Ernst Haeckel: neprijateljski svjedok istine Biblije

napisao: E. van Niekerk
preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: 03. 03. 2011. (GMT+10)

Povijest je zanimljiv predmet. Neki ljudi prirodno vole povijest dok drugi primjerice smatraju sve činjenice i nadnevke neugodnima za pamćenje za ispit. Kršćanima, daleko najvažniji dio povijesti je onaj otkriven u Bibliji, jer je to ključ kršćanske vjere. Nadalje, povijest predstavljena u Knjizi Postanka 1–11 sadrži mnoge važne odgovore za razumijevanje današnjega svijeta koji nas okružuje.

Nažalost, mnogo ljudi u našoj suvremenoj kulturi, uključujući kršćane, misle da je ‘znanost’ opovrgla biblijsku jasnu povijest predočenu u onim prvim poglavljima Knjige Postanka, ne shvaćajući kako je znanost, a posebno povijesna znanost, uvelike ovisna o nečijem predodređenome svjetonazoru i o mnogo već postavljenih pretpostavki. Ljudi su često zavarani misleći kako moraju odabrati između ‘čiste’ znanosti i Biblije, ali nam zanimljiv dio povijesti prikazuje kako je znanost temeljena na biblijskome svjetonazoru bila prilično precizna u usporedbi sa suvremenim znanjem, i kako je evolucijski svjetonazor zapravo naštetio približavanju istini.

Prije nekoliko godina, CMI-jev dr. Carl Wieland održao je vrlo važan govor pred popularnom publikom pod imenom Dynamic Life: changes in living things [Dinamičan život: promjene u živućim stvarima] (dostupno i na DVD). Netom prije kraja govora izjavio je fascinantnu tvrdnju što će zaprepastiti mnoge. Bilo je to nešto slično ovome: ‘ako se znanost ne slaže s Biblijom, onda to znači da znanost još nije uhvatila korak s činjenicama’.

Haeckel: ‘Darwinov doberman’

Jedna je osoba u povijesti uložila veliki napor u potkopavanju jasne biblijske povijesti i to je bio njemački profesor zoologije imena Ernst Haeckel (1834.–1919.). Ne samo da je Haeckel uvelike odgovoran za okretanje Njemačke u zemlju evolucijskoga vjerovanja, već je isto tako i tražio zamjenu svih tradicionalnih religija i kršćanstva sa svojom izumljenom filozofijom zvanom monizam.

Ironično, više od stoljeća nakon što je Haeckel objavio mnoge svoje najpopularnije knjige osmišljene za odvlačenje ljudi daleko od kršćanstva i Biblije, Haeckel može poslužiti kao odličan primjer zašto je bolje vjerovati nauci prakticiranoj pod biblijskim svjetonazorom, nego nauci temeljenoj na sekularnom (i često ateističnom) svjetonazoru.

U ranije spomenutome govoru dr. Wielanda, on pojašnjava kako je Biblija čvrsto protiv rasizma. To je, kritičari bi mogli reći (naravno zanemarujući sve dokaze iz Svetoga pisma) samo prigodno politički točno. Ipak, Haeckel služi kao jako dobar neprijateljski svjedok kako je Biblija bila znana kao protu-rasistička čak i u vremenima kada takozvana ‘rasna jednakost’ nije bila nimalo politički korektna kao što je danas. U njegovoj pogrješno nazvanoj knjizi The History of Creation¹ (originalan njemački naslov: Natürliche Schöpfungsgeschichte [Povijest stvaranja]) što se trebala zvati ‘Povijest evolucije’, nalazimo kako Haeckel bjesni protiv biblijskoga modela:

“Svih ovih pet [govori o ranijim klasifikacijama od vlastitih Haeckelovih] rasa ljudi, prema židovskoj legendi stvaranja, navodno je poteklo od ‘jednoga para’ - Adama i Eve, i u skladu s time su varijacije jedne rase ili vrste. … Izvrstan paleontolog Quenstedt je u pravu kada tvrdi: “kada bi crnci i bijelci bili puževi, zoolozi bi se univerzalno složili kako oni predstavljaju dvije jako različite vrste, koje ni u kome slučaju ne bi mogle potjecati od jednoga para kroz postupno razlikovanje.” str. 412.–413. (Naglasak dodan)

