Credit stock.xchng

Vlak evolucije dolazi

(Oprostite, ide — u krivom smjeru)

napisao Carl Wieland
preveo Mladen Čirjak

Atmosfera u prepunoj predavaonici bila je živa od znatiželjnog iščekivanja. Bilo su kasne 1970-e, rani dani kreacionističkog pokreta u Južnoj Australiji. Debata o stvaranju / evoluciji u kojoj sam trebao sudjelovati, pred nekih 40 nastavnika prirodnih znanosti, uključujući istaknutog akademskog evolucionista, bila je prva u regiji.

Dok su se izmjenjivale riječi animiranog razgovora, shvatio sam da je moj suparnik samo nekoliko metara s moje lijeve strane. Viši predavač (izvanredni profesor prema US terminologiji) populacijske biologije govorio je maloj skupini pristaša, očito nesvjestan da je njegov kreacionistički protagonist u dosegu slušanja.

“To je stvarno frustrirajuće”, čuo sam ga kako govori. "Osjećam se kao astronaut koji se vratio s Mjeseca, vidio okruglu Zemlju, a sada bi trebao raspravljati s nekim tko pokušava reći ljudima da je ravna. U mom poslu vidim evoluciju kako se odvija pred našim očima.”

U to vrijeme, prije nego što su kreacionistički argumenti bili dobro znani, bilo je razumljivo da tako razmišlja. Moglo bi se i oprostiti nastavnicima biologije za podržavanje tako naivnog uvjerenja. Jednostavno su pretpostavili da su lako uočljive genetske promjene u mnogim tipovima živih populacija očigledna demonstracija da je evolucija od mikroba do čovjeka činjenica. Samo joj dajte dovoljno vremena i eto, takve 'mikro' promjene bi se akumulirale, neprestano filtrirane i vođene prirodnom selekcijom. Činilo se očiglednim i logičnim očekivati da se ti "mali koraci" nastavljaju zbrajati kako bi doveli do "makro" promjena - stvarno velikih skokova, žaba-princ, riba-filozof, takve stvari. (Kao što ćemo pokazati kasnije u ovom članku, istina je upravo suprotna.)

U tom svjetlu, zbunjena frustracija tog predavača biologije može se lako razumjeti, jer je mislio da često vidi mali dio onoga što će s vremenom postati velik dio promjene. Moramo shvatiti da većina evolucionista, čak i danas, još uvijek razmišlja na ovaj način. Što je, iskreno rečeno, posljedica toga što su uobičajeni odgovori većine vjernika, kada ih se pita o biološkim promjenama, neadekvatni.

Na primjer, izazivač bi mogao reći: „Komarci su razvili otpornost na DDT u samo 40 godina. Ako se to ne događa pred našim očima, što je to?” Većina kršćanskih odgovora usredotočuje se na količinu promjene. Na primjer, oni će reći: "Pa, to je samo varijacija unutar vrste." Ili odgovaraju, "Ali komarac je još uvijek komarac, zar ne? Nije se pretvorio u ništa drugo."

Oba ova odgovora su istinita. Ali oni su neadekvatni i rijetko impresioniraju izazivača, koji misli: "Pa, to je samo za kršćane. Evolucija traje milijune godina, i ovdje imamo sve ove promjene za samo 40 godina. Dakle, dajte mu milijun godina i zamislite kakvu ćemo promjenu imati tada!"

Analogija koju sam godinama koristio u objašnjavanju toga na javnim predavanjima jest ona o vlaku. Zamislite da vidite vlak koji izlazi iz stanice u, recimo, Miami-u na Floridi, i kreće na sjever prema Chicagu.¹ Udaljenost koju vidite da on prevaljuje je samo nekoliko stotina metara. Ali možete razumno pretpostaviti da će, uz dovoljno vremena, završiti u Chicagu. Vidjeli ste čvrste dokaze koji upućuju na to da je u načelu moguće načiniti cijelo putovanje, ne morate ga vidjeti kako prevaljuje cijeli. To je upravo način na koji evolucionisti vide male promjene (koje se često nazivaju "mikro-evolucija", ali vidi aside below) koje se događaju svuda oko nas. Ako se komarac malo promijenio u 40 godina, ne morate ga vidjeti da se pretvara u slona – on je pokazao da je u načelu sposoban za slično radikalno putovanje.

