, alantois je očuvan gdje je prisutan.”22
Slika 3. Embrij žabe približno u tailbud stadiju (vrsta nije dana). Izvorno sa Michael Richardson-ove web-stranice, mk-richardson.com.

Dakle, ovaj tim biologa je zapravo pažljivo postupao s ekstra-embrionskim materijalom. Suprotno onome što kaže ovaj povjesničar (Richards), izbočina (ne tipična vrećica žumanjka, u biološkom smislu te riječi) salamandera je dio tijela embrija i s njime spojena, za razliku od embrija čovjeka gdje vrećica žumanjka izvan samog embrija. I kod mnogih drugih vrsta također, bilo bi nemoguće odvojiti žumanjak od tijela embrija bez da se ošteti struktura embrija i bez da ga se krivo prezentira. Dakle, upravo suprotno onome što Richards kaže, uklanjajući te osobine, sličnosti među tim embrijima se preuveličavaju. Ovo je prema tome još jedna osobina embrija koju je Haeckel uništio, kao što smo vidjeli. Štoviše; samo korištenje embrija salamandera kao predstavnika te klase vodozemaca govori o prigodnom selektivnom izvještavanju od strane Haeckel-a. Žabe i krastače predstavljaju nadmoćnu većinu te klase vodozemaca, a njihovi embriji potpuno lome uobičajen vizualni obrazac sličnosti u tailbud stadiju embriogeneze – vidi sliku 3 koja prikazuje u kolikoj mjeri žabe općenito lome te obrasce.

Vraćajući se na pitanje žumanjka, razvoj žumanjka značajno doprinosi raznolikosti u razvoju i izgledu različitih embrija. Richards-ovi argumenti kojima diskreditira fotografije Richardson-a i suradnika, i kojima spašava Haeckel-a, dakle propadaju. Također moramo reći da žumanjak nije moguće otpisati kao nešto nebitno po razvoj embrija. Način na koji embriji različitih vrsta prolaze kroz cijepanje je velikim dijelom određen žumanjkom. On također određuje i način na koji se odvijaju kasniji stadiji. Puno žumanjka znači da embrij izravno prelazi u malu odraslu jedinku, dok malo žumanjka znači da se on razvija u različite stadije larve.23

Slika 4. Prvi red, Haeckel-ovi originalni crteži iz Anthropogenie . Drugi red, neke od Richarson-ovih objavljenih fotografija,5 showing Haeckel to be off the mark. Third row, three of Richards’ doctored versions of the photos, in order to save Haeckel. A – Salamander, s uklonjenim žumanjkom. B – Pile, neopravdano rastegnuto. C – Embrij čovjeka, s uklonjenom srčanom izbočinom, šti je ista 'porgeška' koju je načinio i Haeckel. Prva dva reda često se koriste u kreacionističkoj literaturi kao primjeri, te će ih sada trebati braniti.

Richards je potom uzeo neke od fotografija dr. Richardson-a i suradnika koje su se pojavile u članku24 Elizabeth Pennisi u Science (koje se također često koriste u kreacionističkoj literaturi kako bi se razotkrio ovaj mit25,26), te ih je foto-shopirao prema onome što on misli kao su one trebale izgledati (slika 4). Čineći to, on također, začudo, čini iste greške koje je počinio i Haeckel! Najveća među njima je izbočina srca kod embrija čovjeka, koja je potpuno uklonjena Richards-ovim re-dizajniranjem. Takvo uklanjanje ne može biti ničim opravdano. Ostale metode uključuju izravnavanje torzije i fleksije embrija pileta (doslovno izvijanje tijela), što je značajno u razvoju, kao i re-dizajniranje tijela salamandera, kako bi se uklonila izbočina. Što se tiče Haeckel-ovog iskrivljavanja torzije i fleksije, izgovor je da se ti procesi odvijaju u nešto kasnijim fazama razvoja. No, uspoređivanje drugih obilježja Haeckel-ovog embrija pileta s relevantnom literaturom otkriva da je to još jedna isprika lišena činjenica.27 Budući da Haeckel-ov embrij pileta ima vidljive oči u razvoju i ždrijelni lukovi, to ne može biti istina, a embriji bez fleksije i torzije su očito u pre-ranoj fazi da bi odgovarali onom Haeckel-ovom. Richardson i suradnici također su pažljivo odabrali embrij pileta u odgovarajućoj fazi razvoja, dakle Richards-ov lažiran embrij pileta u prirodi ne postoji.

