Explore
Also Available in:

Kršćanska teologija i uspon Newtonovske znanosti - nametnut zakon i božanska volja

napisao 
preveo Mladen Čirjak

Objavljeno: Journal of Creation 32(2):103–109, kolovoz 2018 

Da bi znanost napredovala, bilo je potrebno odbaciti pogrešan pogled na prirodu naslijeđen od grčkih filozofa, a koji je dominirao među intelektualnom elitom tijekom većeg dijela srednjovjekovnog razdoblja. Vodeći povjesničari znanosti priznaju da su kršćanske doktrine o Bogu i Stvaranju igrale ključnu ulogu u ovom procesu. Grčki pogled na prirodu kao živi organizam zamijenjen je biblijskim gledištem da samo ljudi i životinje imaju dušu. To je dovelo do odbacivanja grčkog objašnjenja gibanja kao nečega što proizlazi iz unutarnjih tendencija objekata i zamjene istog s pojmom vanjskih, božanski nametnutih zakona. Grčko gledište da prirodnim procesima upravljaju vječni principi obvezujući čak i za bogove, zamijenjeno je biblijskim pogledom Božje svemoći i Njegove slobode stvaranja prema Njegovoj volji. To je dovelo do uvjerenja da su zakoni prirode u potpunosti određeni Božjim odabirom i da ih se stoga može otkriti samo promatranjima.


iStockphotoparted-sea

U središtu znanstvenog istraživanja nalazi se vjera da je svijet uređen i da se ponaša dosljedno iz dana u dan.1 Mogli bi se, međutim, zapitati kako je nastalo to vjerovanje. Prema Peter-u Harrison-u, bivšem profesoru znanosti i religije na Sveučilištu Oxford, to je u velikoj mjeri bila “teološki informirana pretpostavka da postoje zakoni prirode, koje je Bog obznanio i koje ljudski umovi mogu otkriti (naglasak dodan)’.2 Eminentni filozof znanosti Alfred North Whitehead bi se složio. On je napisao: “Moje objašnjenje je da je vjera u mogućnost znanosti, nastala prije razvoja moderne znanstvene teorije, nesvjestan derivat srednjovjekovne teologije.”3

Prije kasnog srednjovjekovnog razdoblja, među intelektualnom elitom je dominirala grčka filozofija. Međutim, oko 13. stoljeća nadalje, javlja se reakcija kršćanskih teologa protiv toga. Filozofi i povjesničari znanosti tvrde su da je ovo odbacivanje grčkog razumijevanja prirode, posebice učenja Platona, Aristotela i stoika, te njegova zamjena biblijskim svjetonazorom, u osnovi ono što je poduprlo uspon moderne znanosti.4,5,6,7,8

Grčki pogled na svijet

U razmišljanju većine grčkih filozofa svijet je bio živ, božanski organizam. Neki su smatrali da čak i materija ima božanske atribute, kao samodostatna i nepromjenjiva, s inherentnim svojstvima koja određuju univerzalni svjetski poredak koji obvezuje čak i bogove. Ta božanska tvar upravljala je razvojem svijeta i određivala kretanje nebeskih tijela. U skladu s tim vjerovanjem, grčki pjesnik Hesiod (oko 700. godine prije Krista) mislio je da Zemlja stvara planine. Suprotno tome, Hebreji su vidjeli svijet koji se formirao po Božjoj naredbi (npr. Postanak 1).

Platon

U razmišljanju Platona (oko 428–348. pr. Kr.) istinska se stvarnost pronalazi u domeni misli, a ne promatranjem i proučavanjem našeg svijeta. Koristeći svoja osjetila, opažamo samo sjene stvarnosti. Taj princip se primjenjuje općenito tako da sve što je poznato u našem svijetu, materijalno ili nematerijalno, postoji kao savršeniji ‘idealan’ ili istinski ‘oblik’ na nekoj višoj razini. Pravne odluke donesene na sudovima su naši najbolji pokušaji provođenja pravde, ali nikad nisu u potpunosti uspješni jer istinska pravda ostaje nedostižna. Okrugle ploče koje je izradio lončar ili krugovi koje je slikao umjetnik samo su nesavršeni prikazi istinske zaobljenosti koja se može zamisliti samo u glavi ili matematički opisati. Ti ‘forme’ ili ‘ideje’ su božanski i objašnjavaju prirodu objekata. Dok su ‘forme’ vječne i nepromjenjive, predmeti su promjenjivi. Stoga se ‘forme’ smatraju sigurnijima od onoga što se opaža, a logično zaključivanje i analiza smatraju se pouzdanijim od pogrešnih opažanja.