Ostatak poglavlja i knjige gdje se nalazi ovaj navod izričito je rasistički, i današnji bi evolucionisti njime bili posramljeni. Ipak danas, znamo iz molekularne biologije kako su sve različite grupe ljudi zaista blisko srodne i samo varijacije jedne rase ili vrste!² moguće je čak i obaviti uspješne transfuzije i transplantacije organa među članovima različitih takozvanih ‘rasa’. Biblija je u pravu a Haeckelova je ‘znanost’ (temeljena na njegovim evolucijskim pogledima) bila u krivu. Ovo isto tako prikazuje kako evolucija može biti prilično poticajna za rasističke ideje i misli. Zanimljivo je primijetiti blef koji zvuči ‘znanstveno’ referirajući se na “izvrsnoga paleontologa Quenstedta” (to je Friedrich August von Quenstedt [1809.–1889.]). Isto je tako ironično primijetiti kako mnogi evolucijski antropolozi vjeruju modelu ‘Dolazeći iz Afrike’³ za današnju evoluciju, što također uči kako su svi ljudi potekli iz dosta male grupe ljudi (u Africi) usprkos Haeckelovu ismijavanju ideje jednoga para. Time nam Haeckel zapravo čini veliku uslugu pokušavajući ismijati biblijski model, jer nam pokazuje kako je lako uočiti biblijski protu-rasizam, čak i kad to nije bilo politički korektno kao što je danas. Uz gore navedeno, Biblija jasno ukazuje da smo svi od ‘jednoga čovjeka/ jedne krvi’ (Djela apostolska 17:26).

Prilično je zanimljivo da nam, nitko drugi no sâm Haeckel piše u istome djelu u Drugome dijelu, kako su postojali ostali antropolozi koji se s njime nimalo ne slažu u tim ranim danima njegovih pogleda na ljudske ‘rase’. Podastire nam jedan od njihovih argumenata:

“ … nema sumnje kako se bezbrojne pasmine i varijacije našega domaćeg psa mnogo više razlikuju jedna od druge nego različiti rodovi i vrste određene od strane zoologa u njegovu sustavnome uređivanju plemena Psa. A ipak su općenito smatrane samo varijacijama jedne jedine vrste – Canis familiaris. Na isti način većina antropologa dogmatski se i čvrsto drži tzv. ‘jedinstva vrsta’ za sve rase ljudi, i ujedinjuje ih pod jednom vrstom, kao Homo sapiense. Ipak, kritički se istraživač bez predrasuda, kada ih pozorno uspoređuje, ne može odmaknuti od uvjerenja kako su morfološke razlike među njima mnogo značajnije od onih, na primjer, različitih vrsti medvjeda, vukova, ili mačaka određenih zoološkim sustavom.” str. 433.–434. (kurziv u originalu, podebljano dodano)

Prema samome Haeckelu, većina se antropologa pridržavalo čvrsto i dogmatski da su ljudi dio samo jedne vrste. Haeckel je podijelio ljude u dvanaest različitih vrsta, koje su na svojim razinama podijeljene u 36 različitih rasa. Haeckelove su knjige postale nevjerojatno popularne i najprodavanija djela. Povijesno je mnogo realističnije ustvrditi kako je Haeckel pomogao stvoriti ona toliko žaljena rasistička vremena u Njemačkoj (i isto tako ostalim europskim državama), umjesto biti ishodom tih vremena, kao što bi neki suvremeni romantičari Haeckela htjeli da vjerujemo. Opet, primijetite Haeckelov blef znanstvenoga prizvuka kao što je: “Ipak, kritički se istraživač bez predrasuda, kada ih pozorno uspoređuje …” (dodan naglasak). Nije toliko iznenađujuće da mnogi antropolozi nisu dijelili Haeckelove poglede. Mnogi su znanstvenici čvrsto odbili darvinizam odmah čim se Darwinova knjiga pojavila na njemačkome jeziku (vidjeti kasniji navod).