Problemi s izdanjima Anthropogenie

Richards ne govori o nizu embrija koji su korišteni za usporedbu sa stvarnim fotografijama Michael Richardson-a i suradnika. Richardson je upotrijebio ilustracije iz (prvog) izdanja Anthropogenie iz 1874. Richards implicira da nije bilo pošteno od strane Richardson-a da upotrijebi njih, te kaže:

“U kasnijim izdanjima, prikazi su postajali sve bolji, tako da su čak do 4. izdanja (1891), razlike među njima postajale naglašenije…”28

No to nudi potpuno kriv dojam o postupnom poboljšanju. Richards ne spominje da se izvorne skice nalaze čak i u 3. izdanju! S obzirom na činjenicu da je knjiga izašla u svega 5 izdanja, to predstavlja većinu njih. Korištenje crteža iz 1. do 3. izdanja je dalje opravdano time što su te skice od tada korištene u bezbrojnim udžbenicima. Velik i važan primjer je knjiga koju je napisao George Romanes Darwin and After Darwin.29 Ta je knjiga dala autorima30 opciju citiranja tih crteža embrija iz Romanes-a, 'čisteći' ih tako od Haeckel-ova imena.31 Jedine razlike između Romanes-ove verzije njih i Haeckel-ove su te što je Romanes uklonio anotacije i koristio bijelu pozadinu, dok je Haeckel koristio crnu ili tamnu pozadinu, no strukturno su identične. Mnogi evolucionisti tvrde kako bi morali načiniti distinkciju između Haeckel-a i Romanes-a, no za to ne postoji valjan razlog. Neki autori32 bez srama izravno koriste Haeckel-ove skice iz 1874! Nedavno (2010) te su se dubiozne skice čak našle na naslovnici prestižnog časopisa Nature.33 Nadalje, tradicija korištenja istog animalnog niza (čak ne možemo reći niti vrsta u tom smislu zbog pretjeranog generaliziranja) za komparaciju u udžbenicima, kakvog koristi Haeckel u svojim izvornim Anthropogenie skicama, se nastavila, čak i u 21. stoljeću. Niz je: riba, salamander, kornjača, pile, svinja, zec, tele, čovjek. Ponekad autori prikladno izostave one za koje znaju da se neće uklopiti. Hickman i suradnici, u svom Integrated Principles of Zoology (2008), i Sylvia S. Mader’s Biology (10.. izdanje), su dobri primjeri gdje autori još uvijek koriste Haeckel-ov niz iz 1874. i odabir životinja, koji je prigodno selektivan. Oba navedena izdanja su bila nova kada je napisan ovaj članak.

Nakon gornjeg navoda, Richards nas upućuje na crteže 4. izdanja Anthropogenie, koje bi trebalo pokazivati da je Haeckel jače naglasio razlike, da ih je dakle poboljšao. No, upravo ovdje pronalazimo vjerojatno najupitniji aspekt Richards-ovog rada. Da objasnim, u 4. izdanju Haeckel nije predstavio embrije 8 životinjskih vrsta (kao u izdanjima 1 do 3), već 14 vrsta embrija u 4 prikaza na 4 stranice (ili dvije duple stranice). Kako bi ilustrirao svoj argument, Richards je sastavio pogrešne prikaze, dajući dva desna ('B' i 'D' na slikama 5 i 6, koji ne pripadaju zajedno na istoj stranici) bez da je to ičim sugerirao svojim čitateljima! Naravno, razlike bi se činile naglašenijima! Pogledajte slike 5 i 6 kako bi shvatili zašto. Takvo neiskreno selektivno izvještavanje prikazuje kako Haeckel-ove, tako i Richards-ove namjere u ne baš najboljem svjetlu.

Kao što je za očekivati, što je Richards-ov rad poznatiji među članovima zajednice evolucionista, to više anti-kreacionista želi koristiti to kao antitezu kreacionističkim knjigama i radu. Šokantno, ali ne iznenađujuće, pretenciozno nazvan National Center for Science Education je već došao do tog rada,34 citirajući Richards-a u nekoliko navrata i koristeći Richards-ove pogrešne ilustracije takve kakve one jesu.35 Kreacionisti bi trebali biti u spremni ukazati na to izuzetno aljkavo, da ne spominjemo neiskreno, učenje.

Richards nam u svojoj knjizi ne prikazuje naknadno dodane crteža embrija 5. (i posljednjeg izdanja) Anthropogenie. No, među tim dodatnim skicama embrija u 5. izdanju, nalazimo ješca i tuataru bez začetaka udova, još jednom upućujući na namjerne netočnosti. Embrij čovjeka u 5. izdanju je također još uvijek bez srčane izbočine.