Prema Platonu, kada je “Demiurg” (tvorac) oblikovao svijet, bio je prisiljen slijediti ove unaprijed određene ‘idealne’ obrasce, umjesto da je bio slobodan činiti kako je želio. Pored toga, morao je upotrijebiti materijale koje nije sam stvorio, a oni su se opirali njegovim pokušajima da ih oblikuje. Galen (oko 129–216) bio je još jedan utjecajan grčki pisac koji je odbacio iskaz o stvaranju iz Postanka, jer je to bilo u suprotnosti s njegovim shvaćanjem da će tvorac biti ograničen u svom stvaranju prirodom materije.9

Umjesto da proučava kretanja planeta i iz toga zaključi da oni slijede eliptične orbite, kao što je to učinio i Johannes Kepler (1571. - 1630.), Platon je ‘zaključio’ da oni moraju slijediti kružne staze, jer je kružno gibanje najsavršenije, ‘idealan’ oblik, koji bogovima najviše pristaje. Slično tome, ‘zaključio’ je da svemir mora biti sferičan jer je to ‘idealan’ oblik. U stvari, Platon je izričito odbacio gledište da su astronomska promatranja korisna, tvrdeći da bismo trebali ‘‘ostaviti zvjezdana nebesa na miru’’.10 U tome je slijedio svog učitelja, Sokrata (oko 470–399. pr.n.e.), koji, iako je vjerovao da je astronomija korisna pri određivanju vremena ili dana u godini, smatrao da je proučavanje gibanja zvijezda ili proučavanje uzroka njihova kretanja, gubljenje vremena. Prema njegovu učeniku, Ksenofonu (430–350. pr. Kr.), Sokrat je ‘‘smatrao da oni koji spekuliraju o Svemiru i zakonima nebeskih tijela nisu bolji od luđaka“.11

Aristotel

Poput Platona, Aristotel (384–322 pr. Kr.) je vjerovao je da je svijet takav kakav jest zbog nužnosti, u skladu s vječnim, nepromjenjivim načelima koja se mogu utvrditi razumskim procesima. Za njega je svijet bio poput ogromne životinje koja je disala, rasla i propadala. U ovome je opet slijedio Platona koji je pitao: “Na sliku koje je životinje stvoritelj načinio svijet?” Aristotel je u svojim spisima neprestano apelirao na biološke sličnosti, na primjer, uspoređujući zemljotrese s probavom životinja i gibanje zvijezda s pokretima četveronožaca.12 Kao i Platon, on je nebeska tijela smatrao živim bićima.

U razmišljanju Aristotela, fizički su objekti spojevi ‘materije’ i ‘forme’, gdje ‘forma’ objedinjuje neku materiju u jedan objekt i određuje njegovu strukturu, svojstva i aktivnosti. Bez ‘forme’, materija ne može ni postojati. Aristotelov bog, međutim, ima malu moć nad prirodom, nema nadležnosti niti nad materijom, niti nad formom prirodnih objekata.13,14

Aristotel je činio razliku između ‘prirodnog kretanja’ i ‘nasilnog kretanja’, prvo proizlazi iz prirode predmeta, a drugo se nameće. Na primjer, prirodno kretanje kamena bilo bi padanje na zemlju. Međutim, ako se baci, on će se jedno vrijeme kretati na neprirodan ili ‘nasilan’ način. Dok je prirodno gibanje zemaljskih tijela pravocrtno, prirodno kretanje nebeskih tijela, jer su načinjena od druge tvari, je kružno.15

Stoici

Prema stoicima, materijalni svijet bio je prepun razuma, a predmeti su, zajedno s ljudima i životinjama, imali duše. Sve je to bilo dio univerzalne duše svijeta, a njeni pojedinačni dijelovi bili su u skladnim odnosima jedni prema drugima. Stoicima je “prirodni zakon” bio “imanentan”, tj. svojstven strukturi stvari, a to je objašnjavalo sve, od ponašanja ljudi i životinja do kretanja nebeskih tijela. ‘Zakoni prirode’ nastaju iz potrebe, u svojstvima materije, pa se smatra da je poznavanje prirode stvari ključ za razumijevanje međusobnih odnosa.

Srednjovjekovna skolastika često je spajala grčko i biblijsko razmišljanje. Na primjer, Toma Akvinski (oko 1224–1274.), prihvaćajući Božju svemoć, također je prirodni zakon smatrao imanentnim u svemiru. Za njega je vječni zakon ništa drugo nego Bog.16 Neki su pisali o ‘bitnim formama’ uronjenim u prirodu, o unutarnjim uzrocima procesa koji proizlaze iz predmeta koji posjeduju moći poput onih duše. Neprimjetne ‘okultne osobine’ prilijepljene za predmete poput ‘malih duhova’, proizvode efekte ‘simpatijom’ i ‘antipatijom’.17 Simpatija je, na primjer, objašnjavala privlačnost željeza i magneta - baš kao što je muškarac privučen ženi. Smatralo se da doktrina horror vacui (strah pred prazninom) objašnjava zašto se voda diže u pumpama. Navodno, to je bilo zato što je priroda imala antipatiju prema praznom prostoru.18,19

