Also Available in:

Suđenje i smrt Adolfa Eichmanna

napisao
preveo Zlatko Madzar

Objavljeno: 03.03. 2009. (GMT+10)
Image WikipediaAdolf Eichmann
Adolf Eichmann

Karl Adolf Eichmann (1906.–1962.) rođen je u Njemačkoj, sin indutrijalca1 koji je ‘svojoj djeci pružio pobožno obrazovanje protestantske doktrine ’.2

Majka mu je umrla kad je imao 10 godina, otac se ponovno oženio, i ta je supruga isto tako bila predani protestant. ‘Pod njenim je krilom, on [Adolf] običavao čitati Bibliju i crvenom olovkom označavati odlomke koji su mu bili najzanimljiviji— opise bitaka i ratova ’2

S 26 godina, Eichmann se pridružio nacističkoj stranci i postao punopravnim članom Schutzstaffel ili SS odreda, elitne nacističke vojne organizacije koja je, pod zapovjedništvom Heinricha Himmlera, bila odgovorna za uspostavljanje i vođenje koncentracijskih /istrjebljivačkih logora u kojima su od gladi, strijeljanja, sustavnog trovanja plinom ili brutalnih medicinskih eksperimenata umrli milijuni zatvorenika. Eichmann je postao voditelj Gestapova ureda židovske emigracije, i u konačnici bio odgovoran za transport Židova iz svih krajeva nacistički-okupirane Europe u koncentracijske logore, gdje je procijenjenih šest milijuna Židova umrlo u sklopu nacističkoga ‘Konačnoga rješenja židovskoga pitanja’.3 Njegova je glavna briga bila održavanje kapaciteta ubijanja logora osiguravajući stalan dotok žrtava. Zapovjedni lanac njegova ureda činili su Hitler, Himmler, Heydrich, Müller (glavni zapovjednik Gestapoa), Eichmann.

Otet i doveden na suđenje

Nakon Drugoga svjetskoga rata, Eichmann je prebjegao u Argentinu, gdje je živio u Buenos Aeriesu kao Ricardo Klement do svibnja 1960. godine. Tada su ga agenti izraelskog Mossada [tajne službe] oteli, prokrijumčarili natrag u Jeruzalem u avionu El Al kako bi mu bilo suđeno kao ratnome zločincu. Izraelski je sud odlučio kako zakonitost Eichmannova suđenja nije dovedena u pitanje zakonitošću njegova uhićenja, budući potonje spada u politička pitanja. Bio je optužen po 15 točaka optužnice, što su uključivale i zločine protiv čovječanstva i zločine protiv židovskoga naroda,4 temeljem izraelskoga (kaznenoga) Zakona o nacistima i nacističkim suradnicima 5710 iz 1950. godine.

Niz suđenja ostalih najvećih nacističkih ratnih zločinaca i kriminalaca održavao se u njemačkome gradu Nürnbergu od 1945. do 1949. godine. Ona su bila usredotočena na ratne zločine i zločine protiv čovječanstva a provodili su ih pobjednički saveznici. Ipak, ‘suđenje Adolfu Eichmannu bilo je pokrenuto i provedeno od strane izraelskoga naroda i bilo je židovska stvar. Namjera izraelskoga premijera Davida Ben-Guriona bila je učiniti Eichmannovo suđenje općom optužnicom, ne samo za nacistička, već i općenito antisemitska zlodjela.’5 ‘Sve do Eichmannova suđenja, nije se ukazala druga prilika [nakon Nürnberga] za komunikaciju na svjetskoj razini o tome što su nacisti učinili. … Zato je suđenje pružilo jedinstvenu priliku ponovno obrazovati stariji i iznova obrazovati noviji naraštaj’, tj. ‘one koji su u to vrijeme bili premladi da bi bili informirani o tim ranijim događajima ’.6

