Implikacije teorije kaosa za razumijevanje stvaranja

Piše: Andrew Sibley
preveo Mladen Čirjak

Teorija kaosa postavlja određene izazove za biblijsko stvaranje, no ipak, u relevantnim publikacijama, postoji tek nekoliko članaka ili radova;^1,2 veći broj komentara nalazi se u sekularnoj literaturi.³ Ovaj rad istražuje kako se teorija kaosa razvijala tijekom vremena i pokazuje da može zapravo poboljšati, a ne umanjiti, naše razumijevanje moći i mudrosti Stvoritelja. Razmotrit će se i teološki aspekt, uz raspravu o tome treba li ju primijeniti na svijet prije pada. Argumentira se da teorija kaosa dovodi u pitanje sekularne metode datiranja vezane uz prapovijest. Također se ističe koliko teorija kaosa pruža slabe dokaze za teorije samoorganizacije.

Važno je napomenuti da postoji korelacija između teorije kaosa i entropije; obje pokušavaju opisati opažanje da fizički sustavi s vremenom postaju manje uređeni, iako nisu potpuno iste. S entropijom znanstvenici mogu deterministički određivati početak i kraj fizičkog procesa; s teorijom kaosa, iako postoji određena nesigurnost oko početnih uvjeta, krajnje stanje je nepredvidljivo. Entropija se može baviti svojstvima tvari (poput plina) u cjelini, dok teorija kaosa opisuje promjene koje se događaju unutar dijela sustava. Međutim, u svrhu ove rasprave načela inherentna teoriji kaosa smatraju se oblikom entropije.

Što je teorija kaosa? Povijesni pregled.

Image: WikiMol, Dschwen / Wikimedia (CC BY-SA 3.0)

U ranom modernom razdoblju, mnogi filozofi znanosti promatrali su svemir u sjeni grčkog razmišljanja, posebno unutar okvira Aristotelove pisane baštine (učenika Platona). On u djelu O nebesima tvrdi su da su nebeska tijela besprijekorne sfere, sačinjene od etera, i prate savršeno kružne i determinističke orbite.⁴ To je odražavalo idealne oblike oblikovane u umu savršenog dizajnera. Thomas Aquinas kasnije je podržao i prilagodio ovo gledište kako bi se uklopilo u doktrine Katoličke Crkve.⁵ Orbite planeta smatrane su savršenima, s Zemljom u središtu. To se često naziva geocentričnim ili Ptolomejskim sustavom. Međutim, unatoč vjerovanju u savršene orbite, promatranja su pokazala da planeti ponekad pokazuju retrogradno kretanje, što je dovelo do ad hoc postulacije epicikla. Cjelokupni sustav doveden je u pitanje od strane nekih srednjovjekovnih prirodnih filozofa/svećenika poput Buridana i Oresmea, koji su pokazali da se Zemlja može kretati. Zatim su Kopernik i Galilej izravno doveli sustav u pitanje i umjesto toga zagovarali heliocentrični pogled na Sunčev sustav. Izum teleskopa i otkriće kratera na Mjesecu te promatranje sunčevih pjega također su doveli u pitanje savršenstvo astronomskih tijela.

Helicentrizam je postao općeprihvaćen u kasnijim stoljećima, iako je vjerovanje u savršenstvo orbita i dalje bilo široko prisutno. (Galilejev suvremenik Kepler pokazao je da su orbite bliže savršenim elipsama.) To je bilo ilustrirano dijalogom između Gottfrieda Leibniza i Samuela Clarkea 1715./1716., gdje je Clarke uglavnom branio stajalište Isaaca Newtona.⁶ Newton je predložio da je zbog gravitacijske privlačnosti i interakcije između planeta i kometa izvorno uređenje nebeskih tijela, dano ‘voljom inteligentnog bića’, bilo narušeno. Kako je tvrdio, interakcija između tijela dovela je do gubitka reda u Sunčevu sustavu, tijekom ‘mnogih vjekova’ (vidi ispod). Ovo objašnjenje, tvrdio je, bilo je poželjnije od gledišta da je red nastao iz kaosa zakonima prirode i sudbine:⁷