Prepreka ka znanosti

Platonsko razmišljanje bilo je oprečno znanosti jer je odvraćalo od ideje da se svijet može shvatiti učenjem iz opažanja. Suprotno tome, biblijsko razmišljanje ukazivalo je na to kao na jedini način otkrivanja stvarnosti. Biblija uči da je Bog svemoćan i da u stvaranju ni na koji način nije bio ograničen bilo kojim propisanim obrascem. Jer, “Što god Gospodin želi, čini i na nebu i na Zemlji, u morima i u svim dubinama” (Psalm 135:6). Budući da je tvar stvorio ex nihilo (iz ničega), mogao ju je obdariti bilo kojim svojstvima koje je odabrao. U biblijskom razmišljanju, prirodni poredak nastao je kao rezultat povijesnog čina stvaranja (Postanak 1:1ff); tu ništa nije niti vječno, niti potrebno, a Stvoritelj nije bio primoran slijedi postojeće ‘forme’. Umjesto toga, svijet je takav kakav jest i ponaša se onako kako se ponaša, zbog božanskog izbora, volje suverenog božanstva. Stoga je nemoguće odrediti prirodu stvari samo na osnovu razuma. Samo proučavanjem Njegovog stvaranja je Božji dizajn mogao biti spoznat.

Odbijanje grčkog razmišljanja od strane utemeljitelja moderne znanosti prikazano je u predgovoru Roger-a Cotes-a o drugom izdanju ‘Philosophiae Naturalis Principia Mathematica’ (Matematički principi prirodne filozofij e) Isaac-a Newton-a:

“Bez ikakve sumnje ovaj svijet … ne bi mogao proizaći ni iz čega, osim iz potpuno slobodne Božje volje koja upravlja i prethodi svemu. Iz ove fontane proizašli su oni zakoni, koje nazivamo zakonima prirode; u kojima se javljaju zaista mnogi tragovi najmudrijih mehanizama, ali niti najmanje sjene nužnosti. Njih stoga ne smijemo tražiti kroz nesigurne pretpostavke; već ih učiti iz opažanja i eksperimenata.”

Sam Newton, u prvoj je rečenici svog predgovora napisao kako su moderni mislioci, odbacivši ”[duhovne] bitne forme i okultne osobine, nastojali podvrgnuti fenomene prirode zakonima matematike’’. Predan biblijski kreacionist, on je također odbacio grčko gledište da bi Bog u svojim stvaranju bio ograničen na bilo koji način. O Bogu je napisao:

“divimo mu se zbog njegovih savršenstava; ali ga poštujemo i obožavamo zbog njegove vlasti … a Boga bez vlasti, providnosti i konačnih razloga [tj. dizajna], nije ništa drugo no Sudbina [tj. potreba] i Priroda.”20

Svijet – živ ili ne?

Platon je smatrao da je svemir, kojeg je stvorio Demiurg, živ organizam, da svijet ima božansku dušu, a da su zvijezde i planeti bogovi. Na sličan način, Aristotel je smatrao da kamenje pada na zemlju jer imaju čežnju za središtem svemira (za koji je vjerovao da je središte Zemlje). Takvo razmišljanje bilo je prepreka razvoju znanosti jer je uzroke gibanja pripisivalo motivima i unutarnjim porivima, a ne bezličnim vanjskim silama.21

Suprotno tome, Biblija jasno razlikuje Stvoritelja i stvorenja (tj. ono što je stvoreno). Bog je duh (Ivan 4:24) i biće odvojeno od svijeta. Postoji samo jedan Bog (Izaija 45:5) i ono što je stvorio nije božansko; jer je Bog rekao: “Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti.”(Izaija 43:10). Zaista, pripisati božanstvo stvorenju je idolopoklonstvo. Kako tvrdi svećenik oratorijanac Nicolas Malebranche (1638–1715), može postojati samo jedan uzrok koji nije ‘ništa osim Božje volje”. Za Malebranche-a, grčke ‘forme’ nisu ništa drugo doli ‘mali poganski bogovi’koje je zli uveo kako bi okupirao srca koja je Stvoritelj priredio sebi.22

Svemir nije organizam i nema dušu, što je čvrsto utvrđeno u prvoj knjizi Biblije. Ovdje su samo životinje i ljudi opisani kao ‘živa bića’ (Postanak 1:20, 24). Svemir nije vječan i nema nikakve moći samo-održanja ili samo-generiranja. Umjesto toga, on je djelo jednog Stvoritelja o kojem je potpuno ovisan. Dakle, predmeti nemaju um i želje i ne podliježu zakonima koji su svojstveni njihovoj prirodi; umjesto toga, neživi svijet djeluje prema zakonima nametnutim izvana. Mjesec stvara plimu i to ne zato što ima neku vrstu prijateljstva s vodom oceana, već zbog bezličnog zakona gravitacije.