Odbijeni dokazi obrane

Tvrdnja obrane kako Eichmann ne može dobiti pošteno suđenje u Izraelu bila je odbačena jer je slučaj morao biti suđen temeljem dokaza podnesenih na sudu. Prema sudu, ‘oni koji su uključeni u presudu su profesionalni suci, naviknuti na procjenu težine dokaza; oni će ispunjavati svoju zadaću u potpunosti pred očima javnosti.’7

Prigovor kako je zakonodavstvo retroaktivno bio je odbijen jer su ‘četiri glavna saveznika, uključujući Ameriku, donijeli presude u Nürnbergu i ostalim mjestima pod točno takvim retroaktivnim uvjetima’ i jer ‘ne postoji drugi način suđenja krivcima ’.8 Daljnja tvrdnja kako su zlodjela počinjena prije nastajanja države Izrael, van njenih granica, i protiv ljudi koji nisu bili državljani Izraela bila je odbačena temeljem općenite prirode zločina genocida, načela sveopće nadležnosti, i činjenice nepostojanja međunarodnoga tribunala s kompetentnom nadležnošću, jer su sudovi u Nürnbergu i Tokiju odavno prestali postojati. I: ‘U vrijeme suđenja nijedna druga država nije polagala pravo ili smatrala svojom obavezom suditi Adolfu Eichmannu.’9

Image WikipediaAdolf Hitler
Adolf Hitler vjerovao je kako on promiče evolucijski napredak ubijajući 6 milijuna Židova.

Tijekom suđenja, Eichmannova je glavna osobna obrana bila tvrdnja kako je on bio podređeni pod-pukovnik (Obersturmbannführer) te je kao takav bio samo jedan ‘kotačić’ koji sluša ‘zapovijedi odozgora’, iako gorljivo, jer je to bila Hitlerova volja. Hitlerove su zapovijedi imale snagu zakona u Trećem Rajhu, pa je ono što je napravljeno bilo djelovanje države. (Ukoliko bi Njemačka pobijedila on bi bio odlikovan, a ne obješen.)

To je potaklo predsjedavajućega suca na izjavu: ‘Cilj zločina … bio je uništavanje cijeloga naroda s lica Zemlje.’ … ‘otpremanje svakoga vlaka od strane optuženoga u Auschwitz ili bilo koju drugu lokaciju za istrjebljenje, vlaka što prevozi tisuću ljudskih bića, značilo je kako je optuženi bio izravan sudionik u tisuću zlodjela ubojstava s predumišljajem ’ … ‘optuženi je djelovao na temelju unutarnje identifikacije sa zapovijedima što je primao i iz čiste volje postizanja kriminalnoga cilja, i prema našem mišljenju nevažno je … kako je došlo do te njegove identifikacije i volje, i jesu li one bile ishodom obuke kroz koju je optuženi prošao pod režimom što ga je odgojio, kao što njegov zastupnik zagovara.’10

Nakon 14 tjedana svjedočenja, uključujući 1.543 spisa i 100 svjedoka na strani optužbe (od kojih je njih 90 bilo preživjelih iz nacističkih koncentracijskih logora), Eichmann je proglašen krivim po svim točkama optužnice od strane tročlanoga sudskog tijela, i osuđen na smrt vješanjem. Ovo je izvršeno ubrzo nakon ponoći 31.05. na 01.06.1962. godine. Njegov je pepeo potom brzo bio rasipan iznad međunarodnih voda Sredozemnoga mora kako bi se osiguralo da ne postoji konačno počivalište što bi moglo poslužiti kao buduće spomen-obilježje.

Eichmann, Bog i Hitler

Izraelski tužitelj Gideon Hausner, u svojim zapisima sa suđenja, govori kako je Eichmann ‘bio fanatično neprijateljski spram religije. Jednom, za vrijeme mog unaksrnog ispitivanja, priznao je kako ga je jako razbjesnilo kad je vidio svoju suprugu da čita Bibliju do te mjere da je u dva navrata otrgnuo Bibliju iz njenih ruku i rastrgao je na komadiće.’11 ‘Ostao je postojan u nacističkoj zamisli Boga, koji je bio predstavljan kroz snagu prirode i vidljiv u biološkome svijetu. Nije bilo mjesta moralnosti, židovskoj ili kršćanskoj, u svijetu u koji je on vjerovao.’12 ‘Nije nikada, uistinu, žalio za učinjenim.’13 Rekao je: ‘“Za što se mogu kajati ako ništa pogrješno nije učinjeno.”’13