Nadalje, Haeckel u svome djelu nazvanome The Evolution of Man⁴ [Evolucija čovjeka](originalni njemački naslov: Anthropogenie oder Entwickelungsgeschichte des Menschen, doslovno “Antropogeneza ili evolucijska povijest čovječanstva ”) bilježi za nas kako profesor prije Haeckelova vremena koji je temeljio svoja razmišljanja na Bibliji opet bio u pravu. Ovaj se puta radilo o nasljednosti. Haeckel se držao lažne teorije Lamarckovog nasljeđivanja (što u osnovi znači da osobine koje osoba poprimi za svoga života mogu biti predane potomstvu, što nije slučaj), jer je vjerovao kako je Darwinova teorija treba. U dijelu II⁵ istoga djela, Haeckel nam govori:

“Smatram, uz Lamarcka i Darwina⁶, kako je nasljedan prijenos stečenih osobina jedan od najvažnijih fenomena u biologiji, i dokazan je preko tisuća morfoloških i fizioloških slučajeva. Prijenos je neophodan temelj teorije evolucije.”⁷ (Dodan naglasak)

Slijedno gore navedenoj izjavi, počinje biti smisleno zašto je Trofim Lysenko (1898.–1976.) na primjer, važna osoba u Sovjetskoj znanstvenoj zajednici bio tako žustro protiv Mendelove genetike. Doista, to je bio slučaj upravo zbog njegova vjerovanja kako je potonje ne-darvinsko. Lysenko je koristio svoju moć kao Staljinov odabrani znanstvenik u eliminaciji svojih protivnika,⁸ i u konačnici bio odgovoran za izgladnjivanja.

Profesor Albrecht Haller (1708.–1777.) s University of Göttingen imao je nekoliko otkrića u biologiji sa svojim enciklopedijskim radom Elementa Physiologiae Corporis Humani (8 vol., 1757.–66.; “Fiziološki elementi ljudksoga tijela”). Bila je to prekretnica u povijesti medicine.⁹ Haller se nije složio s ovim Lamarckovim idejama od prije jednoga stoljeća i obavio kudikamo točnija promatranja sa svojim biblijskim pogledom na znanost. Haeckel je, ipak, imao različite zamisli i govori nam:

“On [Haller] tako negira postojanje ikakve evolucije u pravome smislu te riječi, i čak ide tako daleko da govori kako je novorođeno dijete imalo bradu a bezrogo lane rogove; sve je to bilo i prije prisutno i bilo tek skriveno od pogleda čovjeka za to vrijeme. Haller je čak izračunao broj ljudskih bića koja je Bog morao stvoriti šestoga dana i pohraniti ih u Evinim jajnicima.”¹⁰

“Haller je održavao sve ove besmislice, usprkos njihovim smiješnim posljedicama…”¹¹

Ali ono što je Haller vjerovao nije bilo u skladu s pogledima moderne genetike, i bilo je mnogo bliže istini nego Haeckelovim pogledima (i njegovu lamarkijanizmu). Danas znamo kako su sve osobine ljudi i životinja uistinu pohranjene u DNK, iako u šifriranome obliku, i kako su mnoge, kao brada skrivene od ljudskih pogleda prilikom rođenja.¹² Isto tako znamo kako je ljudski genom, čak i kod pojedinaca, vrlo heterozigotan¹³ (posjedujući tako potencijalnu raznolikost u osobinama i genima, laički govoreći) i sposoban je proizvesti golemi broj različitih jajnih ili stanica sperme, te u konačnici kombinacija ljudi. Iznova, Haller je bio ‘više u pravu’, i Haeckelova je evolucijska dogma prouzročila njemu bivanjem u krivu.

Ovo isto tako bilježi kako je mnogo znanstvenika dugo imalo biblijski svjetonazor što ih nije sprječavalo u prakticiranju dobre i produktivne znanosti. To je suprotno klišeu prema kojem znanost i medicina trebaju evoluciju. Haller je vjerovao u mladu Zemlju a ipak je često bio nazivan ‘ocem psihologije’.¹⁴

Haeckel je također krivio ostale znanstvenike zbog neslaganja s njim i njegovim lamarkijanskim idejama, za koje je držao da su esencijalne za njegove evolucijske ideje. Na primjer, Haeckel nam govori:

“Jedan od najpoznatijih i najuskogrudnijih suparnika, Wilhelm His, potvrđuje vrlo pozitivno kako ‘osobine stečene kroz život osobe nisu nasljedne’.”¹⁵

Ali opet, Wilhelm His je bio u pravu sa svojom tvrdnjom, a Haeckel ga ipak naziva ‘uskogrudnim’. Haeckel čak ide i tako daleko da ponovno pristupa Augustu Weismannu (1834.–1914.), koji je napravio ogroman napredak svojom teorijom ‘plazme klica’ u embriologiji i nasljeđivanju, tvrdeći:

