Also Available in:

Pobijanje New Scientist’s evolucije: 24 mita i zablude

Veza Darwin–Hitler

napisao Jonathan Sarfati
preveo Zlatko Madzar
Obajavljeno: 19. 11. 2008 (GMT+10)

Bilješka: ovo je prvi nastavak detaljne kritike govora klevete anti-kreacionističkog New Scientist magazina (vidi stranicu uvoda i sadržaja). Ovaj se nastavak odnosi na značajan dio članka, što pokušava umanjiti nacističko oslanjanje na Darwinove teorije i umjesto te poveznice pokušava uprljati kršćanstvo kao uzrok holokausta. To je još jedan očit primjer mržnje Boga od strane New Scientist’s magazina.1

Hitler photo by NARA, Darwin photo by TFE GraphicsDarwin and Hitler

Teorija o evoluciji vodi rasizmu i genocidu

Darwinove su zamisli prizivane kao opravdanja za sve vrste politika, uključujući i neke krajnje neugodne. Ali teorija o evoluciji je opisna znanost. Ona nam ne može pružiti odgovore što je ispravno a što nije.

Umjesto izravnoga napada na evoluciju, neki je pokušavaju uprljati povezivanjem. Često se tvrdi kako teorija o evoluciji neizbježno vodi prema eugenici i strahotama sličnim onima što je činio Hitler. Takve tvrdnje nevažne su u odnosu na stvarnost evolucije i u velikoj su mjeri netočne.

Započnimo s Darwinom koji je često optuživan kao rasist i eugenist. A ipak se taj isti Darwin protivio mnogim zamislima svoga vremena poništavajući neke od tada uvriježenih razlika među rasama. Na primjer: ‘…jedini način objašnjenja ove činjenice jeste taj da različite rase imaju slične domišljate ili mentalne moći.

Sljedeći je odlomak često navođen od onih koji ga optužuju za podržavanje eugenike: ‘Iznenađujuće je kako brzo želja za brigom, ili krivo usmjerena briga, vodi do degeneracije domicilne rase; ali osim u slučaju sâmoga čovjeka, teško da je netko toliko neuk da dopusti rađanje svojim najgorim životinjama.’

Darvinizam i eugenika

Optužbe Darwina kako podupire eugeniku ne iznenađuju. Njegov najbliži rođak, Francis Galton, skovao je taj pojam! I Galton ga je opravdao Darwinovim evolucionizmom.

I 1912. godine, Darwinov sin Leonard istupio je osnivačkim govorom na Prvome međunarodnom kongresu eugenike, najvažnijem skupu biologa za rase iz Njemačke i Sjedinjenih Država u Londonu.

Nekoliko sljedećih odlomaka često je izostavljeno:

Izostavljeno čijom krivnjom? Ne od strane CMI, to je sigurno.

‘…Ako namjerno zapostavimo slabe i nemoćne, to bi moglo biti samo za dobrobit biološkog kontingenta u kojem prevladava zlo. Zato moramo, bez razmišljanja o lošim utjecajima preživljavanja slabih, nastaviti brinuti o njima i nastavku njihove vrste…’

Ipak, kao što prikazujemo u Darwin je uistinu bio „Društveni darvinist", anti-kreacionist Peter Quinn ističe:

‘Zvučeći više kao pukovnik Blimp nego poručnik Columbo, Darwin predviđa daleko strašniju budućnost za rase ili pod-vrste koje su manje sposobne od anglo-saksonske. “U nekome budućem razdoblju, ne tako dalekome mjereno u stoljećima, civilizirana ljudska rasa gotovo će jamačno istrijebiti, i zamijeniti, barbarske rase diljem ovoga svijeta”, predviđa on. “Istovremeno i antropološki majmuni – oni će bez sumnje biti istrijebljeni. Lom između čovjeka i njegovih najbližih saveznika onda će biti širi, jer će posredovati između čovjeka u civiliziranijoj državi … čak od čovjeka bijelca, i nekog majmuna koji je također bio pavijan, nego što je sada između Crnca ili Australca i gorile…’‘

Eugenički kršćani

Nema nikakve sumnje kako su pobornici eugenike navodili Darwinovu teoriju o evoluciji kao nadahnuće ili kao opravdanje, ali u to je vrijeme evolucija bila prozivana kao opravdanje svih mogućih pokreta i shema, od komunizma do kapitalizma.

Biologija nam govori što jeste a ne što bi trebalo biti. Ona je opisna, a ne propisujuća ili normativna. Biologija može pomoći našim odlukama opisujući ishode naših budućih postupaka, a ne jesu li ti isti ishodi moralni ili poželjni.

Kao što smo već ranije naveli. Ali čime se evolucionist koristi umjesto toga?

Gledajući unatrag, jasno je kako je mnogo eugeničkih politika ostvarenih u ranome 20. stoljeću bilo temeljeno isto toliko ako ne i više na rasnim i društvenim predrasudama negoli na ikojemu drugom razumijevanju genetike i evolucije. Neki su teoriju o evoluciji koristili kao ispriku, ali to je ne čini uzrokom.

Ipak eugenika je bila utemeljena od vodećih evolucionista, koji su koristili evolucijske zamisli kako bi je opravdali. Eugenika je cvjetala u Americi, kao što je i Edwin dokumentirao u svojoj knjizi War Against the Weak: Eugenics and America’s Campaign to Create a Master Race [Rat protiv slabih: Eugenika i američka kampanja stvaranje rase gospodara] (vidjeti osvrt).

Šokantni rezultati programa eugenike uključivali su zakone protiv tzv. među-rasnih brakova u 27 država, programe ljudskog razmnožavanja, prisilnu sterilizaciju preko 60.000 američkih građana i čak eutanaziju. Čak je i Vrhovni sud, koji je nekad robove proglasio ne-ljudima i sada negira čovječnost nerođene djece, dozvoljavao i priznavao eugeniku.

Ideje i financiranja američkih eugenika poticali su i njemačka eugenička istraživanja što su vrhunac postigla u užasavajućim eksperimentima Josefa Mengelea na zatvorenicima nacističkoga koncentracijskog logora u Auschwitzu.

The American Eugenics Society [Američko eugeničko društvo] osnovano je 1922. godine i održalo se sve do 1994. godine. Poznati evolucijski znanstvenik Theodosius Dobzhansky predsjedao je tim društvom 1956. godine, i ono je uključivalo i istaknute evolucijske znanstvenike J.B.S. Haldanea i Richarda Lewontin kao članove.

Eugenika je bila poticana i u evolucijskome udžbeniku uključenome u sudski proces protiv Scopesaa, Hunter’s A Civic Biology [Hunterova građanska bilogija] — vidjeti Građanska biologija i eugenika. Ta je knjiga promicala i zamisli o nadređenosti bijele rase:

‘Trenutačno na Zemlji postoji pet rasa ili vrsta ljudi, svaka veoma različita od ostalih u instinktima, društvenim običajima, i, do neke mjere, u građi. To su Etiopljanin ili crna vrsta, podrijetlom iz Afrike; Malajac ili smeđa rasa, s otočja Tihoga oceana; američki Indijanac; Mongol ili žuta rasa, koja uključuje izvorne žitelje Kine, Japana, i Eskime; i konačno, najviša od svih vrsta, Kavkažanin, predstavljen civiliziranim bijelim stanovnicima Europe i Amerike.’

Čak štoviše, mnogi od najzanosnijih pokretača eugeničkog pokreta u SAD-a, što je vodio do politike kao što je obvezna sterilizacija, bili su evanđeoski kršćani. Kao što Mary Teats objašnjava u svojoj knjizi The Way of God in Marriage [Božji put u braku]: ‘Velika i brzorastuća vojska idiota, ludih, imbecila, slijepih, gluho-nijemih, padavičara, paralitika, ubojica, lopova, pijanica i moralnih razvratnika slab su materijal za ‘obuzdavanje svijeta’, i vratar u radostan dan kad ‘će svi spoznati Gospodina’.’

