Explore
Also Available in:

Mit da su nacisti kršćani pobijen

A review of: The Swastika against the Cross: The Nazi War on Christianity by Bruce Walker
Outskirts Press, Parker, CO, 2009

The Swastika against the Cross: The Nazi War on Christianity by Bruce Walker

po Lita Sanders
preveo Zlatko Madzar

Mnogi protu-kršćani obraćaju se nacistima za primjer takve vrste zla što može biti počinjeno u Kristovu Imenu. Mit da su nacisti bili kršćani toliko je uobičajen da mnogi kršćani ne mogu odgovoriti na to na primjeren način. Ako su nacisti bili kršćani u imenu, sve bi ovo dokazalo kako nisu svi koji tvrde da djeluju u Kristovu Imenu u skladu s Njegovim učenjima. Ali daleko od bivanja kršćanima, nacisti su bili oprečni kršćanstvu i nastojali su ga suzbiti. Na manje od 100 stranica, Bruce Walker, u The Swastika Against the Cross [Svastika protiv Križa], hvata se s dokumentom o nacističkome suprotstavljanju kršćanstvu koristeći izvore što su bili uglavnom napisani prije i tijekom Drugoga svjetskog rata. Kao što Walker naglašava: “Autori ovih knjiga nisu imali ideju kako će se povijest razviti; oni nisu znali da će svijet biti uronjen u Svjetski rat ili da će šest milijuna Židova biti istrijebljeno na stravičan način” (Uvod).

Je li pred-nacistička Njemačka bila kršćanska?

U vremenu što vodi do nacističke Njemačke, Njemačka i ostatak Europe bili su okarakterizirani rastućim neprijateljstvom prema kršćanstvu. Umjesto toga, Europa je bila zaljubljena u darvinizam i komunizam: “Karl Marx i Charles Darwin zarobili su srca i umove ljudi. … Bog je bio nepotreban; čovjek je bio samopouzdan, preživljavanje najjačih bila je prvenstvena metoda poboljšavanja ljudske rase osigurane samo bogom koji još uvijek postoji - prirodom” (str. 2).

Njemačka, više nego ikoja druga država, prihvatila je i naturalizam, potaknut marksizmom i darvinizmom, te mržnju kršćanstva i judaizma što je nadahnulo nove filozofije. Ustvari, isti ljudi koji su pisali protu-semitsku propagandu bili su isto tako općenito vrlo protu-kršćanski. Više od 100.000 Nijemaca formalno je napustilo svoju navodnu vjeru između 1908. i 1914. godine. Više od toga mnogi su ostavili kršćanstvo svake godine nakon Prvoga svjetskog rata, a mnogi koji su ostali kršćani bili su to samo po imenu (str. 4–6). S vremenom Hitlera došla je moć, kršćanstvo je bilo jedva prisutno u Njemačkoj kao kulturna sila, mnogo manje dominantna ili utjecajna snaga.

Je li Hitler bio kršćanin?

Oni koji žele stvoriti vezu između nacizma i kršćanstva ponekad navode Hitlerove govore u kojima je upućivao na Boga ili Svemoćnoga ili Providnost. Ali bog o kojem je on govorio nije bio kršćanski Bog. Ovo se može vidjeti u načinu na koji je prizivao Boga ili Providnost: “Ovo je posredovanje uobičajeno bilo prineseno u obliku tanko-prekrivenog ultimatuma što je značio da je nacistička država … očekivala da Svemogući izvrši svoju njemačku dužnost” (str. 9). Bog u njemačkome jeziku došao je do toga da znači što god je ikoji određen govornik želio da znači.

Nacisti su svoj vlastiti pokret vidjeli kao različit od, i nespojiv s, kršćanstvom. Isusova učenja u Propovijedi na gori smatrala su se “etičkima za kukavice i idiote” (str. 17). “Naučavanju, kao što je bilo, pravilu milosrđa, on [Hitler] se rugao kao ženskastome i sve u svemu nespojivome s njegovim ratnim planovima koje su nazivali, u njegovoj shemi, snažan njemački narod neosjetljivim za etiku i milosrđe” (str. 25). Oni su pisali knjige kao Why No More Christianity, The Myth of the Twentieth Century [Zašto ne više kršćanstvo, mit dvadesetoga stoljeća], i Jesus Never Lived [Isus nikad nije živio], što su bile ispunjene s propagandom protiv kršćanstva gotovo jednakom propagandi protiv Židova (str. 17–21).

