Chamberlain i Crkva

napisao Jonathan Sarfati
preveo Zlatko Madzar

Photo wikipedia.com

Ove se godine obilježava 70. obljetnica jedne od najpogubnijih povijesnih zabluda. Britanski je premijer Neville Chamberlain 30. rujna 1938. godine, u Münchenu potpisao sporazum s njemačkim kancelarom Adolfom Hitlerom (isto kao što su i Francuska i Italija). Ovaj sporazum, potpisan iza leđa Čehoslovačke, pristaje predati Hitleru Sudetsku regiju te države, u kojoj je živio visoki postotak etničkih Nijemaca. Chamberlain se vratio u Britaniju, mašući papirom sporazuma razdraganoj gomili, slavno izjavljujući:

‘Moji dragi prijatelji, drugi puta u našoj povijesti, britanski se premijer vratio iz Njemačke donoseći častan mir. Vjerujem kako je ovo mir za naša vremena.’

Svejedno, Winston Churchill, koji će voditi slobodan svijet u konačnome porazu Hitlera, ogorčeno je odbacio ovaj sporazum u Donjemu domu britanskoga parlamenta. On je i tijekom prošloga desetljeća već tvrdio kako bi se slobodan svijet morao čvrsto oduprijeti Hitleru dok je još slab (usp. Isusovu tvrdnju kako prijetnja jačom silom može rezultirati ranim stvaranjem mira, Evanđelje po Luki 14:31–32). Nakon Münchenskog sporazuma, Churchill je točno predvidio kako će Chamberlainovo umirivanje bezobzirnoga despota imati strašne posljedice, i pozvao se na neke biblijske prizore:

‘Pretrpjeli smo potpun i neumiren poraz… vidjet ćete kako će u nekome vremenu što će možda biti mjereno u godinama, ili će možda biti mjereno u mjesecima, nacistički režim progutati Čehoslovačku. Mi smo usred katastrofe najvećih razmjera … pretrpjeli smo poraz bez rata, i njegove će nas posljedice dugo pratiti na našemu putu… prošli smo strašan prag u našoj povijesti, kada je poremećena ravnoteža cijele Europe, i u ovome su trenutku užasne riječi izrečene protiv zapadnih demokracija: “Vaše je umijeće poremetilo ravnotežu i traži protutežu”. I nemojte ni pomisliti da je ovo kraj. Ovo je tek početak razmišljanja. To je samo prvi gutljaj, prvi predosjećaj šalice gorčine što će nam biti nuđena iz godine u godinu ukoliko se uz oporavak moralnoga zdravlja i časnoga poleta, ponovno ne uzdignemo i zauzmemo stav slobode kao u stara vremena.’

Kao što je Churchill shvatio, ovo je pomirenje samo ohrabrilo Hitlera, koji je sada u Chamberlainu vidio slaboga starca te prema njemu nije osjećao ništa osim čistoga prijezira. Također, sporazum je Hitleru dodijelio masivnu tvornicu Škoda koja ga je nevjerojatno ojačala, i učinila ga još više nezaustavljivim—suparnici će se sada suočiti s tenkovima proizvedenima u Češkoj. I kao što znamo, nije prošlo puno vremena kako je Hitler prisvojio ostatak Čehoslovačke.

Niti godinu dana nakon Münhena, Hitler je izvršio invaziju Poljske, te je 3. rujna 1939. godine, Chamberlain izjavio kako je Britanija u ratu s Njemačkom. Britanija je umalo izgubila taj rat, koji je progutao 60 milijuna života i oko trilijuna američkih dolara toga doba širom svijeta. U svome ogromnom djelu u 6 svezaka, The Second World War [Drugi svjetski rat], Churchill pripovijeda:

‘Jednoga mi je dana predsjednik Roosevelt rekao da od javnosti traži prijedloge kako bi se ovaj rat trebao zvati. Istoga sam trena rekao “Nepotreban rat”. Nikada nije postojao rat kojeg je lakše bilo spriječiti od ovoga koji je upravo uništio ono što je svijetu ostalo od prošloga sukoba. … Iskreno se nadam kako će nam razmišljanje o povijesti pružiti vodstvo u danima koji dolaze, omogućiti novome naraštaju ispraviti neke grješke prošlih godina te tako vladati, u skladu s potrebama i slavom čovjeka, razotkrivajući užasne scene budućnosti.’