“I ako je to učinio, nelogično je tražiti bilo koji drugi izvor Svijeta ili pretendirati da bi mogao nastati iz Kaosa samo zakonima prirode; iako, jednom oblikovan, može kroz te zakone trajati mnogo vjekova. Dok se kometi kreću vrlo ekscentričnim orbitama u svim položajima, slijepa sudbina nikada ne bi mogla natjerati sve planete da se kreću na isti način u koncentričnim orbitama, uz neke neznatne nepravilnosti koje su mogle nastati zbog međusobnih djelovanja kometa i planeta, a koje će vjerojatno rasti dok ovaj sustav ne bude reorganizacn. Takva čudesna jednoličnost u planetarnom sustavu mora biti rezultat izbora.”⁸

Newton je ovdje anticipirao kasniji opis teorije kaosa, iako je smatrao da će ponekad biti potrebni periodični zahvati ili božanske reformacije kako bi se obnovio red; odnosno, dopuštao je Bogu slobodu da djeluje unutar sustava kako bi održao red. Međutim, u odgovoru, Leibniz je predložio da je svemir postavljen na način da može neprestano funkcionirati bez Božjeg posredovanja - bilo što drugo, vjerovao je, umanjivalo bi Stvoritelja. Napisao je:

“Prema mom mišljenju, svijet uvijek sadrži istu silu i energiju, koja se mijenja samo prelaskom iz jedne materijalne stvari u drugu u skladu sa zakonima prirode i prethodno utvrđenim redom. Smatram da kada Bog čini čuda, to ne čini kako bi zadovoljio potrebe prirode, već potrebe milosti. Svatko tko razmišlja drugačije mora imati vrlo ograničenu predodžbu o mudrosti i moći Boga.”⁹

Bliski Newton-ov poznanik, Samuel Clarke, odgovorio je u pismu od 26. studenog 1715. godine. Istaknuo je da je Bog nužno aktivan u održavanju stvaranja u njegovom neprekidnom djelovanju te da je pogrešno smatrati svemir savršenim satom ili strojem. Takav bi stav u osnovi isključio Boga iz svijeta i doveo do deizma i ateizma. Napisao je:

“… osim što sklapa stvari u strukture, on je sam autor i stalni čuvar njihovih osnovnih sila ili gibanja. … Ideja da je svijet stroj koji funkcionira bez Božjeg posredovanja, poput sata koji otkucava bez pomoći urara - to je ideja materijalizma. Pod krinkom proglašavanja Boga natprirodnim umom, ima za cilj isključiti providnost i Božju vlast iz svijeta [naglasak u originalu].”⁹

Clarke je dalje pojasnio (u pismu od 10. siječnja 1716.) da su sadašnji zakoni gibanja, kao i bilo kakve izmjene, sve dio Božjeg plana od početka.⁹ Clarke je dalje pojasnio (u pismu od 10. siječnja 1716.) da su sadašnji zakoni gibanja, kao i bilo kakve izmjene, sve dio Božjeg plana od početka.9 Međutim, mnogima znanstvenicima je ta suptilnost izmakla. S prevelikim povjerenjem u objašnjavačku moć znanosti, koje se proteglo duboko u 19. stoljeće, Pierre-Simon Laplace još uvijek je argumentirao duž determinističkih linija. Naveo je kako bi, ako bi početni uvjeti bili poznati, bilo moguće savršeno predvidjeti budućnost.⁷ No, Sunčev sustav je u stvarnosti složeniji od toga. Iako Newton-ova teorija gravitacije može deterministički predvidjeti kretanje sustava s dva tijela, poput sunca i Zemlje, ili Zemlje i mjeseca, jednadžbe gibanja postaju sve teže rješive kada se doda treće tijelo (npr. sunce–Zemlja–mjesec). O ovom problemu s tri tijela raspravljao je francuski matematičar Henri Poincaré 1887. godine.

Rješenje problema uključivalo je predviđanje kretanja i položaja tri tijela u vrlo malim vremenskim koracima. To je podrazumijevalo iterativno pokretanje jednadžbi kroz dugotrajan proces modeliranja, tj. ponovno izračunavanje rješenja mnogo puta, pri čemu su novi podatci primjenjivani pri svakom novom koraku.¹⁰ Ovaj proces može se primijeniti na predviđanje kretanja asteroida i na prognoziranje vremena. No, u stvarnosti, to je previše naporan zadatak čak i za sobu punu matematičara; Lewis Fry Richardson je upravo zamislio takav scenarij.¹¹ Umjesto toga, proces zahtijeva računalnu moć super računala.