Usprkos bezbožnome laganju New Scientist magazina, liberalne (pro-evolucijske, u nevjerici glede Biblije) crkve podupirale su eugeniku, dok su joj se evanđelističke crkve protivile. Christine Rosen dokumentirala je to u svojoj knjizi Preaching Genetics: Religious Leaders and the American Eugenics Movement [Propovijedanje genetike: Religijske vođe i američki eugenički pokret].2 Ona piše kako su eugenici:

‘uključivali protestante gotovo svih denominacija, Židove i katolike, i premoćno su predstavljali liberalne ogranke svojih uvaženih vjera. … Oni su bili pastori, svećenici, i rabini nadahnuti razvojem moderne znanosti i prihvatili su većinu novo-povijesnog kriticizma Biblije. … Pobornici su bili u rasponu od visoko rangiranog svećenstva do pastora u malim gradovima u metodističkim, unitarističkim, kongregacijskim, protestantsko episkopalnim, baptističkim i prezbiterijanskim crkvama.’3

‘U eugenici, ovi su ljudi pronašli vjeru jaču od svoga kršćanstva, ispunjavajući nade Francisa Galtona o zamjeni religije eugenikom.’4

‘Gledajući unatrag moglo bi se očekivati kako će se naći malo više oklijevanja od strane vjerskih vođa prije negoli su dali svoju podršku pokretu što je … zamijenio Boga znanošću kao oblikovateljem ljudske vrste.’5

Suprotno tome, ona zapisuje:

‘Oni koji su se tvrdoglavo držali tradicije, doktrine, nepogrešivosti Biblije protivili su se eugenici i postali su, za neko vrijeme, predmetima ismijavanja zbog njihova odbijanja većine moderne znanosti.’6

Također vidjeti detaljan pregled Rosenine knjige.

Kršćanski anti-semitizam?

Što se tiče holokausta, ubijanja tjelesno i mentalno zdravih ljudi isključivo na osnovi njihove religije teško se može nazvati eugenikom. Nevjerojatno je kriviti Darwina dok se istovremeno ne obazire na ulogu kršćanstva u njegovanju anti-semitizma kroz stoljeća.

Štogod je njegovalo anti-semitizam to nije bilo kršćanstvo, s obzirom da su Isus i svi Njegovi učenici i svi NZ-ni autori (uključujući Luku) bili Židovi. I samo uzmite u obzir Poslanicu Rimljanima 9 – 11, na primjer, što je napisao apostol Pavao (također Židov).

Dok CMI nije katolički, mišljenja sam kako knjiga The Myth of Hitler’s Pope: How Pope Pius XII Rescued Jews from the Nazis [Mit Hitlerovog Pape: Kako je papa Pio XII. spasio Židove od nacista] autora rabina Davida Dalina7 osigurava neoboriv dokaz pro-semitizma u Rimokatoličkoj crkvi, i kako je papa Pio XII. (1876.–1958.), spasio daleko više Židova nego Oskar Schindler—židovski povjesničar Pinchas Lapide tvrdio je za papu Pia da je ‘bio presudan u spašavanju najmanje 700.000, a vjerojatno i do 860.000 Židova od sigurne smrti nacističke ruke’, uspoređujući 1.200 imena na ‘Schindlerovoj listi’. Jedan osvrt navodi:

‘Rabin Dalin također bilježi kako su istaknuti katolici koji su bili poštovani od strane Židova za svoje napore u korist Židova istaknuli da je papa Pio XII. stajao kao nadahnuće iza njihovih djelovanja. Budući pape Josip XXIII. i Pavao VI., još dok su bili kardinali Roncalli i Montini, svaki zasebno, primili su velike zahvale za svoje napore u skrivanju i spašavanju Židova. U oba slučaja, budući poglavari crkve slijegali su ramenima izjavivši kako su samo slijedili naputke pape Pia XII. Kardinal Pietro Palazzini, koji je nekoliko mjeseci godine 1943. i 1944. skrivao mnogo Židova u Italiji, primio je počasti od Yada Vashema 1985. godine kao “pravedan poganin”. Kardinal Palazzini naglasio je kako je to “u potpunosti zasluga Pia XII.-og, koji nam je naredio da činimo sve u našoj moći kako bi spasili Židove od progona.”

‘Djelomice zbog svog simpatiziranja Židova i svog protivljenja nacionalnome socijalizmu papa Pio je ustvari bio vrlo neomiljen od nacista; Hitlerov režim zapravo je lobirao protiv izbora Pacellija kao zamjene Pia XI.-og kao pape. Na Pacellija se upućivalo kao na “Židovo-ljubnog” kardinala Pija XI. Rabin Dalin ističe da je “od četrdeset i četiri govora što je Pacelli kao papin nuncij držao u Njemačkoj između 1917. i 1929. godine, četrdeset osuđivalo neki vid rastuće nacističke ideologije.”

‘Kao kardinal Pacelli on je odigrao središnju ulogu u izradbi Mit Brennender Sorge [S gorućom brigom], enciklike pape Pia XI.-tog 1937. godine što osuđuje nacizam. Njegova inauguracijska enciklika, Summi Pontificatus (1939.), jasno ističe nepodudarnost nacionalnog socijalizma i katoličke vjere. New York Times u naslovu piše: “Papa osuđuje diktatore, kršitelje sporazuma, rasizam.” Saveznički su zrakoplovi čak izbacili nekih 88.000 kopija papinog spisa iznad Njemačke zato da potkopaju nacističku vladu.’

Rabin Louis Finkelstein (1895.–1991.), kancelar Američkoga židovskog teološkog seminara izjavio je:

‘Nije bilo oštrije osude nacizma od one od pape Pia XI. i njegova nasljednika, pape Pia XII.’

I nakon njegove smrti, istaknuti izraelski političar (i kasnije premijer) Golda Meir (1898.–1978.) rekao je:

‘Dijelimo tugu čovječanstva… . Kada je strašno mučeništvo došlo na naš narod u desetljeću nacističkog terora, glas pape bio je podignut za žrtve. Život našeg vremena bio je obogaćen progovaranjem o velikim moralnim istinama jačim od meteža svakodnevnih sukoba. Mi žalujemo za velikim slugom mira.’

Za vrijeme rata, židovski vođe koji su hvalili Pia uključivali su Isaaca Herzoga, glavnog rabina Izraela; Chaima Weizmanna, kasnije prvog predsjednika Izraela; i Moshea Sharetta, kasnije drugog premijera Izraela.

Martin Luther

Image wikipedia.orgMartin Luther
Martin Luther (1483–1546)
Godine 1543., na primjer, Martin Luther napisao je knjižicu naziva On the Jews and Their Lies [O Židovima i njihovim lažima] u kojoj, među ostalim, poziva na protjerivanje ili prisiljavanje Židova na tjelesni rad, te palež njihovih sinagoga i škola. Ta je knjižica bila prikazivana na nacističkim skupovima.

Da, svi znamo za Lutherove sramotne napade na Židove u njegovu kasnijem životu. Oni ne bi smjeli biti odobravani, ali Lutherov je antisemitizam u potpunosti bio različit od Hitlerova. Luther je omalovažavao svakog koga je vidio kao protivnika Evanđelja, a njegove najodabranije bodlje bile su za papinstvo. Na primjer, njegove raspre s rimo-katoličkim političarom i piscem Sir Thomas Moreom uključivale su otvoreno uvredljiv govor na obje strane.39 Luther je zasigurno bio sposoban ocrniti pogane:

‘Židovi su razapeli Krista riječima, dok su ga pogani razapeli svojim postupcima i djelima. Njegove su patnje bile proročke o našoj pokvarenosti, jer Krist pati još uvijek do ovoga dana u našoj crkvi mnogo više nego u sinagogama Židova; mnogo je veće vrijeđanje Boga, prijezir i nasilje, među nama sada nego dosad među Židovima.’ [Table Talk, ’O isusu Kristu’, CCIV]

Ali ništa što je Luther rekao ne sadrži ni najmanji znak o masovnome ubijanju Židova, i zasigurno ništa o ubijanju nemoćnih, Slavena i cigana; ili o eugenici, eutanaziji i ostalim nacističkim zvjerstvima. Hitler nije uopće mario za Evanđelje, a Židove je ubijao samo zato jer su bili Židovi, uključujući četvrt milijuna židovskih kršćana. Lutherov je cilj bio krštenje Židova, ne genocid. Na primjer, čak i u svojoj srdžbi prema Židovima, Luther pri kraju naglašava:

‘Tako dragi Sin Davidov, Isus Krist, jeste i naš Kralj i Mesija, i mi slavimo za bivanje u njegovu kraljevstvu i narodu, baš kao i sâm David i sva djeca Izraela i Abraham. … “Ako mi živimo, mi živimo Gospodu, i ako umiremo, mi umiremo Gospodu”; to jest, isto tako živjet ćemo nakon smrti, kao što smo upravo čuli, i kao što nas sv. Pavao uči u Poslanici Rimljanima 14:8. U Njemu ne tražimo krvožednog Kokhbu već istinskog Mesiju koji može dati život i spasenje. To je ono što znači kako Davidov sin sjedi na svome prijestolju zauvijek. Slijepi Židovi i Turci ne znaju ništa o tome. Neka Bog ima milosti prema njima kao što je imao i imat će prema nama. Amen.’