Njemačka u kojoj je Eichmann odrastao bila je prožeta darvinizmom. Prijevodi Darwinova Podrijetla bili su izdavani u Njemačkoj 1860., 1863., 1867., 1876. i 1916. godine. Darvinizam je tako podupirao Nietzscheovu filozofiju ‘Bog je mrtav’, i postao je vrlo popularan u obrazovanim njemačkim krugovima zaslugama pisanih djela Ernsta Haeckela, poznatog (ili bolje rečeno ozloglašenog) po njegovim krivotvorenim crtežima embrija.14,15 Haeckel je bio utemeljitelj Association for the Propagation of Ethical Atheism [Savez za propagiranje etičkoga ateizma], kojem je car William [tj. Kaiser Wilhelm II.] dodijelio titulu odličnosti, ‘u čast zlatne obljetnice njegova doktorata’, 08. ožujka 1907.16

Profesor povijesti Richard Weikart ističe kako je ‘bečki tisak bio zasićen rasističkim darvinizmom za vrijeme Hitlerova boravka u Beču [1908.–1913].’17 I Haeckelov je utjecaj očit u Hitlerovoj izjavi iz 1933.: ‘Jaz između najnižega stvorenja koje može biti čovjekom i naših najviših rasa veći je od onoga između najniže vrste čovjeka i najvišega majmuna.’17 Hitler je poprimio darvinističku filozofiju jakih koji eliminiraju slabe, i iznova je probavio u svome vlastitome djelu, Mein Kampf (značenja: Moja borba), prodanome u šest milijuna primjeraka do 1940. godine u Njemačkoj.18 Primjer: ‘Jači moraju dominirati i ne se množiti sa slabijima jer bi to značilo žrtvovanje vlastite više prirode … jer ako takav zakon ne bi usmjeravao tijek evolucije, viši razvoj organskoga života ne bi uopće mogao biti začet.’19

The struggle for soul

Profesor Weikart komentira: ‘Budući je Hitler, na evolucijski napredak, gledao kao na dobro u sržnosti, vjerovao je kako je najveće dobro surađivanje s tijekom evolucije.’20 ‘Zbog toga je Hitler opravdavao sve nemoralnosti učinjene nad onima izvan rasne zajednice, tako dugo dok je doprinosilo dobrobiti “arijevske” rase.”21 Zato ubijanje Židova (u njegovim očima, ‘onih neprikladnih’) ne samo da je bilo moralno opravdano, bilo je moralno i vrijedno hvale.

Da je Eichmann usvojio ovaj evolucijski svjetonazor vidljivo je prema izjavama što je davao vel. Williamu Hullu, kršćanskome propovjedniku kojeg mu je izraelsko Ministarstvo religijskih poslova dodijelilo, kako bi bio Eichmannov duhovni savjetnik od travnja 1962. do njegova smaknuća 50 dana kasnije. U nizu rasprava s Hullom, zabilježenima u Hullovoj knjizi The Struggle for a Soul [Borba za dušu]22 Eichmann je govorio kako on nije vjerovao da je Bog stvorio čovjeka, već: ‘Moje je vjerovanje kako se čovjek razvio iz protoplazme’. I u nekoliko je navrata potvrdio svoje vjerovanje u milijune godina. Isto je tako govorio kako nije vjerovao u Bibliju kao ni u Pakao; nije vjerovao da je Isus umro kako bi spasio grješnike ili da je itko trebao Spasitelja. Rekao je kako nema ništa za ispovjediti, nije imao grijeha, i nije žalio ni za čim.23 Eichmanna je, 1942. godine, Heydrich imenovao sudionikom i pomoćnikom snimanja konferencije u Wannseeu u Berlinu, gdje su anti-židovske mjere Njemačke određene unutar službene politike genocida, tj. ‘Konačnog rješenja’. Jedan dio njegovih Minuta govori: ‘Mogući konačan ostatak [tj. Židovi koji neće umrijeti od iznemoglosti] bude, jer će se nesumnjivo sastojati od najotpornijeg dijela, morao biti tretiran u skladu s time, jer je to ishod prirodne selekcije … .24 [Naglasak dodan.]