Edward Lorenz bio je jedan od prvih koji su provodili meteorološke eksperimente s računalnim simulacijama 1950-ih i 1960-ih, u osnovi koristeći rani model numeričke prognoze vremena (NWP) koji je koristio nelinearne diferencijalne jednadžbe:

dx/dt = – σx + σy;
dy/dt = rx – y + xz;
dz/dt = xy – bz.

Suvremeni modeli za prognoziranje vremena rade po sličnim principima, uključuju prilično jednostavne jednadžbe, ali uz pomoć vrlo moćnih računala. Računalni modeli numeričke prognoze vremena (NWP) koriste nelinearne diferencijalne jednadžbe i trodimenzionalno dijele sustav na male mrežne kutije. Zatim se pokreću unaprijed u vremenu koristeći kratke vremenske korake.

U svom radu, Lorenz je primijetio da se rješenja mogu značajno razlikovati tijekom vremena zbog sitnih razlika u početnim uvjetima. Tijekom jednog eksperimenta, zaustavio je program na sredini, a zatim ga ponovno pokrenuo od tog trenutka koristeći najnovije podatke koje je računalo prikazalo. Rezultat je bio primjetno drugačiji od očekivanog. Kasnije je otkrio da, iako je računalo prikazivalo brojeve s 3 decimalna mjesta, interno je sustav radio s 6 decimalnih mjesta. Očito su velike razlike proizašle iz malih promjena, čak i na razini zaokruživanja brojeva u računalu. Ti su pronalasci nazvani Deterministički neperiodični tok.¹²

Implikacija je da vrlo male početne varijacije mogu uzrokovati velike razlike tijekom vremena zbog akumulacije pogrešaka. Implikacija je da vrlo male početne varijacije mogu uzrokovati velike razlike tijekom vremena zbog akumulacije pogrešaka. Osim problema zaokruživanja brojeva u računalu, u stvarnosti postoji i nesigurnost u početnim opažanjima. Dobro poznata analogija koju je Lorenz razvio odnosi se na mahanje krila leptira: “Može li mahanje krila leptira u Brazilu pokrenuti tornado u Teksasu?”¹³— iako je izvorno uključivala mahanje krila galeba.

“Jedan meteorolog je primijetio da ako je teorija točna, jedan bi zamah krila galeba bio dovoljan da zauvijek promijeni meteorološke uvjete. Kontroverza još nije riješena, ali najnoviji dokazi su čine se naklonjeni galebovima.”¹⁴

Image: Farry / Wikimedia (Public Domain; CC0 1.0)

Ova analogija vjerojatno nije zamisliva zbog prigušenja u atmosferi, ali ističe kako vrlo male početne razlike mogu uzrokovati značajnije odstupanje kasnije. Pogreške se povećavaju kako model napreduje. U fizičkom svijetu, ova tendencija prema većem kaosu i neredu predstavlja oblik entropije. Kako bi se nosili s ovom razinom nesigurnosti, meteorološki modeli pokreću se više puta, što se naziva ansambl modeliranje. To omogućuje izračunavanje vjerojatnosti različitih ishoda. Jedan alat za procjenu pouzdanosti određenog ansambla je uporaba mjere nazvaneShannonova entropija.¹⁵ Ona pruža mjeru količine korisnih informacija u modelu prognoze tijekom vremena, postavljene u odnosu na klimatologiju. Očekivano, upotrebljive informacije u modelu vremenom se smanjuju.

I dok teorija kaosa dovodi do različitih ishoda na ovaj način, postoje i atraktori koji ograničavaju divergenciju; kako u matematičkim modelima, tako i u fizičkoj stvarnosti (slika 1). Ti atraktori dovode do fraktala, gdje se na rubu očitog kaosa mogu pojaviti prekrasni uzorci (slika 2). Meteorološki sustavi slijede slične obrasce, gdje su, na primjer, tropski cikloni (slika 3) ili depresije umjerenih geografskih širina ograničeni hidrodinamičkim i termodinamičkim jednadžbama atmosfere te geografskim značajkama.