Lutherova standarna biografija piše:

‘Luther je bio uvjeren da će njegova reforma, eliminirajući zloporabu papinstva, postići preobraćenje Židova. Ali preobraćenika je bilo malo, i bili su labilni. Kada je nastojao prozelitirati neke rabine, oni su od njega pokušali napraviti Židova. Glasina da je Židov bio podmićen od papista da ga ubije nije bila primljena s potpunom nevjericom. U Lutherovim kasnijim danima, kada je često bio posve pohaban … istupio je s vulgarnom navalom u kojoj je preporučio deportaciju svih Židova u Palestinu. Ukoliko to propadne, trebalo bi im biti zabranjeno bavljenje zelenaštvom, morali bi biti primorani zaslužiti svoje življenje na zemlji, njihove sinagoge trebale bi biti spaljene, a njihove knjige uključujući Bibliju trebale bi im biti oduzete.

‘Netko bi mogao poželjeti da je Luther umro prije nego što je ova raspra bila napisana. Ipak mora biti jasno što je on preporučivao i zašto. Njegovo je stajalište bilo u potpunosti religijsko, a ni u kojem pogledu rasno.’8

Porast anti-semitizma u Njemačkoj 19. stoljeća bio je zbog evolucionista kao što je Teodor Fritsch (1852.–1933.). On je bio zloglasni promotor arijevske rasne nadmoći i autor The Handbook of the Jewish Question i.d. Anti-Semitic Catechism [Priručnik za židovsko pitanje tj. Antisemitski katekizam], čitanog od strane milijuna u Njemačkoj. Kao primjere svojih evolucijskih naučavanja, on je napisao:

Očuvanje zdravlja našeg naraštaja pripada našoj najvišoj zapovijedi … . Mi ne odobravamo lažnu čovječnost. Tkogod ima za cilj očuvanje degeneriranih i izopačenih, ograničava prostor za jake i zdrave, potiskuje život čitave zajednice, umnogostručuje tugu i teret postojanja, i pomaže pljačku sreće i sijanja Sunca od života.’9

‘Moral i etika proizlaze iz zakona očuvanja vrsta, rase. Štogod osigurava budućnost vrsta, štogod je pogodno za podizanje vrsta na višu razinu fizičkoga i mentalnog savršenstva, to je moralno.’10

Kao daljnji dokaz da kršćanstvo, luteransko ili neko drugo, nije imalo ništa s nacizmom, pogledajmo slavnog evolucionistu Ernsta Mayra (1904.–2005.), koji je odrastao u Njemačkoj u ranome 20. stoljeću. On svjedoči kako je biblijsko kršćanstvo ustvari nepostojeće, što i nije iznenađujuće u kolijevci liberalne teologije:

‘Zanimljivo, ne mogu točno odrediti dob kada sam postao evolucionist. Sve svoje obrazovanje stekao sam u Njemačkoj, gdje evolucija nije bila sporna. U gimnaziji (ekvivalent američke srednje škole), moj nastavnik biologije uzimao je evoluciju zdravo za gotovo. Isto su tako, posve sam siguran, uzimali moji roditelji - koji su se, ne bi li probudili interes svoja tri sina omladinca, pretplatili na popularan časopis povijesti prirode što je evoluciju uzimao kao činjenicu. Uistinu, u Njemačkoj u to vrijeme zaista nije bilo protestantskog fundamentalizma. I kasnije za vrijeme mog studija, nitko nije podizao pitanja o evoluciji, niti u mome medicinskom programu ni za vrijeme mojih priprema za doktorat. Oni koji nisu bili kadri usvojiti stvaranje kao vjerojatno objašnjenje biološke različitosti zaključili su da je evolucija jedino razumno objašnjenje za živući svijet.’11

Razni bezbožnici ukazivali su na kopče remenja u Hitlerovoj vojsci kao navodni dokaz njegova kršćanstva, jer su govorili ‘Gott mit uns’ (‘Bog s nama’). No ipak, to je bio puki tradicionalan slogan glavnih vojnih snaga Njemačke ili Wehrmachta (‘Obrambene snage’), slogan naslijeđen od Carskog imperijalnog standarda iz 1870. godine. Takve kopče pronađene su i na njemačkim uniformama iz Prvoga svjetskog rata, što znači da su bezbožnici (i neki njihovi kompromitirajući crkveni saveznici) jednostavno neuki pri tvrdnjama kako ti natpisi pripadaju nacističkome znakovlju. Nadalje, Wehrmacht je dugo vremena branio svojim vojnicima da budu pripadnici bilo koje političke stranke (ovu su zabranu ukinuli nacisti), tako da vojska ipak nije bila nacistička po svojoj definiciji. Tako prisutnost natpisa ‘Bog s nama’ znači malo više od natpisa na američkome novcu ‘U Boga mi vjerujemo’ kada ga ti isti bezbožnici koriste. Kao daljnji dokaz, izvorna nacistička vojska, Waffen SS, zamijenila je ‘Bog s nama’ s ‘Moja se čast zove odanost‘. (Waffen SS = naoružani SS, gdje je SS bila Hitlerova paravojna organizacija Schutzstaffel, ‘Zaštitna postrojba’).

Njemačka kultura

Konačno, podatak o kulturi Nijemaca i u zemlji i izvan nje isto tako lomi poveznicu luteranstva i nacizma. Dr. Thomas Sowell dokumentirao je to do svake pojedinosti, bez podizanja kreacijsko-evolucijskog pitanja, u poglavlju ‘Nijemci širom svijeta’ u svojoj knjizi Migrations and Culture [Migracije i kultura].12

U zaključku, Sowell piše:

‘Desetak godina povijesti Njemačke pod vlašću nacista baca sjenu na Nijemce, i u zemlji i u tuđini, još desetljećima nakon što je Hitlerov režim bio pokopan u prašini i kršu krajem Drugoga svjetskog rata. Iako je nacistički pokret iskorištavao određene značajke njemačke kulture, uključujući poslušnost vlasti i romaniziranje kulture i nasilja, na druge su načine nacisti predstavljali oštar prijekid s civiliziranijim vidovima njemačke tradicije. Na primjer, rasni fanatizam nacističkog razdoblja u Njemačkoj bio je oštra suprotnost povijesnome tolerantnom kozmopolitizmu Nijemaca na Baltiku i Čehoslovačkoj, ili njemačkome stavu protiv ropstva u Brazilu i Sjedinjenim Državama, njihovoj sposobnosti slaganja s domorodačkim američkim Indijancima zapadne hemisfere, njihovim dobrotvornim naporima u pomaganju Aboridžina u Australiji. Skupna predrasuda i diskriminacija svakako su bile prisutne među Nijemcima, i u zemlji i van nje, ali je ipak težila biti manje nego više prevladavajuća dok se usporedi s drugim Europljanima—ili Azijcima ili Afrikancima, u ovome slučaju.’13

Sowell također bilježi kako su Židovi u Njemačkoj bili više udomaćeni nego igdje u Europi: vrlo domoljubni, služeći svojoj domovini u Prvome svjetskom ratu, i nazivajući se ‘Nijemcima Mojsijeve vjere’. U prekomorskim zemljama, priča je bila ista. U 19. stoljeću u SAD, njemački imigranti osnovali su njemačka kulturna društva, i pozdravljali njemačke Židove, npr. Turnvereine (pjevačke skupine).

Jedna od karakteristika prekomorskih Nijemaca bila je odanost novoj domovini. Ovome je većinom bio razlog njihovo podrijetlo iz njemačkih govornih područja ali i iz raznih dijelova Europe prije no što ih je Otto von Bismarck (1815.–1898.) ujedinio u jednu državu. Ipak Nijemci su zadržali kulturološke osobine kao što su težak rad, poštenje, vještina u poljoprivredi i tehnologiji, glazbi, optici, pivarstvu. Tako Nijemci su općenito imali kulturološku odanost a ne nacionalnu odanost.