Zakonodavac

Bog Biblije je zakonodavac i na polju morala i na polju fizike. Mojsiju je dao 10 zapovijedi (Izlazak 20:3–17) i zapisao zahtjeve zakona u srcima ljudi da ‘po prirodi čine ono što zakon zahtijeva’(Rimljanima 2:14–15). On je taj koji je okupio vode (Postanak 1:9) i ‘odredio moru njegovu granicu, da vode ne bi prekršile njegovu zapovijed’(Mudre Izreke 8:29). On je ‘kiši nametnuo zakone i odredio putove gromovima” (Job 28:26). Stvorio je sunce da upravlja danom i noći (Postanak 1:16), ‘zapovjedio jutru… i učinio da zora spozna svoje mjesto’(Job 38:12). Stvorio je zvijezde za obilježavanje godišnjih doba (Postanak 1:14), poznaje “nebeske zakone” i uspostavio “njihovu vladavinu na Zemlji” (Job 38:33). On kontinuirano ‘podržava svemir riječima svoje moći’(Hebrejima 1:3).

U Starom zavjetu, Božje zapovijedi prirodi često se izražavaju pravnim jezikom. Na primjer, hebrejska riječ huq koristi se u Izrekama 8:29 i Jobu 28:26. Njen verbalni oblik znači ‘urezati’ ili ‘donijeti zakon’, a često se koristi u kontekstu davanja Boga kada donosi moralne i obredne zakone. U oba ova stiha Vulgate prijevod iz 4. stoljeća koristi latinsku riječ lex, što znači ‘zakon’. Prema filozofu znanosti Edgar-u Zilsel-u, takvi stihovi ‘citirani su opetovano kroz stoljeća i presudno doprinijeli formiranju koncepata tijekom uspona prirodne znanosti’.23 Na primjer, Galileo Galilei (1564–1642) je napisao da priroda ‘nikada ne prelazi granice zakona koji su joj nametnuti”, budući da je “pažljiv izvršitelj Božjih zapovijedi” i argumentirao u korist prirode koja se strogo pridržava Božjih zapovijedi citirajući, među ostalim, Job 28:26, 38:8–11 i Psalm 104:9.24 Prema profesoru Friedrich-u Steinle-u, Galileu je koncept zakona bio ‘usko i neraskidivo povezan s teološkim razmatranjima koja se tiču Božjeg djelovanja kao zakonodavca“.25

Dobitnik Nobelove nagrade Melvin Calvin također je priznao utjecaj Biblije u tim stvarima. Osvrćući se na nužnost poimanja svijeta kao urednog, podsjetio je:

“Dok pokušavam razaznati podrijetlo tog uvjerenja, čini mi se da ga pronalazim u osnovnom pojmu … koji su zapadnom svijetu prvi najavili drevni Hebreji: naime, da svemirom upravlja jedan Bog, i da on nije proizvod hirova mnogih bogova, do kojih svaki upravlja svojom dijelom prema vlastitim zakonima. Čini se da je ovaj monoteistički pogled povijesni temelj moderne znanosti.”26

Oslanjajući se na svoju kršćansku teologiju, Newton je napisao:

“Ovaj najljepši sustav sunca, planeta i kometa mogao je poteći samo iz uma i dominacije inteligentnog i moćnog Bića. … Ovo Biće upravlja svim stvarima, ne kao duša svijeta, već kao Gospodar nad svime; i zbog svoje dominacije želi da ga se zove Gospodin Bog ili Vladar nas svime.”27

Nametnut zakon vs imanentni zakon

Grčki pogled na svemir kao na organizam proizlazi iz analogije između prirodnog svijeta i ljudskog bića. Kao takav, shvaćalo se da je obdaren inteligencijom i životom. Suprotno tome, kršćanski se pogled temeljio na analogiji između prirodnog svijeta i stroja.28 Dakle, gibanja tijela nisu bila posljedica toga da se ona sama kontroliraju; niti su proizlazila iz ‘imanentnih zakona’ (tj. onih koji su svojstveni objektima i samoj strukturi stvarnosti). Umjesto toga, bili su rezultat ‘nametnutih zakona’ koje je postavio vanjski, svemoćni Dizajner.29 Prema Bibliji, isti taj Bog je stvorio čovjekov um na svoju sliku (Postanak 1: 26–27, 5: 1– 3,); stoga se smatralo da možemo razumjeti Njegov dizajn i opisati znanstvene principe na temelju kojih djeluju.30

Božanska volja

Francis Oakley, bivši profesor povijesti ideja, Williams College u Massachusetts-u, dokumentirao je kako su, počevši otprilike u 13. stoljeću, europski teolozi odbacili grčko razmišljanje o Bogu i prirodi, te ga zamijenili biblijskim razmišljanjem.16 To je započelo 1277., kada su Etienne Tempier, biskup Pariza i nadbiskup Canterbury-a, Robert Kilwardby službeno osudili 219 filozofskih ideja suprotnih kršćanskoj vjeri. Oni su se posebno usredotočili na Aristotelovo učenje i pobijanje mišljenja da je Bog na bilo koji način ograničen u svojoj apsolutnoj moći da čini sve što želi.