Unutar kaotičnih sustava postoji kombinacija determinističkih jednadžbi koje se odvijaju putem kaotičnog kretanja i složenih fizičkih interakcija, zajedno s ograničavajućim atraktorima. Unatoč različitim početnim parametrima, iste jednadžbe obično proizvode niz ishoda kroz iterativni proces koji se sve više koncentrira oko određenog skupa vrijednosti parametara; to se naziva ‘atraktor’. Ova kombinacija često dovodi do prekrasnih struktura u prirodi, poput meteoroloških sustava, prstenova Saturna i, argumentirano, galaksija.¹⁶

“Veliki vrtlozi imaju male vrtloge koji se hrane njihovom brzinom, a mali vrtlozi imaju još manje vrtloge i tako do viskoziteta.”¹⁷

Stvarnost ovih značajki stvaranja dovodi do većeg shvaćanja mudrosti i inteligencije Stvoritelja, više nego čisto mehanički, odnosno pogled na svemir kao na mehanički uređaj. Međutim, termin teorija kaosa možda je nespretno odabran. Možda bi teorija kompleksnosti bila prikladnija jer su ishodi modeliranja takvih sustava nepredvidivi.

Narativ sekularne znanosti jest da je, napretkom znanosti, Bog uklonjen s pozornice. Odbacivanje geocentričnosti i dublje razumijevanje kompleksnosti svijeta dovodi do dubljeg shvaćanja moći i mudrosti Stvoritelja.

Teorija Kaosa i svijet prije pada – biblijski tekst

Iako možemo vidjeti kaotične sile na djelu u sadašnjem svijetu, također možemo razmišljati o implikacijama ove teorije za svijet prije pada. Sveto pismo tvrdi da je stvaranje bilo ‘vrlo dobro’ (Post. 1:31), te mjesto gdje su Adam i Eva mogli potencijalno živjeti zauvijek. Kako bi kaotične sile mogle djelovati u takvom okruženju? Također se može postaviti pitanje značenja ‘vrlo dobro’ u Postanku 1:31. Implicira li to savršenost (dobro: ṭôḇ ט֖וֹב ; vrlo: mə’ōḏ מְא֑דֹ)? U kontekstu odlomka stvaranje je opisano kao ‘dobro’ šest puta (Post. 1: 4, 10, 12, 18, 21, 25), a ‘vrlo dobro’ samo sedmi put, nakon što je stvaranje dovršeno.

Image: NASA / Wikimedia (Public Domain)

Neki značajni kršćani tijekom godina tumačili su ‘vrlo dobro’ kao savršeno, uključujući, na primjer, Henryja Morrisa, koji je vjerovao da je drugi zakon termodinamike započeo nakon pada,¹⁸ i John Calvin. Calvin, u svojem Komentaru na Postanak, također koristi riječ ‘savrs̆enstvo’ dok raspravlja o značenju ovog stiha. Prijevod točno prenosi latinski tekst:

“Ali sada, nakon što je djelo svijeta bilo dovršeno u svim svojim dijelovima i primilo, da tako kažem, posljednji završni dodir, on ga proglas̆ava savršeno dobrim [latinski: perfeƈtè bonum]; kako bismo znali da postoji najviše savršenstvo [latinski: perfeƈtionem] u simetriji Božjih djela, kojem se ne može ništa nadodati.”¹⁹

Danny Faulkner i Lee Anderson tvrdili su da ‘vrlo dobro’ implicira potpunost, ali to nužno ne znači stajalište o savršenstvu koje ide izvan koncepta dobra.^20,21,22 Prema njihovom mišljenju, ovo stajalište ostavlja prostora za djelovanje drugog zakona termodinamike, iako na neki vrlo ograničen način. Faulkner uključuje mogućnosti poput kristala koji ne zahtijevaju savršene unutarnje strukture. Sarfati se uglavnom složio u vezi s entropijom i predložio da je Bog mogao neutralizirati učinak drugog zakona termodinamike prije pada, iako je entropija bila stvarnost u nekom ograničenom obliku.²³ Primjeri takve entropije uključuju probavu hrane, disanje i prijenos zračenja topline od Sunca do Zemlje. Očito su to trajni i nužni procesi u svijetu prije pada. Implikacija je da je Bog nužno održavao stvoreni sustav, baš kao što se cipele Izraelaca u pustinji nisu trošile.²³

Ideja o fizičkom savršenstvu također se temelji na Aristotelovom gledištu da planetarna tijela posjeduju neokaljane karakteristike u pogledu idealnog oblika i orbitalnih ravnina, iako su prema Aristotelu Zemlja i planeti sačinjeni od različitog materijala (zemlje i etra). Opis stvaranja čini se opisiuje mjesto gdje su tekle rijeke, što implicira brda i planine; stoga, to se ne bi smatralo savršenim prema grčkom pogledu na nebeska tijela, ali bi se smatralo ‘vrlo dobrim’ u smislu ispunjavanja Božjeg plana..