Jedna posebna vještina što su Nijemci donijeli sobom bila je vojna. Ustvari, brojni veliki vojni vođe koji su se borili protiv Njemačke bili su njemačkoga podrijetla. U Prvome svjetskome ratu, general John Pershing (Pfoerschin) vodio je američke trupe; istovremeno je vodeći australski general, John Monash (Monasch) njemačko-židovskog podrijetla, osmislio novu strategiju u Bitci kod Hamela što je uvelike pridonijela pobjedi u ratu, i bio je prvi zapovjednik u 200 godina osobno proglašen vitezom na bojištu od britanskoga monarha. U Drugome svjetskom ratu, general Dwight Eisenhower (Eisenhauer) vodio je Savezničke snage u Europi, bombarderi generala Carla Spaatza većinu su Njemačke pretvorili u prah, a admiral Chester Nimitz zapovijedao je Pacifičkom flotom.

Nadalje, u Australiji su Nijemci bili velikom većinom luterani, u dva glavna ogranka. Ujedinjena Evangelistička Luteranska Crkva održavala je veze s Njemačkom odakle je dolazila većina njenih pastora, dok je Evangelistička Luteranska Sinoda Australije razvila odnose s teološki konzervativnom Sinodom Missourija iz SAD-a.14

Tijekom Drugoga svjetskog rata, nacistički su se agenti pokušali ubaciti u njemačke organizacije u Australiji. Ali Luteranska Sinoda ih je odbila, dok su Ujedinjeni Luterani odbacili nacističku ideologiju, ali više dvosmisleno. Nakon objave rata, obje frakcije poticale su svoje ‘članove neka se bore za Australiju i surađuju s australskim vlastima.’15

Gore navedene analize pokazuju da rasne i anti-semitske ideje najvećim dijelom nisu bile dijelom njemačke kulture. Ipak luteranizam je stoljećima imao velik utjecaj na Nijemce u Njemačkoj i u prekomorskim zemljama. Ovo ukazuje kako su luteranske crkve u Njemačkoj i izvan nje razumjele prirodu govora mržnje, što je ujedno i razlog zašto one ni njemačka kultura nisu prihvatile anti-semitizam. Tako kako bi se objasnilo nacističko odstupanje Nijemaca u Njemačkoj što je bilo nadmoćno odbačeno od prekomorskih Nijemaca, logično je pogledati noviji i lokalizirani uzrok.

Židovi: pogrješno shvaćene posredničke manjine

Slika wikipedia.orgHannah Arendt (1906-1975)
Hannah Arendt

Zašto Židovi? Dr. Sowell bilježi čudno svojstvo Židova što ih je učinilo lakim metama beskrupuloznih demagoga kao što je bio Hitler. On objašnjava da su Židovi, isto kao i prekomorski Kinezi u Aziji, Indijci u Istočnoj Africi i Libanonci u Zapadnoj Africi, bili ‘posredničke manjine’. To jest, imali su ulogu posrednika između proizvođača i potrošača, uzimajući profit; ili su bili zajmodavci. Ovo dovodi do mnogo sličnih uzoraka unutar tih različitih skupina ljudi bez međusobnih veza.

Jedna od nesretnih sličnosti jeste način na koji su ih demagozi optuživali da su ‘paraziti’ koji samo prenose što drugi proizvedu i profitiraju na tuđem radu. Sve su te posredničke manjine bile često proganjane. Ipak, ti su posrednici igrali važnu ekonomsku ulogu omogućavajući učinkovit protok novca i dobara. To se pokazalo u slučajevima kada su ih demagozi uspjeli istjerati (npr. istjerivanje Židova iz Španjolske 1492., Idi Amonov progon Indijaca iz Ugande): njihova su se gospodarstva urušila.

Za više objašnjenja, pogledati članak dr. Sowella Je li anti-semitizam urođen? Što zajedničkog imaju Židovi s Armencima, Ibojima i Marwarima? Povijesno sličan uzorak gospodarske i društvene uloge— i progonstva.

Hitlerovi presedani darvinizma

I ovako je Hitler opisao svoje motivacije u Mein Kampf, u kojoj nema spomena Darwina ili teorije o evoluciji.

Kako je čudno da su stručnjaci za Hitlera primijetili njegov fanatičan darvinizam, npr.

njemačko-židovski politički teoretičar Hannah Arendt (1906.–1975.) napisao je:

‘Ugrađujući nacistička vjerovanja unutar rasnih zakona kao izraza ljudskog prirodnog zakona, Darwinova je zamisao čovjeka kao rezultata prirodnog razvoja što ne mora obavezno završiti trenutno aktualnom vrstom ljudskog bića.’16

Britanski evolucionist Sir Arthur Keith (1866.–1955.) napisao je:

‘Kako bismo vidjeli evolucijske mjere i rigorozno primjenjivanje plemenske moralnosti na pitanja velike i suvremene nacije, moramo se opet okrenuti Njemačkoj 1942. godine. Tamo vidimo Hitlera zdušno uvjerenog kako evolucija čini jedini stvaran temelj nacionalne politike. … Njemački je Führer, kao što ustrajno utvrđujem, evolucionist; on je svjesno odlučio postupke Njemačke uskladiti s teorijom o evoluciji.’17

Alan Bullock (barun Bullock) (1914.–2004.) napisao je u Hitler: A Study in Tyranny [Hitler: Studija u tiraniji]:18

‘Temelj Hitlerovih političkih vjerovanja je sirov darvinizam.’

Knjiga The Coming of the Third Reich [Dolazak trećeg reicha] (Penguin, 2003.) britanskog povjesničara Richarda Evansa (1947.– ) također tvrdi da su eugenički pokret i društveni darvinizam naišli na široko prihvaćanje njemačke elite u posljednjim desetljećima 19. stoljeća. Evans tvrdi kako je taj novi sekularni pogled na svijet prevladao židovsko-kršćansko učenje ‘o svetosti braka i roditeljstva ili jednake vrijednosti svakog bića obdarenog besmrtnom dušom …’ On bilježi kako njemački darvinistički filozof Alexander Tille (1866.–1912.) snažno zagovara ubijanja mentalno i tjelesno nesposobnih te ostavljanja urođenih dječjih bolesti bez liječenja ‘kako bi slabi mogli biti eliminirani iz lanca nasljedstva.’ Evans zaključuje da su nacistički anti-semitizam i rasna higijena nastavci sekularizacije društva.

Uopće ne iznenađuje nacističko prikazivanje propagandnih filmova o svladavanju slabih životinja od strane nadmoćnih i tvrdnja kako bi i ljudi morali usvojiti ista načela. Nacistički film iz 1937. Victims of the Past [Žrtve prošlosti], prikazuje retardiranu osobu popraćenu pričom:

‘U posljednjih nekoliko desetljeća, čovječanstvo je užasno zgriješilo spram zakona prirodnog odabira. Nismo samo održali život koji nije vrijedan življenja već smo mu i dopustili razmnožavanje. Potomci takvih ljudi izgledaju ovako!’

Pogledajte sami:

NB: ‘Griješiti’ je bolji prijevod riječi gesündigt od podnaslova ‘prekršiti’.

Njemačkoj je mladeži isto tako naloženo da se ispovijedi: ‘čovječanstvo je užasno zgriješilo spram zakona prirodnog odabira’. Ovo je ustvari činjenje Darwinove prirodne selekcije božanskom. Usporedite navode iz Evanđelja (Matej 9 i Luka 5) gdje je Isus rekao paralitiku, ‘tvoji su grijesi oprošteni’ i farizeji su ga optužili za bogohuljenje zbog njegovih tvrdnji da je Bog, jer grijehe može oprostiti jedino Zakonodavac protiv kojeg se i griješilo. Njihova je logika, ustvari, zdrava; Isus je posredno prisvajao Božanstvenost. Ista se logika primjenjuje i na naciste.

U ovoj je vjeri, Hitler je naslovljen kao zamjenski spasitelj — ‘Heil’ u ‘Heil Hitler!’ je možda prisutan zbog konotacija spasenja kao i zbog dobrobiti i ozdravljenja; Heiland je njemački izraz za spasitelja. Na primjer, nacistički je vođa navođen u knjizi J.P. Sterna, The Führer and the People [Hitler: Führer i narod]:

‘Moje je vjerovanje kako je naš vođa, Adolf Hitler, sudbinom dodijeljen njemačkoj naciji kao naš spasitelj, donoseći svjetlo u tamu.’