Ono čega trebamo biti svjesni, i naglasiti u našim odgovorima, kažem publici, nije količina promjene, već vrsta ili smjer promjene. Nije samo da vlak nije otišao dovoljno daleko, već se kreće u pogrešnom smjeru. Vrste promjena koje se danas opažaju, iako se mogu smjestiti u evolucijski okvir, vidjet ćemo, upravo su dokazivo suprotne onima koje evolucionisti doista trebaju kako bi svom sustavu vjerovanja dali neki privid vjerodostojnosti.

Dakle, dok možda vidite vlak koji kreće sa stanice u Miami-u, ako je stvarnost takva da se on ne kreće prema sjeveru, prema Chicago-u, već se kreće u suprotnom smjeru, prema jugu gdje pruga (ako postoji) završava u dubokom plavom oceanu, tada vlak nikada neće stići u Chicago. Vrijeme neće riješiti problem, jer u načelu ne postoji mogućnost dolaska u Chicago vlakom koji se kreće u tom smjeru. Upravo tako, kad jednom ukažemo ljudima da se 'vlak evolucije' (zapravo vlak biološke promjene) kreće prema dolje, a ne prema gore, tada što je više vremena na raspolaganju, to je manja vjerojatnost cijelog scenarija evolucije.

Prije nego objasnim što mislim pod time da biološke promjene imaju "smjer", podijelit ću s vama što me potaklo na ovaj članak. Bio je to osvrt na knjigu² poznatog evolucijskog biologa dr. Jerry Coyne-a sa Sveučilišta u Chicagu, koji nije mogao odoljeti prilici da se baci na kreacioniste.³ Nevjerojatno, Coyne i sam koristi analogiju vlaka, naglašavajući moje objašnjenje toga kako evolucionisti vide problem. Iako mu je namjera ismijavati kreacioniste, on nesvjesno pruža odličnu priliku da pokaže u kolikoj je mjeri ovaj čest način rasuđivanja neopravdan.

Knjiga koju je revidirao⁴ koristi poznate primjere brzih bioloških promjena uzrokovanih ljudskim djelovanjem (otpornost na antibiotike u bakterija, otpornost na pesticide u insekata, promjene u stopi rasta riba zbog prekomjernog izlova) kako bi se ljudi "suglasili" s većom idejom evolucije mikroba u čovjeka.

Coyne žali zbog činjenice da primjeri ove knjige vjerojatno neće promijeniti umove zagovornika kreacionizma, koji su već prihvatili takve promjene kao što su 'prilagodba unutar vrste' (bilo bi preciznije reći 'varijacije unutar vrste'). On kaže da kreacionisti tvrde da "takve male promjene ne mogu objasniti nastanak novih skupina biljaka i životinja", i dalje kaže: "Ovaj argument prkosi zdravom razumu. Kada, nakon božićnog posjeta, mi [vjerojatno njegova obitelj u Chicago-u - CW] gledamo baku kako odlazi vlakom za Miami, pretpostavljamo da će ostatak njezina putovanja biti ekstrapolacija te četvrtine milje.” Tako, kaže Coyne, "kreacionist koji ne želi ekstrapolirati mikro- u makro-evoluciju" je "iracionalan".

Razlog vs retorika

Zašto se može s pouzdanjem reći, u vezi s biološkim promjenama koje se danas mogu promatrati (izazvanim čovjekom ili na drugi način) da vlak ide u pogrešnom smjeru? Zašto, kada evolucionisti koriste argument "ekstrapolacije" ovog 'bakinog vlaka', se on može okrenuti da bi se pokazalo suprotno? Razlog je taj što je stvarni problem biološke promjene ono što se događa na razini DNK, koja sadrži informacije.⁵ Informacije zapisane u DNK, molekuli nasljeđivanja, su kao recept, skup uputa za proizvodnju određenih produkata.

Evolucionisti tvrde da su jednostanični organizmi⁶ (npr. protozoe) uzrokovali nastanak pelikana, šipaka, ljudi i ponija. U svakom slučaju, DNK "recept" je morao proći kroz masovno neto povećanje informacija tijekom navodnih milijuna godina. Jednostanični organizam nema upute o tome kako proizvesti oči, uši, krv, kožu, kopita, mozak itd. koje poniji trebaju. Dakle, da bi protozoe dovele do ponija, morao bi postojati neki mehanizam koji dovodi do nastanka novih informacija.