“…on [Weismann] je s mnogo uspjeha unaprijedio razmišljanje kako ‘samo one osobine mogu biti prenesene naraštajima koji slijede što su prisutne u rudimentarnome obliku unutar embrija.’ Ipak ova teorija plazme klica, sa svojim pokušajem objašnjavanja nasljeđivanja jedva je ‘privremena molekularna hipoteza’; ona je jedna od onih metafizičkih nagađanja što fenomen evolucije pripisuju isključivo unutarnjim razlozima, i utjecaj okoline smatraju beznačajnim”¹⁶

Postaje očigledno jasno kakvu je evolucijska dogma učinila štetu zdravim idejama u znanosti; posljednje Weismannove zamisli smatraju se ispravnima još i danas. Ništa manje od zapanjujućeg nije Haeckelovo nazivanje nasljeđivanja na molekularnoj razini ‘jednim od onih metafizičkih spekulacija’. Posljednji dio otkriva kako njega pokreće evolucijska dogma, mnogo više od objektivnosti. Ako organizmi ne bi mogli reagirati na okolinu, evolucija ne bi mogla biti pokrenuta, njegove su misli. Baš kao danas, činjenice se moraju pokloniti kojem god prevladavajućem obliku evolucijske ideologije.

Mnogi (posebice njemački) znanstvenici snažno su odbacili Darwinovu teoriju kada je prvi puta bila objavljena. Jedan biograf koji se divi Haeckelu nas obavještava o sljedećemu:

“Darwinova zloslutna knjiga [Origin of Species – Podrijetlo vrsta] dostupna je u Bronnovu prijevodu već dvije godine. Njemački profesionalni zoolozi, botaničari i geolozi su je gotovo svi smatrali [Darwinovu teoriju] apsolutnom glupošću. Agassiz, Geibel, Keferstein, i mnogi drugi, smijali su se sve dok nisu pocrvenjeli u licu…”¹⁷

Haeckelove knjige postaju nevjerojatno popularne. Kao jedan primjer, zbog popularnosti knjige naziva The Riddle of the Universe (na njemačkom: Die Welträthsel) [Zagonetka svemira] bio je prisiljen napisati nastavak knjige jer je bila prodana u više od 100.000 primjeraka u prvoj godini pojavljivanja u Njemačkoj.¹⁸ Haeckel je napisao više od 40 knjiga,većinom se baveći evolucijom i svojim monizmom. Nažalost, Haeckel je u velikoj mjeri bio odgovoran za pretvaranje Njemačke u državu koja vjeruje u evoluciju, zahvaljujući svojim popularnim knjigama. Ipak je jasno vidljivo kako su mnoge zamisli što je Haeckel ismijavao bile prilično točne! To posebno uključuje ideje proizišle iz biblijskoga svjetonazora. Uz ranije spomenute primjere pogrješnih ideja, Haeckel je počinio prijevaru crtežima embrija i izumljivanjem (iz ničega) prvih primitivnih organizama koje je nazvao “Monera”. One nikad nisu postojale i nikad nisu pronađene. Što još više šokira, verzije Haeckelovih crteža embrija čak se nalaze u mnogim udžbenicima biologije kasnog 20-tog i 21-oga stoljeća!¹⁹ Isto tako možemo vidjeti kako zamisli temeljene na evolucijskome svjetonazoru ustvari štete znanosti.

Gornja lekcija iz povijesti predočuje kršćanima jako važno načelo: Bolje je vjerovati u nepobitnu Božju riječ nego u pokvarene izume i mišljenja (ili popularnu ‘znanost’) ljudi. Ljudi su u Haeckelovo vrijeme odustajali od zdravih ideja zbog lažnih ideja. Mnogi teistički evolucionisti zagovaraju potrebu prilagodbe i ponovnoga tumačenja Biblije kako bi uhvatila korak sa ‘suvremenom znanošću’ (iako u tome kontekstu zapravo misle na ne-znanstvenu teoriju evolucije). U gore navedenim primjerima, možemo jasno vidjeti da zapravo ‘znanost’ treba uhvatiti korak s Biblijom, i na njoj temeljenim zamislima.