Zbog toga se Hitler uklapa u biblijsku definiciju anti-Krista, jer prefiks αντί–(anti–) ne samo da znači ‘protiv’ već i ‘umjesto’, tj. zamjena, a Hitler je ispunio oboje.

Najrazumljiviju dokumentaciju napisao je Richard Weikart (1958.–), profesor suvremene europske povijesti na California State University u Stanislausu, 2004. u svojoj knjizi From Darwin to Hitler19 [Od Darwina do Hitlera] i slijednome članku Darwin i nacisti. To djelo prati kako su ideje Darwina pomogle potkopati židovsko-kršćanske poglede na svetost nedužnoga ljudskog života, stvorenog u slici Božjoj (Postanak 1:26–28, 9:5–6). Budući je Darwin učio kako je čovjek samo još jedna životinja, njemački su evolucionisti zamijenili kršćansku moralnost novom evolucijskom ‘moralnošću’, u kojoj je evolucijska podobnost bila najveće moralno dobro.

Evolucionisti današnjice tvrde da su Hitlerovi pogledi bili iskrivljenje darvinizma, ali vodeći darvinisti njegova doba nisu bili tog mišljenja. Weikart ističe:

‘[Ovo] zanemaruje iritantnu povijesnu činjenicu da se Hitlerovi pogledi na darvinizam prilično slični onima Fritza Lenza, vodećeg genetičara (koji je skretao pozornost na te sličnosti i hvalio se njima), Eugena Fischera, vodećeg antropologa, itd. Ovo ne dokazuje valjanost Hitlerovih shvaćanja darvinizma ali ona su ipak bila u skladu s vodećim darvinistima toga doba… ’

Weikart sažima sedam glavnih vidova nacističke ideologije pod velikim utjecajem darvinizma na koje crkveni anti-judeizam nije imao utjecaja:

  1. nacistička politika eugenike, vodi do prisilne sterilizacije 200.000 osoba s invaliditetom, prisilne pobačaje za osobe s invaliditetom i ubijanja osoba s invaliditetom 1939. godine (ubijeno je oko 200.000 osoba)
  2. poticanje širenja populacije (Darwin je u knjizi Descent of Man [Pad čovjeka] tvrdio kako stopa rađanja ne bi smjela biti ograničena jer viša stopa rađanja pogoduje evoluciji). Hitler je često izražavao isto mišljenje
  3. potreba za životnim prostorom ili Lebensraum (što je bilo uzrokom Drugoga svjetskog rata a ne samo manja značajka). Hitler je često spominjao potrebu za životnim prostorom u evolucijskome smislu
  4. rasna nejednakost—Darwin i Haeckel dokazivali su ljudsku nejednakost na temeljima Darwinove evolucije
  5. anti-marksizam — vodeći njemački darvinist Haeckel tvrdio je da darvinizam pobija marksizam
  6. povijest kao borba rasa za postojanje
  7. evolucija moralnih osobina—Hitler je vjerovao da su Židovi razvili loše dok su Arijevci razvili dobre moralne osobine.

Svi su ti pogledi bili podržani od strane istaknutih darvinista na temelju darvinizma. Takvi su pogledi prožimali rasnu ideologiju pred-nacističkog razdoblja. Hitler ih je također podržavao i bio jasan o njihovu središnjem mjestu u njegovoj ideologiji.

Prvo eugeničko društvo bilo je osnovano u Njemačkoj. Ta činjenica mnogo govori o utjecaju evolucijskih struja na njemačke kao i na američke eugenike. A od takvih je stavova kratak put do eutanazije. Četiri godine prije Mein Kampf [Moja borba] (1924.), 1920. su dva evolucionista, pravnik Karl Binding (1841. – 1920.) i psihijatar Alfred Hoche (1865. – 1943.), napisali knjigu naslova Die Freigabe der Vernichtung lebensunwerten Lebens [Dozvola uništenja života nedostojnog življenja] što je imala značajnu ulogu unutar njemačkoga kulturnog miljea. Zbog toga ne iznenađuju Hitlerove izjave o upravo takvom uništenju nedostojnog života:

‘Milijuni nesretnika bit će pošteđeni nezaslužene patnje što će posljedično dovesti do unapređenja zdravlja kao cjeline.’

‘Ne smije postojati polu-mjera. Polu-mjera je dopuštati neizlječivo bolesne da stalno zagađuju ostale zdrave ljude. Takvo pridržavanje humanitarizma što izbjegava pojedinačnu patnju dopušta nestajanje stotina ostalih.’

Ovakvo se što moglo dogoditi samo zbog Darwinove zamjene židovsko-kršćanske etike nedužnoga ljudskog života s evolucijskom ‘etikom’. Takva odvratna ‘etika’ nije nestala. Suvremeni zagovornici eutanazije koriste mnoge argumente Bindinga i Hochea: sućut, smanjivanje troškova liječenja i oslobađanje sredstava za liječenje zdravijih pacijenata. I ateistički filozof Peter Singer staje u obranu pobačaja, čedomorstva i eutanazije (kao i zvjerstva), a akademska je zajednica ipak takve stavove nagradila osobnom katedrom na Princetonu.20

Primjer takvog mentaliteta bio je Eduard Krebsbach (1894.–1947.), doktor, pripadnik SS-a u nacističkome koncentracijskome logoru Mauthausen. On je smrtonosnom injekcijom ubio više od 900 zatvorenika i obješen je kao ratni zločinac. Evo dijaloga sa suđenja ratnih zločina, navedeno iz knjige Hansa Maršáleka Die Geschichte des Konzentrationslagers Mauthausen [Povijest koncentracijskog logora Mauthausen], stranica174:

Krebsbach: Kad sam započeo s radom, voditelj Ureda III D izdao mi je zapovijed da ubijem ili uredim ubojstva svih nesposobnih za rad i neizlječivo bolesnih.

Tužitelj: I kako ste izvršili tu zapovijed?

Krebsbach: Neizlječivo bolesni koji su bili u potpunosti nesposobni za rad većinom su bili ugušeni plinom. Neki su ubijeni injekcijom benzola.

Tužitelj: Prema vašem znanju, koliko je osoba ubijeno na takav način u vašoj prisutnosti?

Krebsbach: (bez odgovora)

Tužitelj: Bilo vam je zapovjeđeno da ubijete i one nesposobne za živjeti?

Krebsbach: Da. Bilo mi je zapovjeđeno da osobe, koje su prema mome mišljenju teret države, budu ubijene.

Tužitelj: Nije li vam nikad palo na pamet da su to ljudska bića, ljudi koji su imali tu nesreću završiti kao zatvorenici ili koji su bili zapostavljani?

Krebsbach: Ne. Ljudi su kao životinje. Životinje s urođenim deformacijama ili one nesposobne za život uklonjene su odmah po rođenju. Isto bi tako trebalo postupati i s ljudima, iz humanitarnih razloga. To bi spriječilo mnogo patnje i nesretnosti.

Tužitelj: To je vaše mišljenje. Svijet se ne slaže s vama. Nije li vam palo na pamet da je ubojstvo čovjeka užasan zločin?

Krebsbach: Ne. Svaka se država ima pravo zaštititi od asocijalnih osoba uključujući i one nepodobne za život.

Tužitelj: Drugim riječima, nikada niste svoje postupke smatrali zločinom?

Krebsbach: Ne. Odradio sam svoj posao jer sam morao, najbolje što sam mogao i prema svojim vjerovanjima.