Slika 5. prikazi VI i VII izvornog seta izvornih prikaza uzetih iz Haeckel-ovog 4. izdanja . Anthropogenie, nakon str. 351 te knjige. Oznake prikaza su kako slijedi: A – Reptili, B – Sauropsidi.
Figure 6. Prikazi VIII i IX izvornog seta prikaza embrija uzetih iz Haeckel-ovog 4. izdanja 4. Anthropogenie. Također nakon str. 351 te knjige. C and D – Sisavci. R.J. Richards je prikladno spojio pogrešne prikaze. No gledajući prikaze onako kako bi oni trebali biti, te ih uspoređujući općenito i specifično s izvornim radom Richardson-a i suradnika (ref. 5, str. 102), možemo vidjeti primjerice da su sličnosti među embrijima sisavaca prenaglašene. Embrij čovjeka (krajnje desno) je još uvijek bez srčane izbočine. Dakle, u principu, Haeckel nije poboljšao niti jedno ključno područje.

Problemi s veličinama embrija

Još jedna pritužba usmjerena protiv Richardson-a i suradnika je ona vezana za veličinu. Richards kaže:

“… Richardson sugerira da je Haeckel 'zamutio mjerilo' embrija, iako se ona po veličini međusobno deseterostruko razlikuju. Haeckel, međutim, prilično eksplicitno izjavljuje u opisu svojih ilustracija kako je reducirao sve prikaze na istu veličinu kako bi olakšao strukturnu usporedbu… .”36

Haeckel zaista jest spomenuo, u zagradama u objašnjenjima Anthropogenie prikaza, da je sveo sve ilustracije embrija na istu veličinu radi usporedbe. To bi mogao biti jedini validan Richards-ov prigovor. Međutim, zamjerke vezane za veličinu nekih embrija u ranijim izdanjima Natürliche Schöpfungsgeschichte možda još uvijek nisu nerazumne, budući da neke informacije o veličinama nisu sasvim točne. Kod Anthropogenie skica, međutim, Haeckel-u to moramo oprostiti, što i onako nikada nije niti bio najozbiljniji prigovor.

Drugi problemi

Richards piše kao da su svi u prošlosti i sadašnjosti izuzetno nepošteni spram 'sirotog' Haeckel-a. On ističe točke na kojima se moramo složiti i razilaziti u mišljenjima. Kaže nam se:

“Jednakost obrazloženja logično bi zahtijevala još jedan zaključak: Ako se Haeckel-a optuži za prevaru zbog pre-sličnih prikaza, tada treba optužbu treba podići i protiv His-a i mnogih modernih embriologa koje Richardson i njegovi kolege citiraju, budući da su i oni pretpostavljali je filotipski stadij embriogeneze [zatim citiranje embriologa koje je također naveo Gilbert, ref. 7].
“Oni tvrde da ne samo da Haeckel-ovi prikazi netočno prikazuju stvarna stanja embrija, već da to čine i prikazi Wilhelm His-a, možda najpoznatijeg embriologa svoga doba i Haeckel-ova velikog neprijatelja. His, kažu oni, je također prenaglašavao sličnosti embrija i ignorirao njihove razlike.”37

Možemo se složiti oko toga da nije samo Haeckel taj koji treba snositi odgovornost. Mnogi autori udžbenika koji tako besramno koriste pre-slične crteže i ponavljaju greške također snose krivicu, iako u nekim slučajevima samo za to što vjeruju prethodnim radovima, a ne namjerno obmanjivanje. No, problem s Richards-ovim zamjerkama Richardson-u i drugim autorima koji su pisali o tome u svojim žurnalima (nakon Richardson-ova izvornog rada) jest taj da oni zaista i optužuju i druge osim Heackel-a! Paul Dombrowsy38 (ekspert u retorici), Stephen Jay Gould,39 te čak i Richardson, u pismu Gould-u40 (koje je objavljeno), primjerice, zaista odgovornima drže mnoge druge.

Nadalje, optužba protiv Wilhelm His-a je veoma čudna, jer nam Richardson i Keuck govore upravo suprotno o radu Wilhelm His-a:

“Haeckel-ovi mladi embriji su slični, dok His-ovi izgledaju različito.”13

Objašnjavaju da dok Haeckel-ovi prikazi embrija naglašavaju sličnosti, His-ovi embriji imaju tendenciju naglašavanja razlika. Iako Richardson i Keuck smatraju da His-ovi embriji također nisu uvijek precizni, oni ističu da se stvar svodi na pitanje namjere. Oni nisu pronašli dokaze da je His namjerno izobličavao svoje embrije, dok u Haeckel-ovom slučaju, očito jesu (prateći u ovom slučaju Haeckel-ove izvore). Vidi uklonjene udove ješca, ranije). Ipak taj rad (Richardson-a i Keuck-a) se spominje u Richards-ovoj knjizi (vezano za začetke udova)! Zašto on svoje čitatelje ne informira o tom aspektu?