Istovremeno dok su nacisti zadržali ime kršćanstvo za svoju državnu religiju, njemu su bila oduzeta njegova suštinska vjerovanja. Ministar religije za Treći Rajh izjavio je: “Apostolska vjeroispovijed nije više izjava kršćanstva. Sad se pojavio novi autoritet glede onoga što Krist i kršćanstvo zapravo jesu. Taj novi autoritet je Adolf Hitler” (str. 20). Djeca od nacista bila su poučavana neka se mole Hitleru umjesto Isusu. Neka vrsta službe za krštenje održavana je za djecu, krsteći ih ne u Ime Krista, nego “kao nove nasljedne veze u ‘rodovskome lancu’ i bili su zaduženi čuvati svoju krv ‘tako da vam potomci nakon vas budu zahvalni tisuću godina – jer Bog je čista krv!’” (str. 22–23). Sâm Hitler tvrdio je kako je on “poganin do kosti” (str. 26).

Jedan od razloga zašto su nacisti mrzili kršćanstvo bilo je zato što je ono ujedinjavalo ljude svih rasa, što je posve bilo oprečno njihovu cilju izdvajanja “podređenih rasa” od “čiste” arijevske rase (str. 27). Hitler se nadao da će primijeniti teoriju o prirodnome odabiru kako bi proizveo nadmoćnu rasu čovječanstva; tako je poricao kršćansku tvrdnju da svi ljudi imaju istu vrijednost.1

Nacističko progonstvo kršćana

Dok nacisti nisu promicali svoje protivljenje prema kršćanstvu izvan Njemačke, unutar Njemačke nije postojao ni mali napor za skrivanje rastućeg progonstva kršćana. Od prve godine nakon dolaska na vlast, nacisti su ukinuli katoličko obrazovanje i druge religijske organizacije, dok je tajna policija uhićivala protestantske pastore i bavila se nasilnim zastrašivanjem kršćana (str. 34–35). Godinu dana poslije, započeli su slati kršćanske pastore u koncentracijske logore (str. 36). Do kolovoza godine 1935., “Zatvorske kazne i napadi na pojedince nisu [bili] ništa novo”, a u prosincu iste godine bilo je zabranjeno crkvenim udrugama imenovanje pastora, poučavanje ili davanje obavijesti s propovjedaonice, ili vršenje brojnih drugih djelatnosti suštinskih za crkvu (str. 38). Na kraju bilo je zabranjeno prodavanje Biblije, kao što je bilo i iznajmljivanje imovine za religijske svrhe. Čak su bile zabranjene kolekte za obitelji pastora u koncentracijskim logorima, a Gestapo je prisvajao svaki novac što se ubirao za tu svrhu (str. 39–40). Godine 1938., austrijski redovnici i časne sestre bili su poslani u koncentracijske logore kad su nacisti zauzeli državu (str. 44). U područjima gdje nisu imali sinagoge da ih napadnu i vandaliziraju, nacisti su ciljali kršćanske crkve (str. 46).

Fotografija iz www.wikipedia.comNazis especially focused on persuading German youth to leave Christianity and to embrace Nazi ideology.
Nacisti su se posebno usredotočili na nagovaranje njemačke mladeži da ostave kršćanstvo i prihvate nacističku ideologiju.

Nadalje, nacisti su obeshrabrivali ikoje uplitanje ili poduku mladih u kršćanskoj vjeri. Samo je kleru bilo dopušteno učiti religiju, što je dovelo do raspuštanja svih razreda ili studija vođenih laicima. Čak su i svećenici iz tih razreda bili proizvoljno zabranjeni ako nisu poučavali religiju prema uputama Rajha (str. 51). Samo članovi Hitlerove Mladeži bili su podobni za najbolje poslove u građanskoj službi, i nacisti su zabranili onima u katoličkim organizacijama istovremeno pridruživanje nacističkim organizacijama. Tvrtke koje su željele vrijedne ugovore s vladom započele su diskriminirati one koji nisu bili uključeni u nacističke organizacije. Kršćansko obrazovanje bilo je posebice ocrnjeno – svakome tko je pohađao kršćansku školu bilo je zabranjeno ulaženje u građansku školu, i privatne tvrtke bile su pod pritiskom da ih niti one ne zaposle (str. 52). Istovremeno dok je katolička mladež bila osobito izdvojena za ovu diskriminaciju, ciljana je bila i protestantska mladež. Nacisti su objavili da sve skupine evangeličke mladeži moraju biti pripojene u Hitlerovu Mladež, i tijekom inicijacija bilo je zahtijevano da izjave kako “njemačka krv i kršćansko krštenje u potpunosti su nepomirljivi” (str. 53). Godine 1939. sve su religijske škole bile zatvorene a oni koji su primili kršćansko obrazovanje bili su praktički proglašeni nesposobnima za posao. “Bilo je jasno … da glasovati za konfesionalnu školu jeste glasovati izdajnički i protiv nove Njemačke, i protiv izričnih želja sâmoga Führera” (str. 54).