Kakva je lekcija Crkvi?

Kako što poslovica govori, ‘Oni koji ne mogu naučiti iz povijesti osuđeni su na navode Georgea Santayane.’¹ Ali mnogi u Crkvi nisu naučili od Münhena o gluposti umirivanja.

Moderni teistički evolucionisti i dugo-godišnjaci su ustvari umirivali ateiste priznajući stvari iz povijesti stvarnoga svijeta i znanosti. I kao Chamberlain, oni duboko vjeruju kako ateisti mogu biti pridobiveni, ili da u najmanju ruku neće nastaviti dalje. Ali u stvarnosti, ugrožavajući su crkvenjaci neizmjerno ojačali ateističke ruke predajući im moćno naoružanje:

• Dok suvremena znanost duguje svoje postojanje kršćanstvu jer je u drugim kulturama još bila novorođenče,² ateisti sada često koriste znanost (tj. materijalističku filozofiju zamaskiranu kao znanost) kao snažno oružje protiv Crkve.
• Apostol Pavao izjavljuje kako su dokazi o Stvaranju toliko snažni da ostavljaju ljude ‘bez isprike’ za nevjerovanje u Boga (Poslanica Rimljanima 1:18–32). Ali ako je evolucija istinita, tada prema vodećem evolucionistu Stephenu Jayu Gouldu, živeći svijet ne pokazuje znakove stvaranja: ‘ne postoji ništa drugo—samo organizmi koji se bore prenijeti svoje gene sljedećoj generaciji. I to je to.’³ Tako da ako je evolucija istinita, ne postoji dokaz o Bogu u onome što je stvoreno, već samo dokazi bezobzirne borbe za postojanjem. Zašto bi tada nevjernici bili ‘bez isprike’ ako je evolucija istinita?
• Apostol Petar govori kako će ‘podsmjevači’ biti ‘svojom voljom nesvjesni’ činjenice kako je cijela Zemlja bila poplavljena i uništena (2. Petrova poslanica 3:3–7). Ali ako su milijuni godina istiniti, Noin Potop nije mogla postojati, ili barem ne takav koji bi ostavio traga (npr. sedimentne slojeve stijena i okamina). Kako bi onda podsmjevači mogli biti smatrani krivima za ‘namjerno zanemarivanje’ činjenica o Potopu ako ne postoje geološki dokazi?
• U ranome 19. stoljeću, mnogi su u Crkvi kapitulirali pred dugo-godišnjom dogmom Huttona i Lyella, zanemarujući znanstvene probleme i duhovna upozorenja biblijskih geologa.⁴ I nakon što su prihvatili geološku evoluciju, bili su nemoćni oduprijeti se Darwinovoj biološkoj evoluciji.⁵ Prvo, već su odbacili Knjigu Postanka kao izvor autoriteta. Drugo, Darwin je mogao povezati spore i postupne geološke procese sa sporim i postupnim biološkim procesima. Treće, bez povijesti Stvaranja, Pada, Potopa i raseljavanja, oni nisu imali stvarne povijesti. Darwin je mogao lako osporiti lažne zamisli o stvaranju kompromitirane crkve. Te su ideje uključivale Božje stvaranje bacila bolesti i mesoždera kao takvih (zanemarujući Pad i Potop),⁶ izumiranja (Potop), i stvorenja na njihovu sadašnjem mjestu (zanemarujući Potop i raseljavanje).