Ovaj naglasak na ‘božanskoj volji’ ojačao je, između ostalog, William Ockham (oko 1332.), koji je inzistirao na tome da su i moralni zakon i cjelokupna kreacija u potpunosti podređeni Božjem izboru. Ockham je skrenuo pozornost na Božju sposobnost da poništi prirodni zakon pozivajući se na to da su Šadrak, Mešak i Abed-Nego izašli netaknuti iz vatrene peći Nabukodonozora (Daniel 3). Jean Buridan (otprilike 1350.) tvrdio je da je Bog, “u svojoj slobodnijoj volji”, možda stvorio stvari koje se čovjeku nisu činile razumnim - a to je, naravno, istina. Tko bi pomislio da se svjetlost ponekad ponaša poput vala, a ponekad kao čestica? Nicole Oresme (oko 1377) odbacio je tvrdnju Aristotela da Zemlja mora biti nepomična i da se nebeska tijela moraju kretati u kružnim orbitama. Prema Oresme-ovom mišljenju, Bog bi učinio kako je htio.31

Portrait of The Honourable Robert Boyle (1627–1691), by Kerseboom. Credit: Wellcome Collection. CC BYrobert-boyle
Slika 1.  ‘Otac kemije’, Robert Boyle (1627. - 1691.), tvrdio je da je Bog mogao stvoriti druge svjetove u kojima su prirodni zakoni različiti.

Od velikog značaja je to što su dvojica velikih njemačkih reformatora, Martin Luther (1483. - 1546.) i Filip Melanhthon (1497. - 1560.), kako bi demonstrirali moć Boga nad prirodom, također spomenuli Šadrakovo, Mešakovo i Abed-Negovo izbavljenje, zajedno s Francisco Suárez-om (1548–1617), William-om Perkins-om (1558–1602), John-om Preston-om (1587–1628), William-om Ames-om (1576–1633), Thomas-om Shepard-om (1605–1649), John-om Norton-om (1606–1663) , Increase Mather-om (1639. - 1723.) i Samuel-om Willard-om (1640. - 1707.). Drugi je bio “otac moderne kemije”, Robert Boyle (1627. - 1691 .; slika 1), koji se na ovaj incident osvrnuo u najmanje tri svoja djela. Oakley tvrdi da to snažno podupire njegovu tvrdnju da je “znanstvena ideja božanski nametnutih prirodnih zakona imala svoje porijeklo u živoj teološkoj tradiciji koja seže u posljednje godine trinaestog stoljeća”.16

Kepler je tvrdio da je neuspjeh grčke filozofije da urodi konceptom matematičkog zakona mogao biti objašnjen vjerovanjem Aristotela da je svijet vječan i da Aristotelov bog nije svijetu nametnuo poredak. Suprotno tome, Kepler je tvrdio da “naša vjera drži da je svijet, koji nije postojao prethodno, Bog stvorio u težini, mjeri i broju, što je u skladu s idejama koje su s Njim vječne”32,33 Keplerovo razumijevanje “vječne ideje”, međutim, bilo je vrlo različito od onoga koje su imali Grci. Za Platona, jer su ‘ideje’ bile vječne, one su također bile nepromjenjive i obvezujuće za bogove. Za Keplerovog Boga (Boga Biblije) principi pomoću kojih je odredio prirodni poredak bili su u potpunosti Njegov osobni izbor.

I Boyle i Newton tvrdili su da Bog može mijenjati zakone prirode. Boyle je smatrao mogućim da je Bog stvorio druge svjetove u kojima ‘zakoni gibanja tijela možda nisu jednaki onima koji su uspostavljeni u našem svijetu.”34 Slično, Newton je tvrdio da je ‘Bog sposoban… mijenjati prirodne zakone i stvoriti svjetove različitih vrsta u više dijelova svemira.35

Ovo uvjerenje da su zakoni koji upravljaju prirodnim svijetom u potpunosti određeni izborom Stvoritelja dovelo je do spoznaje da se svjetski poredak ne može utvrditi a priori rezoniranjem, već samo empirijski, promatranjem i eksperimentiranjem.