Zaključak

Fotografije Dr Michael Richardson-a i suradnika su validne sada kao što su to bile i kada su prvotno objavljene. No, kreacionisti će se sada morati oslanjati na više od same vizualne ilustracije tih fotografija, te također biti u stanju objasniti zašto je Haeckel-ov rad temeljen na ideologiji i neiskrenosti. Pokušaji R.J. Richards-a padaju pri temeljitom ispitivanju, a njegov rad je često vrlo aljkav, te netočno prikazuje činjenice. Često se daje dojam da su svi (kreacionisti i evolucionisti) jednostavno nepošteni spram 'sirotog' Haeckel-a, no to nije istina. Kada se Haeckel-ove ilustracije ispitaju tehnički, postaje jasno koliko je toga Haeckel odstranio na tim ilustracijama embrija. Njegova neiskrenost ne može nijekati.

Konačno, nakon podrobnijeg uvida u neke od problema o kojime je riječ, razumno je zauzeti stav da je Haeckel-ova prevara dokazana.

Zahvale

Autor zahvaljuje Jonathan-u Sarfati-u i Daniel-u Davidson-u za njihove korisne uvide i sugestije na ovu temu.

Preporučene bilješke

  1. Haeckel, H., Natürliche Schöpfungsgeschichte, G. Reimer, Berlin, 1868. Literally ‘Natural History of Creation’; English title: The History of Creation, or the Development of the Earth and its Inhabitants by the Action of Natural Causes: A popular exposition of the doctrine of evolution in general, and that of Darwin, Goethe, and Lamarck in particular, First English edition translated by Prof. Ray Lankester, Fellow of Exeter College, Oxford, 1876. Natrag na tekst.
  2. Haeckel, E., Anthropogenie oder Entwickelungsgeschichte des Menschen, Engelmann, Leipzig, 1874. Literally ‘Anthropogeny or History of Evolution of Mankind’, English title: The Evolution of Man—A popular scientific study, Translated from the 5th (enlarged) edition by Joseph McCabe (1867–1955), a vocal apostate and leading atheopathic campaigner, 1905. Natrag na tekst.
  3. See, for example, some documentation in: Luskin, C., What do modern textbooks really say about Haeckel’s embryos? Discovery Institute, March 2007, www.discovery.org/a/3935#text1, accessed 22 November 2010. Natrag na tekst.
  4. See, for example, this study of Texan textbooks in Luskin, C., Haeckel’s Embryo Drawings Make Cameos in Proposed Texas Instructional Materials, Evolution News and Views, 17 June 2011, www.evolutionnews.org/2011/06/haeckels_embryos_make_multiple047321.html, accessed 18 July 2011. Natrag na tekst.
  5. Richardson, M.K., Hanken, J., Gooneratne, M.L., Pieau, C., Raynaud, A., Selwood, L. and Wright, G.M., There is no highly conserved embryonic stage in the vertebrates: implications for current theories of evolution and development, Anatomy and Embryology 196(2):91–106, 1997. Natrag na tekst.
  6. Richards, R.J., Haeckel’s embryos: fraud not proven, Biology and Philosophy 24: 147–154, 2009 | DOI 10.1007/s10539-008-9140-z; Published online: November 2008. Natrag na tekst.
  7. Mitchel, B. and Sharma, R., Embryology: An illustrated Color Text, Elsevier, Churchill Livingstone, p. 26, 2005. Natrag na tekst.
  8. Haeckel, E., Last Words on Evolution: A popular retrospect and summary, Translated from the 2nd ed. by Joseph McCabe; Peter Eckler, New York, 1905. Natrag na tekst.
  9. Somite (from Greek σῶμα soma = body) is a division of an animal body, formerly called a ‘primitive segment’. Natrag na tekst.
  10. This is neatly illustrated and annotated by fig. A-24 of Carlson, B.M., Patten’s Foundations of Embryology, 4th ed., McGraw-Hill, Columbus, OH, p. 566, 1981. Natrag na tekst.
  11. Gilbert, S.F., Haeckel and the vertebrate archetype; in: DevBio—A Companion to Developmental Biology, 8th ed., Sinauer Associates, Sunderland, MA; http://8e.devbio.com/article.php?id=242, accessed 18 January 2011. Natrag na tekst.
  12. For instance, figure 3 in DevBio, ref. 11.; Visible online at: http://8e.devbio.com/image.php?id=490, accessed 18 January 2011. Natrag na tekst.