Jednom kad su djeca bila regrutirana u Hitlerovu Mladež, oni su bili učeni da je kršćanstvo beskorisno praznovjerje, te kako su molitva i odlaženje u crkvu gubljenje vremena. “Namjera Hitlerove Mladeži bila je istjerati kršćanstvo iz djece” (str. 54). Oni su razumjeli da ako dobiju umove mladih oni će nadzirati budućnost države. Nacistima je bio jasan njihov cilj o potpunome uklanjanju kršćanstva i njegove etike iz umova njemačke mladeži: “Sa strankama i darovima mladi će biti vođeni bezbolno od jedne vjere k drugoj i rast će bez da su čak čuli o Propovijedi na gori ili o Zlatnome pravilu, ne govoreći išta o Deset zapovijedi” (str. 55–56).

Nacistička kampanja protiv kršćanstva bila je snažno dokumentirana od generala Williama Donovana na suđenjima u Nürnbergu, i poslana je online na Rutgers Journal of Law and Religion.2 Protu-kršćansku narav nacizma dobro su shvaćali njegovi protivnici toga vremena, takvi kao što je Winston Churchill, koji je rekao tijekom svoga govora nakon Chamberlainova nesretnoga pokušaja mirenja u Münchenu, godine 1938.:

“ … ne može postojati nikad prijateljstvo između britanske demokracije i nacističke moći, te moći što prijezirno odbija kršćansku etiku, koja bodri svoj daljnji kurs barbarskim poganstvom, koja izvlači snagu i razvratno zadovoljstvo iz progonstva, i koristi, kao što smo vidjeli s nemilosrdnom brutalnošću, prijetnjom ubilačke sile. Ta snaga ne može biti pouzdan prijatelj britanske demokracije … ”3

Odgovor njemačkoga kršćanstva nacizmu

Čak premda su kršćani koji su ispovijedali svoju vjeru otvoreno bili subjektom diskriminacije od strane nacista, oni su tvorili jedine prave protivnike nacizmu što je Njemačka imala (str. 59). Komunisti, dok su mislili da su protivnici nacistima, udružili su se s njima kako bi uništili zajedničke protivnike. Akademija je bez sumnje bila potkupljena; sveučilišni studenti bili su među najpodložnijima nacističkoj propagandi (str. 62). Kršćani su bili jedini koji su otvoreno govorili protiv nacizma; katolici i protestanti udružili su se kako bi branili kršćanstvo protiv nacističkoga poganstva koji je zaprijetio da će ih uništiti (str. 63). Nacisti su prepoznali jedinstvenu narav svojih kršćanskih protivnika, govoreći da:

“ … Nacionalni socijalistički vođe našli su i naći će da je kršćanska crkva sramota. Ona ne može biti ustanovljena brzo kao što su kulturne institucije. Oni će naći ljude čija su uvjerenja u njihovoj sferi toliko čvrsta kao ona od sâmoga Hitlera u političkome carstvu. Oni se moraju uzeti u obzir” (str. 64).

Kad su nacisti pokušali “preraditi” Bibliju kako bi se uklopila s germanizmom i zahtijevali da etnički židovski pastori budu uklonjeni iz službe, mnogi luterani odbili su pokoriti se jer se to suprotilo kršćanstvu. Mnogi od tih pastora bili su uklonjeni i kažnjeni zbog svoga otpora (str. 65–66). Mnogo puta “Židovi poslani u koncentracijske logore sreli su se sa savjesnim kršćanima koji su stigli tamo prije Židova” (str. 69). Za ovo je uistinu trebalo hrabrost kršćana, jer, za razliku od Židova, oni su mogli steći svoju slobodu odricanjem od svoje vjere i postajanjem odanima nacistima. Kršćani koji su bili preglasni što se tiče njihova protivljenja prema nacistima mogli su očekivati da budu mučeni i ubijeni ili bačeni u koncentracijski logor.

Kršćanstvo i protu-semitizam

Često, ateisti krive kršćanski protu-semitizam za izgradnju temelja što je doveo do progonstva Židova u holokaustu. Dok kršćanski protu-judaizam (i židovsko protu-kršćanstvo) ima dugu povijest, u XIX. i XX. stoljeću, i kršćani i Židovi shvatili su da njihove vjere imaju uobičajena etička učenja, i da su kršćani koji su proglašavali progonstvo Židova ne-kršćani, dok su Židovi počeli priznavati da je kršćanstvo društveno dobro, čak koristeći pojmove kao “judeo-kršćanstvo” za opis etika zajedničkima za obje vjere (str. 74). Zanimljivo, ovo je počelo postajati stvarno izrazito baš kad su nacisti počinjali progoniti Židove.