Uređenost stvaranja

Bog Biblije je onaj koji je “postavio temelje Zemlje … odredio njene mjere” i “postavio ugaoni kamen” (Job 38:4–6). “Konju daje snagu”, a upravo se prema Njegovoj mudrosti, jastreb uzdiže i raširi svoja krila prema jugu (Job 39:19, 26). Izraelcima je rečeno da uzmu u obzir zvijezde i sjete se svog Boga, koji ‘izvodi njihovu vojsku na broj, naziva ih sve po imenu; zbog velike sile Njegove i jake moći, ne nedostaje niti jedna“ (Izaija 40:26). On je taj koji je uspostavio “savez s danom i noći i utvrdio uredbe neba i zemlje” (Jeremija 33:25). “Gospod je vječni Bog, Stvoritelj krajeva zemaljskih … njegov je um neizmjerljiv” (Izaija 40:28).

Formirajući svijet, Bog je iz nereda izveo red. Prvotno je stvaranje bilo “bez oblika i prazno” (Postanak 1:2), a prvi čovjek je načinjen od prašine zemlje (Postanak 2:7). Za Izrael se kaže da je poput gline u lončarevoj ruci (Jeremija 18:6); prema apostolu Pavlu, Bog nije Bog nereda, nego mira (1 Korinćanima 14:33). U prvom poglavlju Ivanova evanđelja otkriva se da je Stvoritelj “Riječ”(grčki logos), utjelovljeni Sin Božji. Logos također ima značenje za logike i razuma. Ovaj logos je ujedno i Onaj čiji će čin otkupljenja jednog dana osloboditi pali svijet iz njegova ropstva raspadljivosti (Rimljanima 8:21). Ranokršćanski teolog Origen (oko 185–254.) Tvrdio je da je Bog dodijelio svojoj kreaciji unutarnju racionalnost i poredak koji odražava samu božansku prirodu.36 To je u velikoj suprotnosti s politeizmom nekih poganskih religija u kojima bi prirodni svijet mogao biti podložan hirovima temperamentnih božanstava čiji su interesi sukobljeni. U takvom se svijetu može dogoditi gotovo sve!

Paul Davies u svojoj knjizi Božje svijesti priznaje da je “opravdanje za ono što danas nazivamo znanstvenim pristupom istraživanju bilo vjerovanje u racionalnog Boga čiji bi se stvoreni poredak mogao razabrati pomoću pažljivog proučavanja prirode.”37

Prema Alistair-u McGrath-u, profesoru znanosti i religije na Sveučilištu Oxford:

‘Ovaj je uvid izravno izveden iz kršćanske doktrine stvaranja i odražava duboko religijski svjetonazor srednjovjekovnog i renesansnog razdoblja…. Ta temeljna pretpostavka prirodnih znanosti - da je Bog stvorio uređeni svijet, čiju bi uređenost čovječanstvo moglo prepoznati, a koje je opet stvoreno ‘na Božju sliku’ - prožima pisanje tog razdoblja.”38

Prirodni svijet kao mehanizam

wikipedia.orgrene-descartes
Slika 2.  ‘Otac matematike’, René Descartes (1596. - 1650.) napisao je da su “zakoni prirode identični zakonima mehanike”.

Prema Bibliji, Bog je Stvoritelj svemira i onaj koji ga održava, a istodobno, potpuno odvojen od njega. To je, zajedno s osjećajem uređenosti stvaranja, navelo teologe i filozofe da prirodni svijet vide kao dizajnirani mehanizam. Govoreći o cirkulaciji krvi u svom djelu Discours de la Méthode (Diskusija o metodi), René Descartes (1596–1650; slika 2) izjavio je da su ‘pravila prirode identična pravilima mehanike’i u svom Le Monde-u (Svijet) , tvrdio je “da je Bog nepromjenljiv i da djelujući uvijek na isti način, uvijek stvara isti rezultat”. Ti zakoni, rekao je, nisu imanentni, već ih je Bog ‘nametnuo’ prirodi.39 Putanje planeta, oceanske plime i svemir općenito su predvidljivi jer ih određuje Biblijski Bog koji je vjeran i pouzdan. Descartes-ova tvrdnja da prirodnim svijetom upravlja nepromjenjivi Bog i stoga se ponaša dosljedno iz dana u dan bila je ključan korak u znanstvenom napretku.