Corrie ten Boom— praštanje neoprostivog

Tramp for the Lord

U svojoj knjizi Tramp for the Lord [Skitnica za Gospodina],30 nizozemska kršćanka koja je preživjela holokaust Corrie ten Boom (1892.–1983.) govori kako je, 1944. godine, bila odvedena iz Nizozemske u Njemačku jednim od Eichmannovih vlakova za ljudski teret. Zbog njezine povezanosti s nizozemskim podzemljem, skrivanja židovskih bjegunaca od nacista, postala je zatvorenica br. 66730 u zloglasnome koncentracijskome logoru Ravensbrück u kojem je svakodnevno šest stotina ljudi umrlo ili bilo ubijeno’. Jedna od onih koji su tamo umrli bila je i njena sestra, Betsie. Corrie je oslobođena tjedan dana prije dolaska zapovijedi o ubijanju svih žena njezine dobi. Kasnije je doznala kako je njezino oslobađanje bila posljedica administrativne pogrješke.

Sreo sam Corrie 1956. u Christchurchu, na Novome Zelandu, gdje sam imao povlasticu voziti je na nekoliko sastanaka, i živo se sjećam njezinih svjedočanstava kako, dok su zatvorenici skupljeni u prostorije za tuširanje, ‘Nikada nismo znali što će izaći iz tuševa—voda ili plin!’

Photo WikipediaCorrie teen Boom

U svojoj knjizi, Corrie piše da je u Njemačkoj, nakon rata, na kraju sastanka gdje je govorila o opraštanju, jedan je od najokrutnijih bivših logorskih čuvara iz Ravensbrücka istupio kako bi je upoznao. Rekao je: ‘Postao sam kršćanin. Znam da mi je Bog oprostio okrutne stvari što sam tamo činio, ali htio bih to čuti i iz Vaših usta, gospođice. Hoćete li mi oprostiti?’

Corrie opisuje da je osjećala veliku gorčinu kako izvire iz njezina srca kad se sjetila patnji svoje umiruće sestre, Betsie. Napisala je: ‘Borila sam se s dotada najtežom stvari ikada.’ Molila je: ‘Hvala ti Gospode, da Tvoja ljubav u meni može učiniti ono što ja ne mogu.’ Onda: ‘Tog je trenutka kroz mene prošla velika struja ljubavi, i rekla sam, “Opraštam ti, brate! Svim svojim srcem.” Još smo jedno vrijeme držali ruke jedan drugome, nekadašnji čuvar i nekadašnja zatvorenica. Nikada nisam bila toliko snažno svjesna Božje ljubavi kao tada.’31

Zakon i Bog

Na suđenju Eichmannu, kao i na ranijim Nürnberškim suđenjima, obrana je tvrdila kako su vlastiti nacistički zakoni dozvoljavali progon Židova, te kako počinjena djela ne mogu u 1960-ima biti proglašena protu-zakonitima retroaktivnim zakonodavstvom.

Odgovarajući na to, izraelski se tužitelj, Gideon Hausner, pozvao na prirodan zakon i načelo sveopćega zakonodavstva, zbog sveopće prirode zločina. Prije toga se, glavni američki tužitelj u Nürnbergu, Justice Robert Jackson, pozvao na moralan zakon i moralan razum čovječanstva. Tako je, usprkos činjenici da je Eichmann poslušao zapovijedi unutar zakona svoje zemlje, bio je kriv za kršenje višega zakona prema kojemu su svi ljudi i nacije jednaki subjekti.

Dakle što je zapravo ovaj viši moralan zakon koji je različito nazivan prirodnim zakonom, moralnim zakonom ili sveopćom sudskom nadležnošću?