Dr. Augusto Zimmerman, predavač prava na sveučilištu Murdoch u Zapadnoj Australiji, zabilježio je kako su darvinističke ideje opustošene 'legalnim pozitivizmom' od strane njemačkog zakonodavstva i ostavljene nemoćne pred nacizmom.21 On piše:

‘Ideja o pokoravanju ljudskih zakona Božjima počela je biti sve više osporavana u 19. stoljeću kada je teorija o evoluciji od Charlesa Darwina pokušala biti tumačena kao pokušaj pogleda na svijet temeljenog na ne-postojanju Boga. Međutim, svaki puta kada je težina zakona isprepletena takvim vjerovanjem u 'evoluciju', zakon automatski gubi svoj uzvišeni dignitet i cijeli koncept vladavine zakona gubi svoje najvažnije filozofijske temelje. Dok kršćanstvo vidi Božje zakone kao prikaz Božanskog razuma i pravde, darvinizam zakonima ne pruža nikakve uzvišene temelje te je takva zakonitost prihvaćena samo kao prozaičan zapis vladine politike. Kao takva, zakonitost je smanjena na upravljačku vještinu zaposlenu u službi društvenog inženjeringa tj. današnjeg dominantnog shvaćanja unutar pravničke profesije.22

U tome su smislu legalni pozitivisti razvili teoriju o „zakonu“ kao pukome proizvodu ljudske volje, u osnovi rezultatom sile i društvene borbe.23 Za stroge legalne pozitiviste, svaki zakon što u proceduralnome smislu državu može proglasiti valjanom mora biti poštivan ili mora biti proglašen nevaljanim temeljem svoje nemoralnosti.24 Kao posljedica toga, pravna teorija je razvijena; teorija što može biti definirana kao „filozofija bez metafizike, epistomologija bez sigurnosti istine ili pravna nauka bez koncepta pravednosti ”.25

'prema američkome profesoru prava i katoličkome branitelju Charlesu Edwardu Riceu (1931.– ), “kada su se nacisti okomili na Židove, njemački su pravnici bili razoružani … legalnim pozitivizmom”.26 Rice također govori kako se takvo što ne bi dogodilo da većina njemačke pravne profesije nije u potpunosti prihvatila legalni pozitivizam već umjesto toga odgovorila na rane nacističke nepravde ‘principijelnim otkazivanjem’ ukorijenjenim u tradicionalne vrijednosti prirodnog zakona.

‘U tome smislu, nacistički pravni sustav ne može biti izoliran, kao neka vrsta nesreće, s gledišta moćne pravne elite u Njemačkoj. Iako je Njemačka godine 1933. imala ustavni poredak, tradicija ustavnih zakona temeljila se izričito na pozitivističkim pravnim načelima. Većina njemačkih sudaca i pravnika s nestrpljenjem je dočekala uspostavljanje autoritativne vladavine podržane od strane pravnoga sustava što odbacuje svaku zaštitu pojedinca od države. Takvi pravnici nisu bili naklonjeni Weimarskoj Republici a nacistički ih je režim, te 1933. godine, uglavnom dočekao dobrodošlicom.27

‘U skladu s Volks-Nomos teorijom razvijenom za vrijeme nacističkoga režima, nacistički su pravnici negirali postojanje ikakvih individualnih prava protiv državne moći. S nacističkog pravnog pogleda, objašnjava Aurel Kolnai, zakon nije bio zaštitnik građana od nasilja i represije “već još jedno sredstvo osiguravanja svemoći gospodara države … Drugim riječima, zadaća zakona više nije bila provjera već ohrabrenje proizvoljnog napora javne moći.”28 Naravno, “takva tumačenja od strane visoko cijenjenih teoretičara prava bila su od neprocjenjive vrijednosti u ozakonjenju oblika dominacije što je … djelotvorno potkopao vladavinu zakona u korist proizvoljne prakse političke moći.”29

‘Stoga danas vjerujem da se ponašam u skladu s voljom Svemogućeg Stvoritelja: braneći se od Židova borim se za Božja djela.’

Naravno, Hitler je bio vrhunski politički oportunist koji će reći svašta samo da se domogne moći, što i on sam navodi u knjizi Mein Kampf. Ipak, svaka je nacistička ‘religija’ bila poganstvo. Zato je i Hitler volio glazbu Richarda Wagnera, koji pretvara mnoge teutoničke mitove u opere. I naravno, svastika je bila drevni poganski simbol i mnoge su nacističke ceremonije sličile poganskim ritualima.

Weikart ističe u odgovoru kritičaru da su Hitlerovi socijalni darvinisti i rasistički prethodnici u nacističkoj Njemačkoj bili protivni kršćanstvu upravo zbog učenja o ljudskoj jednakosti:

‘Zapravo, ako se pogledaju rasprave o socijalnome darvinizmu i jednakosti u Njemačkoj krajem 19. stoljeća, vidi se kako su Haeckel, Hellwald i mnogi drugi nasrnuli na kršćanstvo jer je, prema njima, upravo kršćanstvo uzdizalo ljudsku jednakost. Za štogod da se kršćanstvo zalagalo prije kasnog 19. stoljeća, socijalni su ga darvinisti 19. stoljeća otvoreno kritizirali upravo zbog njegova egalitarizma. Darvinisti usprotivljeni “jednakome moralnom dostojanstvu svih ljudskih bića” bili su otvoreno kritični prema kršćanstvu, što je prema njihovu mišljenju uzdizalo svetost života za sve. Ako želite tvrditi kako kršćanstvo nije egalitarno, u redu, možete. Ali onda raspravljate protiv svojih kolega darvinista (iz 19. stoljeća).

‘Ponovno, ono što je zanimljivo jeste kako su darvinisti 19. stoljeća, oni koji su napadali etiku svetosti života, bili uvjereni da napadaju kršćanske nazore … ’

Također je za primijetiti da se Hitler ne bi dočepao moći bez podrške SA jedinica (Sturmabteilung) ili Smeđih košulja, vođenih Ernstom Röhmom (1887.–1934.). Ipak, u svojoj velikoj knjizi o nacističkoj povijesti The Rise and Fall of the Third Reich [Uspon i pad Trećeg Rajha], novinar i povjesničar William Shirer (1904.–1993.) opisuje Röhma kao ‘zdepastog, široko-vratnog profesionalnog vojnika s očima nalik na svinjske i lica s ožiljcima … [i] kao mnogi rani nacisti, homoseksualca.’30 Naravno, spominjanje ove veze nije politički korektno.

Ali što se tiče kršćanstva, biograf Bullock piše kako Hitler:

‘nije imao nimalo vremena za kršćanski nauk, smatrajući ga religijom podobnom samo za robove i prezirući njegovu moralnost.’

Američki autor, Indijanac po rođenju Dinesh D’Souza (1961– ) piše:

Slika wikipedia.orgWinston Churchill
Winston Churchill (1874–1965)

‘U svojoj više-tomskoj knjizi o povijesti Trećeg Rajha, povjesničar Richard Evans piše da su “nacisti gledali na crkve kao na najjača i najžilavija spremišta ideološke opozicije načelima u koja oni vjeruju.” Jednom kada su Hitler i nacisti došli na vlast, pokrenuli su nemilosrdne akcije pokoravanja i oslabljivanja kršćanskih crkvi u Njemačkoj. Evans ističe kako je, nakon 1937. godine, politika Hitlerove vlasti postajala sve više protu-religijska.

Nacisti su prestali slaviti Božić a Hitlerova je omladina recitirala molitvu zahvale Führeru umjesto Bogu za svoje blagoslove. Svećenstvu, obilježenom kao „problematičnim”, bilo je zabranjeno propovijedanje, stotine ih je uhićeno, a mnogi su jednostavno ubijeni. Crkve su bile pod stalnim nadzorom Gestapa. Nacisti su zatvorili vjerske škole, prisilno raspustili kršćanske organizacije, otpustili deklarirane kršćane iz javnih službi, zaplijenili crkvenu imovinu i cenzurirali vjersku štampu. Jadni Sam Harris [ateistički propagandist] ne može objasniti kako ideologija, koju Hitler i njegova svita shvaćaju kao odbacivanje kršćanstva, može biti prikazana kao “kulminacija” kršćanstva.31

Doista, Nürnberški tužitelj, general William Donovan, sakupio je mnoštvo dokaza o nacističkome planiranju iskorjenjivanja kršćanstva. Ti dokumenti upravo se objavljuju online na stranicama Rutgers Journal of Law and Religion. Uistinu, nacisti su ubili 3 milijuna poljskih kršćana (vidjeti Poland’s Holocaust: 6 million citizens dead: 3 million Christians and 3 million Jews [Poljski holokaust: 6 milijuna građana mrtvo: 3 milijuna kršćana i 3 milijuna Židova]).