Iako Zilsel kontroverzno tvrdi da je koncept zakona prirode nastao prvenstveno iz socioloških čimbenika - primjerice, politike apsolutne monarhije - on priznaje da je Descartes ‘preuzeo osnovnu ideju o pravilnostima fizičkog i kvantitativnim zakonitostima djelovanja od vrhunskih učenjaka njegova razdoblja. A iz Biblije je uzeo ideju o Božjem zakonodavstvu. Kombinirajući jedno i drugo stvorio je moderni koncept prirodnog zakona.“23

Francuski biskup Nicole Oresme (oko 1320–1382) i francuski teolog Pierre D’Ailly (1350–1420) napisali su kako je svijet sličan satu.40 Melanchthon (1497–1560) spominjao je ‘cjelokupan mehanizam svijeta” koji služi “vječnim zakonima” i inzistirao je da je Bog “slobodan agent, a ne, kao što su stoici poučavali, ograničen sekundarnim uzrocima”.16 U svom djelu De Revolutionibus Orbium Coelestium (O gibanjima nebeskih tijela), objavljenom 1543. godine, Nikola Kopernik (1473. - 1543.) je pisao o “gibanjima mehanizma svijeta, koji je za nas stvorio najbolji i najsustavniji Umjetnik od svih”.

U radu koji sadrži brojne biblijske navode, Boyle je tvrdio da je ‘svemir jednom uokviren od Boga, a zakoni kretanja određeni i podržani njegovim neprekidnim odredbama i općom providnošću, čine fenomene svijeta … djeluju jedni na druge prema mehaničkim zakonima.”41 Također je izričito negirao koncept imanentnog zakona, tvrdeći da ‘zakoni gibanja, bez kojih se sadašnje stanje i tijek stvari ne bi moglo održati, ne moraju nužno proizlaziti iz prirode materije, već ovise o volji božanskog autora”.42 Prema profesoru Hooykaas-u, razmišljajući o Boyleu i njegovim suvremenicima, “Sveto pismo … je njihovu nauku učinilo doista slobodnom”.43

Zaključak

Prema filozofu Michael-u Foster-u sa Oxforda:

‘metoda prirodne znanosti ovisi o pretpostavkama koje se drže o prirodi i pretpostavkama o prirodi s obzirom na Božji nauk. Moderna prirodna znanost mogla je započeti tek kad je suvremena pretpostavka o prirodi istisnula onu grčku … ali to je bilo moguće samo kad je kršćanska koncepcija Boga zamijenila pogansku kao objekt… sustavnog razumijevanja. Za postizanje ove primarne izmjene zaslužna je srednjovjekovna teologija.”44

Prestankom obožavanja prirode i de-personaliziranijem gibanja kršćanska je teologija oslobodila znanost njezine stagnacije pod grčkom filozofijom. Ustvrdilo se da svemir nije vječan već stvoren i da njegova priroda i principi podložni bilo kojim vječnim, nepromjenjivim ‘formama’. Naglašavajući Božju svemoć i Njegovu slobodu u stvaranju, doveli su do stava da su znanstvenoj metodi potrebna opažanja. Uvjerenje da postoje zakoni koje svijetu nameće uredan, dosljedan i nepromjenjiv Bog natjeralo je filozofe da vide svemir kao dizajnirani mehanizam, a ne kao vječno postojeći organizam. To je pak dovelo do vjerovanja da se mehanizme Božjeg stvaranja može istražiti, razumjeti i opisati matematički. Sve se to temeljilo na kršćanskoj doktrini o stvaranju, kako je jasno artikulirano u Nicejskom vjerovanju: “Mi vjerujemo u jednoga Boga, Oca Svemogućeg, Tvorca svega što je vidljivo i nevidljivo.”