I kao Hitler, zašto bi ateisti radili ikakve ustupke kad neprijatelj pokazuje takvu plašljivu slabost? U stvarnosti, svi su ustupci na strani crkvenjaka. Ateisti zauzvrat nisu dopustili ništa vrijedno spomena. Zašto se ne bi čvrsto držali za još više smirivanja, dok upotrebljavaju kršćanska oružja protiv njih?

Skori primjer kontinuiranoga smirivanja je Howard van Till sa Sveučilišta Calvin, koji je desetljećima tvrdio kako evolucija ne predstavlja prijetnju kršćanstvu, i njegovo ga je Sveučilište podržavao. Ali nakon umirovljenja, pokazao je svoje pravo lice (koje je gluhi pas vodič slijepoga Freddyja mogao razaznati) napuštajući svako pretvaranje vjerovanja u ikojega nadnaravnog Boga. Jedan izvještaj govori, ‘U sljedeća dva desetljeća, postao je heretikom kao što su njegovi kritičari uvijek i sumnjali.’⁷ Te je tako Van Till samo jedan od skorijih u dugoj liniji otpadnika, čiji je put nizbrdo započeo smirivanjima oko Knjige Postanka, kao npr. kolega evangeliste Billyja Grahama evangelist Charles Templeton (1915.–2001.).⁸

Što bi trebala Crkva učiniti umjesto toga?

Oni u Crkvi trebali bi učiti od Churchilla, koji je vodio svijet do konačnoga poražavanja Hitlera. Ali prije rata, bio je u svojim ‘divljačkim godinama’ upravo zbog upozoravanja na opasnosti Hitlera. Istaknuo je:

‘Ako se nećete boriti za pravdu kad lagano možete pobijediti bez krvoprolića; ako se nećete boriti kad je vaša pobjeda sigurna i ne previše skupa; možete stići do trenutka kad ćete se morati boriti protiv svih izgleda u vašu pobjedu i s neizvjesnom mogućnošću opstanka. Može se dogoditi čak i gori slučaj. Možda ćete se morati boriti kad više ne postoji mogućnost pobjede, jer je bolje poginuti nego živjeti kao rob.’

Slično tome, puno previše ljudi u Crkvi nije uspjelo čvrsto stajati na izravnim učenjima Svetoga pisma (za razliku od modela korištenih u objašnjavanju njegovih učenja⁹ ). Sada većina Crkve mora ponovno steći svoje glavno oružje, ‘mač Duha’ (Poslanica Efežanima 6:17). I važno je da oni u Crkvi budu uvježbani upotrijebiti ga isto dobro kao i braniti ga, kao što apostol Petar zapovijeda (1. Petrova poslanica 3:15), i uništiti suparničke duhovne utvrde rušenjem argumenata (2. Poslanica Korinćanima 10:4–5).¹⁰ I kako je većina svjetskih napada usmjereno na biblijsku povijest, to mora biti glavno žarište naših napora.

Martin Luther (1483.–1546.), vođa Reformacije, bio je jasan kako je izbjegavanje doktrina koje svijet ismijava bilo veliko zanemarivanje kršćanske dužnosti [Ali vidjeti Dodatak 13. studeni 2009. ur.]:

‘Ako najglasnijim glasom i najjasnijim izlaganjem propovijedam svaki dio Božje riječi osim upravo te male stvari koju svijet i Sotona u tome trenutku napadaju, ja ne propovijedam Krista, koliko god hrabro Ga propovijedao. Gdje bijesni bitka dokazuje se odanost vojnika i biti stalno na ostalim borbenim linijama na stranputicama, čisti je bijeg i sramota ako se tada povuče.’¹¹

Dodatak 13. studeni 2009.

Slavni “borbeni” navod desetljećima je bio pripisivan Lutheru, uključujući i Francisa Schaeffera. Ali iako je Luther rekao mnogo sličnih stvari, ovaj navod ne potječe od njega već iz novele u 19-tome stoljeću napisane o Lutheru i Reformaciji. Vidjeti Where the battle rages—a case of misattribution [Gdje bijesni bitka – slučaj pogrješnoga pripisivanja].