I glavni je javni tužitelj SAD-a, Justice Robert Jackson (1892.–1954.), izjavio kako je ‘nacistička stranka uvijek bila pretežno anti-kršćanska u svojoj ideologiji’ i ‘provodila sustavnu i neumornu represiju svih kršćanskih sljedbi i crkava.’32

U to su vrijeme i protivnici također primijetili nacističko anti-kršćanstvo. Winston Churchill (1874.–1965.) je prilikom svoga obraćanja nakon Chamberlainova zlosretna pokušaja prilikom umirivanja u Münchenu, 1938. godine, izjavio (dodan naglasak):

‘ … nikada neće biti moguće prijateljstvo britanske demokracije i nacističke moći, moći što prezire kršćansku moralnost, koja pozdravlja svoj put napretka barbarskim poganizmom, što dobiva snagu i izvrnuti užitak iz progona, i koristi, kao što smo vidjeli - s nemilosrdnom brutalnošću, prijetnjom ubojite sile. Ta moć ne može biti pouzdani prijatelj britanske demokracije … ’

Ne samo da trebamo prosuditi njegova djela više od njegovih političkih govora, nego je isto tako važno poslušati što govori svojim najbližim prijateljima. Članak Johna Baskettea Was Hitler a Christian? [Je li Hitler bio kršćanin?] bilježi sljedeće iz Hitler’s Secret Conversations [Hitlerovih tajnih razgovora] (1941.–1944.):33

Noć 11.-12. 07. 1941.:

Nacionalni socijalizam i religija ne mogu postojati zajedno …. Najteži udarac što je čovječanstvo zadobilo bio je dolazak kršćanstva. Boljševizam je nezakonito dijete kršćanstva. Oboje su židovski izumi. Kršćanstvo je upoznalo svijet s namjernom laži u srži religije. … Ne dozvolite da bude rečeno kako je kršćanstvo čovjeku donijelo život duše jer je evolucija upravljala prirodnim tijekom stvari. (str. 6–7)

Poslijepodne 10. 10. 1941.:

Kršćanstvo je pobuna protiv prirodnih zakona, prosvjed protiv prirode. U svojim bi logičkim ekstremima kršćanstvo značilo sustavnu kultivaciju ljudskih neuspjeha. (str. 43)

Poslijepodne 14. 10. 1941.:

Najbolje je pustiti kršćanstvo neka umre prirodnom smrću …. Kada razumijevanje svemira postane rasprostranjeno. … Kršćanska će doktrina biti osuđena zbog apsurdnosti. … Kršćanstvo je doseglo vrhunac apsurdnosti. … I zbog toga će se jednoga dana njegova građa urušiti. … jedini način rješavanja kršćanstva jeste dopustiti njegovo odumiranje, dio po dio. … Kršćanstvo je lažov. … Pobrinuti ćemo se da crkve ne šire učenja što su u sukobu s interesima države. (str. 49–52)

Noć 19. 10. 1941.:

Razlog čistoće, svjetline i spokoja drevnog svijeta jeste u njegovu nepoznavanju dvaju velikih bičeva: crnih boginja i kršćanstva.

Poslijepodne 21. 10. 1941.:

Izvorno, kršćanstvo je bilo samo utjelovljenje boljševizma, uništavatelj. … Odlučno krivotvorenje Isusove doktrine djelo je ruku sv. Pavla. On se predao toj raboti … u svrhu osobnog iskorištavanja. … Zar svijet nije vidio, taj isti stari sustav mučenika, mučenja i lomača prenesen u Srednji vijek? Nekad je to bilo u ime kršćanstva. Danas je to u ime boljševizma. Jučer je vatre palio Savao: danas ih pali Mardokaj. Savao je postao sv. Pavao, a Mardokaj je postao Karl Marx. Istrebljenjem ove napasti učinit ćemo čovječanstvu uslugu koju naši vojnici ne mogu shvatiti. (str. 63–65)

Ponoć 13. 12. 1941.:

Kršćanstvo je izum bolesnih umova: čovjek ne može zamisliti ništa besmislenije, niti kakav nedoličniji način pretvaranja zamisli Božanstva u ruglo. … Kad je sve rečeno, nemamo razloga željeti Talijanima i Španjolcima da se oslobode droge kršćanstva. Budimo jedini ljudi cijepljeni protiv bolesti. (str. 118–119)

Poslijepodne 14. 12. 1941.:

Kerrl je, s najplemenitijim namjerama, htio pokušati sintezu nacionalnog socijalizma i kršćanstva. Ne vjerujem da je takvo što moguće i prepreku vidim u samome kršćanstvu…. Čisto kršćanstvo — kršćanstvo katakombi — brine o prevođenju kršćanske doktrine u činjenice. Ono, jednostavno, vodi do uništenja čovječanstva. Jedino je čistokrvni boljševizam ispod svjetlucavih ukrasa metafizike. (str. 119–120)

Ručak 09. 04. 1942.:

Postoji nešto krajnje nezdravo u kršćanstvu. (str. 339)

Poslijepodne 27. 02. 1942.:

Nikad se nisam slagao s time da me potomstvo pamti kao čovjeka koji je činio ustupke na tome polju. Shvaćam da čovjek, u svojoj nesavršenosti, može učiniti bezbrojne grješke - ali namjerno se posvetiti činjenju grješaka, to je nešto što ne bih mogao. Ja se osobno nikada neću složiti s kršćanskom laži. Naša će epoha u slijedećih 200 godina zasigurno svjedočiti kraju bolesti zvane kršćanstvo. … Žalim za time što to neću moći … promatrati. (str. 278)

Neki bogomrsci pokušavaju odbaciti ove navode kao naknadno uređene od strane anti-katoličkog Martina Bormanna. Ali bi li se Bormann usudio mijenjati Hitlerove riječi za svoja života? Primijetite da Bormann nije nikad pronađen nakon Drugoga svjetskog rata i bio je osuđen na smrt u odsutnosti. I ako je Hitler stvarno bio toliko odan kršćanin, kao što neki bogomrsci tvrde, kako je moguće da takav anti-katolik kao što je bio Bormann dosegne toliko visok položaj? Hitler nije ništa poduzeo nakon Bormannove izjave:

‘Sve više i više ljudi mora biti odvojeno od svojih crkava i njihovih organa, pastora.’

I zašto su ostali Hitlerovi prijatelji bili takvi anti-kršćani? Na Nürnberškome suđenju Hermann Göring nije imao vremena za religiju, a nacistički se 'filozof' Alfred Rosenberg deklarirao ateistom Gustaveu Gilbertu, psihologu koji je vodio opširne razgovore s Nürnberškim branjenicima.34 Hitlerov prijatelj Benito Mussolini također je bio poznat kao bijesni anti-teist izazivajući Boga da ga usmrti ako postoji.35

Zlobni anti-židovski propagandist i pornograf Julius Streicher žalio se da kršćanski nauk stoji na putu ‘rasnog rješenja židovskog pitanja u Europi’. On je rekao Gilbertu kako nije imao vremena razmišljati o Bogu.33

Kršćanstvo i sloboda

I kao završna bilješka, zamisli o političkoj slobodi proizašle su iz kršćanstva.36 John Milton, autor Paradise Lost [Izgubljeni raj], napisao je i Areopagitica: A speech of Mr John Milton for the liberty of unlicensed printing [Areopagitica: Govor gosp. Johna Miltona za slobodu štampe bez dozvole] naslovljenu na engleski Parlament kako bi protestirao protiv cenzure:

‘Jer knjige nisu apsolutno mrtvi predmeti već sadrže u sebi snagu života da budu aktivne kao i duše onih kojih su potomci; ne, one kao u staklenci, čuvaju najčišću učinkovitost i srž živog intelekta koji ih je stvorio.’

‘Ubiti dobru knjigu je skoro kao ubiti čovjeka: onaj koji ubije čovjeka ubio je razumno biće, sliku Boga; onaj koji uništi dobru knjigu ubija sâm razum, ubija sliku i sličnost Boga u očima.’

‘I iako su svi vjetrovi doktrine pušteni da se igraju na Zemlji kako bi Istina bila prisutna, svojim postupcima nanosimo ozljede izdavanjem dozvola i zabranama te sumnjamo u njezinu snagu. Pustite ih da se ona i lažnjaštvo hrvaju; zna li itko da se Istina ikada iskvarila u slobodnome i otvorenom sukobu?’

‘Ne mogu cijeniti odbjeglu i uvjetovanu vrlinu, neistraženu i neotkrivenu, uvijek zadržanu što vidi svoga protivnika ali se odšulja iz utrke, vruće i prašnjave borbe za onim besmrtnim vijencem.’