Grčki Stari zavjet (Septuaginta) prevodi ‘vrlo dobro’ kao καλὰ λίαν (kalá lían), implicirajući intrinzičnu dobrotu u stvorenom poretku. Riječ καλός (kalos) koristi se u Novom zavjetu da označi da nešto ide prema svom krajnjem cilju (Mat. 12:33; Rom. 7:16); ili se koristi u smislu moralnosti, časti ili djelovanja u skladu s pravednošću (Gal. 4:18). Božja izjava ‘vrlo dobro’ znači da je stvaranje bilo potpuno, sveto mjesto i etički u skladu s Božjom voljom. Hebrejsko značenje je originalna dobrotvornost i potpunost, a ne aristotelovsko savršenstvo.

Apostol Pavao također pruža komentar na Postanak u Rimljanima 8, u smislu rasvjetljavanja pada, kako je zabilježeno u Postanku 3.²⁴ Rimljanima 8:19–21 glasi kako slijedi:

“Jer stvorenje s uzbuđenjem iščekuje otkrivanje sinova Božjih. Jer stvorenje je podvrgnuto ispraznosti, ne svojevoljno, nego poradi onoga koji ga je podvrgnuo, u nadi da će biti oslobođeno od robovanja propadanju i postići slobodu slave djece Božje.”

Dvije riječi od interesa ovdje su ‘ispraznost’ (ili ‘praznina’ u KJV) i ‘propadanje’ (NIV ima ‘raspad’). Na grčkom se definiraju kako slijedi:

Ispraznost = mataiotēti, ματαιότητι. To implicira ispražnjenje ili gubitak nečega duhovnog u stvaranju, tako da trenutno ne ispunjava svoju izvornu svrhu.

Propadanje = phthoras, φθορᾶς. Riječ se ovdje koristi kako bi se impliciralo da je nešto palo na niže stanje, u ovom slučaju u smislu usporedbe s fizičkim svijetom koji je pao u odnosu na duhovni standard. Propadanje ili korupcija tada prenose prilično jasno značenje, ali u kontekstu šireg odlomka, phthoras ima jasnu duhovnu implikaciju.

Kontekst u Rimljanima 8 jest da je stvoreni svijet podlegao Božjoj uredbi da padne u niže, više tjelesno i pokvareno stanje, s gubitkom ili ispražnjenjem nečega duhovnog kao posljedicom pada. Ipak, pad je imao fizičke posljedice, uključujući smrt za Adama i njegovog potomstva; na primjer, Bog je rekao:

“Prokleta je zemlja zbog tebe… U znoju lica svoga kruh ćeš jesti dok se ne vratiš u zemlju, jer iz nje bi uzet; jer prah si, i u prah ćeš se vratiti” (Post. 3:17, 19).

Bio je to duhovni pad koji je (zbpg Božje kletve) doveo do propadanja, korupcije i fizičke smrti. Biblijski kreacionisti trebaju se sjetiti duhovnog gubitka kada razmatraju učinke pada, a ne samo razmišljati o svijetu prije pada u fizičkom smislu. Božja prisutnost snažnije se osjećala u svijetu prije pada, s Njegovom podržavajućom moći koja je sve držala zajedno, protiv učinka uvijek prisutne entropije. Krist i dalje podupire sve stvari Svojom moćnom riječju, ali sada je sve podložno prokletstvu (Heb. 1:3; Col. 1:17).

Teorija Kaosa i svijet prije pada – teologija i znanost

Ova rasprava primijetila je stvarnost entropije u ograničenom obliku u svijetu prije pada, ali što je s teorijom kaosa? Na primjer, kako bismo opisali kretanje meteoroloških sustava i planetarnih tijela u takvom ‘vrlo dobrom’ okruženju? Opis stvaranja govori o stvaranju mjeseca, planeta, zvijezda, tekućih rijeka, mora i atmosfere u kojoj ptice lete. Ptice stvaraju uzgon mahanjem svojih krilia i stvaranjem mini-vrtloga, kao i ribe s njihovim perajama dok plivaju u rijekama i moru.