Kao što je Walker pokazao ranije u svojoj knjizi, oni koji su bili najžešći protu-semitski bili su i protivni kršćanstvu. Ali kršćani su bili oni koji su riskirali svoju vlastitu dobrobit kako bi pomogli Židovima. Godine 1933., kardinal Faulhaber uskladištio je religijske predmete iz bavarske sinagoge u svoju palaču kako bi ih zaštitio od uništenja. Pastori i drugi kršćanski vođe govorili su protiv bojkota židovskih tvrtki te godine, što je vjerojatno razlog zašto je službeni bojkot trajao samo jedan dan (str. 77).

Iduće godine, “Svjetski baptistički kongres ‘žalio je i osudio kao prekršaj zakona Boga, Nebeskoga Oca, svu rasnu mržnju i svaki oblik ugnjetavanja ili nepoštene diskriminacije protiv Židova’” (str. 78). Kršćani su [uglavnom] odbili isključiti židovski narod iz svojih kongregacija, potvrđujući da nametanje “rasnoga zakona kao preduvjeta kršćanskoga zajedništva … gubi sâmoga Krista, koji je cilj čak i ovoga ljudskoga, potpuno zemaljskoga zakona” (str. 78). Poganska kršćanska podrška za ove židovske kršćane bila je kritički važna, jer dok su se ne-kršćanski Židovi mogli obratiti židovskim vjerskim agencijama, oni nisu mogli dati pomoć kršćanskim Židovima; “ako im pravi kršćani u Njemačkoj nisu pomogli, nitko nije” (str. 81).

Dok je mnogo pomoći Crkve i napora bilo utrošeno na pomaganje posebno kršćanskim Židovima, kršćani su također imali suosjećaj i za nevolju ne-kršćanskih Židova, i suprotstavili su se protu-semitskom rasizmu koji je nadahnuo progonstvo Židova u Njemačkoj. Izjave Crkve protiv antisemitizma nikad nisu bile ograničene na podršku kršćanskim Židovima; neki su išli toliko daleko govoreći: “Ne vjerujući kršćanin i nijedna ljudska osoba ne može biti antisemit. … [N]ovi zavjet neodvojivo je povezan sa Starim, i mi kršćani s našim židovskim nasljeđem” (str. 83). Kao ishod kršćanske hrabre obrane židovskoga naroda u Njemačkoj, Freud i Einstein, obojica sekularni Židovi koji su prethodno prezirali kršćanstvo, javno su priznali Crkvi njenu podršku Židovima (str. 85–86).

Koristan izvor, neispravan način

The Swastika Against the Cross ima mnogo više nedostataka nego što bi se očekivalo u knjizi njene veličine. Ponekad, netko bi želio više razrade u njegovim izjavama. Kratka dužina knjige ostavlja malo prostora za dodatne pojedinosti što bi je mogle učiniti uistinu izvrsnom studijom, ali prostor je mogao biti učinkovitije korišten. Ponekad koristi zvučne fusnote kako bi raspravio svoju svrhu (iako postoje “mesni” dijelovi), radije nego stavljanja dokaza u tekst. Neki nedostaci također proizlaze iz činjenice da je knjiga samo-izdana te nedostatkom uredničke stručnosti što je toliko trebala. On ima čudan običaj uključivanja proširenoga navoda, onda parafrazira taj navod točno. To se ponavlja. U jednome poglavlju, on opetovano uvodi određen autoritet, navodi taj autoritet, onda govori o kvalifikacijama toga autoriteta, što je čudan način postupka, i tako također dodaje ponavljanju knjige.

Ove slabosti mogu prevagnuti nad čitljivošću tako kratke knjige, lako završene u jedno popodne, koje ne bi zastrašivale laike. Autor vrlo pozorno dokumentira svoje izvore za one zainteresirane za daljnje proučavanje, čineći manjak pojedinosti manjom preprekom. U svakom slučaju, cilj ove knjige nije bio iscrpan izvor, nego pobiti tvrdnju da je kršćanstvo bilo dominantna ideologija iza nacističke Njemačke. Walker postiže to, iako bi bolji način i učinkovitija uporaba prostora to učinila lakšim čitatelju.

Preporučene bilješke

  1. Bergman, J., Darwinism and the Nazi race holocaust, J. Creation 13(2):101–111, 1999.; creation.com/holocaust. Natrag na tekst.
  2. http://org.law.rutgers.edu/publications/lawreligion/nuremberg.shtml; vidjeti također Sarfati, J., Nazis planned to exterminate Christianity, Creation 24(3):47, 2002.; creation.com/naziex. Natrag na tekst.
  3. Vidjeti također Sarfati, J., Refutation of New Scientist’s Evolution: 24 myths and misconceptions The Darwin Hitler connection, creation.com/24myths, 19. studeni 2008. Ovo također pobija lažne optužbe protiv luterana i Pape Pija XII. Natrag na tekst.