Evolucionisti veličaju prirodnu selekciju kao da je ona kreativna božica, ali stvarnost (koju priznaju kada ih se prisili) je da selekcija sama za sebe uvijek samo briše informacije, nikada suprotno.⁷ Kako bi se dodale nove informacije, 'jedina igra u gradu' za one koji zaista vjeruju u evoluciju, jesu genetske greške pri kopiranju ili slučajni događaji, tj. slučajne mutacije (koje se zatim mogu' filtrirati' odabirom).⁸ Međutim, problem je u tome što kada bi mutacije bile u stanju nadodavati potrebne informacije, trebali bi vidjeti stotine primjera oko nas, s obzirom na to da se stalno događaju tisuće mutacija. Ali kad god proučavamo mutacije, uvijek se ustanovi da su informacije izgubljene ili degradirane. To je tako čak i u onim rijetkim slučajevima kada mutacijski defekt daje prednost preživljavanja - npr. gubitak krila na kukcima na vjetrovitim otocima.⁹

Kako se stvorenja diversificiraju, geni se sve više razrjeđuju. Što se više organizmi prilagode okolini putem selekcije, tj. što su specijaliziraniji, to oni posjeduju manji dio od izvornog skladišta stvorenih informacija za njihovu vrstu. Prema tome, postoji manje raspoloživih informacija na koje prirodna selekcija može djelovati u budućnosti kako bi se populacija 'ponovno prilagodila' ako se okolnosti promijene. Manje fleksibilne, manje prilagodljive populacije očito se približavaju izumiranju, a ne evoluiraju.

Vidimo da, baš kao i kada vlak napušta Miami i kreće na jug, ako se tip promjena koje danas vidimo ekstrapoliraju tijekom vremena, dovode do izumiranja, a ne daljnje evolucije dalje.

Zapamtite, evolucijsko uvjerenje uči da su nekada davno postojala živa bića, ali ne i pluća - pluća još nisu evoluirala, tako da nije bilo DNK informacija koje bi kodirale stvaranje pluća. Nekako je ovaj program morao biti napisan. Trebale su se pojaviti nove informacije koje prije nisu postojale, nigdje.

Kasnije, pluća su postojala, ali nije bilo perja nigdje na svijetu, dakle nije bilo genetskih informacija za perje. Promatranje u stvarnom svijetu je u velikoj mjeri pokazalo da su mutacije u potpunosti nesposobne uvesti potrebne nove informacije u sustav.¹⁰ Zapravo, ukupne mutacije ubrzavaju silazni trend dodavanjem genetskog opterećenja u obliku štetnih mutacija, od kojih smo, kroz generacije naših predaka, svi mi stekli stotine.¹¹

Drugim riječima, populacije se mogu mijenjati i prilagođavati jer imaju mnogo informacija (raznolikosti) u svom DNK 'receptu'. Ali osim ako mutacije ne mogu nadodati nove informacije, svaki put kada dođe do varijacija/prilagodbe, ukupna informacija se smanjuje (kako selekcija uklanja neprilagođene dijelove populacije, neke informacije se gube u toj populaciji). Dakle, s obzirom na fiksnu količinu informacija, što više prilagodbe vidimo, to je manji potencijal za buduće prilagodbe. Vlak je definitivno krenuo nizbrdo, predodređen da padne s molova izumiranja.

Najveća ironija je u tome što, od svih primjera koje je dr. Coyne hvalio kao 'evoluciju', bez obzira na to da li riječ o otpornosti na antibiotike¹² ili promjene u stopama rasta ribe, niti jedna ne podupire njegovu analogiju 'vlaka', već suprotno. Niti jedan ne uključuje stjecanje informacija; svi pokazuju suprotno, neto gubitak. Razmišljajući o svemu tome, osjećam istu vrstu frustracije (samo obrnuto) koju je moj evolucionistički protivnik pokazivao prije toliko godina, što je mogao parafrazirati kao: "Zašto to ne mogu vidjeti?" Očito je, zar ne? "

Tko zna, možda će nekako ovaj članak doći u ruke dr. Coynea. Možda će ga, kao i neke druge apologete evolucije, potaknuti na razmišljanje kad sljedeći put smjesti jednu od svojih baka u vlak.