Kada razmišljamo o matematičkim zakonima i dinamici takvih sustava, moramo razmotriti problem tri tijela, što dovodi do teorije kaosa kao preciznijeg pristupa modeliranju. Teško je zamisliti svijet prije pada kao mjesto gdje nisu bili prisutni kaotični sustavi (tj. složeni, nepredvidivi sustavi), ako pretpostavimo da je ispravno primijeniti slične fizičke zakone i matematiku na to mjesto/vrijeme.

Unatoč tome, možemo zamisliti Adama i Evu kako žive u zaštićenom prostoru u Vrtu Edena. Rečeno nam je u Post. 3:22 (usporedi Post. 2:17) da bi živjeli zauvijek da nisu pojeli zabranjeni plod s drva spoznaje dobra i zla. Unatoč prisutnosti kaotičnih sustava, možemo pretpostaviti da je to bilo mjesto gdje su, na primjer, meteorološke prilike bile univerzalno blagonaklone i gdje asteroidi nisu udarali u Zemlju - bilo je to mjesto zaštićeno Božjom providnošću.²⁵

Faulkner je argumentirao za kaotični udar asteroida i krateriranje Mjeseca na Dan 4 Stvaranja,26 iako vidimo da je različito bilje već stvoreno na Dan 3,²⁶ iako vidimo da je različito bilje već stvoreno na Dan 3 (Postanak 1:11–13). To sugerira da je Zemlja već bila zaštićen planet. Iako je krateriranje Mjeseca na Dan 4 moguće u kontekstu značenja vrlo dobro, drugo rješenje je da se krateriranje dogodilo tijekom potopa.²⁷ Susrećemo se s dilemom modeliranja svijeta gdje se može primijeniti teorija kaosa, ali istodobno je zaštićen od najgoreg ishoda kaotičnog kretanja. Postoji rješenje ovog problema kada se prepozna da divergentni rezultati ovise o vrlo malim razlikama u početnim uvjetima.

Unutar rasprave o božanskom djelovanju, suočeni smo s dva krajnja stajališta: svemir kao mehanički sat koji podupire deistički pogled na svijet, ili mjesto gdje Bog mora aktivno određivati svaku promjenu, čak i na razini kvantne mehanike. U potonjem slučaju, Bog postaje vrsta kozmičkog žonglera. Međutim, možemo primijetiti da svemir funkrionira prema zakonima koje je Bog izgovorio u postanku i da ga održava Njegova riječ. Materija neodoljivo slijedi te zakone, ali Bog također može poništiti ili nadograditi te zakone. Teorija kaosa omogućuje Bogu da aktivno intervenira u stvaranju, čak i na minimalne načine.

Činjenica da vrlo male, neprimjetne promjene u početnim uvjetima mogu imati opažene rezultate, često vrlo različite, implicira da Bog može aktivno prilagoditi stvoreni sustav kako bi postigao željeni blagotvorni ishod - čak i na načine koji nisu znanstveno dokučivi. Ova mogućnost božanskog djelovanja u stvaranju, na načine koji ne bi mogli biti otkriveni znanstveno, primjerice, razmatrao je John Polkinghorne.²⁸ Na temelju toga, moguće je prihvatiti stvarnost teorije kaosa u svemiru prije pada, dok u isto vrijeme prihvaćamo da je to svijet kojeg također održava i štiti Božja podržavajuća moć i dobrota.

Postojanje kaotičnih sustava, promatrano izolirano, nužno ne implicira propadanje, ali zato osvjetljava mudrost Stvoritelja, čudo i ljepotu stvaranja. Nepredvidljivost svijeta također ga čini i zanimljivijim i izazovnijim, te usmjerava vjernika prema životu molitve i vjere. U osnovi, teorija kaosa je empirijski konstrukt koji opisuje kompleksnost fizičkih procesa. Modeliranje kaotičnih sustava, poput meteoroloških sustava ili asteroida, uključuje kompleksnu matematiku. To se može ilustrirati prekrasnim dijagramima iz jednostavnijih matematičkih jednadžbi (slika 1).

Teorija Kaosa, evolucija i Shannon-ova entropija

Postoje dva načina na koje teorija kaosa ima interakciju s evolucijskom znanosti: 1) potraga za teorijama samoorganizacije u biologiji i 2) utjecaj Shannon-ove entropije na modeliranje povijesti, posebno prapovijesti.