Ovi su izrazi eufemizmi za zakon Božji. To znači Božji moralni zahtjevi od čovječanstva, kao što su napisani u Bibliji, kao i u srcima svih ljudskih bića, uključujući nevjernike (Rimljanima 2:15), i po kojima će On suditi sveukupno čovječanstvo (Hebrejima 9:27; Otkrivenje 20:12). Teorija prirodnoga zakona smatra zakon valjanim samo kada odražava načele višega (Božanskog) zakona prema kojem bi svi trebali živjeti. Ovo je bio važan vid zapadnjačke zakonodavne tradicije koja je, sve do uspona evolucionizma, općenito pretpostavljala, kako bi bila valjana, da zakon mora biti temeljen na načelima višega, prirodnog zakona.

Izraelski tužitelj Hausner izgleda kako je rigorozno izbjegavao pozivanje na ovo kao na Božji zakon čitavo vrijeme suđenja, nesumnjivo zbog sekularne prirode moderne nacije Izraela. To je u skladu s današnjim evolucijskim, anti-biblijskim stanjem razmišljanja, ali za naciju kao što je Izrael, koja može, povijesno gledano, navesti izravno Božje djelo u pozivu Abrahama i ulozi Mojsija u Izlasku, kao i u objavi Deset zapovijedi, kao što je opisano u Starome zavjetu, možda je ipak iznenađujuće. Napokon, može li postojati viši moralni zakon bez Zakonodavca višega morala? Da je Hausner tako učinio, pitanje retroaktivnosti zasigurno bi odmah bilo odgovoreno, jer Biblija očigledno prethodi Holokaustu! Zaista, Eichmannovo suđenje, unutar pravnih pojmova, ima smisla jedino kad može biti opravdano temeljem Božjega zakona ili teorijom prirodnoga zakona.

Zakonski branitelj Charles Colson piše: ‘Drevni je svijet’ [ne samo židovski, već i grčki i rimski] ‘priznao izvor zakona iznad ljudske volje.’ Bio je to ‘Božanski nametnut prirodan zakon— to je prirodno ispravno i ovo je prirodno pogrješno’. Ova tradicija ‘učila je stvarnost osobnoga Stvoritelja–Boga i zakona prirode temeljenih na njegovoj volji i odraz njegove svete i pravedne naravi ’.25 ‘Reformisti su isto govorili o prirodnome zakonu. Jean Calvin pisao je kako je zakon Božji “urezan u umove ljudi” kroz svijest i prirodni zakon.’26

Ova je tradicija trajala do uspona evolucijskoga humanizma u 19. i 20. stoljeću. Tada, budući se sada smatralo kako se sve uzdiglo slučajno umjesto uz natprirodnu pomoć, Bog je bio nevažan. Zbog toga nije postojala niti pravna ni moralna objektivna istina — sve je bilo relativno, stajalište koje je žustro promicao Oliver Wendell Holmes Jr.

Evolucionizam nastavlja nagrizati važnu zamisao vladavine zakona uzvišenog iznad ljudskog zakona. Ali kako može ‘vlada po zakonu’ postojati u društvu gdje vlast postaje konačan autoritet u pitanjima pravde i zakonitosti?

Ovo postavlja fundamentalno pitanje temelja zakona. Postoji li više nepromjenjivo moralno načelo utemeljeno objektivnom istinom što sprječava pojedince raditi što ih je volja, koje obuhvaća zakon, ili je zakon puko sredstvo kojim vlasti rade što god uvijek-promjenjiv javni interes želi ili trenutačni diktator zahtijeva?