  13. Richardson, M.K. and Keuck, G., A question of intent: when is a ‘schematic’ illustration a fraud? Correspondence to Nature 410: 144, 2001. Natrag na tekst.
  14. Semon, R., Zoologische Forschungsreisen in Australien und dem malayischen Archipel, Fischer, Jena, Germany, 1894, as pointed out by Richardson and Keuck, ref. 13. Natrag na tekst.
  15. Richards, R.J., The Tragic Sense of Life: Ernst Haeckel and the Struggle Over Evolutionary Thought, University of Chicago Press, p. 336, 2008. Natrag na tekst.
  16. Richardson, M.K. and Keuck, G., Haeckel’s ABC of evolution and development, Biol. Rev. 77:509, 513, 2002, DOI: 10.1017} S1464793102005948. Natrag na tekst.
  17. Dendy, A., Outlines of the development of the tuatara, Sphenodon (Hatteria punctatus), Quarterly Journal of Microscopical Science 42, 1899, as cited by Richardson and Keuck, ref. 16. Natrag na tekst.
  18. Richardson and Keuck, ref. 16, pp. 512–514. Natrag na tekst.
  19. Jorgensen, P., Quick guide: yolk, Current Biology 18(3):R103, 2008. Natrag na tekst.
  20. Jorgensen, ref. 19, p. R104. Natrag na tekst.
  21. Richards, ref. 6, pp. 150–151. Natrag na tekst.
  22. Richardson et al., ref. 5, p. 95. Natrag na tekst.
  23. Hickman, C.P., Roberts, L.S., Keen, S.L., Larson, A., I’Anson, H. and Eisenhour, D.J., Integrated Principles of Zoology, 14th ed., McGraw-Hill, Columbus, OH, p. 163, 2008. Natrag na tekst.
  24. Pennisi, E., Haeckel’s embryos: fraud rediscovered, Science 277(5331):1435, 1997. Natrag na tekst.
  25. Grigg, R., Fraud rediscovered, Creation 20(2):49–51, 1998; creation.com/fraud. Natrag na tekst.
  26. Sarfati, J., Refuting Evolution, ch. 6, Creation Book Publishers, 2008. Natrag na tekst.
  27. Carlson, B.M., Patten’s Foundations of Embryology, 4th ed., McGraw-Hill, Columbus, OH, 1981; p. 566 figure A-24, as well as more explanation on page p. 569. Natrag na tekst.
  28. Richards, ref. 6, p. 150. Natrag na tekst.
  29. Romanes, G.J., Darwin, and After Darwin—An Exposition of the Darwinian Theory and a Discussion of Post-Darwinian Questions, Longman’s Green and Co., London, 1892. Natrag na tekst.
  30. For example, like Futyuma, D., Evolutionary Biology, 3rd ed., Sinauer Associates, Sutherland, MA, 1998. Natrag na tekst.
  31. As also pointed out by Gilbert, ref. 11. Natrag na tekst.
  32. For example, Gerhart, J. and Kirschner, M., Cell, Embryos and Evolution. Toward a Cellular and Developmental Understanding of Phenotypic Variation and Evolutionary Adaptability, Blackwell Science, Malden, MA. 1997. Natrag na tekst.
  33. Front page of Nature 468(7325), 2010. Natrag na tekst.
  34. Anon., Accuracy in embryo illustrations, 2008, on the NCSE’s website: http://ncse.com/creationism/analysis/exaggerations, accessed 20 January 2011. Natrag na tekst.
  35. Anon., Michael Richardson’s photographs, on the NCSE’s website: http://ncse.com/book/export/html/2320, accessed 1 July 2011. Natrag na tekst.
  36. Richards, ref. 6, pp. 149–150. Natrag na tekst.
  37. Richards, ref. 6, p. 149. Natrag na tekst.
  38. Dombrowsky, P., Ernst Haeckel’s controversial visual rhetoric, Technical Communication Quarterly 12(3), Summer 2003. Natrag na tekst.
  39. Gould, S.J., Abscheulich! (Atrocious!), Natural History 109(2), March 2000. Natrag na tekst.
  40. Published in Gould, ref. 39. Natrag na tekst.
  41. Langman, J., Medical Embryology, 3rd ed., The Williams and Wilkins Company, Baltimore, MD, 1975. Natrag na tekst.
  42. Illustration from Semon, R., In the Australian Bush and on the coast of the Coral Sea, Macmillan and Co., Limited London, p. 162, 1899. This echidna picture was also used in Semon, ref. 14, which Richardson and Keuck used for their exposé. Natrag na tekst.

Srodni članci

Dodatno štivo

Helpful Resources