Postoje različite ideje o samoorganizaciji u evolucijskoj znanosti, uključujući one koje povezuju teoriju kaosa s vjerovanjem u pojavu reda na rubu kaosa, poput fraktala. O tome je raspravljao, primjerice, Stuart Kauffman.²⁹ Ipak, Kauffman sumnja da evolucijska znanost može znatno napredovati u znanstvenom opisivanju rezultata; čak nije u mogućnosti “konačno definirati konfiguracijski prostor biosfere”.³⁰ Iako teorija kaosa igra ulogu u ovoj nesigurnosti, tu su i drugi faktori koji dolaze do izražaja. On piše:

“Dakle, biosfera, čini se, u svojoj evoluciji radi nešto doslovce neizračunljivo, nealgoritamsko i izvan naše sposobnosti predviđanja, ne samo zbog kvantne nesigurnosti ili determinističkog kaosa, već iz drugog, jednako dubokog razloga [sic]: Pojava i trajna kreativnost u fizičkom svemiru su stvarni.”³⁰

On priznaje da je teško odrediti biološke procese putem znanstvenih algoritama zbog načina na koji otvoreni, neravnotežni, termodinamički sustavi djeluju. Takvi sustavi djeluju poput univerzalnih Turingovih strojeva, gdje nije moguće unaprijed odrediti organizaciju sustava u smislu “konfiguracijskog prostora, varijabli, zakona, početnih i rubnih uvjeta”. On vjeruje da stoga opći zakon za sve otvorene termodinamičke sustave ne može postojati.³¹ Unatoč toj sumnji, neki znanstvenici su predložili postojanje četvrtog zakona termodinamike za sustave izvan ravnoteže u smislu ‘najbržeg uspona entropije’.³²

Međutim, Kauffman naziva svoja istraživanja ‘ozbiljnom protonaukom’ i sugerira da se evolucijska znanost mora osloniti na umjetničke narative, ne samo na znanost; “Biosfere traže svoje Shakespear-e jednako koliko i svoje Newton-e”, predložio je.³³ Postoje dobri razlozi za vjerovanje da pojava reda na rubu kaosa nije od velike pomoći evolucijskoj znanosti, pogotovo kada nije moguće unaprijed odrediti početne uvjete.

Shannon-ova entropija i modeliranje prošlosti

Pokušavajući modelirati dinamičke, fizičke procese, teorija kaosa također dovodi do problema smanjenja informacija u rezultatima, što se naziva Shannon-ova entropija.¹⁵ Obično se primjenjuje na buduće prognoze u procesima ansambla meteorološkog modeliranja. Kako ansambl, s višestrukim pokretanjima modela, napreduje u vremenu, nakon otprilike 5 do 7 dana, postaje sve teže pronaći upotrebljive informacije u prognozi nasuprot pozadinske normalne klimatologije. Međutim, predlaže se da se ovaj problem također odnosi na modeliranje prošlosti. O tome su također raspravljali Price i Carter, koji se na to odnose kao na ‘Malcolm-ov učinak’, iz Jurskog parka^2,34 Kada nastojimo odrediti povijest ili prapovijest, suočavamo se s smanjenjem količine upotrebljivih informacija što se više vraćamo u povijest. Metode datiranja, na primjer, oslanjaju se na neprovjerljive pretpostavke o prapovijesti, a pogreške u kalibraciji primjenjuju se na podatke prikupljene tijekom kratkih vremenskih intervala, koje se zatim ekstrapoliraju u daleku prošlost. Znanstvenici koji zagovaraju stvaranje često su ukazivali na neizvjesnosti inherentne radiometrijskim metodama datiranja.³⁵

Sažetak

U smislu evolucije, teorija kaosa ne mora biti problem za biblijsko stvaranje, već naprotiv, povećava naše shvaćanje moći i mudrosti Stvoritelja. Božji agent je slobodan i sposoban imati interakciju sa stvaranjem, čak i na načine koje znanstveno nije moguće detektirani.

Teorija kaosa zaista predstavlja problem u objašnjavanju povećane složenosti života i uključuje oslanjanje na pripovijesti umjesto na čistu znanost. Također ističe da je sastavljanje slike o prošlosti, kao prapovijesti, otežano nasumičnim događajima i promjenama varijabli na načine koji su nepredvidivi. Stoga su kategoričke izjave o prošlosti koje dolaze od naturalističkih znanstvenika neodržive.