Preporučene bilješke

  1. Sarfati, J., Why does science work at all? Creation 31(3):12–14 June 2009. creation.com/science-biblical-presuppositions. Natrag na tekst.
  2. Harrison, P., God’s, Man’s and Nature’s: Laws of nature, moral order, and the intelligibility of the cosmos, ISSN-2045-5577, 2011; lse.ac.uk. Natrag na tekst.
  3. Whitehead, A.N., Science and the Modern World, The Free Press, New York, paperback edition, p. 13, 1967; first published 1925. Natrag na tekst.
  4. Stark. R., For the Glory of God: How monotheism led to reformations, science, witch-hunts and the end of slavery, Princeton University Press, Princeton, NJ, chap. 2, 2003. Natrag na tekst.
  5. Hooykaas, R., Religion and the Rise of Modern Science, Scottish Academic Press, Edinburgh, 1977, first printed 1972. Natrag na tekst.
  6. Jaki, S.L., Science and Creation, Scottish Academic Press, Edinburgh, UK, 1986. Natrag na tekst.
  7. Foster, M.B., The Christian doctrine of creation and the rise of modern natural science, Mind 43(172):446–468, October 1934. Natrag na tekst.
  8. Glover, W.B., Biblical Origins of Modern Secular Culture: An essay in the interpretation of western history, Mercer University Press, Macon, GA, chap. iv, 1984. Natrag na tekst.
  9. Hooykaas, ref. 5, chap. 1. Natrag na tekst.
  10. Hetherington, S.F., Planetary Motions: A historical perspective, Greenwood Press, Westport, CT, p. 19, 2006. Natrag na tekst.
  11. Hammerton J.A. (Ed.), Illustrated Encyclopaedia of World History, Mittal Publications, Daryaganj, New Delhi, vol. 3, p. 1479. Natrag na tekst.
  12. Jaki, ref. 6, p. 105. Natrag na tekst.
  13. Aristotle, Physics Book II, c. 350 BC; classics.mit.edu. Natrag na tekst.
  14. Foster, ref. 7, p. 458. Natrag na tekst.
  15. Aristotle, On the Heavens, c. 350 BC; classics.mit.edu. Natrag na tekst.
  16. Oakley, F., Christian theology and the Newtonian science: the rise of the concept of the laws of nature, Church History 30(4):433–457, December 1961. Natrag na tekst.
  17. Zilsel, E., The Social Origins of Modern Science, Springer Science, Dordrecht, the Netherlands, p. 176, 2003; first published c. 1940. Natrag na tekst.
  18. Zilsel, ref. 17, p. 177. Natrag na tekst.
  19. Simonyi, K., A Cultural History of Physics, CRC Press, Boca Raton, FL, pp. 233–234, English Translation 2012. Natrag na tekst.
  20. Newton, I., The Mathematical Principles of Natural Philosophy, Book III, 1687; translated by Motte, A., Daniel Adee, New York, p. 506, 1846; archive.org. Natrag na tekst.
  21. Jaki, ref. 6, p. 105. Natrag na tekst.
  22. Hooykaas, ref. 5, p. 20–21. Natrag na tekst.
  23. Zilsel, E., The Genesis of the concept of physical law, Philosophical Review 51(3):245–279, 1942. Natrag na tekst.
  24. Steinle, F., The amalgamation of a concept—laws of nature in the new sciences; in: Weinert, F. (Ed.), Laws of Nature: Essays on the philosophical, scientific and historical dimensions, Walter de Greyter, New York, pp. 316–368, 1995. Natrag na tekst.
  25. Steinle, ref. 24, p. 328. Natrag na tekst.
  26. Calvin, M., Chemical Evolution: Molecular evolution towards the origin of living systems on the earth and elsewhere, Oxford University Press, Oxford, UK, p. 258, 1969. Natrag na tekst.
  27. Newton, I., ref. 20, p. 504. Natrag na tekst.
  28. Hooykaas, ref. 5, pp. 13–19. Natrag na tekst.
  29. Collingwood, R.G., The Idea of Nature, Martino Publishing, pp. 5–8, 2014; first published 1945. Natrag na tekst.
  30. Jaki, ref. 6, p. 278. Natrag na tekst.
  31. Hooykaas, ref. 5, p. 33. Natrag na tekst.
  32. Harrison, P., The development of the concept of laws of nature; in Watts, F. (Ed.), Creation: Law and probability, Ashgate, UK, 2008. Natrag na tekst.
  33. The phrase, “weight, measure, and number” is found in chapter 11 of the Book of Wisdom. Natrag na tekst.
  34. The Works of the Honourable Robert Boyle, vol. 5, Printed for W. Johnston et al., London, pp. 139–140, 1722. Natrag na tekst.
  35. Newton, I., Opticks: A treatise on the reflections, refractions, inflections and colours of light, Dover Publications, New York, pp. 403–404, 1952. Natrag na tekst.
  36. McGrath, A.E., The Science of God: An introduction to scientific theology, T &T Clark, London, p. 51, 2004. Natrag na tekst.
  37. Davies, P., The Mind of God: The scientific basis for a rational world, Simon & Schuster, New York, p. 77, 1992. Natrag na tekst.
  38. McGrath, ref. 36, p. 67. Natrag na tekst.
  39. “quelles sont les Lois que Dieu lui [nature] a imposées”, Descartes, R., Le Monde, Theodore Girard, Paris, p. 78, 1664. Natrag na tekst.
  40. Jaeger, L., What the Heavens Declare: Science in the light of creation, Cascade Books, Wipf and Stock Publishers, Eugene, OR, p. 40, 2012. Natrag na tekst.
  41. The Works of the Honourable Robert Boyle, vol. 4, Printed for W. Johnston et al., London, pp. 68–69, 1722. Natrag na tekst.
  42. Ref. 34, p. 521. Natrag na tekst.
  43. Hooykaas, ref. 5, p. 50. Natrag na tekst.
  44. Foster, ref. 7, p. 465. See also Foster, M.B., Christian theology and modern science of nature (I), Mind 44(176):439–466, October 1935; and Foster, M.B., Christian theology and modern science of nature (II), Mind 45(177):1–27, January 1936. Natrag na tekst.

Helpful Resources

Busting Myths
by J Sarfati & G Bates, edited
US $10.00
Soft cover