Odgovor ovisi o stajalištu pojedinca. Colson razrađuje: ‘Na ovoj prvoj, temeljnoj razini, postoje samo dvije alternative: ili smo stvoreni, i zakon je zakon jer mu je polazišna točka Stvoritelj, ili je ovo bezbožan svemir, i zakon je samo ono što ljudi s vremena na vrijeme proglase zakonom— jer ne postoji ništa što bi još moglo biti.’27

Pravni znanstvenik dr. Augusto Zimmermann piše: ‘Adolf Hitler i nacistički režim savršena su ilustracija što bi se moglo dogoditi kada građanska vlast odluči sebe proglasiti u potpunosti neovisnom od Božjega zakona. Nacisti su vjerovali kako ljudi nisu stvoreni od Boga već su proizašli iz životinjskoga carstva, zamisao koju su prihvatili od Darwina. Vjerovali su kako “superiorni” ljudi imaju “pravo” eliminirati “inferiorne”, iz istih razloga iz kojih lavovi jedu antilope. “Moralnost gospodara” je zbog toga prevladala, i postala je beznačajno pozivati se na viši zakon u obrani od takve brutalne tiranije.’28

Ukoliko se država ili društvo postave u ulogu tvoraca zakona, tada ne može postojati nešto kao apsolutna vlast. Na primjer, u Hitlerovu Trećem Rajhu, zli su zakoni imali ‘valjanost’ samo zato jer su ‘postavljeni’ od strane trenutačne vlasti. Ipak, prema Bibliji, tvorac zakona je Bog. Kao prvo, Njegova uloga Stvoritelja daje mu pravo zakonodavca. ‘Kaže Bog’ je tako sveobuhvatan odgovor svima koji se odupiru ikakvome ograničavanju nemoralnoga ponašanja zahtijevajući znati ‘Tko to kaže?’29 Kao drugo, svi Božji zakoni ljudskoga ponašanja u najboljem su interesu čovječanstva da posluša. Kao treće, vidjeti Boga je uzvišenije od ovoga svijeta, Njegove moralne vrijednosti nadilaze nacionalne predrasude, etike trenutačnih situacija, i ljudske usluge. One su univerzalne, objektivne i imaju potpuni autoritet jer proizlaze od sâmoga Boga, i posebice iz Njegove nepromjenjive svete naravi.

Zbog tog, kada se Eichmann ogriješio o šest milijuna Židova koje je transportirao sa svrhom istrjebljenja, on je u konačnici griješio protiv sâmoga Boga.

Zahvala: Želio bih se zahvaliti dr. Augustou Zimmermannu, LL.B., LL.M, Ph.D., predavaču prava na Murdoch University, Zapadna Australija, za kritičko čitanje ovoga članka.