Nije slučajno da su države u ateističkome stisku smanjile slobode. Kako bi uvidjeli vezu ateizma i političke opresije, tj. policije, razmotrite suvremenog ateističkog branitelja Sama Harrisa:37

‘Poveznica vjerovanja i ponašanja znatno podiže uloge. Neke su proporcije toliko opasne da bi zbog vjerovanja u njih moglo postati moralno ubijati ljude. Ovo se može činiti izvanrednom tvrdnjom ali ona samo glasno izgovara uobičajenu činjenicu o svijetu u kojem živimo.’38

Preporučene bilješke

  1. Vodeći mizoteist Clinton R. Dawkins teističku religiju često naziva ‘virusom uma’, što je čini vrstom bolesti ili patologijom, dok roditelji koji djecu uče religiji navodno vrše mentalno zlostavljanje djeteta. Ali vrste kriterija što Dawkins primjenjuje postavljaju pitanje je li njegov fanatični antiteizam sam po sebi možda mentalna patologija. Čovjek se mora zapitati je li ta patologija posljedica zaraze koju šire uredi New Scientist magazina. Natrag na tekst.
  2. Christine Rosen, Preaching Genetics: Religious Leaders and the American Eugenics Movement, Oxford University Press, New York, 2004. See also review by Grigg, R., ‘Hooray for eugenics’, Creation 30(3):50–52, 2008. Natrag na tekst.
  3. Rosen, ref. 2, pp. 14–15. Natrag na tekst.
  4. Rosen, ref. 2, p. 22. Natrag na tekst.
  5. Rosen, ref. 2, p. 184. Natrag na tekst.
  6. Rosen, ref. 2, p. 5. Natrag na tekst.
  7. Dalin, D.G., The Myth of Hitler’s Pope: How Pope Pius XII Rescued Jews from the Nazis, Regnery, Washington DC, 2005. See another review, Pius the Good; The brief for a much-maligned pope. Natrag na tekst.
  8. Roland Bainton, Here I Stand: A Life of Martin Luther, p. 297, Mentor Books, NY, 1950. Natrag na tekst.
  9. Theodor Fritsch, Fundamental Principles of the Renewal Community (Leipzig: Verlag Hammer, 1914), p. 240. Weikart’s translation, ref. 19, p. 69. Natrag na tekst.
  10. Weikart’s translation, ref. 19, p. 55. Natrag na tekst.
  11. Ernst Mayr, 80 years of Watching the Evolutionary Scenery, Science 305:46–47, 2004. Natrag na tekst.
  12. Sowell, T., Migrations and Cultures: a World View, ch. 2, Basic Books, USA, 1996. Natrag na tekst.
  13. Sowell, Ref. 12, p. 103; emphasis added. Natrag na tekst.
  14. Sowell, Ref. 12, p. 96. Natrag na tekst.
  15. Sowell, Ref. 12, p. 99. Natrag na tekst.
  16. Arendt, H., The Origins of Totalitarianism, Schocken, NY, 1951. Natrag na tekst.
  17. Keith, A., Evolution and Ethics, Putnam, NY, USA, pp. 28–30, 230, 1947. Natrag na tekst.
  18. Bullock, A., Hitler: A Study in Tyranny, Bantam, NY, 1961. Natrag na tekst.
  19. Weikart, R., From Darwin to Hitler: Evolutionary Ethics, Eugenics, and Racism in Germany, Palgrave Macmillan, New York, USA, 2004. Vidjeti review by Sarfati, J., The Darwinian roots of the Nazi tree, Creation 27(4):39, 2005. Natrag na tekst.
  20. Peter Singer postavljen kao Ira W. DeCamp, profesor bioetike na Sveučilištu Center for Human Values 1999. godine i još povremeno radi na tome položaju. Također je povremeno radio i kao izvanredni profesor na Melbournskome Sveučilištu u Centre for Applied Philosophy and Public Ethics do 2005. isto vidjeti Cosner, Lita, Blurring the line between abortion and infanticide?, 2 July 2008; creation.com/obama. Natrag na tekst.
  21. Zimmerman, A., The Darwinian Roots of the Nazi Legal System, J. Creation 22(3):109–114, 2008. Natrag na tekst.
  22. Colson, Chuck and Pearcey, Nancy, How Now Shall We Live? p. 93, Tyndale, 1999. Natrag na tekst.
  23. Vidjeti Noebel, David, The Battle for Truth, p. 232, Harvest House Publishers, 2001. Natrag na tekst.
  24. Hughes, R.A., Leane, G.W.G., and Clarke, A., Australian Legal Institutions: Principles, Structure and Organisation, p. 32, Lawbook, Sydney, 2003. Natrag na tekst.
  25. Rommen, Heinrich A., The Natural Law: A Study in Legal and Social History and Philosophy, p. 35, Liberty Fund, Indianapolis, 1989. Natrag na tekst.
  26. Rice, Charles ‘Some Reasons for a Restoration of Natural Law Jurisprudence’, Wake Forest Law Review 24(3):539–570, 1989, p. 567. Zapravo, netom nakon Drugoga svjetskog rata, njemački je pravnik Gustav Radbruch (1878.–1949.) isto utvrdio kako je legalni pozitivizam pomogao utrti put nacionalnome socijalizmu. Natrag na tekst.
  27. Na primjer, Carl Schmitt (1888.–1985.), poznati predavač ustavnoga prava na Berlinskome Sveučilištu, podržavao je pojavljivanja struktura nacističke vlasti jer je smatrao kako institucionalni postupci parlamentarne vlade Weimarske Republike nisu pružili snažnu i stabilnu vlast, te kako su bili neuvjerljivo opravdavani pukom vjerom u razumnu diskusiju i otvorenost. Schmitt, koji je razvio pojam zakona u kojem su zakon i moralnost puki proizvod borbe između neprijateljskih grupa za političku prevlast, pridružio se nacističkoj stranci u svibnju 1933. godine. Između 1933. i 1936. godine Schmitt je napisao nekoliko eseja u znak podrške najbrutalnijim postupcima nacističkog režima. Natrag na tekst.
  28. Kolnai, Aurel, The War Against the West, p. 300, Victor Gollancz, London, 1938. Natrag na tekst.
  29. Kershaw, Ian, Hitler: Profiles in Power, p. 78, Longman, London , 1991. Natrag na tekst.
  30. Vidjeti Lively Scott, Homosexuality and the Nazi Party, Leadership University, 13 July 2002, ; isto vidjeti The Pink Swastika as Holocaust Revisionist History od dr. Judith Reisman. Ustvari, ateistični homoseksualni Johann Hari priznaje u The strange, unexplored overlap between homosexuality and fascism: “Izvrnuta je istina kako su homoseksualci bili u sâmim središtima svih većih fašističkih pokreta što su ikad postojali — uključujući i ubojiti Treći Rajh koji je homoseksualce trovao plinom.” Natrag na tekst.
  31. D’Souza, D., What’s So Great About Christianity? p. 219, Regnery, 2007; vidjeti osvrt od, Cosner Lita, ‘Mostly masterful defence of Christianity; pity it’s slack on creation’, J. Creation 22(2):32–35, 2008. Natrag na tekst.
  32. Nuremberg Trial Proceedings Volume 2, The Avalon Project at the Yale Law School. Natrag na tekst.
  33. Hitler’s Secret Conversations 1941–1944, (Farrar, Straus and Young, 1953). Natrag na tekst.
  34. Gilbert, G., The Nuremberg Diary, 1947. Natrag na tekst.
  35. Goldberg, J., Liberal Fascism, New York: Doubleday, 2007. Natrag na tekst.
  36. Zimmermann, A., The Christian foundations of the rule of law in the West: a legacy of liberty and resistance against tyranny, J. Creation 19(2):67–73, 2005, . Natrag na tekst.
  37. Za pobijanja njegovih kasnijih djela vidjeti Holding, J.P., Letter to a Maladjusted Misotheist; Wilson, Doug, Letter from a Christian Citizen; Cosner, Lita, An Apology: The Case Against Atheism: Atheism does untold damage to our society. A Christian’s Response. Natrag na tekst.
  38. Harris, S., The End of Faith, pp. 52–53,W.W. Norton, USA, 2004. Natrag na tekst.
  39. Furey, Constance M., Invective and Discernment in Martin Luther, D. Erasmus, and Thomas More, Harvard Theological Review 98(4):469–488, Cambridge Univerity Press, 2005. Natrag na tekst.

Povezani članci