Preporučene bilješke

  1. Obitelj je provela nekoliko godina u Linzu u Austriji, gdje je mladi Eichmann pohađao istu srednju školu koju je Adolf Hitler pohađao 15 godina ranije i slušao istoga nastavnika povijesti, dr. Leopolda Poetscha. Vidjeti referencu 2. Natrag na tekst.
  2. Hausner, G., Justice in Jerusalem, Nelson, London, 1966, str. 27–28. Natrag na tekst.
  3. ‘Prema navodima dva S.S. svjedoka u Nürnbergu konačan broj određen je između pet i šest milijuna ljudi od strane jednoga od najvećih nacističkih stručnjaka po tome pitanju, Karla [Adolfa] Eichmanna … . Brojka navedena u Nürnberškoj optužnici bila je 5,700.000 i uključivala je izračune Svjetskoga židovskoga kongresa.’ Izvor: Shirer, W., The Rise and Fall of the Third Reich [Uspon i pad Trećega rajha], Mandarin, London, 1960., str. 978. Natrag na tekst.
  4. Uglavnom ‘progon, otimačinu imovine, izgon, prisilni rad i fizičko uništenje židovskoga naroda u Njemačkoj i europskim zemljama koje su pripojene ili okupirane, od Hitlerova dolaska na vlast do kapitulacije Njemačke 1945. godine’. Papadatos, P., The Eichmann Trial [Suđenje Eichmannu], Stevens and Sons, London, 1964., str. 2. Natrag na tekst.
  5. Sharpe, B., Modesty and Arrogance in Judgment: Hannah Arendt’s Eichmann in Jerusalem, Praeger, Connecticut, 1999, str. 2. Natrag na tekst.
  6. Glock, C., Selznick, G., and Spaeth, J., The Apathetic Majority, Harper & Row, New York, 1966, str. 135. Natrag na tekst.
  7. Ref. 2, str. 319. Natrag na tekst.
  8. Ref. 2, str. 288. Natrag na tekst.
  9. Ref. 2, str. 314–15. Natrag na tekst.
  10. Suđenje Adolfa Eichmanna—Sentencing, PBS Online, http://remember.org/eichmann/sentencing.htm July 31, 2008 Natrag na tekst.
  11. Ref. 2, str. 8. Natrag na tekst.
  12. Ref. 2, str. 9. Natrag na tekst.
  13. Ref. 2, str. 280 Natrag na tekst.
  14. Grigg, R., Ernst Haeckel: Evangelist for evolution and apostle of deceit, Creation 18(2):33–36, 1996. Natrag na tekst.
  15. Grigg, R., Fraud rediscovered, Creation 20(2):49–51, 1998; Natrag na tekst.
  16. The New York Times, March 8, 1907. Dostupno http://query.nytimes.com/gst/abstract.html?res=9C03EFDD123EE033A2575AC0A9659C946697D6CF. Natrag na tekst.
  17. Weikart, R., From Dawin to Hitler: Evolutionary Ethics, Eugenics and Racism in Germany, [Od Darwina do Hitlera: Evolucijska etika, eugenika i rasizam u Njemačkoj],Palgrave Macmillan, New York, 2004, str. 216. . Vidjeti naš osvrt, The Darwinian roots of the Nazi tree. Natrag na tekst.
  18. Ref. 3, str. 81. Natrag na tekst.
  19. Hitler, A., Mein Kampf, (na engleski preveo James Murphy, 1939), Fredonia Classics, New York, str. 262, 2003. Natrag na tekst.
  20. Ref. 17, str. 211 Natrag na tekst.
  21. Ref. 17, str. 214. Natrag na tekst.
  22. Hull, W., The Struggle for a Soul, Doubleday, New York, 1963. Natrag na tekst.
  23. Ref. 22, str. 36, 46–47, 53, 69, 77, 146–49. Također vidjeti str. 23, 24, 30, 83, 132–33, 140. Natrag na tekst.
  24. The Wansee [sic] Protocol, English text based on the official U.S. Government translation prepared for evidence in trials at Nuremberg …. <http://www.writing.upenn.edu/~afilreis/Holocaust/wansee-trancript.html>. Sept. 16, 2008. Natrag na tekst.
  25. Colson. C., Justice that Restores, Wheaton, Illinois, 2001, pp. 17 & 18. Natrag na tekst.
  26. Colson, C., It’s a Natural, A Dangerous Grace, Nelson Word Ltd, Milton Keyes, England, 1994, p. 433 Natrag na tekst.
  27. Ref. 26, pp. 15–16. Natrag na tekst.
  28. Zimmermann, A., The Darwinian roots of the Nazi legal system, Journal of Creation, 22(3):109–114, 2008. Dr Zimmerman is currently Lecturer in Law at Murdoch University, Western Australia. Natrag na tekst.
  29. ‘je poznat izričaj preminuloga profesora škole Yale Law School Arthura Leffa u predavanju držanome na Duke University Law School 02.04.1979. Objavljeno je pod naslovom ‘Unspeakable Ethics, Unnatural Law’ [Neizreciva etika, Neprirodan Zakon], Duke Law Journal 1979., str. 1229. Vidjeti Johnson, P., Reason in the Balance: The Case Against Naturalism in Science, Law & Education [Razlog u ravnoteži: Slučaj protiv naturalizma u znanosti, Zakon & Obrazovanje], InterVarsity Press, Illinois, 1995., str. 147, 233. Natrag na tekst.
  30. ten Boom, C., Tramp for the Lord, Fleming H. Revell, Michigan, 1974. Natrag na tekst.
  31. Ref. 30, pp. 19–31, 82–86, 121, 278. Natrag na tekst.

Helpful Resources